Slučajno pronađene zagubljene slike poznatih slikara

Slučajno pronađene zagubljene slike poznatih slikara


Ljudi na buvljaku nalete na slike poznatih majstora i dočepaju se za male pare bogatstva.  
Neki pronađu slike na tavanu među kramom.  
Neki ispod bezveznih slika pronađu remek djela.
Neki kupe "za džaba" na garažnim rasprodajama.  
Neki nađu u smeću iza selidbe ili preuređenja kuće.  

Naoružajte se znanjem.  
Otvorite četvoro oči.     
I u potragu.  

Nikada se ne zna.

Renoarova slika s buvljaka ukradena pre 6 decenija

"Pejzaž sa obale Sene", koju je žena plati na buvljoj pijaci sedam dolara, najverovatnije je ukradena iz muzeja pre šest decenija

[You must be registered and logged in to see this image.]

VAŠINGTON - Slika za koju se veruje da je delo francuskog impresioniste Pjera Ogista Renoara, koju je jedna žena kupila na buvljoj pijaci za sedam dolara, možda je ukradena iz muzeja pre šest decenija.

Aukcijska kuća "Potomak" koja je sliku stavila na aukciju, sada ju je otkazala nakon što je reporter Vašingtojn posta pronašao dokumenta u biblioteci baltimorskog Muzeja lepih umetnosti koja ukazuju da je slika tamo bila na pozajmici od 1937. do 1951, kada je ukradena.Slika "Pejzaž sa obale Sene" kupljena je pre dve godine na buvljoj pijaci u zapadnoj Virdžiniji.

Kupac, žena iz Virdžinije koja nije želela da otkrije ime, odnela je sliku aukcijskoj kući "Potomak" u julu i njihovi stručnjaci su utvrdili da je reč o Renoaru. Slika je imala i ram sa pločicom na kojoj je pisalo "Renoar".

Očekivalo se da će slika na aukciji biti prodata za najmanje 75.000 dolara.
Zvaničnici aukcijske kuće i muzeja obavestili su FBI o kraći i biro sada istražuje slučaj.

Dokumenta koja je otkrio Post ukazuju da je slika bila deo kolekcije Sejti Mej, koja je bila veliki donator muzeja. Krađa slike prijavljena je u novembru 1951. godine, ubrzo po smrti Mejove. Pošto slika još nije bila zvanično deo muzejske kolekcije, zvaničnici muzeja nisu prvobitno primetili da je nema.

Direktorka muzeja Dorin Bolger rekla je da je muzej iznenađen otkrićem i da će rado ponovo izložiti sliku ukoliko se ispostavi da je zaista njihova.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Kurir)

Na buvljaku 'za siću' kupio sliku vrijednu milijune!

Jedan bi Bosanac koji živi i radi u Njemačkoj preko noći mogao postati milijunaš. Naime, slučajno je na buvljaku kupio sliku koja možda pripada poznatom austrijskom slikaru Egonu Schieleu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nađena slika podsjeća na ovu

"Nisam znao tko je autor, ali kad sam došao kući i vidio na poleđini slike potpis, uključio sam internet i ostao šokiran vidjevši da je to što sam kupio za nekoliko eura vrijedno milijune", ispričao je muškarac za Dnevni avaz.

Slika je, sudeći prema motivu i potpisu na poleđini, vjerojatno nastala u ranijem periodu Schieleovog stvaralaštva, ali je pobudila zanimanje stručnjaka s obzirom na to da je nedavno jedna njegova slika prodana u Londonu za astronomskih 30 milijuna eura.

Već se javio jedan zainteresirani kupac

Na uljanoj slici nalazi se par u brodu koji izvlači mrežu, oslikavajući tegobu života. Stručnjaci kažu da bi ova slika mogla pripadati seriji Schieleovih slika brodova.

Kustos dr. Robert Holzbauer kaže da je zasad dokazano da je slika stara stotinjak godina, ali još treba ustanoviti je li joj autor Schiele.

Dok se čeka nalaz stručnjaka, potencijalnom milijunašu – vlasniku slike – javio se i jedan od najvećih kolekcionara i vlasnik velikog broja Schieleovih slika u Americi, koji je već iskazao interes za sliku.

