Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Pečorinov život, njegove pustolovine u kojima uvijek traži neko novo uzbuđenje da mu život ne bude dosadan...



Mihail Jurjevič Ljermontov: Junak našeg doba

Mjesto i vrijeme radnje:

Carska Rusija, 19. stoljeće. Radnja se odvija na više mjesta, uglavnom kod Kavkaza, te na bojištima s plemenima Čečena i Tatara. Vrijeme radnje je lako uočljivo po kozacima – ruskim konjanicima koji su tada bili zastupljeni velikim dijelom u ruskoj vojsci.

Tema:

Pečorinov život, njegove pustolovine u kojima uvijek traži neko novo uzbuđenje da mu život ne bude dosadan. To najčešće uključuje poigravanje tuđim osjećajima, manipuliranje tuđim životom i izdaju prijatelja.

Problematika koja se obrađuje u djelu:

U ovom djelu obrađen je život «suvišnog čovjeka». On misli da za njega sreća ne postoji, a zapravo ju ne uspijeva pronaći, iako može biti pred njim cijelo vrijeme. Život mu je ispunjen nizom različitih događaja koji su ga privremeno usrećili, pa zbog toga mora ići naprijed i izazivati život. Jedino pitanje koje postavlja Pečorin jest pitanje postojanja sudbine i slobode, što se vidi u ovoj rečenici:

„I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum?

Zašto moramo odgovarati za svoje postupke?“

Kratki sadržaj:

Pisac putuje preko Kavkaza gdje susreće Maksima Maksimiča. Oni se upoznaju i međusobno pomažu. Stižu u jednu kuću gdje će prenoćiti i tu mu Maksimovič priča priču o neobičnom čovjeku Grigoriju Aleksandroviču Pečorinu, gdje kaže o njemu ovako:

“Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.”

Pečorin i Maksimovič su godinu dana bili živjeli zajedno u vojnoj utvrdi. Obojica su bili časnici. Tako počinje prva pripovijetka – «Bela», gdje Pečorin biva pozvan na zabavu jednog «prijateljski raspoloženog kneza», gdje je upoznao Belu, kneževu najmlađu kćer, i u nju se zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbič, koji je bio vođa lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao u Belu. Kazbič je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knežev sin Azamat htio, te je za njega bio spreman sve učiniti. Azamat i Pečorin se dogovore – ako Pečorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj će njemu priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pečorinu, a natrag otiđe s konjem. Kazbič, shvativši da je prevaren, pobjegne. Pečorin na sve načine želi steći Belinu naklonost i ljubav.

Polako to i postiže. Nakon što ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju počinje ignorirati. Kazbič ubija kneza (Belinog oca) zbog osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nožem u leđa. Bela nakon dva dana umire, stalno izražavajući svoju ljubav Pečorinu. Ali on nije mario.

Druga pripovijetka počinje susretom Maksimiča i autora.

Razgovaraju o Pečorinu. I Pečorin dolazi u to mjesto. Maksim jedva čeka da ga vidi, ali se ovaj pojavljuje tek na kraju kada je morao odlaziti. To je razljutilo Maksimoviča te je Pečorinove dnevnike predao autoru (Pečorinu je bilo svejedno što će sa njima učiniti). Nakon godinu dana Pečorin pogiba te pisac odlučuje objaviti njegov dnevnik. U dnevniku je opisan Pečorinov put i odmor u jednom mjestu. Na putu prenoćuje u jednom primorskom gradiću, gdje igrom slučaja rabzbija jedan «nedužan» lanac krijumčarenja gdje jedna djevojka pogiba. Nakon dolaska na konočno odredište Pečorin susreće svoje stare prijatelje, Grušnjickog i doktora Vernera. Tu dolazi i kneginjica sa svojom majkom. Grušnjicki se zaljubljuje u kneginjicu. Pečorin to uviđa i nastoji ih razdvojiti na neobičan način. Pričajući priče stjecao je popularnost i odvodio kneginjičine udvarače, što je ona mrzila. Daljnjim ignoriranjem i izigravanjem ravnodošnusti prema njoj ona ga je počela još više mrziti. Grušnjicki joj se udvarao, što ju je prvih nekoliko dana zabavljalo, a kasnije joj je dosadilo. Za to je vrijeme Pečorin naljutio kneginjicu, te ga je ona počela toliko mrziti da nije prošao dan da to ne pokaže. Naglim preokretom, nakon službenog upoznavanja jedne večeri na zabavi, kneginja je počela sumnjati u svoj stav. Tada se pojavljuje i Pečorinova bivša djevojka Vera, koju je napustio, ali ga ona i dalje voli. Kasnije je kneginjica izbjegavala Grušnjickog, a nije mogla bez Pečorina, koji se počeo poigravati i sa Verom. Nadalje, Grušnjicki zamrzi Pečorina zbog uplitanja između njega i kneginjice te smišlja osvetu. Pečorin se poigravao sa Verom i kneginjom, tj. sa njihovim osjećajima. Na kraju kad je odlazio, kneginja nije mogla bez njega, a on joj ravnodušno odgovora da je ne voli (ona mu plačući kaže da ga mrzi, a on joj se zahvali). Grušnjicki optužuje Pečorina, zbog čega oni pristaju na dvoboj gdje su planirali ubiti Pečorina, ali je on shvatio njihove namjere. Nakon dvoboja Pečorin biva ranjen, a Grušnjicki mrtav. Pečorin odlazi i to je kraj Pečorina dnevnika. Daljnji prikaz radnje se zbiva u tvrđavi, gdje je Pečorin bio stacioniran sa Maksimičem. Tu počinje pripovijetka «Fatalist» gdje se jedne večeri Pečorin okladi sa jednim vojnikom u nepostojanje sudbine. Rekao mu je da će umrijeti do kraja večeri. Što se kasnije i zbilo – pijani kozak (ruski konjanik) ga je presjekao sabljom (od ramena do srca).

Analiza likova:

Grigorij Aleksandrovič Pečorin

Neobičan čovjek, vitka stasa, naočit, «suvišan čovjek», život mu je dosadan, ne može se smiriti niti voljeti, bježi od svega i od sebe. Skače iz pustolovine u pustolovinu, tražeći uzbuđenja. Njegovi postupci često nanose više štete nego dobra. Vrlo je sebična osoba, tvrda kamena srca i velika ponosa. Ne preže pred ničim, ravnodušan prema svemu. Veoma je inteligentan, obrazovan i spretan sa riječima. Kroz život ga vodi razum, a ne srce.

Maksim Maksimič

Veoma dobar čovjek i prijatelj, pun poštovanja prema drugim ljudima.

Iskusan vojnik i časnik, cijeli je život proveo služeći u vojsci. Pečorin mu je vrlo drag. Ne voli metafizičke prepirke, živi jednostavan, priprost život.

Stil:

Fabula nije kronološka, pisac upotrebljava disgresije te se vraća u prošlost kako bi opisao i predočio neke dotadašnje dijelove Pečorinova života. Roman je izrazito lak za čitanje, veoma me se dojmio. Sam takav «ekstremni» život je i veoma opasan, ali mislim da bi danas ljudi gore prošli nego prije. Riječnik kojim se likovi koriste je dosta jednostavan, iako ima i nekih fraza iz stranog jezika kako bi se Pečorin prikazao kao obrazovan čovjek.

Teen