Nikada otkrivene tajne

NIKADA OTKRIVENA TAJNA



“LAMA RABI ALARDI DINI ENDAVUR ESA KUNIS ALIM”

Poruka je koja 3. kolovoza 1971. godine izrrečena preko francuskog radija dubokim, skoro neljudskih glasom. Osam riječi od kojih su samo 3 prevedene izrečene su za vrijeme direktnog radio-televizijskog prijenosa lete i spuštanja na Mjesec popularne i dobro poznate letjelice “APOLO 15″.

Za vrijeme izgovaranja nejasnog teksta, svi radio aparati su bili isključeni, a veza sa NASA-nim sjedištem u Houstonu bila je izgubljena. Također niti telefoni nisu radili, a aparat za snimanje razgovora bio je isključen. Sadržaj misteriozne rečenice, tzv. “poruke iz svemira” ne bismo ni saznali da nije bilo jednog francuskog novinara koji je prijenost snimio na vlastitu magnetofonsku vrpcu.

Novinar je za jedan časopis iznio sve što je snimio i sadržaj zagonetne rečenice, te je čak optužio NASA-u da skriva neke dokaze u vezi toga. Prema njegovim izjavama, nakon što su izgubljene radio veze sa Parizom i Houstonom “radio show” na Mjesecu nije prestao.

Nakon izgovorene rečenice, glas je nastavio emitiranje prouke posadi “APOLO 15″, prvo šapatom, a onda jasno i moduliranim glasovima izgovarati rečenicu više puta. Novinar je u jedno siguran: NASA je puno toga zataškala, a čak i tvrdi da u svojim sefovima imaju magnetofonsku traku razgovora. Da li je francuski novinar u pravu ili ne, teško da će se ikad saznati….

mysterywithus.com

Kambizova izgubljena vojska



Kambiz II. bio je vladar Perzije (vladao 530.-522. pr. n. e.), koji
je naslijedio Kira Velikog. U želji da dostigne očeve osvajačke
uspjehe i uspostavi perzijsku vladavinu kroz sve tada poznate
zemlje (tj. civilizacije) svijeta, Kambiz je 525. pr. n. e. napao
Egipat, porazivši posljednjeg pravog egipatskog faraona, Psametika
III. Međutim, danas ga ne pamte po osvajačkim podvizima,
već po izgubljenoj vojsci odaslanoj u osvajački pohod na
sićušno kraljevstvo u pustinjskoj oazi - sili od 50 000 ratnika
koja je nestala bez ijednog preživjelog, i bez ikakva traga već
više od 2 000 godina.
Istraživači pustinja i pustolovi poput grofa Laszla Almasya
(na kojem je temeljen lik engleskog pacijenta u knjizi i filmu
istog naslova) pokušali su otkriti njihovo posljednje počivalište i
riješiti misterij njihova nestanka.

