Terorizam

Đak KGB, plejboj, surovi ubica - Karlos Šakal


PARIZ - Karlos "Šakal", terorista poreklom iz Venecuele, koji se izjašnjava kao "profesionalni revolucionar", ponovo se našao u sudnici kao osumnjičeni za bombaške napade u Francuskoj 1982. i 1983. godine, kada je ubijeno 11, a povređeno više od 100 ljudi.

Ali, Iljič Ramires Sančes - kako mu je pravo ime - poriče odgovornost.

"Šakal" već "leži" doživotnu robiju zbog ubistva dva francuska policajca i jednog potkazivača 1975, a iza rešetaka je od 1994. godine, kada ga je u Sudanu uhvatila francuska tajna služba i u vreći prebacila u Pariz.

Dve decenije su francuski obaveštajci obilazili svet u potrazi za Karlosom "Šakalom" - od rodne Venecuele, preko Južne Amerike, sve do Kartuma u Sudanu gde, kako tvrdi, nije ni uhapšen, već kidnapovan, pošto je bio "žrtva terorističke akcije" francuske i sudanske policije.

Među njegovim akcijama, zasigurno je najspektakularnija otmica ministara OPEK-a 1975. godine u Beču. Tada je ubio čuvara i držao 70 talaca, privukavši veliku medijsku pažnju. Šokirane austrijske vlasti su mu omogućile da sa terorističkom grupom otputuje avionom i taoce oslobodi u Alžiru.

Okoreli terorista Iljič Ramires Sančes (62) bio je najozloglašeniji u svetu pre Osame bin Ladena, budući da na duši nosi više od 80 ljudskih života.


Karlos ili Šakal je i dalje enigma. Mnogi su ga smatrali prvim "slobodnim teroristom" na svetu, dugo godina je bio neuhvatljiv za organe gonjenja, a u hladnoratovskom periodu bio je više decenija "čovek broj jedan" sa međunarodnih poternica. Važio je za inteligentnog, obučenog i lukavog protivnika moćnih obaveštajnih službi sveta.

Njegov život je, veruje se, inspirisao Frederika Forsajta za roman "Šakalov dan", na osnovu koga su snimljena dva filma.

Pre dve godine Karlos je i sam napisao knjigu pod naslovom "Revolucionarni islam", koju smatraju "manifestom profesionalnog revolucionara". U knjizi za terorizam kaže da je "političko oruđe za dobijanje informativnog rata", "mentalna bomba", ukratko "oružana propaganda".

Rođen je u Karakasu u Venecueli, 12. oktobra 1949. godine, od oca dobrostojećeg marksističkog advokata i majke katolkinje.

Kao 17-godišnjak se inspirisao revolucionarima poput Če Gevare. Proučavao je gerilsko ratovanje i tehnike sabotaže, dok su ga rukovanju oružjem u kubanskom logoru Mantansas obučili iskusni agenti KGB.

Kada su mu se roditelji razveli, preselio se u London s majkom i braćom, gde ga pamte kao plejboja na diplomatskim prijemima. Mnogi poznanici iz džet seta tog vremena nisu mogli doći sebi kad su shvatili da je plejboj, koji je voleo žene, u stvari bio surovi ubica koga je, po svoj prilici bila regrutovala KGB na moskovskom Univerzitetu Patris Lumumba, gde je bio upisan.

Godine 1969. izbačen je iz KP Venecuele , a 1970. i s univerziteta budući da se priključio "antisovjetskim" demonstracijama arapskih studenata. To je bio "okidač" za njegovo približavanje palestinskim studentima i njegovo preobraćanje u islamskog teroristu, pošto se priključio marksističkom Narodnom frontu za oslobođenje Palestine (PFLP), grupi svojevremeno poznatoj po otmicama aviona.

Na obuci u Jordanu postao je "Šakal" i povezao se s terorističkim grupama poput Bader-Majnhof, Crvenih brigada i organizacije "Crni septembar", gde se borio protiv armije Jordana.

Po povratku u London 1971. kontaktirao je sa džet setom skupljajući u tajnosti informacije za buduća ubistva i otmice.

U žižu je dospeo 1972. u vreme napada na izraelske atletičare na Olimpijskim igrama u Minhenu, kada je izraelska tajna služba ubila visokog funkcionera PFLP, a Karlos dobio zadatak da "uzvrati udarac" jevrejskoj zajednici u Londonu, napadom na predsednika robne kuće "Marks i Spenser" Edvarda Sifa 1973. Tome je, godinu dana ranije, prethodio napad ručnom granatom na Izraelsku banku u Londonu i automobilom bombom u Parizu kada su 63 lica povređena.

"Šakal" je bio poznat po surovosti - umeo je hladno da uđe, baci granatu i izađe iz lokala kao da se ništa nije desilo: tako je u pariskom restoranu "De Mago" ubio dve, a ranio 34 osobe.

Godine 1976. je umešan u otmicu aviona francuske kompanije "Er Frans" na putu za Ugandu, zbog čega su izraelske snage bombardovale Entebe.

Krvavi upad u francusku ambasadu u Hagu (dve žrtve) doveo je do suđenja i zatvora Karlosa, koji je bio svojevrstan majstor maskiranja, krivotvorenja pasoša i kreditnih kartica.

Bio je oženjen nemačkom teroristkinjom Magdalenom Kop, s kojom je 1982. pokušao da digne u vazduh i jednu francusku nuklearku.

Na kraju perioda hladnog rata - kada je izgubio podršku u sovjetskom bloku, u francuskoj obaveštajnoj službi i u američkoj CIA - više nije bilo prepreka da mu se uđe u trag.

Krio se, sve teže nalazeći jatake, u Siriji, da bi bio konačno uhvaćen 14. avgusta 1994. godine u Sudanu.

Kada je uhapšen, imao je 45. godina.

Presuda u najnovijem procesu koji se protiv njega vodi trebalo bi da bude izrečena 16. decembra.


tanjug

Terorizam

Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.

Izraz teror je prvi put upotrijebljen tijekom francuske građanske revolucije, kako bi se ukazalo na opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe.

Terorizam se treba promatrati kao izraz političke strategije, te u skladu sa time definira kao tajno djelovanje pojedinaca, nelegalnih organizacija kroz nezakonitu uporabu sile ili nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se izvršio pritisak na vladu, civilnu populaciju ili neki njihov segment, u cilju postizanja političkih ili društvenih ciljeva.

Terorističkima akcijama pojedinih organizacija se nastoji skrenuti pozornost na probleme tih skupina i frakcija, a najpogodniji način za postizanje tih ciljeva jesu ubojstva predstavnika države i nedužnih građana i napadi na društvena dobra. Kada se u nekoj državi uprava služi takvim aktima riječ je o strahovladi.

Među ciljevima terorizma najčešće možemo sresti one političke ili nepolitičke prirode, a među političkim ciljevima najčešći su stjecanje vlasti, održavanje vlasti i utjecaj na vlast. I tu terorizam služi samo kao sredstvo za postizanje ciljeva, a primjena terorizma pri održavanju vlasti jest rjeđa, ali također prisutna pojava, pogotovo u državama južne Amerike. Također nalazimo i mnogo primjera provođenja terorističkih aktivnosti kojima je cilj utjecati na vladajuće strukture svoje ili druge zemlje, bilo posredno ili neposredno. Terorističkim činom ne želi se nužno steći ili promijeniti vlast, već se želi i prisiliti na određene postupke i odluke koje nisu u skladu sa zakonom. Kao primjer može poslužiti napad na željezničku stanicu u Madridu, 11.ožujka 2004. Taj napad je natjerao španjolsku vladu da povuče svoje vojnike iz Iraka. U nepolitičke ciljeve možemo ubrojiti vjerske, ubijanja šijita i sunita u Iraku, nacionalne i druge.

Politički pokreti kojima nedostaje snage u svrgavanju vlasti, ili im je uskraćeno pravo mirnog protestiranja mogu u svoje djelovanje uključiti terorističke strategije. Dok revolucionarni koriste političke atentate kao signal za veću pobunu, teroristički atentati mogu biti neovisni o bilo kakvom strateškom revolucionarnom planu. Otpor može uzeti oblik kampanje zastrašivanja podržavatelja režima oblik sabotaža, otmica, uništavanja objekata i sl. Sistematska i prolongirana kampanja sa ciljem pobjede vanjskog neprijatelja (ili onoga tko podržava istog) se naziva partizansko ili gerilsko ratno djelovanje.

