Emanuel Vidović

**Učlanjen** : 07.04.2011

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 07.04.2011

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 07.04.2011

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 07.04.2011

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Emanuel Božidar Vidović, rođen je u Splitu 24. prosinca 1870.. Djetinjstvo provodi u starim ambijentima Splita i Trogira gdje stječe prve impresije koje bitno utječu na njegovo kasnije stvaranje. 1887., polazi u Veneciju na Accademia di Belle Arti i slika Veneciju, Milano i Chioggi-u, gdje ga nakratko inspirira tehnika divizionizma G. Segantinija. Njegovi tadašnji radovi, pogotovo brojne vedute ćozotskih kanala, stoje u rasponu između lirskih sutonskih ugođaja i otvorenih kolorističkih studija pejzaža i veduta. Povratkom u Split 1895. nailazi na krug slikara, književnika, muzičara i kritičara koji su pod utjecajem Moderne umjetnosti naročito isticali lirske i simboličke komponente umjetnosti. U Splitu i okolici radi studije i skice u prirodi, otvorenim bojama i pod neposrednim dojmom realnoga pejzaža i veduta. Kasnije, prenoseći te prvotne i svježe impresije u atelieru na velika platna, zaodjeva ih u maglenu i polumračnu atmosferu, postižući tako lirske, a često i simboličke ugođaje.

Iako je atmosfera u njegovim platnima postajala sve tamnija, na brojnim slikama toga razdoblja, nalaze se likovne kvalitete posebne snage i osebujnosti. Na rijetkim svijetlijim i toplije obojenim djelovima tamnih velikih platna, uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke efekte. U Splitu je najaktivnije utjecao na likovni i kulturni život, ali i na pedagoški, odgojivši na Realnoj gimnaziji i Obrtničkoj školi znatan broj slikara mlađe generacije. 1908. bio je glavni pokretač pri osnivanju “Hrvatskog umjetničkog društva Medulić”. Od 1930-te redovno posjećuje Trogir, privučen slikovitošću i patinom što ju je vrijeme dalo njegovoj arhetkturi. Tada počinje slikati i mrtve prirode, uglavnom starih skulptura, crkvene predmete i antikvitete kojima je bio ispunjen njegov splitski atelier. Kasnije slika i interiere svoga ateliera i mrtve prirode s voćem, cvijećem ribama i sl., a koje je prvi puta izložio 1929. U neposrednom dodiru sa realnošću tih predmeta nestaju s njegovih platna literarne natruhe, boje postaju otvorenije, ctreži jasniji, a dugo životno i likovno iskustvo odrazilo se pozitivno u profinjenoj lirskoj noti i tipično mediteranskom ugođaju. U drugoj polovini svoga života ulazi svojim novim radovima u krug suvremenih slikara, stvarajući brojna djela sve bogatije likovne kvalitete. Od 1938. do 1940. slika interiere splitskih i trogirskih crkava. Pred kraj života naslikao je veliki ciklus gvaševa kao reminiscencije na Trogir i Split svog djetinjstva. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvan je veliki opus od oko tisuću slika, gvaševa, akvarela i crteža, karikatura, naročito iz poslijednjeg razdoblja njegova stvaranja. Emanuel Vidović rođen je i umro u Splitu, a najveći dio svoga stvaranja posvetio je upravo tome tada provincijskom gradiću. On je bezuvjetno najveći splitski slikar, ali i jedan od najvećih slikara hrvatskog modernog slikarstva.

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 06.12.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 04.01.2012

[You must be registered and logged in to see this image.]