Herodot i Kambiz

Glavni izvor priče o Kambizu i njegovoj izgubljenoj vojsci drevni
je grčki putnik i povjesničar Herodot, neustrašivi čovjek koji
je putovao širom Egipta već 15 godina nakon perzijske invazije.
Herodot je slijedio Kambizove puteve i bilježio lokalne priče i
pripovijesti o ovome osvajaču. Nažalost, njegova objektivnost je
upitna; Herodot je gajio tipičnu grčku antipatiju prema Perzijancima,
a u svojoj Povijesti Kambiza bez grižnje savjesti ocrnjuje
kao despota, luđaka i nesposobnjakovića.
Herodot prvo izvještava kako je Kambiz uspio prijeći teško
prohodno sinajsko pustinjsko područje i suočiti se s Egipćanima
s vlastitom vojskom u punoj snazi, što je važno jer nam govori
da su Perzijanci bili osposobljeni za pustinjske transporte.
Angažirali su arapska plemena da im na redovitim razmacima
uz put postave spremišta vode, zapravo umjetne oaze - pa su
tako na ratište mogli stići u dobrom stanju i poraziti Psametika.
Da bi ga okrunili kao faraona, Kambiz je kasnije putovao u
glavna egipatska kultna središta, no, prema Herodotu, nije se
pretjerano potrudio da upozna ili ispoštuje njihove običaje. Nakon
toga je odlučio pokrenuti vojni pohod na Etiopljane (s
južne strane), Kartažane (uz obalu prema zapadu) i Amonijce -
stanovnike oaze Siwe, malog plodnog područja duboko u Zapadnoj
pustinji, poznatog po proročištu Amonova hrama (siwanski
naziv za egipatskog boga Amona-Ra, kojeg su Grci
izjednačavali sa Zeusom). Svećenici hrama uživali su poštovanje
egipatskih vladara, koji su ovdje dolazili po »božansku« milost
za legitimizaciju svoje vlasti. Aleksandar Veliki potrudio se to učiniti osvojivši Egipat 200 godina kasnije, no Kambiz, čini
se, nije slijedio primjerene običaje, omalovaživši Siwance.
Ekspedicija u Siwu
Da bi organizirao pohod na Etiopiju, Kambiz je svoju vojsku
poveo južno niz Nil, zadržavši se kod Tebe da bi odvojio dio ljudi
i poslao ih na Siwu 524. pr. n. e. Prema trećoj knjizi Herodotove
Povijesti, vojsci od 50 000 ljudi bilo je zapovijedeno da
»porobe Amonijce i spale Zeusovo proročište«. Uz pomoć
vodiča, vojska je krenula u pustinju, stigavši do »grada Oaze«,
Grcima poznatog kao »Otoci sreće« (današnja Kharga) nakon
sedmodnevnog marširanja prema zapadu. Nakon toga više nisu
viđeni, premda su sami Siwanci Herodotu nekako uspjeli ispričati
što se otprilike tada dogodilo:
a Amonijci o tome pričaju ovako: kad je vojska prolazila kroz pustinju
od one Oaze prema njima, negdje otprilike na polovici puta između ...
[Siwe] i Oaze, dok su vojnici doručkovali, zapuhalo je silno i neuobičajeno
jugo koje ih je, noseći pješčane nanose, zatrpalo, i tako su oni
netragom nestali. Tako se, kažu Amonijci, dogodilo s tom vojskom.*
Ovo je sve što znamo o izgubljenoj vojsci, i mnogi proučavatelji
sumnjaju da se ova epizoda uopće dogodila. Možda je
Herodot cijelu priču jednostavno izmislio ne bi li Kambiza prikazao
što glupljim. Zašto bi perzijski vladar gubio vrijeme napadajući
Siwu? Zašto bi slao tako veliku vojsku da osvoji tako
malo mjesto (s vjerojatno ne više od par tisuća stanovnika)? I, što je najvažnije, zašto bi ih slao tako pogibeljnom rutom bez
ikakve pripreme ili sigurnosnih mjera?
Sam Herodot sugerira neke odgovore, premda neizravno.
Mogući motiv za ekspediciju bio je taj da je Kambiza naljutio
stav svećenika Amonova hrama, koji su - i sami ljutiti zbog neukazana
poštovanja - možda širili glas kako je njegova vlast nelegitimna.
Možda su čak i pretkazali njegovu smrt. Herodot
također ističe podatak da je Kambiz bio razdražljiv pijanac,
poznat po izljevima zlobe i okrutnog bijesa, i da je teško
opraštao. Također je bio dovoljno poremećen da ugrozi svoje
ljude nedovoljnim planiranjem i slabim pripremama.
Alternativno objašnjenje je da je Siwa bila tek usputna točka
na dužemu putovanju. Možda su pravi ciljevi bile zemlje dalje
prema zapadu. Kambizov planirani napad na Kartagu otkazan
je jer su Feničani koji su mu pribavljali flotu odbili ići protiv svojih
srodnika koji su imali koloniju u Kartagi. Možda je zato planirao
napad s kopna; to bi objasnilo nesrazmjernu brojku
članova vojne ekspedicije.
Ako je Herodot u pravu, perzijska vojska nastradala je na
turoban način. Područjem kojim su putovali prevladavaju neplodne
udoline golih stijena i kamenja; vjetrom oblikovani
obluci; zaravni soli i prašine; nepregledna pješčana mora neprohodnih
dina; vrući pustinjski vjetrovi topliji od 40°C koji ne
opadaju danima; silne pješčane oluje koje zatrpaju sve što stoji; i
apsolutna nestašica vode. Nije sasvim jasno kako su Amonijci
saznali za sudbinu izgubljene vojske, s obzirom da su Herodotu
izričito rekli da niti jedan vojnik nije stigao do Siwe; možda su
tek pretpostavili najvjerojatniji ishod događaja.
Vojska u pustinji
Osim što predstavlja veliki neriješen misterij, gorka sudbina izgubljene
Kambizove vojske nudi i fascinantnu mogućnost da na
ovom području postoji veliko nalazište kostiju, oklopa, odjeće,
oružja i opreme iz davnog perzijskog doba, koje čeka da ga
netko otkrije. U vojsku su vjerojatno bili uključeni ratnici iz
mnogih različitih krajeva antičkog svijeta. U iznimno suhim klimatskim
uvjetima, te uz mogućnost da ih je pijesak zaštitio
prekrivši ih, ostaci bi mogli biti nevjerojatno dobro očuvani.
Negdje u Sahari mogla bi se nalaziti riznica arheološkog blaga.
Teška meta
Opisujući kretanje vojske od mjesta oaze poznate kao »Otok
sreće« (danas važnog agrikulturalnog mjesta poznatog pod
imenom Kharga), Herodot nudi nekoliko smjernica za moguće
lokacije gdje je vojska izgubljena. Od ove oaze vjerojatno su
pokušali slijediti tradicionalnu karavansku rutu za Siwu, koja
prolazi kroz oaze u Dakhli (nekoliko stotina kilometara zapadnije),
pa u Farafri (još nekoliko stotina kilometara dalje prema
sjeverozapadu). Iz Herodotovih zapisa čini se da su Perzijanci
možda stigli do Dakhle, pa čak i Farafre, no onda su nestali u
pokušaju da prevale zadnji dio puta. Čak i ovako suženo, područje
koje valja istražiti još uvijek je zastrašujuće veliko. Ako su
se Perzijanci izgubili na izlazu iz Dakhle i krenuli u pogrešnom
smjeru, mogli su završiti bilo gdje u Zapadnoj pustinji.
Zapadna pustinja jedno je od najtežih mjesta na svijetu za
traženje izgubljenih ostataka. Nepregledna je i pokriva oko dvije trećine današnjeg Egipta; zauzima područje od 680 000 kvadratnih
kilometara, što je jednako ukupnoj veličini Austrije,
Belgije, Danske, Grčke, Nizozemske, Norveške i Švicarske.
Uvjeti su, kao što je opisano, neizmjerno teški i loši. Čak ni moderna
vozila s pogonom na sva četiri kotača i specijalnom opremom
nisu u stanju nositi se s nekima od dina koje se mogu naći
u pješčanim morima. Većina područja nedostupna je zbog sigurnosnih
problema u regiji: milijuna mina iz Drugoga svjetskog
rata, blizine granice s Libijom i osjetljivosti pitanja nafte i
terorizma. A tu je uvijek i vjerojatnost da će bilo kakve ostatke
na koje se nabasa uskoro prekriti pješčani val, i nikad više neće
biti viđeni.
Zagonetni grof Almasy
Nimalo obeshrabreni, mnogi pustinjski pustolovi sanjali su o
rješavanju misterija izgubljene vojske. Jedan od najpoznatijih
vjerojatno je bio austrougarski plejboj, pilot, i istraživač pustinja
grof Laszlo Almasy, čiji su život i djela poslužili kao temelj za lik
koji tumači Ralph Fiennes u filmu Engleski pacijent. Almasy je
karijeru započeo kao samouki amater u egzotičnom svijetu pustinjskih
istraživanja, no zahvaljujući nemarnom odnosu prema
osobnoj sigurnosti i umijeću upravljanja motornim vozilima
doživio je više nevjerojatnih pustolovina.
Tijekom 1930-ih kretao se u društvu sastavljenom većinom
od profinjenih britanskih oficira zainteresiranih za pustinjska
putovanja i istraživanja, uglavnom usredotočenih na lociranje
polulegendarne Zerzure, Oaze ptičica, na koju su aludirali srednjovjekovni
spisi. Uspješno otkrivši ovu skrivenu oazu, Almasy je zapanjio ostale članove kluba Zerzura (kako su se bili nazvali),
no njegova potraga za Kambizovom vojskom nije bila tako
uspješna, i bila je daleko opasnija.
Almasy je bio vatreni obožavatelj Herodota i 1936. je odlučio
pratiti trag vojske slijedeći zapise drevnoga Grka. Njegovo
putovanje opisano je u knjizi Saula Kellyja Izgubljena oaza: pustinjski
rat i lov na Zerzuru. Kelly opisuje kako je u prethodnoj
ekspediciji Almasy otkrio komadiće lončarije, što sugerira kako
su Perzijanci namjeravali prijeći bezvodnu pustinju. Zakapajući
velike amfore (vrčeve) uzduž planirane rute i upošljavanjem lokalnih
plemena da im dopremaju vodu, mogli su izvesti operaciju
sličnu prijašnjem uspješnom prelasku Sinaja.
Tako je bar vjerovao Almasy, no kad se 1936. iz Farafre otisnuo
na pustinjsku ekspediciju, nije otkrio spremišta vrčeva s
vodom već cijeli niz kamenih mogila koje je opisao kao »drevne,
šuplje kamene piramide, kružnog oblika, otprilike ljudske
visine«, koje su, čini se, označavale rutu preko zastrašujućeg
mora pijeska. Perzijanci su možda uposlili izviđače da ih sagrade,
nadajući se da će ih dovesti sve do Siwe.
Kelly piše kako se Almasyjeva ekspedicija tad susrela s
poteškoćama koje su im dale uvid u moguću sudbinu Kambizove
vojske. Njihovo napredovanje zaustavile su neprohodne divovske
pješčane dine, a zapuhao je i vrući pustinjski vjetar
khamaseen, šibajući njihova vozila olujnom snagom i toplinom
od 44°C. Sva vozila osim jednog pokvarila su se, i imali su sreće
što su se iz pustinje uspjeli izvući živi u trećem, slijedeći prolaz
između dvije goleme dine, sve dok, četiri dana kasnije, nisu dospjeli
do Siwe. Almasy je planirao još jednu ekspediciju, no izbio
je rat pa nikad nije dobio drugu priliku.
Osporavana otkrića
Tijekom posljednjih desetak godina čula su se ponešto konfuzna
izvješća o otkrićima u Zapadnoj pustinji, koja su zvučala predobro
da bi bila istinita. Prema profesoru Mosalamu Shaltoutu,
voditelju Centra za istraživanje svemira u sklopu Instituta za
istraživanje pustinjskog okoliša egipatskog sveučilišta Minufiva,
talijanska ekspedicija koja je istraživala meteorite nabasala je u
prosincu 1996. na arheološke ostatke u području oaze El Bahrein
u Zapadnoj pustinji. Geolog ovoga tima, Aly Barakat, pronašao
je bodež s drškom, komade lončarije, navodne komadiće
ljudskih kostiju, pogrebne humke, vrhove strelica, kao i srebrnu
narukvicu za koju je prema fotografiji ustanovljeno da »najvjerojatnije
pripada ahamenidskom periodu« (tj. da je drevnoperzijska).
U međuvremenu se dosta čulo o grupi geologa, navodno s
kairskog sveučilišta Helwan, koji su godine 2000. u potrazi za
naftom nabasali na slične ostatke u istom području, pronašavši
razbacane vrhove strelica i ljudskih kostiju.
Godine 2003. geolog Tom Bown poveo je u ovo područje
ekspediciju u pratnji arheologa Gaila MacKinnona i filmske
ekipe, slijedeći otkrića Alyja Barakata za koje su, prijeporno,
tvrdili da su ih zatajile egipatske vlasti. Bown je tvrdio da je i on
ostatke pronašao na istome mjestu, pokraj oaze El Bahrein,
mjestu koje je kasnije nazvano Wadi Mastour - Skrivena dolina.
Bown je navodno išao toliko daleko da je tvrdio da je vidio na
tisuće kostiju razbacanih po pustinji.
Ipak, jedna od ekspedicija koje su uslijedile, ona iz 2005.,
ozbiljno je dovela u pitanje Barakatove i Bownove tvrdnje. Tim ljudi s ohajskog sveučilišta u Toledu, zajedno s britanskim i egipatskim
suradnicima, otputovao je na lokaciju pokraj El Bahreina.
Otkrili su razbijenu posudu koju su spominjali i Barakat i
Bown (premda su je identificirali kao rimsku), no nisu uspjeli
pronaći nikakve druge ostatke, osim nekoliko ukopnih mjesta
za koje su tvrdili da su uobičajena pojava u pustinjama. Umjesto
polja razbacanih ljudskih kostiju pronašli su velik broj fragmenata
fosiliziranih »pješčanih dolara« (bića nalik morskim ježincima,
iza kojih ostaju specifične okrugle ljušture), koje je
navodno vrlo lako zamijeniti za ljudske kosti, čime bi se mogle
objasniti prijašnje tvrdnje.
Može li se vjerovati Herodotu?
I tako, unatoč primamljivim naznakama i uzbudljivim tvrdnjama,
izgubljena Kambizova vojska očito još nije pronađena, kao
ni bilo kakav konačan dokaz njihova postojanja. Mogile i fragmenti
lončarije koje je pronašao Almasy te oružje i kosti koje su
navodno vidjeli Barakat i Bown možda nisu ono što se misli da
jesu, ili jednostavno pripadaju nekoj od mnogih drugih skupina
koje su pokušale prijeći pustinju - primjerice, zloglasna cesta
četrdesetodnevne robovske karavane slijedila je ovu rutu kroz
Zapadnu pustinju preko Kharge.
Konačno, vjerodostojnost ove priče ovisi o Herodotu. Što
se toga tiče, nisu ga osobito cijenili čak ni ostali antički pisci, od
kojih su neki smatrali da bi nadimak »Otac povijesti« koji mu je
nadjenuo Ciceron trebalo promijeniti u »Otac laži«. Kao što je
već spomenuto, imao je predrasude spram Perzijanaca i Kambiza
je opisao zlikovački pristrano. Zapravo, iz nekih drugih modernih izvora čini se da su mnoge skupine ljudi u tadašnjem
Egiptu osvajača dočekali raširenih ruku, a jedan zapis jasno bilježi
da je Kambiz iskazivao hvalevrijedno poštovanje za egipatsku
religiju i običaje. To ne znači da je Herodot priču o
izgubljenoj vojsci izmislio, niti da su ga njegovi izvori prevarili,
no ovoj ionako teškoj potrazi dodaje još jedan sloj sumnjivosti.
Ukoliko Herodotu ipak odlučite povjerovati, u potragu se
možete uključiti i sami. Godine 2004. turistička agencija imena
Aqua Sun Desert u svoj je program uvrstila pustinjski safari kojim
se, u potrazi za ostacima izgubljene vojske, istražuje područje
Zapadne pustinje oko Dakhle, Farafre, Siwe i El
Bahreina. Najavljeno je da će program trajati pet godina (do
2009.). Kao što kaže voditelj agencije Hisham Nessim: »Otkrijemo
li nešto o izgubljenoj vojsci, bit će to otkriće stoljeća«.