(Danas.hr)

OTKRIVEN DOSAD NEPOZNATI VAN GOGH

'Otkriće ovakvih razmjera nikad prije nije se dogodilo'


[You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi put u povijesti muzeja, odnosno u zadnjih 40 godina, otkriveno je značajno kapitalno novo djelo Van Gogha koje je bilo posve nepoznato u literaturi

Dosad nepoznata slika Vincenta van Gogha predstavljena je u Amsterdamu.

Remek djelo Van Gogha priznato nakon 35 godina stajanja u prašini

Van Gogh Museum objavio je da je slika, koju su nazvali "Zalazak sunca u Montmajouru", naslikana 1888. u Arlesu, u vrijeme kada se smatra da je nizozemski majstor bio na vrhuncu karijere i kada su nastali i slavni "Suncokreti".

- Otkriće ovakvih razmjera nikad prije nije se dogodilo u povijesti Van Goghova muzeja. Prvi put u povijesti muzeja, odnosno u zadnjih 40 godina, otkriveno je značajno kapitalno novo djelo Van Gogha koje je bilo posve nepoznato u literaturi.

On je jedan od najslavnijih umjetnika na svijetu i uvijek mislimo da smo već sve vidjeli i da već sve znamo, a sada možemo dodati značajan novi rad njegovom opusu - rekao je direktor muzeja Axel Rüger.
Remek djelo Van Gogha priznato nakon 35 godina stajanja u prašini

Slika prikazuje sumrak nad stjenovitim pejsažom oko Montmajoura, grada okruženog vinogradima u Provansi, a u pozadini je benediktinska opatija, koju je Van Gogh ovjekovječio i na drugim svojim radovima nastalima u Arlesu.

Zadnjih nekoliko godina bila je u vlasništvu jedne privatne obitelji, koja ju je prije dvije godine donijela u Van Goghov muzej kako bi ustanovila je li autentična.

Rüger je pojasnio da je platno uistinu pripisano Van Goghu nakon "ekstenzivnog proučavanja stila, tehnike, boje, platna, prikaza, Van Goghovih slova i podrijetla" - a posebice pigmenata koji u potpunosti odgovaraju onima iz Van Goghove palete iz Arlesa.


(Jutarnji.hr)

Za slučajno pronađenu sliku bi mogao dobiti 35.000.000 funti

[You must be registered and logged in to see this image.]

ZALJUBLJENIK u umjetnost mogao bi zaraditi nevjerojatnih 35 milijuna funti (preko 460 milijuna kuna) nakon što je sasvim slučajno došao do slike koju je na početku platio samo 1200 funti.

Slika Gustavea Courbeta bila je izložena u jednom od najprestižnijih pariških muzeja, a na njoj su se dosad nalazile samo dio ženskog tijela. Međutim, slika ženske glave koju je anonimni zaljubljenik nedavno otkrio, mogla bi biti dio koji nedostaje.

Francuski magazin Paris Match otkrio je jučer da je kolekcionar još 2010. sasvim slučajno otkrio ovu sliku, a kemijske analize i brojni testovi potvrdili su autentičnost slike iz 1866.




Radi se u drugom dijelu kontroverzne slike iz 1866. koje se danas nalazi u Musee d'Orsay u Parizu, a još i danas postoje dvije struje razmišljanja, oni koji sliku smatraju remek djelom, i oni koji tvrde da riječ o vulgarnosti ili čak pornografiji.

Jean-Jacques Fernier, autor poznatog Courbetovog kataloga i jedan od trenutno najvećih svjetskih stručnjaka što se tiče ovog umjetnika, rekao je da je riječ o važnom otkriću.  

(Index.hr)

Pronađena slika za koju se veruje da je Da Vinčijev portret Marije Magdalene sa detetom

Za sliku na kojoj se nalazi žena sa detetom, koja je 30 godina visila u neprimećena u kući jednog škotskog doktora, stručnjaci veruju da je naslikao Leonardo da Vinči, prenosi sajt “Scotsman”.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Slika prikazuje Jovana Krstitelja i Devicu Mariju sa Isusom ili Mariju Magdalenu sa Isusovim detetom

Fiona Meklaren, medicinska sestra i vlasnica slike napisala je knjigu o njoj i tvrdi da je slika dokaz da su Isus Hrist i Marija Magdalena bili u vezi i da su imali i dete, kao što tvrde mnogi.

