|
| Decameron - Giovanni Boccaccio | |
| Autor | Poruka |
---|
Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Decameron - Giovanni Boccaccio Čet 4 Okt - 16:42 | |
| Decameron - Giovanni Boccaccio Ponesto o piscu:
Giovanni Boccacio (1313-1375) bio je istaknuto talijansko-francuski knjizevnik 14. stoljeca. Razuzdan zivot na dvoru Roberta Akvinskog ostavio je duboke tragove u njegovu zivotu i stvaralastvu. Njegova djela ljubavno-pustolovnog osvjezila su talijansku knjizevnost. Njegova poznatija djela su: Filocolo, Filostrato, Teseida, Dekameron. Najosnovnije crte fabule:Dekameron, tj. “knjiga deset dana”, zapocinje epidemijom kuge u firenzi 1348. godine. Sedam djevojaka i tri mladica odlucuju otici iz oboljelog grada na selo. Kako je na selu prilicno dosadno svatko mora svakog dana ispricati po jednu pricu. Kako su subota i nedelja vjerski dani u 14 dana ispricaju tocno sto prica. Svaki dan je posvecen nekoj osnovnoj temi; npr. drugi dan se pripovjeda o hirovima Fortune, treci dan o ljubavnim hirovima, cetvrti o tragicnim ljubavima i smrtima itd. Zakljucnog desetog dana novele su posvecene velikim i plemenitim djelima. Boccaccio je u kameronu izrazio pravu, hedonisticku, stranu covjeka prikazavsi svoje likove kao ljude sumljivog i dvojnog morala i moralnih nacela. Takvim slobodnim nacinom pisanja prvi je pobio misljenje o bezgrecnom zivotu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. Mjesto i vrijeme u djelu:Radnja se odvija u 14. stoljecu od godine 1348 nadalje, u Italiji. Tema i ideja djela:Tema djela su nesputane price mladih ljudi o ljudskoj prirodi. Ideja djela je pokazati kako ljudi nisu andjeli vec najobicniji grijesnici, kako svecenici tako i svakodnevni ljud. Pa na kraju krajeva, ni ispovjest nije izmisljena za ukras. Stil i kompozicija:Stil je zacudjujuce otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slicne tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili bas svakodnevna literatura. Kompozicija je jos uvijek uobicajeno proracunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Djelo se sastoji od sto novela podjeljenih u deset cjelina podjeljenih po danima. Fabula:Upravo takav stil cini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrasnjih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komicno - zanimljiv opis i pristup svakodnevnog covjeka, koji rijetko mari i tezi za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pricice. Razotkrivanje prave covjekove prirode:Boccaccio shvaca i uzima covjeka kakav je u stvarnosti, i uopce ne pokazuje kajanje zbog rusenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez griznje savjesti prikazuje fizicku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti, na kojoj bi nu i danas mogli pozavidjeti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga. Mesija novog doba:Boccaccio je takvom otvorenoscu i filozofijom postigao laskavu titulu navjesnika novog doba i covjeka izvan / ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevjekovne predrasude i shvaca covjeka kao bice i dusu, u ne bas uvijek savrsenoj simbiozi. Tu potvrdjuje svoju naprednost pred crkvom koja u covjeku vidi prakticki samo dusu. |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Decameron - Giovanni Boccaccio Čet 4 Okt - 16:43 | |
| Dekameron
Bilješke o piscu: Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, Firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo-zbirku od sto novela "Decameron" (1348-1353). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".
Likovi: Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin, Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa
Tema: Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, kojom je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost često dovodi do propasti i siromaštva, pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem može
Sadržaj: Ser Ciappelletto Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli. Židov Melkizedeh i priča o tri prstena Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru. Landolfo Ruffolo Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način duplo obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.
Karakrerizacija likova: Ser Ciappelletto Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u Crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.
Fratar Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.
Saladin Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak Melkizedeh
Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt
Landolfo Rufollo Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti. |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Decameron - Giovanni Boccaccio Čet 4 Okt - 16:43 | |
| Dekameron
Dan prvi, novela prva Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Lijećnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.
Likovi Ciappellatto- pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.
fratri(općenito u to vrijeme)- nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.
Dojam Iako sam se zgražavao nad Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan niju umrla zbog njega. Iako to nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.
Drugi dan, novela treća Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.
Likovi Tebaldovi sinovi- rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.
Alessandro- darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.
Dojam Ne smijemo rasipati novac u životu jer sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se kada i desi da dobijemo puno novca treba ga štediti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.
Dan deseti, novela peta U hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.
Likovi Dianora- pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve. Ansaldo- iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.
Dojam Obećanja koja se kažu trebaju se i izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine. |
| | | Abu Dabi MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
| Naslov: Re: Decameron - Giovanni Boccaccio Čet 4 Okt - 16:44 | |
| Dekameron
O piscu Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvećih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. I on je svoje nadahnuće i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kćeri, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.
O djelu: Naziv djela Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.