Пети пук



Приликом склапања мира са Турском, након капитулације Турске 1918. године, један од захтева Британаца био је да Турска врати све преживеле а заробљене војнике Петог пука или од потписивања мира нема ништа.



Турски преговарачи су се нашли у чуду: какав Пети пук, о чему то Британци говоре? Нити су њихове трупе имале додира са том јединицом, нити знају шта се са њом догодило. Убрзо им је објашњено. Пети пешадијски пук британске армије, уз подршку аустралијских и новозеландских војника, кренуо је 21. августа 1915. године у освајање коте 60 код Галипоља. Кренуо је и нестао! Нико никада није нашао ни живог ни мртвог борца тог пука, нити је чуо да је испаљен иједан метак!

Турци су нудили Британцима да претраже сваки логор и сваки затвор у Турској како би се сами уверили да ти војници нису међу заробљеницима. Истовремено, међу британским војницима који су ратовали на Галипољу није било ниједног сведока који је могао да одговори на питање шта се десило критичног дана са Петим пуком.

Тајна Петог пука до данас није решена!

Зуаве

На самом почетку француске инвазије на Вијетнам 1858. године око 600 француских колонијалних ратника званих Зуава, кретало се једном равницом према Сајгону. На двадесетак километара од главног града, све Зуаве до последњег су нестале! У Сајгон нису стигли, а није их сустигла ни друга група војника која је такође била на маршу и то на растојању од само два километара иза њих. Нестале Зуаве нису оставиле никакав траг, опушак, део одеће, празну чауру испаљеног метка или нешто слично!

Војне власти су их данима тражиле на све стране али узалуд. Нико ништа није знао, нити је ко шта чуо.



Зуава

Ово међутим није био први и једини нестанак француских војника. Стотинака година раније, један француски надвојвода одлучио је да упадом преко Пиринеја освоји Шпанију. Војска од 4000 искусних војника улогорила се једне вечери поред неког потока, да би већ сутрадан брзим кораком наставили преко пиринејских гудура. Од тада их нико више није видео! Претрага терена није дала резултате. Није пронађен ни делић опреме нестале војске, чак ни траг обуће.

Sta se dogodilo sa cepelinom L-8 ?