Meklarenova je sliku, koju je njen otac dobio od jednog pacijenta nasledila od majke i dugo ju je ignorisala.

Međutim, nakon godina istraživanja i proučavanja istorije umetnosti došla je do zaključka da je sliku, koju je njen otac zvao Madona sa detetom i Jovanom Krstiteljem, naslikao Da Vinči i da se na njoj zapravo nalazi Marija Magdalena sa svojim i Isusovim detetom.

Ona je sliku odnela kod stručnjaka ne bi li potvrdili njene tvrdnje o tvorcu slike.
Direktor aukcijske kuće “Sotebi” i bivši direktor aukcijske kuće “Kristi” smatraju da je vrlo verovatno da je sliku naslikao čuveni renesansni umetnik, a drugi stručnjaci koji su pogledali delo misle da se u najmanju ruku radi o slici Da Vinčijevog učenika.

U prilog tvrdnji Meklarenove ide činjenica da slika ima dosta sličnosti sa Da Vinčijevom “Bogorodicom na stenama”.

Slika se trenutno nalazi na podrobnijoj analizi.
Što se tiče likova na slici, Meklarenova tvrdi da se radi o Mariji Magdaleni, zato što je ona često predstavljana odevena u crvenu odeću, za razliku od Device Marije koja je po nalogu katoličke crkve prikazivana u plavoj odeći.

Kao i pisac Den Braun u knjizi “Da Vinčijev kod”, ona smatra da su Isus i Marija Magdalena bili u vezi, a da je to krila katolička crkva.

Ona je rekla i da je na poleđini nezavršene slike našla zakačen deo papske bule, odnosno vrste dokumenta koje izdaje papa, na osnovu čega se može zaključiti da je u 17. veku bila u vlasništvu pape Pavla Petog.

Prema njenim rečima, iako se većina napisanog ne može protumačiti, na tom dokumentu se vidi reč “Magdalena”.

Njena knjiga “Da Vinčijeva poslednja zaostavština: Najsenzacionalnija detektivska priča u istoriji umetnosti” biće uskoro objavljena, a nakon toga Meklarenova planira da proda sliku.

Ukoliko se potvrdi da je slika zaista Da Vinčijeva, može da dostigne cenu i 150 miliona funti.

- Kulminacija svega biće prodaja slike, za koju čvrsto verujem da je poslednja slika koju je francuskom kralju Fransisu Prvom naslikao Da Vinči i koja simbolizuje njihovo zajedničko verovanje u priču o Mariji Magdaleni. Planiram da prodam sliku nekom muzeju, da svi mogu da vide portret Magdalene i njenog deteta, a zatim ću osnovati fondaciju za pomoć deci bez roditelja - rekla je Meklarenova.

(Blic Online)

PRONAĐENO REMEKDJELO LEONARDA DA VINCIJA Švicarski sef skrivao nikad viđeno djelo čija skica visi u Louvreu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Slika iznimno nalikuje slavnoj skici olovkom iz 1499. godine koja prikazuje talijansku plemkinju Isabellu d'Este, jednu od najutjecajnijih Talijanki svog vremena, koja visi u pariškom Louvreu

U privatnoj zbirci 400 umjetničkih slika pohranjenih u jednom švicarskom sefu otkrivena je slika Leonarda Da Vincija za koju se nije sa sigurnošću znalo ni da postoji. Slika iznimno nalikuje slavnoj skici olovkom iz 1499. godine koja prikazuje talijansku plemkinju Isabellu d'Este, jednu od najutjecajnijih Talijanki svog vremena, koja visi u pariškom Louvreu.

Carlos Pedretti, stručnjak za djela Leonarda Da Vincija sa Sveučilišta Kalifornije, ustvrdio je za talijanski Corriere della Sera kako se bez sumnje radi o djelu slavnog slikara.
Metoda određivanja starosti materijala metodom radioaktivnog izotopa ugljika, provedena u laboratoriju Sveučilišta u Arizoni, potvrdila je s 95 posto pouzdanosti da je portret naslikan u razdoblju između 1460. i 1650. godine.