**Učlanjen** : 04.01.2012

Unuk Emanuela Vidovica o odrastanju sa dedom

Bližio se Božić 1945. godine. Obitelj splitskog slikara Emanuela Vidovića u to je poslijeratno vrijeme živjela iznimno siromašno. Na rubu egzistencije. U stanu od devedesetak kvadrata u splitskoj Matoševoj, koja se tada zvala ulica Maksima Gorkoga, stanovao je slikar sa suprugom Amaliom, zatim njihove tri kćeri Milena, Zlata i Tatjana, sin Jugoslav, snaha Marija i trogodišnji unukIgor. “Sjećam se da sam kroz prozor promatrao neobične bijele pahuljice. U Splitu je padao snijeg. Odjednom sam čuo najstariju tetu Milenu kako mom djedu govori da su ostali bez drva za peć, i to pred sam Božić”, prisjeća se danas 73-godišnji inženjer strojarstva Igor Vidović, unuk velikog splitskog umjetnika Emanuela Vidovića.
Njegov je djed pogledao prema drvenom konjiću, nakon čega je trogodišnji dječak počeo plakati. Znao je što slijedi. Promatrao je tetu kako sa sjekiricom u ruci uzima konjića i odnosi ga na balkon. “U tom trenutku prišao mi je djed, posjeo me na koljena i objasnio mi kako je to jedini način da se upali vatra u štednjaku, ugrije kuća i skuha ručak. Obećao mi je da će mi nacrtati konjića i tako ga sačuvati od nepovratnog nestanka”, prisjeća se Igor Vidović. Unuk je sliku dobio za nekoliko dana, za svoj rođendan, a na njoj je djed napisao posvetu: “Dida Igoru starome tri godine. 5. siječnja 1946.” Gospodin Igor Vidović sliku konjića nedavno je darovao svojoj unuci, 8-godišnjoj Emanueli koja živi u Zagrebu, uz nadu da će je i ona jednom darovati svojoj unuci.

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Ja nisam likovni kritičar ni povjesničar umjetnosti. O svome djedu mogu pričati iz perspektive njegova unuka i dati ekspresiju o godinama koje smo proveli zajedno, od mog rođenja 1943. godine do djedove smrti deset godina poslije”, započinje unuk Emanuela Vidovića dok sjedimo u njegovu dnevnom boravku, nedaleko od stadiona NK Splita. “Njegova najvrjednija djela danas postižu cijenu od 30 do 50 tisuća eura, ali ja ih ne gledam na taj način. One su za mene uspomena na dobrog i poštenog, ali i prilično strogog djeda”. Igor se od svoga djeda trebao odvojiti nedugo nakon što je ostao bez svoga konjića. Naime, stan je postao pretijesan za veliku obitelj i njegovi roditelji odlučili su se odvojiti.

POMALO NEOPREZNI MEŠTROVIĆ

Međutim, unuk nije htio napustiti djedovu kuću i nastavio je živjeti s djedom, bakom i tetkama sve do upisa na zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje. Majci i ocu uselio se kao 25-godišnjak, nakon što je stekao titulu diplomiranog inženjera strojarstva. Gotovo cijeli radni vijek proveo je u Hrvatskom registru brodova, gdje je posljednjih 20 godina prije odlaska u mirovinu obnašao dužnost ravnatelja. “Moj djed imao je devetero djece, šest sinova i tri kćeri, a njegov najmlađi sin, Igor, preminuo je kad su mu bile četiri godine. Po njemu sam dobio ime. Mislim da sam djedu poslužio kao zamjena za izgubljenog sina”, objašnjava. Emanuel Vidović jednom je svom bliskom prijatelju Ivanu Meštroviću zamjerio kada mu je nakon gubitka najmlađeg sina poručio kako ne mora biti toliko tužan jer kod kuće ima još djece.
“Djed mu je tada odgovorio da ne može brojiti djecu kao da su krumpiri”, kaže Igor Vidović. Djed je bio izuzetno vrijedan čovjek koji je cijele dane provodio u svome atelijeru. Ujutro bi se rano ustao i odmah povukao u atelijer, zatim bi ručao i poslije podne otišao na kavu u kavanu Bellevue, a pri povratku ponovno uzimao kist u ruke i stvarao do jedanaest sati navečer. “Znate koja je razlika između marende i gableca? Marenda, kako anegdota kaže, traje mnogo dulje. E, pa život moga djeda opovrgava ovu predrasudu o Dalmatincima. Njegov atelijer je za sve, osim mene, bio zabranjena zona. Djed mi je često dopustio da slikarsko platno od jute obojim bijelom bojom”, prisjeća se Vidovićev unuk. Emanuel Vidović je bio izrazito produktivan umjetnik.

........................

**Učlanjen** : 04.01.2012

...................

[You must be registered and logged in to see this image.]