Dana 18.avgusta 1942. godine u zalivu San Franciska se podigao cepelin L-8. Porucnik D.Kodi i pomorski kadet Carls E. Adams trzili su sa svojim vazdusnim brodom neprijateljske podmornice nadomak obale.Patrolni camci i posade vise ribarskih brodica primjetili su da je cepelin odjednom izgubio visinu i odjednom zatim povucen uvis.Kontrolni toranj u vazdusnoj luci pokusavao je da uspostavi kontakt s dvojicom vojnika. Uzalud. Cepelin L-8 se nije javljao. Vazdusni brod je uronio u sivi oblak,jedini koji se nalazio na cistom plavom nebu.Kada je oblak otplovio nestao je i cepelin.
Dva sata kasnije cepelin L-8 je pronadjen potpuno neostecen na plazi.Ali su dva vojnika nestala,iako su njihovi padobrani bili u letelici.Radio uredjaj je radio besprekorno,paljenje je bilo namjesteno,jedna pedala gasa potpuno,a druga napola 'otvorena'.Nista nije bilo u kvaru.Jedino su nedostajala dva vojnika.Uprkos intezivnoj potrazi,nikad nisu pronadjeni.



Sta je sa oblacima ?



Oblaci su cesto igrali vaznu ulogu u opisu neobjasnjivih fenomena.U martu 1952. godine,na primjer,americki sef eskadrile Dz.Baldvin nalazio se sa svojom grupom na izvidjackom letu duz korejske granice.Naocigled svojih drugova odletio je u tamnosivi oblak i ostao u njemu.Niko ga vise nije vidio.Frederik Dirks oprostio se 10.jula 1930. godine od petorice poslovnih prijatelja koje su malim avionom htjeli da se vrate u svoj rodni grad Kanzas.Na vedrom nebu nalazio se,kako opisuje Dirks "mali,tamni,gusti oblak koji je licio na strano tijelo.Avion je uronio u njega i eksplodirao djelovi su padali na zemlju 10km od mjesta nesrece." Uprkos detaljnim istrazivanjima nikad se nije otkrio uzrok nesrece..pa ni mrtva tijela posade...

Kako može da nestane cijelo selo?

Fotografije iz aviona ili satelita već dugo pokazuju da na svijetu postoje na hiljade usamljenih mesta. Moguće je da su mnoga od njih napuštena jer zemljište više ne može da pruža hranu stanovnicima,ili su presušili izvori.Ali mnoga mjesta su napuštena bez vidljivog razloga.Ponekad pod vrlo misterioznim okolnostima.



Postavljač zamki Dzo Label cesto je,radeci, posecivao eskimsko selo u sjevernoj Kanadi,udaljeno 300 km od grada Cercila.
Ali kada se u novembru 1930. godine opet priblizio selu ,sve je bilo drugacije nego inače. Nijedan pas nije lajao,nije se vidio nijedan čovjek.Svuda samo sablasna tišina.

Izgledalo je kao da su stanovnici napustili selo na par minuta.Lonci iznad vatre bili su puni jela.U nekim kolibama postavljac zamki nasao je komadice odjece u kojima je jos bila siveca igla,kao da su upravo odlozeni.Nije bilo nikakvih tragova borbe.Na obali jezera bili su kajaci.A najneobicnije je bilo to sto su psi bili vezani,ali izgladneli.U kolibama su napunjene eskimske puske bile naslonjene na zidove.A nijedan Eskim ne bi napustio selo bez puske i pasa..

Label je obavijestio kanadsku konjičku policiju.Poslije toga vojna policija je svim snagama istrazivala taj misteriozan slucaj.Cak i tragaci koji su procesljali kraj oko sela,nisu nista nasli..Pretrazili su kilometrima naokolo svaki metar,ali nista nisu nasli.Pripadnici konjicke policije odustali su tek poslije nekoliko nedelja traganja.U njihovim spisima pise da se nestanaka Eskima moze opisati samo kao neobjasnjiv.

Šta se dogodilo na brodu "Meri Selest?"



"Amazon",brod sa dva jarbola,oduvijek se smatrao nesrecnim.Trojica njegovih vlasnika su umrli.Jednom se brod nasukao na stijene,a drugi put na branu,zamalo je potpuno izgorio u luci.Kada vise nijedan mornar nije htio da se prijavi na "Amazon",novi vlasnik preimenovao ga je u "Meri Selest". I pod tim imenom je postao svijetski poznat.

Dana 7. decembra 1872. godine posada jedrenjaka "Dei Gratia" srela je "Meri Selest" u Atlantiku.Iako je brod bio u besprekornom stanju, a jedra su se neosteceno napinjala na vjetru, na njemu nije bilo zive duse.Kada je brod 4. novembra isplovio sa teretom alkohola iz Njujorka u pravcu Djenove,na palubi su bili njegov vlasnik,kapetan sa zenom i kcerkom,prvi oficir i sedam mornara. Sada na brodu nije bilo nikoga.Pored masine za sivenje kapetanove zene jos se nalazila njegova kosulja koju je htjela da prepravi.U kapetanovoj kabini na stolu se nalazio njegov dorucak.Jajetu je vec bio razbijen vrh.Igracke kapetanove kcerke bile su pazljivo sredjene.Na klaviru vlasnika broda nalazile su se note.I kabine posade bile su uredne.Nije bilo ni traga primjene sile ili znakova borbe.Nedostajao je samo čamac za spasavanje.

Poslednji zapis u brodskom dnevniku nosi je datum 25. novembar. Bilo je ocigledno da je brod do svog nestanka drzao kurs.Istrazni organi koju su se bavili sudbinom broda zakljucili su da je nemoguce da je sa razapetim jedrima plovio tacno po kursu koja je uzela "Meri Selest".Osim toga,istrazni organi su objasnili da posada ne bi mogla da pobjegne u tako malom camcu za spasavanje.Uz to,brod "Meri Selest" je bio u u vrlo dobrom stanju i spreman za plovidbu.Posadu broda vise niko nikad nije vidio niti se za nju ikad vise culo.Misterija broda "Meri Selest" nikad nije razjasnjena..

Tajna Ostrva Hrastova

Oak Island, ostrvo Hrastova u Novoj Škotskoj, oko šesdeset kilometara jugozapadno od Halifaksa, već više od dvesta godina čuva veliku tajnu, tajnu koja ni do dan danas nije rešena.Blago Hrastovog ostrva ostaje tako jedna od najdubljih misterija našeg vremena koja se ne da rešiti ni najmodernijom današnjom tehnikom.

