Nina Simone
( 1933. - 2003. )




Eunice Kathleen Waymon, poznatija pod pseudonimom Nina Simone (Tryon, Sjeverna Karolina, SAD, 21. veljače 1933. - Carry-le-Rouet, Francuska, 21. travnja 2003.), bila je američka pjevačica, kantautorica, pijanistica, aranžerka, aktivistica za građanska prava i osvajačica nagrade Grammy.
Iako nije voljela da ju se kategorizira, Simone se općenito stavlja među jazz glazbenike, dok je sama je preferirala izraz "crnačka klasična glazba". Isprva je željela postati klasičnom pijanisticom, ali njeni radovi uz klasičnu osnovu pokrivaju eklektičan raspon glazbenih stilova, kao što su jazz, soul, američka narodna glazba, ritam i blues, gospel i pop. Njen vokalni stil (bogati alt sa širokim opsegom) karakterizira intenzivna strast, prozračnost i karakterističan tremolo. Poznata i pod nadimkom High Priestess of Soul (visoka svećenica soula), veliku je pozornost posvećivala glazbenom izražavanju emocija. Unutar jednog albuma ili koncerta, često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične melankolije, što je karakteristika i njenog privatnog života koji je pogoršavao bipolarni poremećaj koji joj je dijagnosticiran sredinom 60-ih, ali je držan u tajnosti do 2004.
Simone je snimila preko 40 živih i studijskih albuma, najveći dio između 1958. (kada je objavljen njen prvi album "Little Girl Blue") i 1974. Pjesme po kojima je najpoznatija uključuju naslove kao što su "My Baby Just Cares for Me", "I Put a Spell on You", "I Loves You Porgy", "Feeling Good", "Sinner Man", "To Be Young, Gifted and Black", "Strange Fruit", "Ain't Got No-I Got Life" i "I Want a Little Sugar in My Bowl". Njena glazba i glazbena poruka ostvarili su snažan i dugotrajan učinak na afroameričku kulturu, što potvrđuju mnogi suvremeni glazbenici koji ju spominju kao važan uzor: među njima su Alicia Keys, Jeff Buckley i Lauryn Hill)



Biografija

Mladost (1933.–1954.)

Nina Simone, pravim imenom Eunice Kathleen Waymon, rođena je kao jedno od osmero djece u gradiću Tryon u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim Državama. Klavir je počela svirati u mjesnoj crkvi i u sviranju je pokazivala velik talent. Debitantski koncert, klasični recital, održala je kad joj je bilo deset godina. Tijekom izvedbe, njeni roditelji koji su zauzeli mjesta u prvim redovima bili su premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti sa sviranjem dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta. Ovaj događaj doprinijeo je njenom kasnijem uključivanju u američki pokret za građanska prava.
Simonina majka Mary Kate Waymon bila je stroga svećenica Metodističke crkve, a otac John Divine Waymon majstor za sitne popravke i brijač koji je često patio od lošeg zdravlja. Gđa Waymon radila je i kao spremačica, a njezin poslodavac, kada je čuo za Ninin talent, dao im je sredstva za satove klavira. Nakon toga je ustanovljen i mjesni fond radi omogućavanja Eunicine daljnje edukacije. Sa sedamnaest godina, Simone se seli u Philadelphiju gdje podučava klavir i svira u pratnji drugih pjevača kako bi platila daljnje školovanje za sviranje klavira na njujorškom konzervatoriju Juilliard. Uz pomoć privatnog učitelja, pripremala se za intervju za daljnje učenje klavira i na Institutu Curtis, ali je bila odbijena. Vjerovala je da je to stoga što je crnkinja i žena, što je još više pojačalo njezinu mržnju prema raširenom rasizmu u to doba prisutnom u američkim institucijama.

Rani uspjesi (1954.–1959.)

Simone je svirala u baru zvanom Midtown Bar & Grill na Pacifičkoj aveniji u Atlantic Cityju u New Jerseyju kako bi zaradila za školovanjegdje je poslodavac i vlasnik od nje tražio da uz sviranje i pjeva. 1954. godine je uzela scensko ime "Nina Simone" jer nije htjela da njena majka zna kako svira "vražju glazbu". "Nina" (od španjolske riječi "mala", nadimak koji joj je dao prijatelj), a "Simone" prema francuskoj glumici Simone Signoret koju je vidjela u filmu "[[Casque d'or[[". Simone je svirala i pjevala mješavinu jazza, bluesa i klasične glazbe i time stvorila mali, ali vjeran broj obožavatelja.
Nakon razdoblja sviranja u malim klubovima, 1958. je snimila verziju arije "I Loves You Porgy" iz opere Georgea Gershwina koju je naučila s albuma Billie Holiday i izvela za prijatelja. Postala je jedina njezina pjesma zabilježena na Billboardovoj ljestvici 40 hitova SAD-a, a uskoro s izdavačkom kućom Bethlehem Records snima i debitantski album "Little Girl Blue"". Simone od toga nije ostvarila velike financijske koristi, budući da je autorska prava prodala za 3000 dolara, čime joj je promaklo preko milijun dolara od tantijema (uglavnom iz uspješnog reizdanja pjesme "My Baby Just Cares for Me" u 1980-ima).