Dodatno testiranje pokazalo je također da se pigmenti boje podudraju s onima koje je Da Vinci koristio tokom cijelog svog života.
Ispitivanje porijekla ove slike traje već tri i pol godine, a stručnjaci će nastaviti istraživati u kojoj su mjeri na slici radili Da Vincijevi učenici. Ukoliko se nepobitno dokaže autorstvo ove pronađene slike, to će okončati dugogodišnja nagađanja povjesničara umjetnosti koji su smatrali da je Leonardo Da Vinci nakon skiciranja Isabelle d'Este izgubio volju da je naslika.
Nisu još uvijek svi stručnjaci potpuno uvjereni da se radi o Da Vinciju, jer je slika naslikana na platnu, dok je renesansni majstor običavao slikati na drvu. Iz istog je razloga odbačeno autorstvo Da Vincija u slučaju mlađe verzije slike Mona Lise, koja je pronađena prošle godine također u švicarskom sefu.

(Jutarnji.hr)

Kod Sanadera pronađeno pet Bukovčevih slika vrijednih 200 000 eura


Jedan mali Bukovac, dva veća Bukovca, tri Bukovca, četiri, pet slika slavnoga slikara? Minijaturni ribari koji krpaju mrežu, dva velika portreta, akt, krajolik? Tko to ima? Na zidovima Ive Sanadera, doznali smo iz umjetničkih krugova, visjelo je pet Bukovčevih slika, nakon zapljene procijenjenih na 210 tisuća eura. To bi značilo da je Sanader imao Bukovčeve slike iznadprosječne vrijednosti. Ona koju su svi vidjeli - “Krpanje mreže” koju je izložio u Haagu među najjeftinijim je Bukovčevim slikama, vrijedi niti 20 tisuća eura, što znači da je one skuplje, kapitalne primjerke kolekcije skrivao. Što je od tih slika Sanader sam kupio kao osvjedočeni ljubitelj umjetnosti i eventualno platio još u “markama” prije nego što je vodio Hrvate kao premijer države, a što je eventualno dobio na dar za svojega političkoga mandata? Kako su slike mijenjale vlasnike i kakvi su trgovački putevi umjetničkih djela slikara od najvišega ugleda kakav nesumnjivo za našu sredinu jest Vlaho Bukovac? Puno pitanja, malo odgovora. O tome mnogi upitani ne žele javno zucnuti ni riječ. Kao da će to promijeniti sliku o zbirci, o tome je li doista vrijedi milijun i pol kuna ili milijun eura?

Kao da se za mjesec ili dva neće znati je li Bukovac mijenjao vlasnike u novije doba, tko je kome “prodao” ili darovao vrijedno umjetničko djelo. Je li bila riječ o klasičnoj trgovini ili je pak netko ulagao novac u umjetnine kao jedan od najvrednijih oblika investiranja i mogućeg zametanja tragova nelegalno stečenoga novca? A upravo se tema Bukovca kao “prvoga među velikima”, kao onoga koji impresionira i znalce i bogataše, našla u žarištu zanimanja javnosti. On je slikar visokih brojki. Okolnost što su se slike našle u Sanaderovoj zbirci potaknula je pretresanje vrijednosti, rešetanje u čemu je slikarska veličina i Bukovčeva vrijednost veća od ostalih. Zašto je klasično Bukovčevo djelo uvijek bilo na cijeni? Kako to da su kolekcionari točno znali kad tko želi prodati neku sliku maloga ili velikoga formata, koliko često su nepogrešivo jedan drugome sugerirali kad se isplati uložiti u provjerenu vrijednost.

Simbol moći i društvenog ugleda

Od poznatih Hrvata, u Bukovčeva djela uložio je i Nadan Vidošević, koji je, kaže, slike kupovao još osamdesetih godina kada su puno manje vrijedile. Na sudu se vlasništvom nad jednim platnom pohvalio i riječki liječnik Ognjen Šimić rekavši: “Je l’ znate vi koliko sam se ja u dvadeset godina nadobivao trulih jabuka, užeglog vina i pokvarenih pršuta? Kažu na sudu da sam dobivao umjetnička djela od pacijenata. Ma koja umjetnička djela? Jedan Vlaho Bukovac, sve ostalo je smeće.“