Sve je počelo u proleće 1795. godine tri vesela momka iz obližnjeg doseljeničkog grada Čestera pošla u lov na prepelice na Ostrvu hrastova, udaljeno samo sedam kilometara od obale. Bili su to Mak GInis, Džon Smit i Entord Vogan.
Iskrcali su se na ostrvo i lutali po njemu, usredsređeni na lov zbog čega su i došli.U jednom momentu, jedan od njih trojice primetio je na jednoj velikoj grani starog hrasta, postavljen starinski čekrk.Takođe su primetili da se ispod čekrka u zemlji nalazi ulegnuće prečnika preko deset stopa. Pri pokušaju da skine čekrk, kakav su do tada videli samo na starinskim slikama, on se usled starosti jednostavno rasuo u prašinu. Svima trojici nametalo se samo jedno pitanje. Šta to može biti? I jedini odgovor koji se svima nametao, bio je isti. Zakopano blago! Blago kapetana Kida, to im je prvo palo na pamet.
Nisu imali strpljenja, pa su odmah počeli kopati koristeći samo noževe i vesla svojih čamaca.Sve što su tada našli bila je jedna kamena ploča sa čudnim znacima. Odmah su se razočarali i krenuše nazad ka obali. To im je bila najveća greška.Na kamenoj ploči bilo je napisano rešenje kako se dolazi do blaga. Ali, oni to nisu mogli znati, momci su bili nepismeni. Da je ploča bila ispisana i njihovim jezikom, ne bi znali pročitati šta je na ploči napisano.
Tumači koji su preveli čudne hijeroglife na ploči, protumačili su ih kao:' Dva miliona funti je zakopano na 40 stopa odavde'.Jedna jedina rečenica od sedam reči vodila je na put sa blagom.
Iako su bili razočarani, momci su se puni nade vratili u svoje mesto.Iduće
nedelje su se vratili naoružani lopatama, krampovima, vedrima, užadima, čekrcima.Čvrsto su odlučili da idu do kraja.Bili su opsednuti svojim bunarom.
Širom Nove Škotske počele su kružiti priče o 'Money Pitu', bunaru sa blagom.Momci su neumorno kopali po ceo dan.Izgledalo je kao da bunar uopšte nema dna.
Ali, na dubini od tri metra naišli su na drvenu platformu. Ispod nje opet je bio sloj zemlje, ali pomešan sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.
Opet onda drvena platforma i opet posle toga sloj zemlje na svaka tri metra.Trebalo je ponovo kopati i izvlačiti tone zemlje, ali su radovi nekako napredovali, a bunar je bivao sve dublji.A onda sasvim iznenada, iz bunara je pukaljala slana morska voda..Bilo je to na dubini od 30

metara i momci su jedva uspeli da se spasu pred vodom koja je kuljala iz dubine i smirila se tek kada je izravnala nivo sa morem.Sve ono što su do tada uradili bilo je uništeno.Jalovi pokušaji da se voda vedrima iscrpi bili su samo smešno batrganje tvrdoglavih momaka koji su bili ešeni da uspeju po svaku cenu.Kada su se konačno uverili da od tog posla neće biti ništa, digli su ruke od svega i posvetili se drugim poslovima.
Godine su prolazile i samo je neko sa vremena na vreme pokušavao da malo čeprka po bunaru, a priča o njemu nastavila je da kruži Novom Škotskom.
Prošlo je od ovih početaka 113 godina, a tada je vlasnicu letnjikovca na ostrvu Kampobelo, u neposrednom susedstvu Ostrva hrastova, posetio njen sin, mladi njujorški pravnik, i budući predsednik Amerike, Frenklin Delano Ruzvelt. Čuo je priču o tajanstvenom bunaru i odmah ga je uhvatila želja da ga pogleda.Tada je i njega misao o zakopanom blagu potpuno opsela i držala ga je sve dok nije potrošio i poslednji dolar svoje, za tu svrhu osnovane kompanije 'Old Gold Salvage and Wrecking Company' - Kompanija za spasavanje starog zlata i brodskih olupina. Na slici desno dole je Frenklin Delano Ruzvelt sa svojom ekipom na Ostrvu hrastova.
Preduzimljivi Ruzvelt je pod hitno osnovao kompaniju kako bi došao do blaga iz tog tajanstvenog bunara.Obezbedio je akcionarska ulaganja od preko 250 hiljada
dolara.Ruzvelt je tražio svoju šansu i u nju uložio 250 hiljada dolara koji su se pred bunarom sa blagom istopili kao vosak.Kad je ova velika suma novca nestala, on je shvatio da se nalazi tek na početku nepoznatog puta.Shvatio je da je to momenat kada treba da odustane.
Frenklin Delano Ruzvelt, pošto je teškom mukom zaboravio na bunar, predao se svome poslu.Posle je četiri puta biran za predsednika SAD.Bio je jedan od tvoraca Antihitlerovske koalicije i jedan od najzaložnijih za njenu pobedu. Ali, šta bi se desilo da Ruzvelt nije odustao od Ostrva hrastova...?

Posle Ruzvelta na Ostrvo hrastova krenuli su čitavi čopori avanturista i istraživača.Potrošili su čitave svoje imetke i spali na prosjački štap.neki su čak i glave izgubili, ali bunar nije prestajao da se opseda.Tako se 1960. godine, građevinski inženjer sa Floride, Dan Blanke, udružio sa kanadskim biznismenom Dejvidom Tobijasom da bi kupili deo Hrastovog ostrva.Potrošili su 10 miliona dolara za parče zemlje veličine četvrt hektara ne bi li iskopali blago i rešili misteriju Hrastovog ostrva.Nisu uspeli, potrošili su sav novac, a danas je njihov deo zemljišta zatvoren za posetioce i ograđen bodljikavom žicom.



Kako su dani prolazili, tako su na Ostrvo hrastova stizali novi ljudi sa sve komplikovanijim tehnikama i oruđima.Ali, svi su se vraćali neobavljena posla. Jedan je čak preko mora dovukao moćne podvodne kablove, koji će strujom natapati snažne crpke i osloboditi ga nadiruće vode.Drugi su smišljali druge stvari, ali rezultat je uvek bio isti.
Ljudi su dolazili i odlazili.Kopali su i prekopavali, bunar je gitao gomile novca, a svuda okolo ležao je razbacani zarđali alat i širila se velika kaljuga oko bunara.
Od silnog kopanja nije se više tačno znalo gde je njegov centar i šta predstavlja njegove zidove.Graditelji ovog čuda su očito mnogo polagali na solidnost gradnje i sigurno ga nisu gradili da u njega može da uđe svako ko tuda prolazi.Bunar je doživeo da bude teško oštećen itrebalo ga je vratiti u prvobitno stanje. Ali po nekima, ne treba ga ni otvarati.Pandorinu kutiju lako je otvoriti, ali se ona više nikada ne može zatvoriti.Smatraju da je nadležna vlada trebala da bunar ztrpa, a zatim zabrani pristup svakome ko ima bilo kakav alat u džepu.Da se to desilo, ne bi neki bogataš došao na ostrvo sa snažnim svrdlom koje je kao sondu spustio na dno bunara.Probio je ne samo slojeve bunara, nego i kovčege koji se tamo nalaze zakopani.Ali, rezultat rada ovog bogataša, bilo je saznanje da je u bunaru stvarno zakopano nešto vrlo dragoceno.