Igor Vidovic

Pretpostavlja se da je iza sebe ostavio oko četiri tisuće slika. “Pamtim ga kao vrlo discipliniranog, marljivog i štedljivog čovjeka. Bio je jako strog, ali nikada nije vikao, nego je strogost postizao autoritetom. Kada s pojedinom slikom nije bio zadovoljan, samo bi okrenuo platno i slikao s druge strane”, prisjeća se Igor Vidović, koji je kao šestogodišnjak kraj djedova atelijera redovito hodao na prstima. Emanuel Vidović rođen je na Badnjak 1870. godine. Roditelji su ga nazvali Božidar Emanuel. Rano je ostao bez oca, a brigu o njemu preuzeo je stric Grgo Vidović. U Splitu je pohađao tzv. Veliku Realku, a onda je na nagovor svog učitelja crtanja Emila Vecchietija 1887. godine upisao studij kiparstva na Accademia di Belle Arti u Veneciji, gdje se ubrzo prebacuje na slikarski odjel.

KAKO JE UPOZNAO AMALIU

“Tamo je studirao tri godine, ali mu se nije svidio njihov prestrogi akademski ustroj, pa je odlučio prekinuti školovanje. Jednostavno mu nisu dali dovoljno slobode”, objašnjava Vidović. Sljedećih nekoliko godina živio je u Milanu, a onda je otkrio slikovit ribarski gradić pokraj Venecije Chioggiu, koji je često posjećivao i prenosio na platno. “Tamo je upoznao svoju suprugu Amaliu Baffo, koja je potjecala iz dobrostojeće talijanske obitelji, s kojom se potkraj 19. stoljeća vratio u Split. Ubrzo nakon umjetnikova povratka u rodni grad, splitski trgovac Ševeljević 1896. godine u izlogu svoje trgovine izložio je djedove slike. To je bila njegova prva izložba u karijeri”, kaže Igor Vidović. Dvije godine nakon toga siromašni slikar dobiva posao suplenta crtanja u Velikoj Realki. U Splitu je priredio prvu samostalnu izložbu, na kojoj je predstavio 122 djela, koja su kasnije predstavljena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.
Godine 1903. zamjerio se jednom splitskom autonomašu, navodno ga je pljusnuo, i ostao je bez posla. “To su bile jako teške godine. Mislim da je moja pokojna baka Amalia jako teško podnijela preseljenje iz Venecije. Nikada nije govorila hrvatski. S obzirom na to da sam kao dijete najviše komunicirao upravo s njom, ne čudi da sam najprije naučio talijanski”, prisjeća se. Umjetnikov najstariji sin Slavan, kasnije poznati splitski kirurg, koji je godinama radio u Općoj bolnici, rođen je 1900. godine, a nakon njega slijedilo je još osmero djece: Milena, Ivan, Veljko, Fedor, Tatjana, Zlata, Jugoslav i Igor. “Svi moji stričevi i tete imaju slavenska imena, jer je moj djed početkom dvadesetog stoljeća bio zadojen idejom panslavenstva.
S prijateljima Antom Katunarićem i Virgilom Meneghellom Dinčićem 1908. godine pokrenuo je satirički list Duje Balavac, u kojemu su objavljivali brojne karikature javnih osoba te društvenih i političkih zbivanja. Vidović ih je nacrtao 48. List, koji se financirao od pretplata i reklama, oštro je kritizirao splitsku gradsku vlast i tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju, a jedan broj je bio zabranjen. “Nedugo nakon toga Emanuel Vidović i Ivan Meštović, uz podršku Vlahe Bukovca, osnovali su Društvo hrvatskih umjetnika Medulić koje je promicalo umjetnost slavenskih nacionalnih obilježja”. Društvo Medulić 1919. godine u Splitu je organiziralo Izložbu jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije, što je bio svojevrsni protest protiv talijanskog imperijalizma.

...............

**Učlanjen** : 04.01.2012

.................

[You must be registered and logged in to see this image.]

S obitelji 1940. u crkvi sv. Petra u Trogiru. U to doba Vidović je bio opsjednut trogirskom crkvama