Kompozicija i stil Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.
Nadahnuće i tema Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.
Likovi On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi.
Pripovjedanje u prozi u predrenesansi Budući da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.
Žanrovska obilježja Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovjetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.
Prethodnici Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton.
Sljedbenici Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujući Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti. Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.
Kratak sadržaj Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.
Dan prvi, uvod Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima. Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo. Misao: Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.
Dan prvi, novela prva Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).
Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele. Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.
Dan drugi, novela treća Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva. Tema: Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze Likovi: Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnja Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.
Dan deseti, novela peta U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103). Tema: Dianorino obećanje Ansaldu Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge Misao: Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu |
| | | Enigma MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
| Naslov: Re: Decameron - Giovanni Boccaccio Uto 11 Dec - 10:25 | |
| “Dekameron” – Đovani Bokačo
O Đovaniju
Bokačo je rođen u Italiji u XIV veku u Čertaldu i poreklom je iz mešovitog braka. Predstavnik je italijanske renesanse. Školovao se u Firenci i Napulju, gde je stekao izuzetno obrazovanje. Kretao se u aristokratskim krugovima, boravio je u kraljevskoj biblioteci i dobro upoznao život aristokrata. U ranoj mladosti je bio zaljubljen u Mariju (nezakonitu kćer kralja Roberta Anžujskog). Transponovao je ljubav prema njoj u lik gospe Fijamete o kojoj je napisao mnogo književnih dela i u stihu kao i u prozi. Divio se Danteovom delu i smatrao da je on “Bog na zemlji”. Družio se sa Petrarkom koji mu je bio veliki uzor. Pisao je na narodnom ali i na latinskom jeziku (“Rasprava u slavu Dantea”).Za njegovo stvaralaštvo se kaže da je obimno i poližanrijsko. Pisao je:
romane spevove novele poeziju poeme književna dela kritike
“Dekameron”
To je delo o deset dana (10 x 10 osoba priča po jednu priču). Zbirka od 100 novela koja ima okvirnu priču.
Povod za pisanje: tačan istorijski podatak da je sredinom XIV veka u Firenci pomrlo od kuge više od 100.000 ljudi. U najstrašnijem periodu – 7 mladih devojaka odlazi u crkvu Santa Marija Novela na službu obučene u crno. Dogovaraju se da spas potraže na nekom poljskom dobru van Firence, priključuje im se 3 mladića i zajedno odlaze na imanje. Tamo borave 2 nedelje i svakog dana osim petka i subote svako od njih priča po jednu priču:
I – Nema temu II – neprilike sa srećenim krajem III – o domisljatim ljudima IV – nesrećne ljubavi V – srećne ljubavi VI – brzi i duhoviti odgovori VII – o preljubi VIII – o šalama žena sa muškarcima IX – nema temu X – velika i plemenita dela.
Značaj: Daje optimističku sliku svetu, veliku duhovnu i telesnu ljubav, realistično opisuje ljubav, junaci nalaze smisao u ovozemaljskom životu.
V Dan, IX priča – Federigo i Mona Đovana
Književni rod: epski Književna vrsta: novela Tema: Ljubavne nezgode koje se srećno završavaju. Siže: Kraljica Dana prepričava priču koju je čula od najboljeg pripovedača u Firenci (na taj način je zainteresovala slušaoce). Mladi plemić Federigo se zaljubljuje u Mona Đovanu iako zna da je udata. U želji da privuče njenu pažnju priređuje gozbe i takmičenja i kupuje joj poklone. Na kraju mu ostaje samo jedan soko i poljsko imanje. U međuvremenu umire Mona Đovanin muž, a nasledstvo ostavlja sinu tj. ženi. Mona Đovana se seli na imanje pored Federigovog i odlučuje da ga poseti i zamoli da joj pokloni sokola jer je njen sin teško bolestan i misli da će ga spasti ako mu ispuni želju. Ona dolazi sa svojom sluškinjom, a Federigo želi da je ugosti, ništa negovoreći, zakolje svog sokola i ispeče ga. Posle ručka ništa nesluteći Mona Đovana traži sokola, a Federigo počinje da plače. Ona ga prekorava zbog toga i vraća se na svoje imanje. Posle 2 nedelje umire joj sin. Njena braća odlučuju da je udaju za bogataša, ali im se ona suprotstavlja i kaže da joj je draži Federigo od bogatstva. Njih dvoje žive srećno u večnoj ljubavi.
Analiza likova
Federigo - najbolji mlad vitzez u Toskani - čuven po svojim manirima i junačkim podvizima - veran svojim osećanjima - uporan - lakomislen, jer nemilice troši novac - ima samopouzdanja - Iskren i osećajan.
Mona Đovana - najlepša i najljupkija dama u Firenci - čestita - ima plemićke manire - brižna majka - smerna i pravedna - osećajna i ima samopouzdanja
Beleške |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Decameron - Giovanni Boccaccio | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 1 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 370 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 370 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|