U zavojima svrdla ostali su komad zlatnog lanca i komad obrađene kosti, koja je bila deo neke izrađivane.Deo lanca je posebna misterija za sebe: ni najbolji zlatari nisu mogli da utvrde vreme izrade i svrhu za koju je izrađen. U Bibliji, uz opis Solomonovog hrama, opisan je i veliki zlatni lanac koji je okruživao mesto na kojem je bila postavljena 'Svetinja nad svetinjama'.
Baš je ova sonda i omogućila da se shvati do kraja kako je bunar-trezor konstruisan.Prvo je u neposrednoj blizini obale iskopan bunar dubok 50 metara, a širok 360 centimetara.U dno je ugrađena debela gvozdena ploča i nad njom izgrađena cementna betonska dvorana visoka 10 metara. U tu dvoranu je pohranjen 'kovčeg', a zatim, do južne plaže, probijen je tunel koji dovodi vodu u dvoranu.Na visini od 15 metara postavljena je jaka drvena plarforma.Na visini od 17 metara iskopan je drugi kanal koji vodi do Smitovog zatona.Na visini od 20 metara postavljena je druga platforma i na njoj su smeštena dva kovčega sa nekim dragocenostima.Potom dolazi još devet platdormi između kojih je, na rastojanju od po 3 metra, nabacana ilovača izmešana sa smolom, drvenim ugljem i kokosovim vlaknima.Kada je bunar zatrpan, na kraju dovodnih kanala je aktiviran ranije postavljeni eksploziv i voda je prodrla u prostorije.Sada ta voda stalno nadire do nivoa mora.Niko je ne može iscrpsti, ali niko ne može ni kopati dalje.(Na slici gore desno su meksičke makazice iz 17. veka, pronađene u bunaru.Interesantno je to što Meksikanci nisu došli ni blizu Hrastovog ostrva sve do sredine 18.veka!)
Kakva je ovo majstorija! Ko je bio u stanju da smisli ovakvu genijalnost. Ovde nije u pitanju samo poznavanje graditeljstva, već i same psihologije ljudi.Graditelji su čvrsto verovali da će neki uporni tragač, kada posle svih prepreka, ipak dođe do prve ostave sa dva sanduka krcata blagom, biti zadovoljan. Staviće tačku na dalja istraživanja, oglasiće da je bunar ispražnjen, a glavni sadržaj, ono zbog čega je ovo čudo i načinjeno, ostaće i dalje zakopano i nepristupačno za ljudske poglede.

(Misterije)

Najveca tajna Uskršnjeg otoka - Okamenjeni astronauti

Niko danas ne zna tacno u koju su svrhu preci danasnjih stanovnika Uskrsnjeg ostrva pravili





Nijedan otok na svijetu nije toliko usamljen kao sto je Uskrsnji otok. Smjesten je u beskrajnom Pacifiku, nasuprot cileanske obale, ali je od nje udaljen vise od 4000 kilometara. Prvi otocki susjedi nalaze se na sjeveru, u Polineziji, i udaljeni su gotovo nezamislivih 3800 kilometara. Zbog toga se na Uskrsnji otok rijetko dolazi brodom, a avioni na jedinoj avionskoj linija iz Santijaga (Cile) polijecu samo dva puta sedmicno. U njima je tesko dobiti mjesto i karte se nerjetko rezerviraju i godinu dana unaprijed.
Pored karakteristicne usamljenosti, Uskrsnji otok krije i nebrojne tajne. O njegovoj prastaroj zagonetnoj proslosti gotovo se nista ne zna. Ali se zna da je na otoku zivio narod koji je imao svoj jezik, svoju kulturu, svoju povijest i svoj jezik. Stoljecima su otocani na posebnim dascicama strpljivo biljezili kronike svog vremena, ali su katolicki misionari, proglasavajuci ih “davoljim djelom”, sve unistili i spalili, namecuci gostoprimljivim otocanima svoja vajerovanja. Tako su zavrsili najdragocijenija svjedocanstva iz historije najmisterioznijeg otoka na svijetu.

Ko su i odakle su?

Posjetioce Uskrsnjeg otoka najvise fascinira uobicajni prizor: svuda, duz kamenitih obala uzdizu se kameni dzinovi, “moai”, nerjetko i 22 metra visoke statue od otvrdlog vulkanskog kamenja. Ima ih ukupno 276 i ocigledno predstavljaju ljudska tijela sa duguljastim glavama, velikim usima i ovalnim ocima cije su bjeonjace pravljene od morskog sedefa. Osim toga, 53 kamena kolosa imaju na glavi i cudnovate crvene kamene sesire,
Niko danas ne zna tacno u koju su svrhu preci danasnjih stanovnika ostrva pravili "kamene bogove", niti koga su ti sutljivi kolosi uopste predstavljali. Po misljenju vecine istrazivaca, oni nikako ne predstavljaju otocane, jer tipicni oblik lica kamenih statua uopste ne odgovara njihovom obliku lica.

Da li su ti kipovi, koji kao da cuvaju Uskrsnje ostrvo, okamenjeni drevni astronauti, mozda portreti bica iz nekog stranog svijeta, iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli svajcarski pisac Erih fon Deniken? Ili je mozda ova jedinstvena galerija pod vedrim pacifickim nebo, okamenjeni spomenar koji nas podsjeca na mocne stanovnike ledendarne Zemlje Mu, pacificke verzije Atlantide? Ko su i sta su ti nijemi kameni dzinovi? O cemu sanjaju i sta nam porucuju?

Dosli su sa zvijezda

Postoji bezbroj teorija i bezbroj neuvjerljivih odgovora. Ipak, najnovija teorija koju su postavili americki naucnici, govori o njihovoj nevjerovatnoj slicnosti sa likovima sa statua, pronadenih u ruinama najstarijeg juznoamerickog grada Tiahuanakau. Ovaj grad na Andama, nalazi se u blizini legendarnog jezera Titikaka, u samom granicnom podrucju izmedu Perua i Bolivije, poznat je po cuvenoj Kapiji Sunca, najvrednijoj arheoloskoj ostavstini cije sifre i kodove znanost jos uvijek nije uspjela da desifrira. Povijest Tiahuanaka zadire u najdublje vrtloge vremene a puni sjaj dozivio je prije skoro tri hiljade godina. Njegovi hramovi, poplocani trgovi i velicanstveni kameni kipovi, svjedoce o visoko razvijenoj kulturi ciji su pripadnici oko 1100. godine iznenada napustili sve sto su do tada podizali i nestali u nepoznatom pravcu. Prema drevnim legendama, tada vladajuci bog-kralj Kon Tiki pretrpio je u jednom boju uzasan poraz i nakon toga se sa malobrojnom svitom prezivjelih povukao preko mora - mozda na Uskrsnje otoku?

Udaljenost – kako ce se ispostaviti - nije mogla da bude razlog koji bi to onemogucio. Norveski istrazivac Tor Hajerdal to je 1947. godine i dokazao sa svojim splavom Kon-Tiki, napravljenom prema antickom uzoru. Prepustajuci se pacifickim vjetrovima i morskim strujama, Hejerdal je uistininu sa peruanske obale uspio stici do Polinezijskog otocja.
Ako je stvarno bilo tako, onda se realno moze zamisliti da su relativno primitivni i gostoprimljivi polinezijski otocani kao bogove prihvatili bjegunce iz Tiahuanaka, koji su bili na visokom kulturnom nivou i koji su im podizali kamene spomenike nalik bogovima u koje su vjerovali. A ko su bili njihovi bogovi i odakle su dosli?
Najstarije legende najcesce govore o zagonetnim misionarima sto su stigli iz dalekih zvjezdanih prostranstava donoseci narodima Pacifika i Juzne i Srednje Amerike visoka znanja iz matematike, astronomije i graditeljstva.
Ali, ma kako vjerovatna bila ova teorija - covjek zasigurno nikada nece saznati da li je ona i tacna.

Antikitera mehanizam



Prvi mehanizmi su nastali oko 1.000 godine naše ere. Prvi mehanizmi poput onih iz časovnika su nastali negde u 13. veku, a kompjuteri su nastali, pa mnogo kasnije. Ali mehanizam po imenu Antikitera je nastao 100 godina pre Hrista i predstavlja prvi analogni računar na svetu. I to, znate, malko zbunjuje naučnike.

Samo to nije jedina stvar koju naučnici ne razumeju na temu ovog fantastičnog otkrića.