Stjecanje popularnosti (1959.-1964.)

Nakon uspjeha s pjesmom "Little Girl Blue", Simone potpisuje ugovor s većom izdavačkom kućom Colpix Records, nakon čega slijedi niz studijskih i živih albuma. Simone je imala kretivnu kontrolu nad glazbom koju će izvoditi, čime ju je ta tvrtka i pridobila. Simone, koja je u tom trenutku izvodila samo pop glazbu kako bi nastavila školovanje za klasičnu pijanisticu, hrabro je ušla u pregovore jer joj nije bilo važno posjedovati ugovor za snimanja. Takav stav prema glazbenoj industriji zadržat će tijekom većeg dijela svoje karijere.

Borba za građanska prava (1964.–1974.)

Surovost rasističkih predrasuda u Americi Simone je upoznala i uspomoć prijatelja Langston Hughes, James Baldwin i Lorraine Hansberry (autor Raisin in the Sun). 1964. godine sa Colpix Recordsa prelazi na nizozemsku kuću Philips Records, što također označava promjenu u sadržaju njenih snimaka. U svom repertoaru uvijek je uključivala sadržaj koji upućuje na afroameričke korijene (npr. "Brown Baby", "Zungo"), ali na prvom albumu za Philips, "Nina Simone in Concert" (uživo), prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD-u, pjesmom "Mississippi Goddam". što je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama. Pjesmom "Old Jim Crow" na istom albumu reagira na zakone Jima Crowa.

Od tada nadalje, poruka borbe za građanska prava postala je standard u njenom snimljenom repertoaru. Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima, uključujući i pohode od Selme do Montgomeryja. Snimila je obradu pjesme "Strange Fruit" Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja "Images" o nedostatku ponosa u afroameričkih žena. Napisala je i pjesmu "Four Women (album "Wild is the Wind") o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.

1967. godine Simone prelazi sa Philipsa na izdavačku kuću RCA Victor. Na albumu "Silk & Soul" iz 1967. izvodi pjesme "I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free" i "Turning Point" koja ilustrira kako bjelačku djecu indoktriniraju rasizmom od najranije dobi. Album "Nuff Said" iz 1968. sadrži žive snimke sa festivala Westbury Music Fair 7. travnja 1968., tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga. Posvetila mu je cijeli performans i otpjevala pjesmu "Why? (The King Of Love Is Dead)", koju je za nju napisao njen basist odmah nakon što su čuli vijesti o Kingovoj smrti.
Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry "To Be Young, Gifted and Black" u pjesmu borbe za građanska prava, a izvodi ga uživo na albumu Black Gold 1970.. Studijska izvedba objavljena je kao singl, a pjesma je postala i službenom "nacionalnom himnom crne Amerike", te ju je 1972. obradila i Aretha Franklin.

Kasniji život (1974.–2003.)

Simone 1970. godine napušta Sjedinjene Države. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je, te odlazi u Barbados, očekujući da će ju suprug i menadžer Andrew Stroud kontaktirati kada opet bude trebala pjevati. No Stroud je njezin nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima, zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje. Po povratku u SAD, saznaje da postoje ozbiljni problemi s poreznim službama, te opet odlazi u Barbados gdje ostaje dulje vrijeme i održava dugu vezu s tamošnjim premijerom Errolom Barrowom.
Bliski prijatelj Miriam Makeba nagovorava ju da dođe u Liberiju. Nakon toga odlazi živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku trajno smješta u Francuskoj 1992. godine.
Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njenog, dijelom samonametnutog progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u iduća dva desetljeća.