Struktura terorističke organizacije

Na vrhu piramide je vođa/vodstvo koji propisuju program, donose odluke, određuju ciljeve te općenito usmjeravaju aktivnosti svojih članova. Sljedi veći broj provoditelja napada koji su najčešće sposobni uvježbavati nove članove terorističke skupine. Aktivni pomagači su brojnija skupina onih koji sami sebe uglavnom i ne drže članovima skupine. Oni obično materijalno pomažu članove skupine na zadaći, a ponekad sudjeluju i u samim napadima ali u sporednoj ulozi (odvraćanje pozornosti isl.). Pasivni pomagači su na dnu hijerarhije, te su najbrojniji, a predstavljaju pojedince koji znaju za terorističke aktivnosti, nazočnost terorista, ali odlučuju njihove aktivnosti ignorirati. Neke od metoda djelovanja terorističkih skupina su terorističke ćelije. Osnovno načelo djelovanja je relativno jednostavno. Dijeleći veliku organizaciju u mnogo multipersonalnih grupa te dijeleći informacije unutar svake ćelije, po potrebi veća organizacija ima šanse za preživljavanjem u slučaju da je bilo koji od njenih dijelova kompromitiran. Sastoji se od planirajućih ili podržavajućih ćelija, spavača ili "podmorničke" ćelije, te egzekucijskih ćelija. Pojedinci razočarani u društveni sustav i nemoćni da promjene poredak i odnose u društvu, odlučuju se napasti ljude na ključnim pozicijama i vlasti koje drže odgovornim za nastalo stanje ili terorističkim napadom nastoje privući pozornost na određeni problem, te takve akcije možemo definirati kao individualni terorizam. Također tu je i samoubilački terorizam koji može biti sastavni način djelovanja bilo kakve organizacijske strukture, a sam psihološki učinak koji eksplozija izaziva jest jako velik.

(Wikipedija)

Teror

Na vrhu piramide je vođa/vodstvo koji propisuju program, donose odluke, određuju ciljeve te općenito usmjeravaju aktivnosti svojih članova. Sljedi veći broj provoditelja napada koji su najčešće sposobni uvježbavati nove članove terorističke skupine. Aktivni pomagači su brojnija skupina onih koji sami sebe uglavnom i ne drže članovima skupine. Oni obično materijalno pomažu članove skupine na zadaći, a ponekad sudjeluju i u samim napadima ali u sporednoj ulozi (odvraćanje pozornosti isl.). Pasivni pomagači su na dnu hijerarhije, te su najbrojniji, a predstavljaju pojedince koji znaju za terorističke aktivnosti, nazočnost terorista, ali odlučuju njihove aktivnosti ignorirati. Neke od metoda djelovanja terorističkih skupina su terorističke ćelije. Osnovno načelo djelovanja je relativno jednostavno. Dijeleći veliku organizaciju u mnogo multipersonalnih grupa te dijeleći informacije unutar svake ćelije, po potrebi veća organizacija ima šanse za preživljavanjem u slučaju da je bilo koji od njenih dijelova kompromitiran. Sastoji se od planirajućih ili podržavajućih ćelija, spavača ili "podmorničke" ćelije, te egzekucijskih ćelija. Pojedinci razočarani u društveni sustav i nemoćni da promjene poredak i odnose u društvu, odlučuju se napasti ljude na ključnim pozicijama i vlasti koje drže odgovornim za nastalo stanje ili terorističkim napadom nastoje privući pozornost na određeni problem, te takve akcije možemo definirati kao individualni terorizam. Također tu je i samoubilački terorizam koji može biti sastavni način djelovanja bilo kakve organizacijske strukture, a sam psihološki učinak koji eksplozija izaziva jest jako velik.

(Wikipedija)

Što je terorizam?

Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki. Terorizam je tu praktički od kada civilizacija pamti početke društvenopolitičkih uređenja, pa do danas. Izraz teror je prvi put upotrijebljen tijekom francuske građanske revolucije kako bi se ukazalo na opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe.


Osam glavnih odrednica koje određuju pojam terorizam su:

nasilje, primjena sile; politički; strah, teror; prijetnja; psihološki učinci i očekivane reakcije; nejasna povezanost ciljeva i žrtava; namjerna, planirana, sustavna, organizirana akcija; način borbe; strategija, taktika.

Današnje doba globalizacije i informatizacije svijeta, nam daje mogućnost da vijesti o nekome činu pa makar on bio i na najzabačenijem kraju svijeta u svega nekoliko sati može doći do nas. Mediji su ti koji imaju moć i mogućnost određivanja koja će tema biti aktualna te kroz kakvu prizmu će se ta ista tema gledati. Terorističkima akcijama pojedinih organizacija se nastoji skrenuti pozornost na probleme tih skupina i frakcija, a najpogodniji način za postizanje tih ciljeva jest sijanje straha, uzimanje ciljanih nedužnih žrtava spektakularnim akcijama te nasilje, koje trenutno odjekne u čitavom svijetu kao "primetime" vijesti svih medija. Ako ne saznamo za teroristički čin, on za nas nema emocionalnog učinka, mi o njemu ne razmišljamo. Upravo iz tog razloga medijsko izvješaivanje postaje osnova za uspjeh terorista, koji izazivanjem javnog straha pokušavaju skrenuti pozornost na svoje ciljeve.

(Terorizam)

Karakteristike i elementi terorizma

Karakteristike

Terorizam, iako izdvojen po nekim svojim karakteristikama od drugih zločina i kaznenih djela ima sljedeće zajedničke crte:

Radi se o djelu čovjeka;
Postoji društvena opasnost učinjenog djela;
Protupravnost kao i određenost kaznenog djela u Zakon;

Također, uzimajući u obzir radnju kaznenog djela terorizma, centralno mjesto u definiranju i razgraničenju pojma terorizam od drugih krivičnih djela i zločina mora imati objekt zaštite. Pod objektom zaštite definirano je da su u prvom redu objekti zaštite čovjek i građanin, osnovna prava i slobode, nezavisnost i sigurnost zemlje, kao i ustavni poredak. Posebno mjesto u definiranju terorizma zauzima osoba koja je učinila kazneno djelo ili zločin. Terorist ili borac za slobodu, u situaciji kada je zločin ili krivično djelo počinjeno nalaze se u istom položaju, jer postoji čin, namjera, objekt i subjekt kaznenog djela. Motivi izvršenja mogli bi se razmatrati samo kao olakšavajuće ili ublažavajuće okolnosti, prilikom odmjeravanja kazne.

Elementi

Bitno je naglasiti četiri glavna elementa terorizma:

Cilj aktivnosti su uvijek ili po pravilu političke prirode,
Upotreba nasilja ili prijetnje upotrebom nasilja;
Žrtve su po pravilu nedužni građani;
Nepostojanje direktne veze između terorista i žrtve, tj. napad nije usmjeren prema žrtvi ili žrtvama pojedinačno, već se terorističkim činom želi uputiti poruka, jednoj široj zajednici (državi, društvu itd.).

Nabrojanim elementima treba pridodati još dva. Tradicionalno se vjeruje da teroristi u izvođenju svojih akcija žele na sebe skrenuti što je moguće veću pozornost. Drugi važan element je, svakako, ideologija, bilo da se radi o varijantama političkog ekstremizma ili vjerskom fanatizmu.

Posebno opasnu situaciju predstavlja pojava kada se terorizam koristi kao način borbe određenih vjerskih i fanatičnih grupa. To znači da se religija koristi kao motiv za ostvarenje određenih političkih ciljeva. Iako zemlje, skoro svaka za sebe u okviru unutrašnjeg zakonodavstva, imaju definiran terorizam kao kazneno djelo, nedostatak jedinstvene definicije na međunarodnom nivou stvara nepotrebnu prazninu.