Bukovčeva slika uvijek je nosila onu brojčanu konstantu koja je istodobno u kuloarima, u društvu gdje se više cijeni materijalni status od školovanja djece i duhovnih humanističkih vrijednosti - bila stvar prestiža i statusni simbol. Tako će pravi ljubitelji umjetnosti reći da im je draži neki manje razvikani autor, malo intimno platno nego aktovi ili krajolici koji su među umjetninama ono što je Ferrari ili Bentley među automobilima. Zato se o vrijednosti Bukovčevih slika govori upravo kad su još uvijek neidentificirana njegova djela kao i cijela jedna privatna zbirka postali predmet istrage, kad se traže kanali i posrednici koji bi trebali podastrijeti račune... A sva naša saznanja o vrijednosti Sanaderove cijele zbirke ni u kome slučaju neće podmiriti svima nama nanesenu štetu, onu koju je prema poreznim obveznicima počinio svojom bahatošću bivši premijer u liku novog kolekcionara.

Bukovčevo ime svakako najjače zvuči, on je ipak top-tema kad je o tržištu riječ, klasik hrvatske umjetnosti 19. stoljeća i prva dva desetljeća 20. stoljeća. On je jači adut i svakako vrijedna investicija koja nadilazi i najpoželjnije dalmatinske autore poput Celestina Medovića, Ignjata Joba, kasnije Emanuela Vidovića, te svestranoga slikara i grafičara Mencija Klementa Crnčića, koji je također omiljeni tržišni autor u Hrvatskoj. Dakako, sve to je stvar hijerarhije u kojoj se u tipičnim kolekcionarskim “paketima” u širokoj upotrebi često nalaze i brojni suvremeniji autori poput Murtića, Berbera, Jordana ili mlađih poput Meglića, Munira Vejzovića, Kuliša, Milenkovića, brojnih kipara i grafičara.

Posljednjih godina ogromno likovno djelo Vlahe Bukovca, nadarenoga mladića iz cavtatske obitelji Fagioni (rođen 1855. godine) koji je trebao postati pomorac, a ispao je slikar i likovni pedagog, dobilo je još više na cijeni zbog nekoliko izložbi koje su posredstvom Moderne galerije Zagreb i povjesničara umjetnosti Igora Zidića priređene prvo u Pragu, a prije godinu dana i u Nizozemskoj, u Den Haagu. Razvijene europske sredine upoznale su iznova našega slikarskoga kozmopolita koji je često mijenjao mjesta boravka i stvaranja, od Cavtata gdje je žario i palio, do Pariza gdje je kao mladac 1882. izložio akt kurtizane “Velike Ize” na ondašnjem Salonu i gdje je, kako je sam svjedočio - bio iznenađen velikim zanimanjem moćne pariške sredine za jedan efektan ženski akt izložen na početku izložbene dvorane. Za mladoga Bukovca bilo je to zadovoljstvo i sreća kakvu je teško kasnije bilo dostići. A baš on ne može reći da nije slikao slavne vladare, kraljeve i državnike, moćnike i male ljude, prijatelje i s posebnom pažnjom svoju djecu i članove obitelji.

- Nizozemska izložba djela Vlahe Bukovca sa stotinu slika bila je iscrpnija od one praške prije desetak i više godina. To je ujedno bilo pokazivanje slikara na “pravom Zapadu”. Zanimljivo je spomenuti da se tijekom tri mjeseca trajanja izložbe naš Bukovac reklamirao plakatima uz bok Cezannea, Matissea i Picassa. To je za nas značilo da se ponovo ravnopravno kao slikar koji je rođenjem potekao iz male zemlje susreo s kontekstom vodećih svjetskih imena, svima znanim autorima, kaže Igor Zidić o Bukovčevoj retrospektivi u Nizozemskoj.

- Vrijedno je reći da je izložba u Den Haagu imala i više od pedeset tisuća posjetitelja. Za nas je to bio uspjeh, uz brojne sjajne kritike i divljenje njihovih kritičara i stručnjaka koji će uvijek strancu naglasiti kako su oni zemlja velikih slikara i visoke umjetničke tradicije – komentirala je Biserka Rauter Plančić, ravnateljica zagrebačke Moderne galerije.