Nakon posljednjeg albuma za RCA Records "It Is Finished" 1974. godine, tek ju 1978. godine vlasnik diskografske kuće CTI Records Creed Taylor uspijeva nagovoriti na snimanje novog albuma imena "Baltimore". Iako nije bio komercijalno uspješan, primio je dobre kritike i označio je tihi umjetnički preporod u njenom radu. Njezin glas nije tijekom godina bio izgubio snagu, a razvio je karakterističnu toplinu i živahnu zrelost. Izbor materijala ostao je eklektičan, od duhovnih pjesama do pop obrada. Četiri godine kasnije, Simone snima album "Fodder On My Wings" za francusku diskografsku kuću. To je jedan od njenih najosobnijih albuma, budući da su gotovo sve pjesme na njemu njene vlastite i autobiografske. u 80-ima redovito nastupa u jazz klubu Ronnieja Scotta u Londonu gdje je i snimljen album "Live at Ronnie Scott's" 1984. Iako je njezin stil na sceni pomalo nadut i hladan, u kasnijim godinama uživala je pričajući publici svoje životne, ponekad humoristične anegdote i primala glazbene želje. Njena autobiografija "I Put a Spell on You" izdana je 1992., a iduće godine snima posljednji album "A Single Woman".

1993. se trajno smješta u mjesto blizu grada Aix-en-Provence u južnoj Francuskoj. Bolovala je od raka dojke nekoliko godina prije nego je umrla u snu u svom domu u mjestu Carry-le-Rouet, 21. travnja 2003. u dobi od 70 godina. Na njenom sprovodu bili su pjevači Miriam Makeba i Patti Labelle, pjesnikinja Sonia Sanchez, glumac Ossie Davis i stotine drugih. Elton John je poslao cvijeće s porukom "We were the greatest and I love you" ("Bili smo najveći i volim te").
Simonin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja. Za sobom je ostavila kćer Lisu Celeste koja je danas glumica i pjevačica pseudonima Simone, a pojavila se u broadwayskoj izvedbi Aide.







Standardi

Kroz karijeru je Simone skupila zbirku pjesama koji će uz pjesme za građanska prava postati standardima u njenom repertoaru i po kojima ju se pamti, iako se u svoje doba nisu pojavljivali na ljestvicama hitova. U popis tih pjesama spadaju njene autorske pjesme, obrade pjesama (obično uz njen aranžman), kao i pjesme napisane za nju. Otprilike u isto vrijeme kad snima svoj prvi singl, objavljuje i singl "My Baby Just Cares For Me" koji će postati njen najveći hit kasnije, tek 1987. godine kada se pojavljuje u reklami za parfem Chanel no. 5. Za tu pjesmu je tada je snimljen i video spot.
Puznate pjesme sa njenih Philipsovih albuma uključuju "Don't Let Me Be Misunderstood" na albumu "Broadway-Blues-Ballads" (1964.), "I Put a Spell on You", "Ne Me Quitte Pas" (obrada pjesme Jacquesa Brela) i "Feeling Good" na albumu "I Put A Spell On You" (1965.), "Lilac Wine" i "Wild Is the Wind" na albumu "Wild is the Wind" (1966.).[23] Pogotovo su pjesme "Don't Let Me Be Misunderstood", "Feeling Good" i "Sinnerman" (album "Pastel Blues" iz 1965.) do danas postigle veliku popularnost u obradama, korištenju samplova, kao i u raznim filmovima, serijalima i računalnim igrama.
Simonine godine suradnje s kućom RCA-Victor urodila je s nekoliko singlova i albuma koji su postigli znatnu popularnost, osobito u Europi. 1968. godine to je bio singl "Ain't Got No, I Got Life", miks nekoliko songova iz mjuzikla Kosa (mjuzikl) na albumu "Nuff Said" (1968.) koji je postao iznenadni hit dosegnuvši drugo mjesto na njestvici britanskih singlova i otkrivajući je mlađoj publici. 2006. godine se vraća među prvih 30 u Ujedinjenom Kraljevstvu u obradi Groovefindera. Sljedeći singl, obrada Bee Geesa "To Love Somebody" ušao je među prvih deset na istoj ljestvici. Singl "House of the Rising Sun" uspješno se pojavio na albumu iz 1967. "Nina Simone Sings The Blues" iako je bio snimljen i objavljen još 1961. na albumu "Nina At The Village Gate prije verzija Dave Van Ronka i Boba Dylana. Kasnije su je obradio sastav The Animals, te je postao njihovim glavnim hitom.

Nina Simon

( Milan Milosevic , Vreme )

I pored političkog angažovanja, Areta Frenklin nikada nije bila eksplicitno politički
ljutita kao što je, na primer, Nina Simon iskazivala bes i frustraciju dok je u Grinič
vilidžu izvodila pesmu Mississippi Goddam (Prokleti Misisipi) u kojoj kaže da ju je
Alabama uznemirila, a da je u Tenesiju izgubila mir, da su lovački psi na stazi, da
crna mačka prelazi put, da su školska deca u zatvoru, da misli kako će svaki dan
biti poslednji, da ne pripada ovde, da ne pripada tamo, čak da prestaje da veruje
u molitvu.