Recimo, niko nije baš siguran gde je napravljen. Sve govori da potiče sa Sicilije, ali malo čudi zato što je njegovo uputstvo napisano na grčkom. Uz to mehanizam je pronađen kod ostrva Antikitera u Sredozemnom moru kod Krita, dakle u Grčkoj.

Računar je toliko kompleksan i napredan da je po svemu sudeći napravljen kako bi prikazao pozicije svemirskih tela. Fino, samo tada gravitacija nije bila ni otkrivena, a o svemiru nismo znali baš puno toga. Sem da je Zemlja jasno ravna kao tanjir. Zapravo, Antikitera mehanizam je napravljen na osnovu saznanja do kojih je naša civilizacija došla nekih 1.000 godina kasnije.

Kako je to moguće? Baš niko nema nikakvu ideju. A verovatno je ni skoro neće dobiti...


domino.

Kamene kugle



Kostarika je zemlja gde su otkrivene ove kamene kugle. Neke su velike samo par santimetara, dok druge imaju i po nekoliko tona. Zajedničko im je da su potpuno savršene sfere, veoma precizno su obrađene i ima ih baš mnogo. Pitajte bilo kog vajara ili kamenoresca pa će vam reći koliko je i danas teško napraviti savršenu loptu. Uz to ne znamo ko ih je napravio, niti kada.

Naravno, lokalno stanovništvo ima i svoje teorije, pa su neke od kugli razneli dinamitom pošto se smatra da se unutra krije zlato ili nerođena deca. Fin neki svet nema šta.

Jedino što su istraživači uspeli da otkriju je da nigde u blizini nema kamenoloma. A nema ni vulkana. Što je zanimljivo, imajući u vidu da su kugle nastale od vulkanskih stena.

Baterije iz Bagdada



Među artefaktima iz Mesopotamije nalaze se i čudne keramičke posude. Arheolozi su prvo mislili da su to samo još neke posude za čuvanje kućnih potrebština. Ali onda su u njima pronašli i komadiće bakra. Kao i oštećenja od kiseline. Nije trebalo puno da bi naučnici shvatili da su to zapravo prve baterije koje smo napravili.

Fino, samo za šta su dođavola koristili baterije???

Ne zna se. Još uvek nisu iskopali keramičke foto aparate, pa nismo baš sigurni. E sada, zanimljivo je da se u nekim spisima iz tog vremena kriju podaci o misterioznom Dendera svetlu za koje niko ne zna šta je. Što možda može da ukaže da su drevni Mesopotamci imali baterijske lampe. Drugi naučnici misle da je to glupost ali da su se baterije koristile za medicinske tretmane, a treći za oblaganje zlatom uz pomoć elektriciteta. Sreća pa to ne zvuči ni malo ludo.

Nauci ne pomaže ni činjenica da se baterije čuvaju u muzeju u Bagdadu. Jasno vam je da nema baš puno dobrovoljaca koji bi otišli tamo za vikend u pokušaju da otkriju o čemu se radi.

TRAGOM SVETOG BRANDONA



Irske pomorske tradicije jedne su od najstarijih u Europi. Irski kralj Nial u 4. stoljeću stare ere, slao je svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U srednjem su stoljeću irski misionari smjeli polaziti na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana širili kršćanstvo. O njihovom uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevni irski epovi, među kojima je i najpopularnija bila „Putovanja svetog Brandona.“

Sveti Brandon je povijesna osoba. Za svog dugog života postao je prava legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je kršćanstvo i osnovao više samostana. Bio je jako uporan u organiziranju ekspedicija koje su tragale za otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku , koji danas mnogi poistovjećuju sa legendarnim Avalonom, svojevrsnim rajem na Zemlji.

U irskom epu „Putovanja Svetog Brandona“ opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa svojih 17 prijatelja, svećenika, Sveti Brandon se iskrcao na živopisni kameni otok sa kojega su se slapovi rušili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.

Irska odiseja, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misionar iskrcavao i posjećivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazivali Otok grozda, odmarali su se na Otoku ovaca, sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do obećane svete zemlje, bogate riznice voća i povrća i svakojakog blagostanja, gdje su proveli 7 sretnih godina. Sveti se Brandon vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Umro je sa 93 godine.

Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj karti su registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano „7 Svetih otoka – otoci Svetog Brandona“. Na kasnijim kartama ovi otoci sve rjeđe se spominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Među stanovnicima tih 7 otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sveta Boronda i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko ribarskih ekspedicija je 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji. O njemu se kasnije više nikada nije ništa čulo.

Na svetu je toliko stvari koje svi želimo da znamo, ali, nažalost, one ostaju neotkrivene. Možete li da verujete da postoje tajne koje su toliko dobro čuvane da ih samo par ljudi zna? Naravno, tu je i čuvena tajna za recept za koka-kolu, recept za širom sveta poznatu KFC piletinu, kao i ono što svi filmofili čekaju po celu noć da saznaju - ko su dobitnici Oskara.

1. Recept za koka-kolu
Tajna recepta za koka-kolu jeste ono što donosi kompaniji milione dolara svake godine. Kažu da samo dva izvršna direktora znaju recept, a originalni napisani recept čuva se u namenski izgrađenom sefu u sedištu kompanije u Atlanti.

2. 11 biljaka i začina u KFC piletini
Jula 1940. godine, Sanders je stvorio "originalni recept" sa 11 biljaka i začina, koji se i danas koristi za pripremanje KFC piletine. Samo dva izvršna direktora znaju ceo recept. Kada se sprema ovo jelo, polovina sastojaka se meša na jednoj lokaciji, polovina na drugoj, a spajaju se na trećoj. Stvarna fizička kopija recepta čuva se u glavnom sedištu KFC-a.

3. Značenje simbola Led Cepelina                                    

Jedan od najprodavanijih albuma svih vremena, četvrti album Led Cepelina, ima četiri neobična znaka umesto imena. Svaki od 4 simbola predstvalja svakog člana benda na neki način. Međutim, svi iz benda su odbili da komentarišu značenje simbola.

4. Berglasov efekat

Mađioničari koji znaju ovaj trik mogu da izvuku kartu koju je publika tražila bez dodirivanja špila. Ovaj trik zna samo dvoje ljudi: Dejvid Berglas, koji ga je izmislio i njegov učenik Mark Pol. Mnogi mađioničari su pokušali da razotkriju ovaj trik, ali još niko nije u tome uspeo.

5. Habzburška salveta

U Austriji, savijanje salvete na ovaj način jeste državna tajna. Ovako savijene salvete su dizajnirane za stolove austrougarskog plemstva. Ne postoji zapisnik kako to uraditi i samo nekoliko anonimnih vladinih službenika zna kako da savije salvetu u ovaj oblik. Kada službenik ode u penziju, on prenosi tajnu novom zaposlenom koji nastavlja da savija salvete za državničke večeri.

6. Farmer’s Almanac vremenska prognoza
Specijalnu formulu časopisa "Almanac" za predviđanje vremena napravio je osnivač časopisa Robert B. Tomas. Popularnost ove prognoze zasnovana je na preciznom predviđanju vremenskih prilika za farmere, pa nije iznenađenje što se formula čuva u tajnosti. Tajnu znaju samo urednik časopisa i anonimni meteorolog.