(Terorizam)

Terorizam i povijest terorizma

U današnje doba, doba galopirajućeg tehnološkog napretka čovječanstvo je steklo moć samouništenja, uništenja života na zemlji te raznim ugrozama dovelo u pitanje globalnu sigurnost svijeta

Golemim tehnološkim napretkom, te rizicima koje on donosi svijet je ugrožen raznim opasnostima, a sva nastojanja da se održi razina sigurnosti svode se na opću odgovornost čovjeka.
Upravo o čovjeku ovisi budućnost civilizacije, to jest, hoće li daljnji proces teći samouništenju i degradaciji svega dosad postignutog, ili će čovječanstvo naći kompromis u kojem bi bilo dovedeno u položaj ravnopravnosti, što je ključna riječ za ostvarivanje navedenog uvjeta.
Duboke suprotnosti u ljudskom društvu, znanstvena dostignuća i nove tehnologije, čiju korist i uporabu nadzire manjina čovječanstva, na uštrb većine, dovodi do snažnih i različitih izvora ugrožavanja, koji se vrlo brzo šire, a sve je veći broj ugroza koje mogu imati globalne učinke i posljedice po svijet.
Jedna od ugroza, koja svakim danom dobiva sve više na važnosti, a širi se vrlo brzo, te obuhvaća gotovo čitavu našu planetu, vrlo negativno klasificirana od čovječanstva je terorizam.
Kako je ta pojava uzela maha, te predstavlja golemu opasnost po pojedinca, zajednice, države i šire, svijet je prisiljen odgovoriti na akcije terora.
Iako su žrtve terorizma manje u usporedbi s nekim drugim vrstama ugrožavanja, svijet se danas boji najviše terorizma zato što je ta djelatnost organizirana i dobro pripremana, te primjenom nasilja ostvaruje svoje ciljeve, čime krši temeljna ljudska prava te prava svjetske zajednice.
S obzirom na to da je djelatnost tajna i dobro organizirana, vrlo je teško uništiti ga, stoga postaje svjetski problem, koji će čovječanstvo pratiti još dugo vremena, a njegov kraj možemo nazirati tek rješavanjem problema u kojima su njegove temeljite zakonitosti i uzroci.
Terorističkim se akcijama pojedinih organizacija nastoji skrenuti pozornost na probleme određenih skupina i frakcija, a najpogodniji način je sijanje straha, uzimanje ciljanih i nedužnih žrtava spektakularnim akcijama, koje trenutačno odjekuju u čitavom svijetu i postaju udarne vijesti na svim medijima. Odlučujući čimbenik za razumijevanje današnjeg, suvremenog terorizma jest važnost emocionalnog učinka terorističkog čina na populaciju koja nije izravna žrtva. Ako ne saznamo za teroristički čin, on za nas nema emocionalnog učinka, mi o njemu ne razmišljamo. Upravo iz tog razloga je medijsko izvješćivanje važno za teroriste koji pokušavaju izazvati javni strah ili skrenuti pozornost na svoje ciljeve.
Žeđ za pozornošću određuje u velikoj mjeri i samu taktiku terorista. Druga odrednica taktike izbora cilja jest uloga koju teroristička skupina sebi želi pripisati.
Takvim se akcijama ne mogu ostvariti krajnji ciljevi terorizma, već one postaju temeljna reakcija na akciju neprihvatljivu idejama nositelja terora, stoga su i mete terorizma vrlo atraktivne, a cilj im je nanijeti što veću štetu zajednici, sa što manjim vlastitim gubicima i žrtvama, nevezano što uz ciljane mete stradava velik broj nedužnih osoba.
Terorizam je velika prijetnja stoga što se protiv njega teško može voditi borba, što su nositelji male, organizirane, mobilne skupine specijalista u raznim strukama, često financijski dobro potkovane.
Provode ga ljudi koji su ideale stavili ispred svojih, a time i tuđih života, stoga im ni njihovi ni tuđi životi ne predstavljaju nikakvu vrijednost.
Terorizam je kao takav bezdimenzionalan jer nema granica ni u vremenu ni u prostoru, može se pojaviti bilo gdje i bilo kada, bilo na lokalnoj ili globalnoj razini, a latentno visi kao mač nad glavom čovječanstva.
Takva opasnost traži odgovore zajednice, ozbiljno shvaćanje i pristup problemu, što je pokazano kroz razne summite na državnim razinama, proučavanjem zakonitosti i pojave problema, te novu i učinkovitu koordinaciju na svjetskoj razini, velika financijska ulaganja i stručna osposobljavanja za preventivu i borbu protiv terorizma, dok bi glavni nositelji aktivnosti bile same države.
Čovječanstvo je u procesu razvoja dobilo još jednu važnu zadaću, a ta je usmjeriti svoje snage i sredstva na rješavanje kompleksnog problema koji predstavlja terorizam, na temeljito iskorjenjivanje njegovih uzroka, što je dug i mukotrpan proces, koji zahtijeva mnoge kompenzacije te povjerenje i razum.
U novije doba, terorizam je pokazao više lica i naličja, što se odnosi na ugrožavanje ljudskih sloboda na svim poljima djelovanja čovjeka.
Danas se ta negativna pojava može očitovati preko niza negativnih društvenih pojava koje ugrožavaju osnovne vrijednosti samog čovjeka i njegovih ostvarenja, društvene zajednice i njezinih ostvarenja, kao i ugrožavanje eko sustava.
Osnovni uzroci terorizma ne razlikuju se uvelike od uzroka ostalih nasilnih pojava, kao što je rat, a najčešći uzroci odnose se na političke, vjerske, gospodarske, nacionalne (rasne) napetosti, dok osveta kao uzrok također nije zanemariva.
Kako današnja globalna politika direktno i indirektno proizvodi sve veći jaz između bogatih i siromašnih, što za izravnu posljedicu ima porast siromaštva, iz koje dalje proizlaze glad, bolest i nemoć dijela čovječanstva, dobiva se savršena podloga za stvaranje totalitarističkih sustava, koji se temelje na nasilju, koji izaziva asocijalna ponašanja, a u konačnici izlaze na vidjelo pojave kao što su rasizam, nacionalizam, terorizam, rat, kriminal, ovisnosti, trgovina ljudima i drugo.
Kao slijedeću pojavu možemo spomenuti globalizaciju svjetskog kapitala, čija je jedina zadaća profit, a koja, kao takva potencira i povećava još već i onako prevelike razlike između dva svijeta.
Rezultat djelovanja gospodarstva kao uzroka nasilja su ekonomske i socijalne razlike, gdje plodno tlo nalazi organizirani kriminal, šireći se do međunarodnih razina.
Sljedeći je razlog u vjerskim i kulturološkim razlikama svjetova, gdje militanti vođeni ekspanzionističkim idejama također stvaraju reakcije koje za posljedicu imaju nasilje, isprepleću se s nacionalnim interesima, a svjedoci smo nacionalne, rasne i etničke podređenosti, nejednakosti, nacionalne i rasne netrpeljivosti te nacionalne neiživljenosti uzimajući u obzir i bogati i siromašni dio svijeta.
Osveta ne prepoznaje samostalni karakteristični element kao nasilje, a može biti dio bilo kojeg navedenog uzroka, i ne treba je zaboraviti kao iznimno dobar motivator za nasilje.
Bitno je napomenuti da jedan uzrok ne isključuje drugi, a najčešće se više uzroka međusobno isprepleće.
Budući da je priroda pojave terorizma takva da se javlja u svim oblicima i svim područjima ljudskog društva, koje se neprestance nalazi u procesima tehnoloških, socijalnih, gospodarskih i političkih promjena, terorizam je u svim oblicima prisiljen pratiti te procese i promjene kako bi bio uspješan u svom naumu.
Uzimajući u obzir prirodu pojave, te potrebe za prilagodbama uskladu s društvenim procesima, lako je zaključiti da terorizam nema neki čvrst oblik, stoga ga je teško podijeliti samo po pojedinoj osnovi (npr. vjerski - sekularni), a načini na koje ga možemo podijeliti i klasificirati vrlo su kompleksni zbog njegove fluidnosti i promjenjivosti.

