Roman u stihovim "Evgenije i Onjegin"
Uvod...
Roman u stihovima ,,Evgenije i Onjegin’’ je jedno od najznačajnih djela Aleksandra S. Puškina. Roman sadrzi blizu 6.000 stihova, a nastao je između 1829 - 1830 godine obuhvatajući vrijeme između 1819 i 1825. U romanu Puškin je opisao rusko društvo u jednom od najzanimljivijih momenata njegovog razvoja.
Priča se kreće obuhvatajući sve društvene slojeve, od najviših plemećkih krugova do seljačkog staleža, od visoko obrazovanog intelektualca do kreposne dadilje.
Autor pruža kompletnu sliku vaspitanja jedine mlade generacije, političkih i kulturnih stremljenja koja su tipična za čovjeka toga doba. Takođe, roman je obuhvaćen opisima, dakle dominantni su statički motivi izvanrednih pejzaža za ruska sela, kao i slikom prestoničkih prizora. Dakle dominantni su statički motivi.
- Ognjenska strofa-
Evgenije Onjegin je u romanu opisan kao osobenjak koji svojim ponašanjem odstupa od pravila morala u tadašnjem društvu.
Pripada bogatoj klasi, ali svoj položaj koristi ponižavajući i ismijavajući nižu društvenu klasu. Time se neminovao za njegov lik veze surovosti i okrutnosti. Prije nego što sam shvati svoja osjećanja prema Tatjani njegov život činile su prolazne stvari koje nijesu uspijevale da ga tronu niti da ostave utiske na njega, time se njegova surovost i nedostatak humanosti dodatno pojačavala.
Iz takvog stanja probudiće ga čedna zaljubljenost seoske djevojke, povučene i tihe Tatjane Larin.
Dolaskom Onjegina u njeno selo Tatjanin san biva narušen. U njenim mislima odzvanja samo jedno ime Evgenije Onjegin. I ona vjeruje da je cijelog života čekala na njega i da je on taj koji je njoj od Boga poslan. U takvom emocionalnom stanju ona odlučuje da razbije tišinu svojih osjećanja i da mu se preda na milost ili nemilost.
Zato mu piše pismo u kojem iznosi svoja osjećanja:
,,Pišem vam –što bih znala bolje?
I šta vam vše mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezrenje vaše dal' ću steći,
Al' ako vas moj udes budi,
Bar malo trane i uzbudi,
Vi me se ne odreci.
Da ćutim ja sam prvo htjela,
I za sramotu mojih jada,
Ne bi ste znali vi ni sada,
Bar da se nadam da sam smjela
Da će te opet k'nama doći
I da ću ma i rijetko moći
U selu da vas vidim našem,
Da se veselim glasu vašem
Da vam što kazem,, pa da zatim
O istom mislim i da ta patim
Dani i noći duge sama
Dok ne dođete opet k nama
Al osobenjak vi ste, znamo,
I teška seoska cama
Tatjana izražava sve ono sto osjeća. Oslobađajući sebe istovremeno tog tereta, a i nečega najljepšeg na šta je čekala, nadajući se njegovom milosrđu i njegovom ponovnom dolasku. Tiho i ubledilu Tatjana čeka odgovor ali dani prolaze prazni. Guši se svojom strepnjom, ali opet nadajući se i opet vjerujući međutim, njeno čekanje zavrsava se hladnim i po Onjeginu časnim odbijanjem. Poslije toga Tatjana biva napuštena i prepuštena svojoj tugi. Ovdje nije kraj njihovim osjećanjima. Tatjana odlazi u Moskvu, i ako silom isčupana iz seoske dosade koja je njoj prijala, pridružuje se moskovskom društvu. Iako nevoljna i ako odbačena od onoga kome je svoje srce predala, Tatjana se udaje za bogatog kneza. Od tada njen život biva obaveza prema mužu i prema društvu. Duboko u toj svojoj obavezi, nakon dužeg vremena, Tatjana i Onjegin se ponovo sretaju. Onjegin sada vidi damu, ponosnu uvaženu i dostojnu. To više nije ona stidljiva zamišljena djevojčija kakvu je do tada poznavao. Pred takvom promjenom Onjegin biva svjestan svog propusta. Njegovo srce ustreptelo i sada zaljabljeno samo za Tatjanu postoji. Misleći da može da probudi onu seosku djevojčiju Onjegin, kao nekada i Tanja njemu piše pismo i otkriva svoja najdublja osjećanja.
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću, Bože!
Kako pogriješih, kako patim!
Ne, da vas viđam,
Da vas pratim.
Da svaki osmijeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim
Vaš glas da slušam, i da shvatam
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstvo od svih je veća,
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim...to je sreća!
Tatjana bi vjerovatno bila srećna da je ovo pismo čitala onda umjesto njegovog hladnog odbijanja. Ona sada pripada drugom čovjeku i odbija Onjegina kao nekog ko više ne pripada njenom životu. Ona svoju obavezu prema mužu smatra većom i bitnijom od osjećanja koje, još uvjek, postoje prema Onjeginu. On biva uništen njenom odlukom, nijemo gledajući kako ta ponosna dama odlazi.
Tatjana svojom ličnošću predstavlja rusku djevojku. Njen ponos potiče iz samog poštovanja drugih ljudi. Poštujući svog muža ona odbacuje svoja osjećanja prema Onjeginu. Jakim karakterom prihvata život kakav joj je nametnut i njeno vaspitanje čini osnovu tog života. Upravo zato Tatjana i jeste savršena ruska djevojka.
Merima Sutović II1