Prokleta avlija - Ivo Andrić

Prokleta avlija - Ivo Andrić



Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz
Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman


Sadržaj:

Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!”

O “Prokletoj avliji” Ive Andrića

Iako postoje nedoumice oko književne vrste kojoj pripada Andrićeva “Prokleta avlija”, preovlađuje mišljenje da je ipak reč o romanu, a ne o pripovetci.

Ovaj roman je iz kasnijeg perioda bogatog Andrićevog opusa, kada se on nanovo vraća svojoj Bosni i njenim mukama.

Tema romana

Viđenje carigradskog zatvora i ljudi u njemu pred sam raspad velitke Turske imperije iz ugla jednog nadasve nevinog čoveka, fra – Petra.

Ideja romana

Poruka romana je iskazana u jednoj rečenici koju izgovara upravnik ovog ozloglašenog zatvora, Karađoz: “Svi su krivi, makar i u snu.”

Mesto radnje

Ozloglašeni zatvor u Carigradu, poznat kao “prokleta avlija”.

“Prokleta avlija”, analiza dela



U ovom romanu se prepliću sudbine različitih likova, mahom muškaraca. Ponegde se čuje priča i o nekoj ženi, kao što je opis nesrećne ljubavi mladog Ćamila prema izvesnoj Grkinji.

Fra Petar u svojstvu naratora uvodi jedan po jedan lik, ali čini se da je najupečatljiviji lik upravnika “Proklete avlije”, Karađoza. Kome se vrlo često vraća.

Roman “Prokleta avlija” je svojevrsna psihološka drama i u celini i u opisu sudbine svakog lika ponaosob. Svako od njih se bori sa svojim strahovima i nesrećama. A u ovom ozloglašenom zatvoru gotovo svako smatra da je dospeo greškom. Međutim, postoje i oni koji su tu sa razlogom, ali nikad ne priznaju.

Andrić je kroz ovo svoje delo uspeo da dočara atmosferu čitavog Carstva u doba pred raspad. Već se oseća nesigurnost vlasti, pa hapsi i one koji su krivi i one koji to nisu. Međutim, čak ni to neće pomoći da se izbegne neminovnost, a to je propast velike Osmanske imperije.

Kratak sadržaj dela

Roman počinje opisom sahrane fra Petra i popisivanjem njegove imovine. Dva monaha koja uvode čitaoca u priču, pominju pokojnika u najlepšem svetlu i njegovo često pričanje o boravku u “Prokletoj avliji”. Tako fra Petar postaje narator, koji u priču uvodi jedan po jedan lik. Svemu prethodi ispovest pokojnika, koji je, kao i mnogi u “Prokletoj avliji” tamo dospeo greškom. Pored opisa: Karađoza, Zaima, Haima, dva bugarska trgovca i mnogih drugih, čini se da je fra Petar opčinjen likom mladog bogatog Turčina, Ćamil efendije, sa kojim vrlo rado stupa u razgovor.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da na početku njihove razgovore mahom vodi fra Petar, međutim kasnije je Ćamil taj koji govori. I to, čini se u trenutku kada prihvata svoju nepostojeću krivicu i shvata da je on sam Džem sultan, brat sultana Bajazita koji je proglašen maloumnim samo da ne bi došao na presto- Ćamil se u čitavoj toj priči pronalazi i na završnom saslušanju, shvatajući bezizlaznost situacije u kojoj se, greškom našao prihvata svoju sudbinu i uzvikuje: “Ja sam to!”. Tim činom doprinosi da ga nevinog osude.

Sam fra Petar tuguje za Ćamilom, a posebno ga pogađa što niko sa sigurnošću ne zna šta se sa ovim bezazlenim mladićem dogodilo.

Priča dalje govori o mukama fra Petra koji, iako formalno oslobođen, biva progonjen i tek nakon osam meseci dobija mogućnost da se vrati u svoju Bosnu.

“Prokleta avlija” – junaci

Čitava plejada likova je opisana u ovom delu, te je nemoguće opisati ih sve. Svakako, najupečatljiviji su fra Petar, Ćamil i Karađoz. Svako od njih je nesrećan na svoj način. S tim što je Karađoz apsolutno negativan lik, ali u biti nesrećan čovek, koji priznaje samo silu i ništa više.

Tu je bogati mladić iz Turske. Ćamil koga prati senka nesrećne ljubavi i koja ga i dovodi u ovaj ozloglašeni zatvor. Istom snagom kojom je voleo lepu Grkinju. Ćamil proučava tursku istoriju i to posebno život Džem sultana.

“Prokleta avlija” – misli

“Ah, šta tu žena, žena! Kad ugasiš sveću, svaka je jednaka.”
Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi.
To će ti najbolje kazati.”

“I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka”


saznajlako.