Kako su često zagonetni i teško utvrdivi putevi nekih slika u privatnom vlasništvu, ilustriraju neki podaci objavljeni u velikoj monografiji “Vlaho Bukovac” autorice dr. Vere Kružić Uchytil. Knjiga objavljena prije pet godina dokumentira “Opravljanje mreže” kao “sliku u privatnom vlasništvu”. Igor Zidić na lanjskoj izložbi u Den Haagu navodi da je posuđena iz privatne zbirke Ive Sanadera.

A velika Bukovčeva slika “Pet ćutila” kojom je otvorena ova tema (naslikana u Zagrebu 1897.) bila je u posjedu baruna Vranyczanyja i krasila njegov dvorac u Oroslavju. Neko je vrijeme ta ista slika, zajedno s iznimnim Vranyczanyjevim portretom koji je danas u stalnom postavu zagrebačke Moderne galerije, visjela u Klubu hrvatskih umjetnika i književnika u Frankopanskoj 2. Jedna je to od Bukovčevih slika s prikazom grupe profinjenih ženskih aktova, kupačica u krajoliku uz jezero. Kako navodi dr. Kružić Uchytil, temi akta Bukovac se posvetio tijekom 1897. i 1898. godine, nakon povratka iz Pariza u Zagreb. Moguće je bilo više tih aktova i studija kupačica u prirodi, no nisu svi sačuvani. Prema dokumentaciji koju je dr. Vera Kružić Uchytil proučavala, postoji jedna varijanta “Pet ćutila II” gdje su u kadru prikazane četiri polugole žene, a ta je slika, spomenuto je u monografiji, u vlasništvu zagrebačkoga inženjera.

Skrivaju ga jer je prevrijedan

Kako su aktovi bili Bukovčeva omiljena tema koji su jednom imali svoju popularnost među ljubiteljima umjetnosti, a drugi put su možda bili popularniji portreti ili povijesne teme, slikar je u svojoj bogatoj karijeri slikao ne samo ono što je njemu bilo zanimljivo i ugodno već i ono što su tražili i plaćali naručitelji. A to su često bili portreti pomoraca, kapetana, bankara, vlastodržaca, trgovaca i njihovih supruga, u grupnim portretima s djecom. Njihove je fizionomije, odjeću i simbole možebitnog socijalnog statusa slikar Bukovac majstorski vjerno prenosio na platno.

Mnoge slike negdje su zagubljene. Neke su zaostale u nasljeđivanju u nas i u svijetu, mnogim nasljednicima lica na slikama više ništa ne znače i maknuli su ih u neke zakutke. Često je negdje nešto privremeno nedostupno, bilo zbog neznanja vlasnika ili straha da se ne pročuje da netko ima vrijednu umjetninu. Tako je lako moguće da se iznenada pojavi nakon niza godina, možda pod drugim imenima i nazivima. Za mnogima se još uvijek traga, kao što su svojedobno u Londonu pravu detektivsku potragu za Bukovčevim djelima koja su u nekim britanskim privatnim zbirkama pokrenule Lady Jadranka Beresford Pierce i Flora Turner, a mnoga djela desetljećima ne mijenjaju vlasnike. Potraga je dala rezultate, kao što se budno prate i inozemne aukcije koje mogu dati nova otkrića.

Dok se navode podaci da je poznato preko arhiva ili dokumenata više od 1300 Bukovčevih slika, uvijek neke brojke valja uzimati oprezno. Nikad se ne zna kad će prevagnuti neki nepoznat razlog da privatni vlasnik pokaže ili zamagli svoju umjetninu. Čak i kad se priređuju izložbe kustosi i organizatori moraju poštovati volju vlasnika da ostane anoniman, da se ne oglašava javno i ne govori o svojim vrijednostima. Ako galerist ili kustos prekrši to pravilo privatnosti, može biti siguran da si je zauvijek zalupio vrata kolekcije i izgubio povjerenje vlasnika.

Izvor:dalje co.

"Portret mladića" je uljana slika italijanskog renesansnog umetnika Rafaela Santina iz Urbina, široj javnosti bolje poznatog jednostavno pod svojim ličnim imenom: Rafaelo. Ovaj stari majstor, jedan od najznačajnijih slikara svog i svakog drugog doba, izradio je pomenuto delo 1513-1514. godine.