Ipak, prema današnjim spoznajama, terorizam možemo podijeliti prema :
- ciljevima (koji se žele terorizmom postići)
- području djelovanja
- nositeljima (terorističkih aktivnosti)
- tehnikama provođenja
- motivaciji
- metama
- generatoru koji ga uzrokuje

Svaki od nositelja ima jedan, a često i više ciljeva koje želi doseći, a izbor mete samo služi kao sredstvo za postizanje ciljeva.
Među ciljevima najčešće možemo sresti one političke ili nepolitičke prirode, a među političkim ciljevima najčešći su stjecanje vlasti, održavanje vlasti i utjecaj na vlast.
I tu terorizam služi samo kao sredstvo za postizanje ciljeva, a primjena terorizma pri održavanju vlasti rjeđa je pojava, iz razloga što svaka vlast ima svoje represivne elemente.
Također je mnogo primjera provođenja terorističkih aktivnosti kojima je cilj utjecati na vladajuće strukture svoje ili neke druge zemlje, bili posredno ili neposredno.
Specifičnost koja se ovdje pokazuje odnosi se na to da se terorističkom aktivnošću ne želi steći ili promijeniti vlast, već se pojedinu vlast želi prisiliti na određene postupke i odluke koje nisu u skladu s idejama i politikom terorističkih grupacija.
Kao očiti primjer može poslužiti bombaški napad na željezničku stanicu u Madridu, 11. ožujka 2004. godine.
Napad je izveden neposredno prije parlamentarnih izbora, kako bi se pokušalo utjecati na rezultat izbora, što ide u prilog tvrdnji da je terorizam vrlo organizirana djelatnost.
U nepolitičke ciljeve možemo ubrojiti vjerske, nacionalne te već spomenutu osvetu.
Rekli smo da je krivo tumečena i shvaćena vjera jedan od uzroka terorizma, stoga i ciljevi terorizma mogu biti vjerski.
Najčešći su ciljevi terorizma temeljenog na vjerskoj osnovi širenje određene vjere, oslobađanje od utjecaja pojedine vjere te nametanje vlastitog tumačenja vjere.
Ovdje terorizam u pravilu osim vjerskog utjecaja ima još i neki drugi cilj, kao što je politički ili gospodarski.
Iako nositelji vjerskog terorizma vrlo često ističu vjeru i vjerski cilj, u mnogo slučajeva on je samo paravan za ostvarivanje nekih konkretnijih, ovozemeljskih, ciljeva.
Gospodarski ciljevi povezani su sa stjecanjem materijalnog bogatstva, a on se može javiti kao cilj borbe ili pokreta za socijalnu i ekonomsku neovisnost ili jednakost, za profit pojedinaca ili pojedinih skupina i slično.
Najčešći način postizanja ciljeva ove vrste terorizma bile su otmice važnih osoba, zrakoplova, brodova.
Terorizam u svrhu postizanja nacionalnih ili rasnih ciljeva manifestira se preko djelovanja raznih ekstremnih organizacija i pokreta, a čak i čelništva određenih država mogu provoditi terorizam protiv različitih nacija i rasa u svojoj državi, kao i u drugoj državi, ili protiv druge države, iako je ta pojava sve rjeđa.
Razvojem čovječanstva razvija se i terorizam, zbog toga što su nova znanstvena dostignuća i tehnologija dostupna svima, a uporaba znanja u mračne ciljeve rađa nove oblike terora.
Način na koji će ciljevi terora biti dosegnuti ne bira sredstva, a svejedno je je li degradacija pojedinca, obitelji ili zajednice postignuta primitivnim djelovanjem, ili plodovima znanosti.
U skladu s navedenim promjenama i tekućim procesima razvoja, kojim se produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, kao plodno polje ugroza svih razina probudila je dosad marginalizirane društvene negativne pojave kao što su kriminal, trgovina narkoticima, trgovina ljudima, ilegalnu prodaju konvencionalnog i nekonvencionalnog naoružanja, koji postaju vrlo profitabilni internacionalizirani međunarodni lanci djelatnosti, sa zaradom većom od proračuna većine država.
Iako navedene aktivnosti nemaju izravnu vezu s terorizmom, klasificirane su kao nove djelatnosti koje globalno ugrožavaju svijet i ono što predstavlja njegovu pozitivnu stranu.


Povijest terorizma

Pojam terorizam vuče korijen iz latinske riječi terror - terrere, što znači plašiti, zastrašivati.
Ima dvojako značenje, vladavinu nasilja s progonima, pojednostavljeno rečeno strahovladu, te izazivanje straha nasilnim djelovanjem, obično s političkim ciljem.
Značenje riječi terorizam u općem smislu podrazumijeva sustavnu uporabu nasilja i zastrašivanja, da bi se iznudili posebno politički ustupci, novac ili nešto drugo. Teror dolazi od latinske riječi teror, a znači strah, jezu ili užas, vladavinu nasilja čiji je cilj zastrašivanje, odnosno uništavanje protivnika. Obično je definiran kao ?proračunata uporaba nasilja ili prijetnji nasiljem za postizanje ciljeva koji su političke, vjerske ili ideološke prirode?. Provodi se zastrašivanjem, prinudom i ulijevanjem straha.
Terorizam nije novija pojava, odkad čovjek postoji terorizam ga prati. Kao taktika jedne skupine kojom se služi za prinudu drugih da se ponašaju na određen način terorizam, dakle, pripada drevnoj praksi.
Utvrđeni povijesni primjeri koji se često rabe za prikazivanje jesu Zeloti. Živjeli su oko 6. - 60. godine novog vijeka i bili su ekstremistička židovska frakcija koja se protivila uzajamnom djelovanju s Rimom ili bilo kojom drugom stranom kulturom.
Da bi nametnuli svoje stavove o etničkoj, a napose vjerskoj čistoći, oni su ubijali one za koje su smatrali da čine "zlo" (tj. nesuglasje s ponašanjem koje su Zeloti odredili kao ispravno i "dobro").
No kao i u većini slučajeva pokušaji da ljude izmijene terorom, ni Zelotima nisu uspjeli. Njihova su djelovanja pripomogla da se židovsko društvo raspadne a Rim osvoji i zavlada nad većim dijelom teritorija koji danas čine države Libanon i Izrael.
U 11. stoljeću na području Irana pojavljuje se skupina Hashashini. Osim što su proizvodili i konzumirali hašiš, bili su profesionalne, plaćene ubojice. Postojali su više od 200 godina i koristili se vjerskim učenjem. Nastojali su službenu politiku diktirati ubojstvima - atentatima, ponekad uz samožrtvovanje. Za njih je znakovito da su uveli mučeništvo. Širili su strah od Indije do Nila.
Iako je pojam teror ili terorist toliko eksploatiran i uopćen u životu ljudi da se rabi u raznim prigodama kao sinonim za pojavu koja svojim djelovanjem ili nedjelovanjem ugrožava živote ostalih, riječ teror ušla je u noviji rječnik preko francuskog jezika, u kojem egzistira od 1794. godine, da bi označavala mjere koje su primjenjivali jakobinci, kako bi sačuvali stečevine svoje revolucije, metodama istih osobina.
Robesspierovi istomišljenici smatrali su da revoluciju ne mogu održati ako se njezinim protivnicima ne utjera strah u kosti nemilosrdnim proganjanjem.
Vrhunac terora uspostavljen je zakonom, kojim su navedenoj vlasti dana široka ovlaštenja za lišavanje slobode, dok je rad Revolucionarnog suda bez branitelja, priziva i svjedoka kao jedinu kaznu izricao smrt.
U prvih pedeset dana rada suda izrečeno je 1380 smrtnih presuda, a u čitavom razdoblju terora, koji je trajao nepune dvije godine ubijeno je 40 000 ljudi, dok ih je više od 300 000 bilo lišeno slobode.
Nakon pada jakobinske diktature, ustvrđeno je da su krivci za teror, strahovladu i posljedice u tom razdoblju svega 22 osobe.
U ovom primjeru može se očitovati jedno od osnovnih obilježja terorizma, koje se redovito ponavlja, a pokazuje da je teror oruđe manjine, koja u svom strahu, smatrajući ugrožene svoje interese, želi izazvati strah i paralizirati protivnike. Pri tome se ne mogu razlučiti pravi krivci ili oni koji to nisu.
Česta je pojava da se nasilje otima iz ruku svojim pokretačima, a nedostatak vremena i nadzora omogućavaju zloupotrebu, kao što su osobni obračuni, koristoljublje i zavist.
Takva pojava, osim kod ciljanog protivnika izaziva i stvara stanje opće nesigurnosti, koja eskalacijom na koncu ugrožava i one koji ga potenciraju.
Neviđene razmjere politički teror dobiva pojavom fašizma, a najpogubniji primjer za čovječanstvo je njemački nacionalsocijalizam, koji se temelji na čistom, otvorenom, neprikrivenom teroru, koji ne poznaje nikakve zakonitosti, prava, slobodu mišljenja i izražavanja misli.
U tim uvjetima ljudi nestaju bez traga, ginu bez suđenja, pune zatvore i koncentracijske logore, a oni koji slobodno žive u milosti režima pod prismotrom su vlasti i njezinih doušnika, ne mogu pronaći zaklon od straha, ne vjeruju ni prijateljima, ni članovima uže obitelji.
Proleterska revolucija u Rusiji, pod vodstvom Lenjina, te poslije Staljina, koji je shvatio mogućnosti i pogodnosti terora za ostvarivanje ciljeva, kao i nemilosrdnog obračuna s protivnicima, preko ideje zaoštravanja klasne borbe, koja stvara atmosferu ugroženosti i koja opravdava teror, provodio je dugogodišnji strah u vlastitom narodu, a uz neprijatelje eliminiraju se suborci i istomišljenici koji predstavljaju suparnike.
Poznatim montiranim procesima čuva se fasada zakona, teror dobiva masovne razmjere, a Sibir nove stanovnike.

