Ivan Meštrović

Ivan Meštrović


   Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij. Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein. Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na početku Prvog svjetskog rata, poslije atentata u Sarajevu, Meštrović se pokušao vratiti u Split preko Venecije, ali ga je od tog puta odvratio njegov oporbeni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece – Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu.

Zdenac života





Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu. Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine. Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti. Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Damm. Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita. Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka.

Spomenik Marku Maruliću , Split





Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović. Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, “otisci besmrtnog bića”. Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. “gotizirajućega”, secesionističkoga i ekspresionističkog stila. “Gotizirajuća ekspresivna mistika” našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-53.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-23.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Povijest Hrvata, Zagreb





Spomenik neznanom junaku, Avala, Beograd

Rozafa legend about Skadar . Relief, 1906, Vienna,

The great equestrian statues by Ivan Mestrovic

Ivan Mestrovic

(1883. - 1962.)




Ivan Meštrović (15.8. 1883 – 16.1. 1962) je bio jugoslavenski i hrvatski vajar i arhitekta. Među najvećim vajarima religioznih motiva od renesanse do danas.

Život

Meštrović je rođen u malom gradu Vrpolje u Slavoniji, ali je svoje detinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji (oba mesta su se u to vreme nalazila u Austro-Ugarskoj). Kao dete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pesme i istorijske balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj porodici, a njegova religioznost oblikovala se pod uticajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.
Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov talenat i uzeo ga je za šegrta. Njegov umetnički talenat razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je finansirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u nakraćem roku da nauči da govori nemački i da se prilagodi novoj sredini, ali je uprokos brojnim problemima završio studije.
Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primetan uticaj stila Art Nove. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje da zarađuje dovoljno za učešće na internacionalnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klajn.

Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom periodu, donose mu međunarodnu reputaciju. U Beograd se seli 1911, a ubrzo potom u Rim, gde je primio nagradu za delo Srpski paviljon na rimskoj međunarodnoj izložbi. U Rimu je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.
Na početku Prvog svetskog rata, posle atentata u Sarajevu, Meštrović je pokušao da se vrati u Split preko Venecije ali ga je od tog puta odvratio njegov opozicioni stav prema austro-ugarskim vlastima. Tokom rata putovao je da bi učestvovao na izložbama u Parizu, Kanu, Londonu i Švajcarskoj. Bio je član Jugoslovenskog odbora.
Posle Prvog svetskog rata vratio se kući, u novoosnovanu Kraljevinu Jugoslaviju i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, sa kojom se oženio. Imali su 4 dece- Martu,koja je rođena u Beču i Trvtka,Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, gde su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mesece provodili u svojoj palati u Zagrebu, a letnje u letnjoj kući napravljenoj ' 30. godina u Splitu. Postao je profesor, a kasnije direktor Kulturnog instituta u Zagrebu. Nastavio je sa pravljenjem velikog broja dela.
Putovanjima po čitavom svetu su se nastavila, izlagao je svoja dela: u Bruklinskom muzeju (1924), Čikagu (1925), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.
Zbog njegovog stava prema Italiji, kada je osudio italijanski iredintizam prema Dalmaciji, i Nemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv da poseti Berlin ', ustaše su ga, u zatvoru na Savskoj cesti, zatvorile tri i pol mjeseca tokom Drugog svetskog rata. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju i Rim, docnije u Švajcarsku. Cela njegova familija, nije uspela da se izvuče pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klajn umrla je 1942. zajedno sa svojom jevrejskom porodicom u Holokaustu. Kasnije, brata Petara zatvorile su komunističke vlasti.




Spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu

Poslije Drugog svjetskog rata

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića da se vrati, ali je on odbio da živi u komunističkoj zemlji. Godine 1946, Univerzitet u Sirakuzi ponudio mu je profesorsko mesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Univerzitetu Notr Dam.
Pre nego što je umro, Meštrović se na kratko vratio u Jugoslaviju poslednji put da bi posetio zatvorenog kardinala Alojzija Stepinca i Josipa Broza Tita.
Na zahtev jugoslovenskih kulturnih poslenika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra Petrovića Njegoša), a 1952. dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.
Smrt Meštrovićeve dece kao da je uticala i na njegovu. Njegova kćerka Marta, koja se s njim doselila u Ameriku, umrla je u 24. godini 1949; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, umro je 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obeležio smrt svoje dece- Marte i Tvrtka. Nekoliko meseci docnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu Saut Bend, država Indijana (SAD). Prema njegovim poslednjim željama, poslednji ostaci su mu prebačeni u Otavice, gde su kremirani.



Rad

Ivan Meštrović je izvajao preko pedeset spomenika tokom svog dvogodišnjeg boravka u Parizu (1908-1910).Na temu boja na Kosovu u Parizu se rodio projekat spomen mauzoleja posvećenog kosovskim junacima nazvan Vidovdanski hram. Mnogo njegovih ranih dela nose panslovensku notu sa ciljem da se svi južni Sloveni ujedine.
Sa stvaranjem prve Jugoslavije, njegov rad se preorijentiše na muziče instrumente i kepele. Sebe je prektično orijentisao na religiozne motive, pravljene naročito od drveta, pod uticajima vizantijske i gotske arhitekture. Najpoznatija dela iz tog perioda su Raspeće i Madonna; kasnije je bio više impresioniran Mikelanđelom Buonarotijem kada je pravio veliki broj kamenih reljefa i portreta.

U njegova najpoznatija dela se ubrajaju:

Mauzolej Petra II Petrovića Njegoša na Lovcenu
Grgur od Nina u Splitu.
Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu
Zahvalnost Francuskoj u Beogradu na Kalemegdanu
Neznani junak na Avali kod Beograda
Svetozar Miletić u Novom Sadu
Podednik na Kalemegdanu
Indijanac u Čikagu

Galerije sa njegovim delima:

Meštrovićeva galerija u Splitu, otvorena posle njegove donacije 1950, koja uključuje 86 statua, 17 crteža i osam bronzanih statua na otvorenom, 28 reljefa u drvetu.
Memorijalna galerija Ivan Meštrović napravljena 1973. Vrpolju, njegovom rodnom mestu, sa 35 radova u bronzi i kamenu.
Narodni muzej u Beogradu, koji poseduje spomenike kao što su Miloš Obilić, Kosovka devojka, Kraljević Marko, Srđa Zlopogleđa, Udovica
Kruševački muzej poseduje originalnu maketu Vidovdanskog hrama nagradjenog u Rimu 1911

wikipedija




Pobednik na Kalemegdanu



Spomenik Neznanoj junaku na Avali

Ivan Meštrović




Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt.

Meštrović je rođen u Vrpolju u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.

Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču sa grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Godine 1908. seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.[1] Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim,[1] gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.
Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova, i s ocem i suprugom Ružom brodom se vratitio u Split ali je već na brodu imao osjećaj da ga prate.[2] Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona desetak dana prije izbijanja rata.[2] Tijekom Prvog svjetskog rata, putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio jedan sličan događaj jednom živućem umjetniku.

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskog odbora.[2] Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao da je jedino rješenje oslobođenje od Austro-Ugarske i osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.

Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanjima po čitavom svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela: u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

Tijekom Drugog svjetskog rata, zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt). Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjeg strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.

Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije, brata Petra zatvorile su komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo[1] koje je mogao dobiti već dvije godine ranije ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti.[4] U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.[4]

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.

Na zahtjev jugoslovenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 statua iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža.

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je u 24. godini 1949. godine; njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, da bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života u gradu South Bend, država Indiana (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

Prema Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917.-1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920.-1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

(Wikipedija)

Povijest Hrvata (1932., Zagreb)

Perzefona (Sveučilište u Syracuzi, NY)

Pobjednik (Beograd)

Kip Nikole Tesle u Teslinoj ulici u Zagrebu

Autoportret

Zdenac života, Zagreb

Ivan Meštrović: Chicago Indians

Bowman & Spearman


[/i]