Josip Pupačić

Ne može se rastati od mene



Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Tvoja duša šuti i govori


I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi

Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene

Ukazuje se more - tvoja duša šuti

Sviraju glazbe - tvoja duša govori

Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi

Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III

Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV

Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu

Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao

I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V

Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI

Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja

Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve

Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost

što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)

osim da te u sebi ubijem.

VII

Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda

Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo

Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene

Ali - tvoj ljepši život živi

Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila

Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom

Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Moj grob



Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.

Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.

Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.

Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

(More)

»Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.«

Josip Pupačić

ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš


Josip Pupačić - Pjesnik

Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.

Ne može se rastati od mene

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga
spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao
život"

Josip Pupaĉić

Molitva zemlji

S. S. Kranjčeviću ili jadnicima moga naroda

Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

“Zaklali su pjesmu moju. Srce. Ljubav. Radost.”
― Josip Pupačić

“Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.”
― Josip Pupačić

“Ja imam svoj mir
i držim da je moj mir
moj mir
...
Tvrdim
da su ljudi oko mene
moji ljudi,
da je mir u meni
moj mir”
― Josip Pupačić

Ne može se rastati od mene

"Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se

ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni

u granicama. Svijet je izvan svih

granica, izvan svih okvira; unutar

jednog prostora, unutar jedne tišine -

u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).

A zemlja se ne može rastati

od sebe, ni od grada, ni od čovjeka..."

Josip Pupačić, hrvatski književnik i pjesnik rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu, pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb gdje od 1959. godine radi kao asistent pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta. U Lyonu i Londonu radio je kao lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je uvijek tražio dublji, istinitiji životni smisao i često "bivao" između fizičkog i metafizičkog svijeta. Bio je pjesnik jakog senzibiliteta s bogatim unutarnjim životom pa je spontano pronalazio pravu riječ. Iskonski je i trajno vezan uz podrijetlo i zavičaj. Privlači ga svijest o pripadnosti, te svijest o bivanju u jedinstvu sa zemljom i prirodom. Pupačić je vezan uz more i njegovo vječno beskrajno kretanje. Ono je za njega žena, dijete, ljubav, prijatelj, sve. O tome najbolje govori njegova antologijska pjesma "More". Obiteljska drama prouzročena gubitkom trojice braće progovara u pjesmi "Tri moja brata". Izvore svojeg pjesničkog izričaja Pupačić je uvijek nalazio u zavičaju, sjećanju na djetinjstvo i na svemu onome proživljenome, što njegovu poeziju smješta u vrh novije hrvatske književnosti.
Bio je također i urednik časopisa "Krugovi" te "Književnik". Za života je objavio zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima" (1955.), "Mladići" (1955.), "Cvijet izvan sebe" (1958.), "Oporuka", i "Ustoličenje" (1965.). Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" (1971.) i "Uspravan hod". Iako je ovaj velikan čitavog života pjevao o tragičnim sudbinama, a konačno i sam tragično završio, nikad nije propustio izraziti nadmoć života nad smrću.

Nesretno je stradao u zrakoplovnoj nesreći 1971. godine na Krku zajedno sa svojom suprugom i kćerkom. Omišalj je mjesto iznad kojeg je zadnji put gledao more, vjerojatno sretan što će uskoro dotaknuti tlo gradića, u kojem je u mašti izgradio svoj novi život, ali sve se završilo, stalo, zaustavilo se u nekoliko trenutaka. Nama jedna od najdražih njegovih pjesama ostaje "Zaljubljen u ljubav".

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.