Mnogi su primjeri diljem zemaljske kugle u kojima se politički teror koristi u svrhu vladavine, a primjena nasilja u politici, u najčešćim primjerima osporavanja vlasti i svrgavanja vlasti.
Razlika je u tome što se masovnom teroru državnog aparata suprotstavlja individualni teror, teroru odozgo suprotstavlja se teror odozdo.
Važna je napomena da teror države uvijek prati kult sigurnosti, s ciljem da država sama sebe održi. Teror se opravdava krajnjom opasnošću po državu, stoga je neprijatelje potrebno surovo opomenuti prije nego što se i pokažu.


(Net)

Krvava nedjelja (Bloody Sunday)


[You must be registered and logged in to see this image.]

Moderni sjevernoirski sukob korjene vuče još iz dvanaestog stoljeća, kada su Englezi svoje kraljevstvo proširili i na Irsku, ali je sukob svoj današnji oblik počeo poprimati 1921. godine, odnosno s krajem Anglo-irskog rata. Tada su vlade Velike Britanije i Irske sklopile sporazum kojim su Irci dobili svoju državu, ali je sjeverni dio irskog otoka, pokrajina Ulster, ostao u sastavu Ujedinjenog kraljevstva. U Ulsteru je većina stanovništva protenstantske vjeroispovijesti, potomci engleskih doseljenika koje su britanska kruna i vlada tokom prethodnih stoljeća sustavno naseljavale na irski otok. U novostvorenoj Sjevernoj Irskoj osnovan je zasebni parlament u kojem su većinu činili protenstanti, nazivani još i unionisti, a koji su svoju unutarnju politiku u velikoj mjeri provodili bez uplitanja centralne vlade u Londonu. Britanska je vlada nakon potpisivanja Anglo-irskog sporazuma irski problem smatrala riješenim i nije previše brinula o sjevernoirskoj unutarnjoj politici i metodama koje su provodile sjevernoirske (protestantske) vlasti. S druge strane postojao je velik broj Iraca katolika koji nisu bili zadovoljni riješenjem koje je nametnuo Anglo-irski sporazum te su odmah započeli borbu za ujedinjenje irskog otoka. Iz te borbe izrodilo se nekoliko paravojnih organizacija od kojih je najpoznatija i najuspješnija Irska republikanska armija (Irish Republican Army – IRA) koja se doduše s godinama raspala na nekoliko frakcija, ali te su frakcije raznim terorističkim akcijama i diverzijama nastavile borbu za irsko ujedinjenje i nezavisnost. Sjevernoirske su vlasti odgovorile represivnim mjerama prema katoličkom stanovništvu te raznim diskriminacijskim zakonima i propisima koji su pogađali sjevernoirske katolike. Osim toga, protenstantske su paravojne organizacije jednakom mjerom uzvraćale na napade koje je provodila IRA pa se nasilje na ulicama Belfasta, Londonderryja i ostalih sjevernoirskih gradova iz godine u godinu pojačavalo.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Katolički dio Londonderryja katolici zovu samo Derry

Nasilje je kulminiralo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je katoličko stanovništvo počelo sve glasnije zahtjevati jednaka politička i građanska prava, a jačanje nacionalističkih tendencija na obje je strane pridonosilo sve brojnijem stupanju u paravojne organizacije. Osim ekstremnih organizacija postojale su i organizacije koje su nastojale postići promjene mirnim putem i političkim kanalima. Te su organizacije krajem šezdesetih godina pokrenule energičnu kampanju za ljudska prava. Organizirani su brojni marševi i mirni protesti koji su sve češće plijenili pozornost medija putem kojih se također počelo izražavati nezadovoljstvo sjevernoirskim poretkom. Prosvjednici su sve češće, masovnije i glasnije zahtjevali jednakost sjevernoirskih katolika i protestanata, odnosno ukidanje imovinskog cenzusa kod glasanja na lokalnim izborima, ravnopravnost pri zapošljavanju, rješenje stambenog pitanja katoličkog stanovništva te kraj namještanjima izbora.(1) Novost je bila ta što su katolici po prvi puta počeli tražiti svoja prava u sklopu Sjeverne Irske ne inzistirajući pritome na nezavisnosti cijelog irskog otoka, odnosno na priključenju Ulstera Irskoj Republici. Kako su marševi postajali sve masovniji tako su sve češće završavali s nasiljem i vandalizmom. Postali su toliko masovni i opasni za elementarnu sigurnost sjevernoirskih gradova da je britanska vlada u Londonu donijela odluku da se u Sjevernu Irsku pošalje vojska da smiri situaciju. Britanska je vojska nastojala uspostaviti kontrolu metodama koje su podsjećale na akcije gušenja kolonijalnih ustanaka. Uveden je policijski sat i posebno zakonodavstvo, a pretresi kuća i slične akcije postali su normalna stvar.(2) Takve su metode samo pojačavale želju irskog katoličkog stanovništva da se jednom zauvjek oslobode engleske vlasti, a to je opet rezultiralo sve brojnijim stupanjem katolika u paravojne organizacije. No, ni protenstantski ekstremisti nisu mirovali nego su u rujnu 1971. godine, iz straha od mogućih promjena u katoličku korist, osnovali novu i jednu od najmoćnijih protenstantskih paravojnih organizacija, Ulsterski obrambeni savez (Ulster Defence Association).(3)

Sve teža politička i društvena situacija nagnala je miroljubive i osvještene građane da još energičnije počnu zahtjevati promjene, jednakost i pravdu. Najaktivniji među njima, udruženi u pretežno katoličku Sjevernoirsku organizaciju za građanska prava (North Ireland Civil Rights Association), organizirali su u nedjelju 30. siječnja 1972. godine do tada najveći prosvjed u drugom po veličini sjevernoirskom gradu Londonderryju. Povod ovom mirnom, ali ilegalnom prosvjedu, između ostalog bila je i odluka britanske vlade da se sve one za koje se sumnja da su članovi neke od frakcija IRA-e može uhititi i internirati bez istrage i suđenja.(4) Prema jednim procjenama na prosvjedu se okupilo oko 5 000 ljudi dok druge procjene spominju i do 20, odnosno 30 000 prosvjednika. Bilo kako bilo, protestni marš je skrenuo na sebe pozornost medija i javnosti, ali i britanske vlade koja je vojskom i svim raspoloživim policijskim snagama odlučila onemogućiti prosvjed.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Prosvjedna povorka 30. siječnja 1972. godine.

Prosvjednici su kanili umarširati na glavni gradski trg Guildhall, ali su britanske vojne jedinice, sastavljene ponajviše od zloglasne Padobranske pukovnije, postavile barikade na prilazima glavnome trgu. Organizatori prosvjeda su zatim odlučili povorku preusmjeriti prema Free Derry Corneru, ali se grupa mlađih prosvjednika izdvojila iz mase i počela bacati kamenje na vojne barikade na što su vojnici uzvratili vodenim topovima, gumenim mecima i suzavcem.(5) Takve su scene bile uobičajene za sjevernoirske prilike pa se atmosfera ispočetka nije činila previše usijanom. No onda je vojno zapovjedništvo dobilo informaciju da se negdje u blizini nalazi snajperist, pripadnik PIRA-e (Provisional IRA), na što je izdalo naredbu da padobranci krenu u akciju s bojevnim mecima.(6) Situacija se tada otela kontroli. Padobranske postrojbe, navikle prvo pucati pa onda postavljati pitanja, otvorile su vatru na agresivni dio prosvjednika koji su odmah počeli bježati. Prva je žrtva ubijena s leđa u ulici Chamberlain dok je pokušavala pobjeći od britanskih trupa, a adrenalin britanskih padobranaca porastao je do te mjere da su zanemarili zapovjed o prekidu vatre koja je odmah potom izdana.(7) Nasilje je tada eskaliralo i pretvorilo se u pravo krvoproliće. Padobranci su počeli nekontroliralo pucati na civile pa je uskoro još 12 ljudi ubijeno, 12 ih je ranjeno, dvoje je pregaženo s oklopnim vozilima, a stotine prosvjednika je uhićeno. U slijedećim je danima od posljedica ranjavanja preminuo još jedan prosvjednik pa se broj mrtvih popeo na 14. Mnogi od poginulih i ranjenih upucani su dok su pokušavali pomoći prethodno pogođenima te u takvoj situaciji nisu predstavljali nikakvu opasnost za britanske vojnike.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Uhićeni prosvjednici