Identitet mladića na ovoj slici nikada nije utvrđen, ali se veruje da je u pitanju autoportret, na bazi jedinog nesumnjivog njegovog autoportreta koji se može naći na fresci "Atinska škola" izrađenoj 1510-1511. godine na zidu sobe koja se danas zove Rafaelova soba, u Apostolskoj palati u Rimu; da je na toj fresci zaista Rafaelo tvrdio je još otac istorije umetnosti Đorđo Vazari još u XVI veku.

Mladić samopouzdanog držanja obučen je u skupocenu odeću, a oslikan je u manirističkom stilu koji se jugom Italije proširio tek nakon njegove smrti. Zid okrečen u boju kože, krzno od samurovine i talasasta tamna kosa odaju utisak neoklasičnog, senzitivnog balansa između ljudskosti i prirode
Gest rukom koja se nalazi blizu srca, a koji je prethodno viđan samo na portretima žena, prikazuje humanistu i svetskog putnika ali ujedno i emotivnog čoveka. Stručnjaci u kontrastu između čisto bele košulje i samurovine vide harmoniju između Nebesa i Zemlje.

Uglavnom, sliku "Portret mladića" kupio je i doneo sa sobom u Poljsku, zajedno sa Da Vinčijevom "Damom sa hermelinom", knez Adam Ježi Čartorijski nakon svog putovanja po Italiji 1798. godine.

Njegov potomak, knez Avgustin Jozef Čartorijski, neposredno pre početka nemačke najezde na Poljsku septembra 1939. godine, sakrio je u palati u Šenjavi brojna remek-dela koja su se u tom trenutku nalazila u Muzeju kneževa Čartorijskih u Krakovu, između ostalog pomenutu "Damu sa hermelinom", "Portret mladića" i jednu Rembrantovu sliku.
Nakratko su tu bila sigurna, ali ih je Gestapo naposletku otkrio. Jedno vreme su krasila rezidenciju Hansa Franka, načelnika Generalnog gubernatorstva u okupiranoj Poljskoj tokom Drugog svetskog rata, da bi potom bila poslata za Berlin i Drezden.

1940. godine Frankov zahtev za povraćaj "Dame sa hermelinom je uvažen" i ona se ponovo našla u Krakovu. Januara 1945. godine Hans Frans vraća u Krakov i "Portret mladića" i postavlja ga u Vavelski zamak u koji se smestio u međuvremenu. Ovde je ta slika viđena poslednji put.

Već krajem tog meseca Nemci u panici beže pred nastupajućom Crvenom armijom; Frank nosi slike sa sobom u Nemačku i smešta ih u svoju privatnu vilu. Amerikanci ga hapse 3. maja, sude mu, i naredne godine ga pogubljuju zbog brojnih ratnih zločina.
"Dama sa hermelinom" i mnoga druga dela koja je ukrao pronađena su i vraćena Muzeju kneževa Čartorijskih u Krakovu (mnogim poljskim muzejima i vlasnicima vraćena su brojna umetnička blaga, mada je u pitanju samo delić onoga što je ukradeno jer je procena da je mučena Poljska tokom Drugog svetskog rata izgubila 75 odsto ukupnog kulturnog nasleđa; Nemci su dosta toga i uništili, a dosta su uništili i Rusi nakon "oslobođenja").

Ne i "Portret mladića".

Istoričari umetnosti smatraju da je od svih slika koje su nacisti ukrali tokom Drugog svetskog rata a koja nisu pronađena, upravo ta najvažnija s umetničke tačke gledišta. Procena je da bi, kada bi se sada pojavila i našla na tržištu umetnina, vredela preko 100 miliona dolara. Razume se da ne bi bila na prodaju već bi bila vraćena svom matičnom muzeju, ali svejedno, ovaj cenovni okvir pruža uvid u njenu vrednost.
Gde se nalazi, misterija je. Poljsko ministarstvo spoljnih poslova tvrdi da se već dugi niz godina zna da je slika preživela rat, ali ne govori ništa o lokaciji. Možda je u privatnom posedu nekoga kome ni jedna država na svetu ne može ništa, možda je sakrivena u nekom tajnom podrumu ili sefu, ko zna.

U međuvremenu, našla je svoje mesto u popularnoj kulturi. U jednoj epizodi Simpsonovih, u holivudskom filmu "The Monuments Men" koji se bavi upravo tematikom nacističke pljačke umetničkih dela, i tako dalje.

(O. Š.)