7. Lokacija blata za bejzbol loptice Lene Blaberna
Teško je poverovati, ali cela glavna bejzbol liga zavisi samo od jednog snabdevača specijalnog blata. Pre 1930. godine, timovi su isprobavali razne supstance za trljanje lopti, dok jednog dana Lena Blakbern nije uvaljao lopticu u blato. Uskoro, cela liga je koristila ovo blato, a njegovo poreklo je oduvek tajna. Jedino vlasnik biznisa zna odakle blato dolazi.

8. Dobitnici Oskara
Otkada je započela dodela Oskara, još se nije dogodilo da procure informacije o dobitnicima. Rezultati glasanja se broje ručni u kompaniji PricewaterhouseCoopers. Po polovina rezultata se nosi u dve odvojene aktovke koje se nose na dodelu u pratnji policajaca.

9. Plazma ekran
Malo ljudi ovo zna, ali su plazma ekrane israživali i razvili iz kompanije Samsung. Oni bi držali monopol u televizijskom poslu, ali je jedan od zaposlenih ukrao tajne fajlove poslednjeg dana i otišao sa njima. On je tajne fajlove dao kineskoj kompaniji i danas svaki proizvođač može da napravi plazma ekran.

10. Tema pesme "You’re So Vain"
Pesma Karli Simon "You’re So Vain" jeste osvetnička pesma, ali se ne zna ko je njena tema. Kružile su glasine o kome bi pesma mogla da bude, uključujući neke slavne ličnosti, ali Karli nikada nije otkrila o kome se radi. 2003. godine, Dik Ebersol, predsednik NBC-a, osvojio je šansu da sazna ovu tajnu na aukciji i postao je druga osoba koja zna o kome se radi. On je potpisao ugovor da nikada neće otkriti tajnu.

11. Bonus: Proizvodnja svile
Proizvodnja svile ima dugu i živopisnu istoriju. Zapadnjaci su vekovima malo znali o svili i ljudima koji je prave. Više od 2.000 godina, Kinezi su tajnu svile čuvali za sebe. To je bila najljubomornije čuvana tajna u istoriji. To ne iznenađuje, jer je svila zaista dragocena. To je najjače vlakno poznato čoveku, a konopac od svile je jači od metalne žice iste debljine.

Mračne grobnice skrivaju mnogo više od ljudskih ostataka - ta podzemna mesta za kosture čuvaju i brojne tajne. Od umetničkih dela, relikvija, pa čak i do dokaza bolesti - sve je to pronađeno u grobnicama širom sveta.

1) Mumija s rakom

Arheolozi su 1995. iz jedne grobnice iskopali mađarsku mumiju iz 18. veka koja je dovela do revolucije kada su do tada dostupna saznanja o raku bila u pitanju. Prirodno sačuvani ljudski ostaci otkriveni su u zapečaćenoj kripti jedne dominikanske crkve. Tamo je pronađeno oko 260 mumificiranih ostataka, a ekipa izraelskih naučnika testirala je ostatke.
Njihov cilj bio je da vide da li su nosioci gena koji uzrokuju rak. Kod jedne su mumije otkrili mutaciju gena APC, za koji je poznato da povećava rizik od nastanka raka debelog creva. Ono što je proizlazilo iz tog otkrića upućuje na to da je predispozicija postojala i pre nego je ta bolest postala globalna zdravstvena pretnja, piše Express.hr.

Danas je rak debelog creva treći najčešći oblik karcinoma koji pogađa ljude. Doktori ga smatraju bolešću modernog doba jer je rezultat manjka kretanja, prerađene hrane i dužeg očekivanog životnog veka. Prisutnost mutiranih gena kod drugih mumija znači da je genetska predispozicija čak i važnija od stila života i okoline čoveka.

Tajna Mediči grobnica

Arheolozi su 2004. otkrili tajnu grobnicu koja je pripadala moćnoj italijanskoj porodici Medici. Tokom ranih istraživanja te grobnice, stručnjake je zaprepastilo saznaje da je grob poslednjeg Medičija, velikog vojvode Đana Gastonea di Medičija, bio prazan. U pokušaju da pronađu nestali leš, otkrili su tajnu komoru iza glavnog oltara firentinske crkve San Lorenco. Istraživači su podigli kamenu ploču ispod koje se skrivao tajni put do skrivene grobnice.
U tajnoj komori se nalazio jedan velik sanduk za odraslog čoveka u kome se nalazio Gastone, ali i osam malih sanduka za decu. Sve su dečje kosti otkrivale znakove rahitisa, koji je verovatno bio uzrokovan nedostatkom vitamina D kod mališana. Budući da su deca verovatno provodila mnogo vremena iza debelih zidova, a i uvek nosila debeli sloj belog pudera, to nije moglo da im pomogne u apsorpciji D vitamina sunčanjem. Naučnici nisu mogli da identifikuju sva dečija tela, a pretpostavlja se da su barem neka od njih bila vanbračna deca.

Kripta antičkog astronauta

Tim istraživača 1948. otkrio je tajni prolaz do grobnice Pakala II, vladara Maja Planek Indijanaca. Trebalo im je oko četiri godine da iskopaju zemlju i uspeju da uđu u tajnu komoru. Ostaci vladara pronađeni su ispod maske od žada sa perlicama, a telo su okruživale skulpture i razne rezbarije koje su predstavljale verovanja Maja o zagrobnom životu.
Pakal II je navodno umro u dobi od 80 godina, no ono što je bilo neobično je to što je pronađeno telo procenjeno na starost od svega 40-ak godina. Štaviše, rezbarije na samom poklopcu grobnice uverile su neke kako Pakal II možda uopše "nije bio čovek". Te su rezbarije postale poznate nakon što je Erik von Daniken u svom kontroverznom bestseleru iz 1968. "Sumrak bogova" napomenuo kako, ako se okrene nastranu, slika prikazuje Pakala II na svemirskom brodu kako upravlja njime pedalama, udišući vazduh preko nekakvog aparata.

Ono što je zanimljivo je da su istraživači oko ruba poklopca pronašli traku sa kosmičkim oznakama koje uključuju Sunce, Mesec, zvezde i centar, koji stručnjaci za Maje nazivaju svetskim drvetom. Da li je moguće da te oznake imaju veze sa poklopcem sarkofaga i prikazivanjem Pakala u svemirskom brodu? Teoretičari o drevnim vanzemaljcima tvrde da je to i više nego dovoljan dokaz.

Ukopana srca

Arheolozi su 2015. iskopali pet srca starih 400 godina iz grobnice ispod samostana jakobinaca u francuskom gradu Renu. U balsamovanim organima su pokopani u urne od olova takođe u obliku srca, a na njima su iscrtani detalji o vlasnicima. Potiču iz 16. i 17. veka, a otkriveni su prilikom inspekcije nakon koje je samostan trebalo da bude pretvoren u konferencijski centar. Pripadaju dugoj tradiciji "ukapanja srca".
Naučnici su ih očistili od materijala za balsamiranje da bi ih analizirali magnetskom rezonancom i CT-ima kako bi stekli uvid u njihovu cirkulaciju. Jedno srce nije imalo nikakvih bolesti, dok su ostala tri otkrivala brojna začepljenja, uključujući nakupljanje plaka na krvnim sudovima i arteoskleroze. Osim toga, istraživači su pronašli i srce viteza u grobu Luize de Kengo. Pripadalo je njenom suprugu.

Lovers of Valdaro...