Slikarstvo Dalekog Istoka

Da bi se razumjelo japansko slikarstvo potrebno je shvatiti razliku u odnosima prema prirodi na Istoku i Zapadu. Čovjek Zapada nastoji pokoriti prirodu, podčiniti je svojoj volji, prisiliti je da radi za njega, dok čovjek ''klasičnog'' Dalekog istoka želi živjeti s njom i u njoj. Zanimljiv je jedan pasus iz Biblije koji osvjetljava postojanje ovakvog stava zapadnog čovjeka prema prirodi:

''Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se i množite i napunite Zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živi stvorovima što puze po zemlji.''

U Japanskoj povijesti nema ovakvih naputaka. U jednom budističkom tekstu, Metta Sutta, Sutta Nipata, možemo pročitati:

''Upravo poput majke koja vlastitim životom zakriljuje od nedaća svojeg sina, svoje jedino dijete – takve tvoje neka budu misli koje prigrljuju sve što živi.''

Ova suštinska razlika između klasičnog čovjeka Dalekog istoka i Zapadnjaka očituje se i u umjetnosti. U slikarstvu Zapadnjak prikazuje ''mrtvu'' prirodu. To je priroda koju je on posložio po svojoj volji, uzeo je plodove iz prirode i posložio u novu cjelinu. U Zapadnom portretnom slikarstvu bila je ustaljena praksa tokom stoljeća da priroda bude dekoracija; iza profila žene, plemića ili dostojanstvenika nazirala bi se planina, rijeka ili pokoji cvijet. Priroda je za Zapadnjaka inferiorna. Joseph Campbell, američki autor koji je postao poznat svojim radom na području komparativne mitologije, u jednom intervjuu lijepo ilustrira stav zena prema ovakvom pogledu na prirodu, citirajući D.T. Suzukija: ''Bog protiv čovjeka. Čovjek protiv Boga. Čovjek protiv prirode. Priroda protiv čovjeka. Priroda protiv Boga. Bog protiv prirode – vrlo smješna religija!''

Jedno od obilježja današnjeg vremena kojeg nazivamo postmodernizam je vraćanje prirodi, shvaćanju dan nam priroda nije neprijatelj ili sluga, već produženo tijelo. Takvo razmišljanje na Istoku traje već tisućljećima.

Kineski i japanski slikar više je volio prikaze prirode u kojima bi središnju ulogu igrali potoci, šume, planine. Unutar njih ljudski lik se nazire, on nije izgubljen u svom tom prostranstvu, već uronjen. Ne osjeća se nelagodno, već kao dio cjeline. Često je na takvim slikama izazov pronaći ljudski lik, ali ne zato jer se skriva, već iz razloga što je duboko uronjen u cjelinu. U ovome naziremo ideju Istoka u kojoj je ljudsko biće nerazdvojno povezano s prirodom, toliko jako da se moramo dobro namučiti mislimo li ga doživljavati kao izdvojenu cjelinu.


(Zen i umjetnost)

Kuroda Seiki

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kuroda Seiki (1866–1924)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Takanobu Kobayashi

[You must be registered and logged in to see this image.]