[You must be registered and logged in to see this image.]
Krvava nedjelja (Bloody Sunday)

Događaji od 31. siječnja 1972. godine u povijest su ušli pod nazivom Krvava nedjelja (Bloody Sunday), a izazvali su veliko ogorčenje diljem britanskog otočja pa i svijeta. Istraga koja je uslijedila odmah nakon događaja konstatirala je da nitko od poginulih i ranjenih nije bio naoružan, ali da su prosvjednici prvi zapucali te time izazvali reakciju britanske vojske.(9) Zaključke istražne komisije rijetki su katolici smatrali točnim i poštenim pa je odmah uslijedio val nasilja i prosvjeda diljem irskog otoka dok su katoličke organizacije odmah pokrenule kampanju za provedbu nove istrage. U znak protesta vlada Republike Irske povukla je svojeg veleposlanika iz Londona, a irski su građani u veljači 1972. godine za vrijeme prosvjeda zapalili zgradu britanskog veleposlanstva u Dublinu.(10) U narednoj su godini protenstantske i katoličke paravojne organizacije izvele oko 1300 bombaških napada i oko 500 oružanih akcija u kojima je život izgubilo 467 ljudi (321 civil i stotinjak vojnika).(11)

Krvava nedjelja je imala velik utjecaj na irsku kolektivnu svijest i uzrokovala je brojne društvene i političke promjene. Britanska je vlada dva mjeseca kasnije ukinula sjevernoirski parlament, uvela direktnu upravu iz Londona i poslala još tisuće vojnika da uspostave kontrolu na ulicama sjevernoirskih gradova. Događaj je inspirirao brojne umjetnike i kulturne radnike, ali je najviše pogodovao frakcijama Irske republikanske armije i protenstantskim paravojnim organizacijama. Naime, u mjesecima nakon Krvave nedjelje sjevernoirski su katolici sve masovnije pristupali paravojnim organizacijama što je automatski značilo i sve veće militariziranje protenstantskog stanovništva. Velik broj mladih Iraca, i protestanata i katolika, koji do siječnja 1972. nisu pokazivali veće zanimanje za politiku i događaje u Sjevrnoj Irskoj odjednom su postali nacionalno i politički osvješteni dodatno pridonoseći sjevrenoirskom društvenom, političkom, nacionalnom i vjerskom razdoru.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Zidna freska i spomenik poginulim civilima



(Net)

Frakcija Crvene armije

[You must be registered and logged in to see this image.]

Frakcija Crvene armije (njem. Rote Armee Fraktion; RAF) također poznata i kao skupina Baader-Meinhof ili banda bila je jedna od najutjecajnijih ljevičarskih, zapadno- njemačkih militantnih organizacija. Djelovali su kao "urbana gerila" od 1970. godine do 1993. godine (službeno 1998.)

Nastanak

Sve je započelo na studentskim prosvjedima kasnih 1960-ih kada je tijekom nereda smrtno ranjen prosvjednik kojega je ubila njemačka policija. Za vrijeme kasnijih demonstracija protiv rata u Vijetnamu njemačka je policija također bila vrlo brutalna, predvodnik prosvjeda je ubijen i sve je kulminiralo podmetanjem požara u nekoliko policijskih postaja od strane skupine: Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Thorwald Proll i Horst Söhnlein, koji su ubrzo uhićeni.

Šezdesetih godina u Njemačkoj dolazi do ekstremne reakcije na nacističku prošlost. Mladi Nijemci su se pitali zašto je generacija njihovih roditelja sudjelovala u užasima nacizma. Kada su shvatili da su mnogi bivši nacisti i dalje dio sistema i policije koja napada njihove prosvjede, ponekad i smrtonosnom silom, mnogi su izgubili svaku vjeru u demokratski potencijal političkog poretka i okrenuli se oružanoj borbi da ga zbace.

Godine 1968. Andreas Baader i njegova djevojka Gudrun Ensslin podmetnuli su požar u kojem je do temelja izgorjela robna kuća u Frankfurtu. Na zidu obližnje zgrade ostaviše grafit: "Bolje spaljivati robne kuće nego kupovati u njima". Baader je brzo pronađen i uhićen. U zatvoru ostaje do 14. svibnja 1970. godine kada bježi uz pomoć poznate novinarke Ulrike Meinhof koja je došla u zatvor pod izgovorom intervjua s Baaderom za pisanje knjige o mladima na rubu društva. Oslobađanje Baadera 14. svibnja računa se kao njihova prva akcija i početak RAF-a. Novinarka Ulrike Meinhof je u to vrijeme pozitivno pisala o studentskim prosvjedima istovremeno kritizirajući ponašanje policije, šireći bunt. Jednom je rekla: "Ako zapalite jedan automobil to je krivično djelo, a ako zapalite na stotine automobila to je politički aktivizam". Ili: "Policajci su svinje. Zapravo, oni su gori od svinja. Ubijanje policajaca je neophodno u cilju oslobođenja. Čovjek postaje drukčiji kada navuče uniformu. Čim je u uniformi, čovjek postaje opravdana meta revolucionara." Ulrike Meinhof postala je jedna od vodećih osoba ovog pokreta, napustivši ugodni javni život prelaskom u ilegalu i oružanu borbu. RAF se u svom djelovanju u mnogim točkama pridržavao "Malog priručnika za urbanu gerilu" Carlosa Marighelle (latinsko američki revolucionar ubijen 1969. godne od brazilske policije) koji je objavljen u Berlinu samo tjedan dana nakon Baaderova bijega iz zatvora 1970. godine. Međutim, Marighelline teorijske postavke kako treba napasti državu i onda joj dopustiti da odgovori u svojoj fašističkoj maniri u kojoj će narod reagirati, pobuniti se i uzeti vlast, a "urbana gerila" samo zametnuti iskru prave revolucije, za Njemačku su bile krive, te su u Njemačkoj takve akcije RAF-a plašile građanstvo i nisu postigle takav stupanj razumijevanja.

Djelovanje

Terrace Club u Frankfurtu nakon eksplozije u svibnju 1972.Do kraja 1970. godine RAF je opljačkao tri banke u Berlinu. Ukradenim novcem su preko istočnog Berlina stigli do Jordanske pustinje gdje polaze vojnu obuku u kampu Al Fataha. Kupuju oružje za daljnje akcije i počinje njihova dugoročna suradnja s palestinskim militantima.

Tijekom 1971. godine pljačkaju banke diljem Njemačke, tj. vrše "eksproprijaciju kapitala", kako to oni nazivaju. Ulrike Meinhof piše njihov službeni manifest na kojem se prvi put pojavljuje njihov logotip: crvena petokraka, preko nje Heckler & Koch MP5 i natpis RAF.

Tadašnje novinske ankete pokazuju da svaki peti Nijemac mlađi od trideset godina osjeća simpatije prema RAF-u. "Podvizi" RAF-a inspiriraju pojavljivanje drugih oružanih formacija: Pokret 2. lipnja (njem. Bewegung 2. Juni) i Revolucionarne ćelije (Revolutionäre Zellen) počinju s napadima na banke, policiju, robne kuće, klubove. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher formira specijalne postrojbe policije koje se bave isključivo ovom pojavom.

Uhićenja

Sredinom 1972. godine specijalna policija saznaje za potencijalno skrovište RAF-a u Frankfurtu. Upadaju u prostoriju, ne nalaze ljude, ali nalaze ogromne količine eksploziva. Policija je ispraznila kutije eksploziva i potajice ozvučila cijeli prostor. Prvog lipnja, uz otpor i pucnjavu iz skrovišta Andreas Baader i Holger Meins bivaju uhićeni. Sutradan je uhićena i Gudrun Ensslin u Hamburgu, a dva tjedna kasnije uhićena je i Ulrike Meinhof. Bio je to kraj djelovanja tzv. prve generacije RAF-a.