Kako je svojevremeno pisao “Nju stejtsmen”, ta pesma, koju su bojkotovali u američkim
južnjačkim državama, predstavljala je protest zbog bombaškog napada na baptističku
crkvu u Birmingemu u Alabami, u kome je poginulo četvoro crnačke dece i odgovor na
ubistvo borca za crnačka biračka prava Medgara Vilija Eversa, koga su ubili pripadnici
organizacije Kju kluks klan, protivnici integracije crnaca u školski sistem.

Kada je shvatila da pokret za ljudska prava jenjava, a da je producentske kuće bojkotuju,
Nina Simon je 1970. godine napustila Sjedinjene Države i otišla na Barbados gde održava
vezu sa tamošnjim demokratsko-laburističkim predsednikom Erolom Barovom, kritičarem
invazije SAD na Granadu i karipskih političara koji su verovali da je Ronald Regan Deda Mraz.

.................

.................

Kada je pokušala da se vrati u SAD, shvatila je da je njen bivši muž i menadžer
loše vodio njene poslove i da se ka njoj ispružila duga ruka američkih poreskih
vlasti. Ponovo je otišla na Barbados, pa se potom preselila u Provansu u Francuskoj
gde ja završila život, a njen pepeo je rasut po Africi.

Rođena je 1933. kao Junis Ketlin Vejmon, jedno od osmoro dece u gradiću Trajon
u Severnoj Karolini. Kad joj je bilo deset godina, Junis Ketlin Vejmon trebalo je da
održi debitantski klavirski koncert u mesnoj metodističkoj crkvi, ali je prekinula nastup
zato što su njeni roditelji, koji su zauzeli mesta u prvim redovima, bili premešteni u
zadnji deo crkve da bi njihova mesta bila ustupljena belcima. Desetogodišnja Junis je
odbila da nastavi koncert dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mesta.



To je bilo u regiji koju nazivaju pojasom biblije, koji se prostire od Floride, preko Alabame,
Tenesija, Kentakija, Džordžije, Severne i Južne Karoline, Virdžinije, Teksasa, Arkanzasa,
Oklahome, Kanzasa, Misisipija do Luizijane (bez grada greha Nju Orleansa).

...................

.............



Posle su svi ti pripadnici crnačke srednje klase prilazili i pozdravljali se sa uplakanim
stranim novinarima koje je tu okupio felowship, prijateljsko druženje koje je organizovao
Univerzitet Djuk iz Severne Karoline. Plakale su Austrijanke, Nemice, Bosanke, Afrikanci
i nas nekoliko Srba. Kad smo se kasnije napili, osmeh je izmamio jedan južnoafrički
kolega koji je vašem hroničaru Srbinu, suptilno procenjujući da na jugu SAD zbog
nečega baš njega treba da teši, rekao: “Što mrzim ove belce…”



PRVA LEKCIJA

Kad je odrasla, Junis je promenila ime u Nina Simon – ime po španskoj reči niña
za devojčicu, kako ju je zvao menadžer, a prezime po francuskoj glumici i levičarki
Simon Sinjore. To je učinila da njena verski ispravna majka, stroga sveštenica
metodističke crkve, ne bi saznala da joj ćerka svira đavolsku muziku (da bi zaradila
za život svirala je mešavinu džeza, bluza i klasične muzike u baru zvanom Midtown
Bar & Grill na Pacifičkoj aveniji u Atlantik Sitiju u Nju Džersiju).

Posle se Nina Simon pridružila onoj tradiciji crnih umetnika koji su kroz muziku
reflektovali probleme svog vremena, kao glas patnje Bili Holidej u pesmi Strange
fruit (Čudno voće), koju je izvela 1939. na “pogrešnom mestu za prave ljude”
Cafe Society, u Grinič vilidžu. Ta žestoka pesma govori o rasprostranjenoj praksi
linčovanja crnaca ne samo na jugu, gde čudno voće visi sa topola – krv na listovima
i krv u korenu – dok se crna tela ljuljaju na južnom povetarcu.

...................

................



U Atlanti 1969. publika je ovacijama pozdravljala Ninu Simon dok je energično,
aktivistički kao neki rečitativ izvodila pesmu Young, Gifted and Black, koja je govorila
o tome kako je fakat da u svetu postoji milijarda momaka i devojaka koji su mladi,
talentovani i crni

(In the whole world you know; There are billion boys and girls; Who are young,
gifted and black; And that’s a fact!).

O tome je govorio i sirovi glas u javnoj kući kod tetke odraslog berača pamuka,
skupljača uglja, čistača cipela i pokretača mnogih muzičkih fenomena Džejmsa Brauna:
“Reci glasno – ja sam crn i ponosan sam.”




Milan Milošević