NESKLON LJUDIMA NA VLASTI

“Iste godine djed je preselio u novi atelijer koji se nalazio u potkrovlju bivšeg Sudskog poglavarstva na Klaićevoj poljani. Slikar je svakodnevno sjedio za tzv. stolom mudraca, kako se zvao prostor u splitskom hotelu Central, gdje je s drugim znamenitim splitskim intelektualcima debatirao o raznim umjetničkim i društvenim temama. Za stolom su se redovito družili Angjelo Uvodić, Ivan Meštrović, Josip Hatze, Ivo Tijardović i Dinko Šimunović. “Djed je jednom šetao splitskom Rivom, mislim da je to bilo negdje oko 1928. godine, kada je sreo Ivu Tijardovića. Skladatelj mu je rekao kako je upravo završio jednu operetu, koja je inspirirana životom u splitskoj Veloj Varoši, ali ne zna kako da je nazove”, kaže slikarev unuk. Emanuel Vidović mu je odgovorio kako bi baš bilo zgodno da da je nazove Splitski akvarel.
Vrlo brzo nakon povratka u Split, Vidović je počeo redovito odlaziti u Trogir. “Taj grad bio je njegova dugogodišnja inspiracija. Svake godine boravio je mjesec dana u Trogiru i kući se vraćao s nevjerojatnim djelima, trogirskim vedutama. Sjećam se da smo ga, kada je već bio stariji, pratili na brod s kojim je plovio u Trogir”, objašnjava njegov unuk. Bez obzira što je živio skromno, jer je morao skrbiti za brojnu obitelj, slikar je bio veliki gurman. “Poznata mi je jedna anegdota. Njegovo je društvo organiziralo izlet na otok Šoltu. Jelovnik se planirao do najsitnijih detalja. Tjedan dana prije napravili su generalnu probu, tako da su imali dva gurmanska druženja.” Drugi svjetski rat umjetnik je proveo u izolaciji, zatvoren u svom malom svijetu atelijera.
Bez obzira što je bio u braku s Talijankom, protivio se talijanskoj okupaciji Dalmacije. Za vrijeme okupacije Splita, odbio je sudjelovati na 23. venecijanskom bijenalu, što zloglasnog splitskog prefekta, fašista Paola Zerbina, nije spriječilo da protiv umjetnikove volje njegove slike pošalje u Veneciju. “Odbijanje suradnje s okupacijskim vlastima rezultiralo je deložacijom iz stana”, kaže gospodin Vidović. Veliki splitski slikar nikada nije bio blizak s niti jednom vlašću. Sa svim sustavima živio je u jednom hladnom suživotu. “Saznao sam da su u naš dom tijekom Drugog svjetskog rata upali Nijemci u pratnji ustaša. Moj otac pozelenio je od straha, jer je znao da se u jednoj ladici nalazi neki partizanski promidžbeni materijal”, prepričava Igor Vidović. Jedan mladi ustaša približio se radnom stolu, otvorio ladicu i onda je naglo zatvorio.

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Nikada nismo saznali je li se materijal možda zaglavio u ladici ili se čovjek pravio kako ništa ne vidi i pritom nas spasio. Jer, da su pronašli letke, cijelu bi obitelj sigurno strijeljali. Ipak, cijelu obitelj na nekoliko su dana zatvorili u tvrđavu Gripe. Tetku Milenu su više puta izvodili pred streljački vod i simulirali strijeljanje”, kaže. Nakon završetka Drugog svjetskog rata nova socijalistička vlast očekivala je da će genijalni splitski umjetnik dati svoj obol i slikati trendovske motive, kao što su partizanske bitke i narodne heroje. “Moj djed se povukao u tišinu starih crkvi i svoj atelijer te slikao crkvene interijere i mrtvu prirodu”, kaže. Poslijeratnu neimaštinu obitelj je prevladala zahvaljujući Vidovićevu sinu Slavanu, priznatom kirurgu, koji je obitelji iz bolnice često donosio ribu, koju je dobivao od pacijenata. “Sjećam se kako je jednom donio škarpinu, koju je moj djed prvo naslikao, a tek onda teti Mileni dopustio da je stavi u kipući tanjur.”

Umjetnikov veliki obožavatelj u to je doba bio splitski novinar i pisac Miljenko Smoje, inače dobar poznanik Vidovićeva sina Slavana. Doktor Slavan Vidović namjeravao je Smoji darovati jednu malu Vidovićevu sliku. “No Smoje ga je odbio. Rekao mu je kako je to previše luksuzan dar i kako bi ga mnogo više razveselila Vidovićeva knjigu recepata, za koju je znao da ju je umjetnik sastavio. Međutim, Smoje se kasnije žalio kako je nikada nije dobio”, prisjeća se. Tri godine prije svoje smrti Emanuel Vidović je na putu prema kavani Bellevue stao na trulu dasku, koja je bila postavljena iznad neke rupe, i slomio kuk. “Ostatak života proveo je u stanu. Njegove tri kćeri, koje se nikada nisu udale i brinule su se o njemu, svakog bi ga jutra smjestile u invalidska kolica i premjestile u atelijer, gdje je djed i dalje stvarao.

.....................................

» Ivica Vidović