Druga generacija

Zatvor u StuttgartuOd slobodnih članova i novih simpatizera ustanovljena je druga generacija koja je izvela mnoge terorističke akcije (napad na veleposlanstvo u Stockholmu, otmice zrakoplova, napadi na pravosudne ustanove) uglavnom u cilju oslobađanja članova prve generacije iz zatvora. A postojale su i treća, četvrta pa i peta generacija RAF-ovaca.

Pripadnici RAF-a tvrdili su da ih se posebno tretiralo i izoliralo u zatvoru, te su svoje nezadovoljstvo uvjetima izražavali štrajkovima glađu. Ulrike Meinhof je 8. svibnja 1976. počinila samoubojstvo u Stuttgartskom zatvoru.

Glasnogovornik Dresdner Banke AG, Jürgen Ponto je 30. srpnja 1977. godine ubijen na vratima kuće u pokušaju otmice.

Ruta otetog Lufhansinog zrakoplovaMenadžer i predsjednik udruge poslodavaca Hanns Martin Schleyer otet je 5. rujna 1977. u Kölnu. Otmičari su tražili od vlade oslobađanje svih 11 pripadnika organizacije. U Bonnu je organiziran krizni štab s kancelarom Helmutom Schmidtom na čelu. Njegov plan je bio odugovlačenje dok se ne sazna položaj taoca. Mjesec se dana nije ništa događalo, no tada je otet Lufthansin zrakoplov 13. listopada 1977. godine, na letu prema Frankfurtu od strane četvorice muslimanskih otmičara, koji su postavili iste zahtjeve kao RAF, i uz to oslobađanje dvojice istomišljenika iz turskog zatvora, te 15 milijuna dolara. Zrakoplov je preusmjeren u Italiju, a zatim i prema Cipru, Bahreinu i Dubaiju, da bi na kraju sletio u Mogadišu. Tamo su otmičari ubili pilota, a nakon toga su rizičnom akcijom njemačke tajne službe ubijena tri otmičara, ali nitko od talaca nije povrijeđen.

Pola sata kasnije pošto je na radiju objavljena vijest o neuspjehu otmice zrakoplova u svojim su samicama pronađeni mrtvi Baader i Ensslin, počinivši samoubojstvo. Sljedeći dan, 18. listopada, RAF je objavio informaciju o egzekuciji Schleyera.

Raspuštanje

RAF je nastavio s djelovanjem i kasnije, ali zbog sloma komunizma njihov je utjecaj postao minoran. Njihova posljednja velika akcija bila je podmetanje 200 kg eksploziva i rušenje zidova ženskog zatvora u Weiterstadtu 1993. godine. Potpuno su se razišli tek 1998. godine, kada je 20. travnja Reutersu u Kölnu poslano i službeno priopćenje o raspuštanju

(Wikipedija)

Crvene brigade

[You must be registered and logged in to see this image.]

Crvene Brigade (it: Brigate Rosse, BR) su komunistička oružana formacija, formirana 1970. u Italiji. Cilj ima je bio stvoriti komunističko društvo putem oružane borbe, i odvojiti Italiju od Zapadne Alijanse. Intenzivno deluju u Italiji 1970-ih i 1980-ih godina, a smanjenim intenzitetom sve do danas, u početku kao oružano krilo šireg levog pokreta, a od sredine 1970-ih kao teroristička organizacija.

Vršili su ubistva i otmice pripadnika italijanskih vlasti i bogatih industrijalaca, od kojih su najpoznatija: ubistvo italijanskog premijera Alda Mora 1978. godine, otmica generala SAD Džejmsa Dozijera (James Dozier) 1981. godine, a preuzeli su odgovornost i za ubistvo Limona Hunta (Leamon Hunt) iz Sinajskih multinacionalnih snaga i posmatračke grupe (Sinai Multinational Force and Observer Group), 1984. godine.

UvodItalijanski fašistički pokret je, uz podršku CIA koja svojom operacijom Gladio radi na rušenju uticaja Komunističke partije Italije, počeo sa "strategijom napetosti," tj. serijom terorističkih napada koji je trebalo da zaustave talas studentskih i radničkih protesta koji se širio zemljom i eventualno dovede do intervencije Italijanske države protiv levičara i zavođenja vanrednog stanja. U početku su fašisti delovali tajno, svaljujući krivicu na levičare. Godine 1969. su podmetnuli bombe u osam vozova, a iste godine su pokušali da dignu u vazduh jednu osnovnu školu u Trstu. Krajem 1969. su fašisti iz Novog poretka (Ordine Nuovo) postavili bombu na Trgu Fontana u Milanu i ubili šesnaest a ranili oko devedeset ljudi, što je bio najveći posleratni pokolj, nakon čega vlast hapsi oko preko 4.000. levičara i studentskih aktivista, od kojih mnogi ostaju u zatvoru godinama nakon toga, a neki umiru pod nerazjašnjenim okolnostima. 1970. u napadu na voz, je ubijeno šest, a ranjeno stotinjak ljudi. Tokom svih ovih napada, fašisti su tražili jaču vladu i pozivali na građanski rat protiv levičara.

Nastanak

Prva Crvena brigada je osnovana u Milanu 1970. sledeći marksističko-lenjinističku ideologiju, a ubrzo dolazi do osnivanja grupe u Torinu i tako postaju Crvene brigade. Cilj im je bio odvojiti Italiju od zapadnih alijansi, i to oružanom borbom, poput sličnih oružanih levih grupa koje su tada delovale, uključujući i Če Gevarinu gerilu u Južnoj Americi. Jedan od prvih vođa bio je Alberto Frančeskini (Alberto Franceschini), koji je, poput većine članova, došao iz radničkih, levo orijentisanih porodica.

Na samom početku svog postojanja fokusirali su se na uništenje ekstremne desnice. Tada su izvedeni mnogi napadi na fašističke organizacije i njihove skupove. Kao podrška sindikalcima i uopšte radnicima u štrajku, brigade su preduzele niz akcija uništavanja vlasništva velikih kompanija kao i sabotaže proizvodnje. Delovali su najviše na industrijski razvijenom severu Italije. Mete su im uglavnom bile postrojenja auto-industrije. Prve su akcije bile uništavanje automobila šefova u fabrikama, a kasnije se krenulo sa kidnapovanjem. Od kraja 1971, iz masovnog nasilnog pokreta izdvaja se grupa koja pokreće bolje planirane i strateški osmišljenije akcije paravojnog karaktera. Takođe, od tada počinju da biraju određene pojedince za svoje mete.

Crvene brigade su 1970-ih imale oko pet stotina aktivnih članova i veliki broj onih koji su ih podržavali. Aktivni članovi su bili između 30-40 godina starosti i dobijali su platu od 400 američkih dolara, prikupljenih pljačkom banaka (ili eksproprijacijom kapitala, kako su oni to zvali), a njihove su veze s brigadom sezale još u 1960-te i doba studentskih protesta. Među novim je članovima bilo dosta radnika iz Milana i Turinske regije. Veliku podršku, iako ne javnu, imali su i od Komunističke partije Italije, naročito od starih, ratnih komunista. Crvene brigade su u ovom periodu bile oružano krilo velikog društvenog pokreta koji su činile leve partije, grupe i sindikati.

Godine 1974. izdaju saopštenje za javnost u kojem obrazlažu svoje ciljeve i metode borbe. Objašnjavaju svoju nameru da udaraju po državnim simbolima i strukturama dokle god je ne unište, a sa njom i čitav sistem koji služi interesima krupnog kapitala. Počinju napadi na funkcionere konzervativnih i desnih partija, a mete prvog ubistvenog napada Crvenih brigada bili su aktivisti fašističkog Italijanskog socijalnog pokreta u Padovi.

Delovanje

Prva značajnija akcija se dogodila 1974. godine, kada su kidnapovali Sosija, glavnog tužioca Đenove. Zamenili su ga za dva uhvaćena člana Crvenih brigada, koji na kraju nisu vraćeni, a tužilac koji je zaustavio njihovo puštanje je ubijen. Brigade ubrzo postaju poznate svakom Italijanu posle otmice guvernera oblasti Rima, Đenove i Venecije.

U ovom periodu njihove akcije se potpuno povlače iz fabrika. Više nisu deo protestnog pokreta, već nezavisna oružana grupa, potpuno ilegalna i tražena od države. Pretnja Crvenih brigada u Italiji postaje ogromna i sveprisutna, a svojim rezultatima zasenjuje sve ostale terorističke aktivnosti u evropskim zemljama.

Brigade pozivaju radnike da se ujedine u moćnu Borbenu komunističku partiju (što je bio zvaničan naziv Crvenih brigada), istovremeno podmećući bombe i pucajući na policiju. Usvajaju taktiku svakodnevnih napada na razne oblasti delovanja države, i sistematski napadaju policajce, karabinjere i zatvorske čuvare. Cilj im je da se zaplaši pravosuđe, da ne pokreće sudske procese protiv revolucionara. Politička klima 1977. u Italiji opet podseća na 1968. Ulice su prepune nezadovoljnih studenata (ogorčenih reformom školstva i zakonima za mlade), nezaposlenih i nedovoljno plaćenih radnika. U takvoj atmosferi Crvene brigade regrutuju još operativaca za svoju borbu. Militantno jezgro broji preko 500 osoba, a grupa uživa veliku podršku masa.

Ubistvo Alda Mora

Godine 1978. Crvene brigade izvode akciju kidnapovanja, a zatim i ubistva Alda Mora. Aldo Moro je bio premijer Italije iz redova Demohrišćanske partije, a brigade su ga otele 16. marta kada je šetao prema Parlamentu, ubivši pet njegovih telohranitelja. U Parlamentu je trbalo da se usvoji “istorijski sporazum” između demohrišćana i Komunističke partije Italije (KPI), protiv čega su bili svi radikalni levičari. Moro je bio predsednik Hrišćanske demokratske Partije, vladajuće stranke u Italiji, i jedan od glavnih zagovornika sporazuma. Komunisti su javno osudili otmicu i to predstavlja njihovo definitivno prekidanje bilo kakve podrške akcijama Crvenih brigada.

Kidnapovani Aldo Moro ispod simbola grupe18. marta brigade su javnosti poslale sliku Mora, nazvavši ga političkim zatvorenikom, a njegovo kidnapovanje držanjem u narodnom zatvoru. Dan kasnije pronađen je jedan od automobila kojim je kidnapovan, a ubrzo posle policijske istrage uhapšeni su neki od vođa: Renato Ćurćijo (Renato Curcio) i Alberto Frančeskini (Alberto Franceschini). Ćurćijeva supruga Mara Cagol ubijena je prilikom hapšenja jer je pružala oružani otpor. Iako su uhapšeni vodeći članovi, policija nije uspela da potpuno provali i slomi organizaciju. Crvene brigade su ponudile razmenu premijera Alda Mora za Renata Ćurćija i trinaest ostalih članova, kojima je suđenje trebalo skoro početi. Čak je i sam Moro pisao Andreotiju, koji ga je zamenio kada je otet, da napravi razmenu i da glavni cilj njihove politike treba da bude izbegavanje još nepotrebnih žrtava, ali Andreoti je bio čvrst u odluci da ne pregovara sa teroristima, koju nije promenio ni nakon više od mesec dana molbi Morove porodice. Kritičari kažu da nije želeo povratak premijera, jer se nalazio na njegovom upražnjenom mestu. Crvene brigade su pogubile Alda Mora, 9. maja 1978. godine, nakon 55 dana zatočeništva, a njegovo beživotno telo su, veoma simbolično, ostavili na pola puta između sedišta demohrišćana i KPI.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Posle ubistva Alda Mora država je krenula u odlučan rat protiv terorizma, koristeći sva raspoloživa sredstva. Ubistvo popularnog političara izazvalo je udaljavanje mnogih intelektualaca i javnih ličnosti koji su imali simpatija za delatnost Crvenih brigada. Javna podrška je opala. Čak su i Ćurćio i Frančeskini iz zatvora osudili ovu akciju i vođu Brigada Marija Moretija.

1980-ih godina, jedan od članova Crvenih brigada, Patricio Peci (koji je kasnije ubijen), je odao policiji priličnu količinu informacija, nakon čega je usledio niz hapšenja. Uprkos tome, izvedeno je još nekoliko akcija poput otmice sudije Đovanija Dursa, a uslov za njegovo puštanje je bio da vlada zatvori jedan od najgorih zatvora u Italiji, Asinaru.

Godine 1984. dele se na dve frakcije, Borbenu komunističku partiju i Uniju borbenih komunista. Od 1989. godine, nakon što ih je većina zatvorena, aktivnosti su im znatno smanjene. Ipak sredinom 1990-ih je napadnuta američka baza u Avianu.

Do 1999. smatralo se da je domaći terorizam u Italiji pobeđen, ali, tada je autor vladine reforme zakona o radu Masimo Danton (Massimo D'Anton), ubijen ispred svoje kuće. Na zidu iznad tela sprejom je bilo ispisano Brigate Rosse. Izdato je saopštenje u kojem se kaže da će tako proći svako ko pokuša da oduzme prava radničkoj klasi. Godine 2001. ubijen je još jedan vladin savetnik za pitanje rada, Marko Biađi. Krajem decembra 2003. italijanska policija je u centru Rima, u podrumu stambene zgrade, otkrila tajno skladište oružja koje je pripadalo Crvenim brigadama.

Crvene Brigade danas deluju tek povremeno, a pretpostavlja se da ih nema više od pedesetak.

(Wikipedija)

ETA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Baskijska teroristička skupina ETA aktivna je od početka šezdesetih godina. Njezina najpoznatija teroristička akcija je ubojstvo španjolskog premijera Blanca 1975. godine, a od početka njezine terorističke kampanje stradalo je više od osam stotina ljudi. Suočena s gubitkom popularnosti devedesetih godina te globalnom protuterorističkom kampanjom, ETA je 2006. godine objavila trajno primirje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Atentat na premijera Blanca 1975. godine najpoznatija je akcija ETA-e

Baski su jedan od najstarijih europskih naroda koji su, unatoč potpadanju pod španjolsku vlast u desetom stoljeću, zahvaljujući izoliranom životnom prostoru uz obale Biskajskog zaljeva i nepristupačne Pirineje uspjeli očuvati etnički identitet. Od tri milijuna Baska dvije trećine živi na području Španjolske, a trećina u Francuskoj. Tradicionalno područje Baskije administrativno i politički podijeljeno je na sedam provincija, od kojih se četiri (Araba, Bizkaia, Guipuzkoa i Nafarroa) nalaze na području Španjolske, dok su tri (Lapurdi, Behe-Nafarroa i Zuberoa) u Francuskoj. Pedesetih godina je, radi promjene imidža Španjolske u inozemstvu, Franco umjereno liberalizirao španjolsko društvo i dopustio određen stupanj građanskih sloboda, što je neizravno imalo za posljedicu uskrsnuće baskijskog nacionalizma. Godine 1959. skupina mlađih članova Baskijske nacionalističke stranke (PNV), nezadovoljnih pasivnošću najznačajnijeg baskijskog političkog pokreta, osnovala je paravojnu formaciju pod nazivom Baskijska domovina i sloboda (Euskadi Ta Askatasuna - ETA) ili, kako se kolokvijalno naziva, Baskijska separatistička organizacija.
ETA je zagovarala samoodređenje i neovisnost Baskije oružanim putem, a ideološki je bila inspirirana radikalnim marksizmom. Prvu terorističku akciju ETA je izvela 1961. godine neuspješnim podmetanjem eksploziva pod željezničku prugu uoči obilježavanja obljetnice španjolskog građanskog rata, iako su pripadnici skupine određene diverzije izveli još dvije godine ranije. Prvi atentat počinila je 1968. godine ubojstvom ozloglašenog lokalnog policajca u San Sebastianu, nakon čega je i atentator ubijen. Nakon te akcije u provinciji Guipuzcoa uvedeno je izvanredno stanje i uslijedio je val represije, no akcija je dobila mnogo publiciteta među Baskima i donijela organizaciji mnogo mlađih članova. Skupina nikada nije bila dovoljno snažna ući u izravnu oružanu borbu sa španjolskim režimom, već se priklonila terorističkoj aktivnosti, najčešće ubojstva i podmetanje bombi. Niz pažljivo odabranih atentata i bombaških napada trebao je proizvesti psihološki učinak na javnost i izazvati oružani odgovor snaga sigurnosti koja bi potpuno otuđilo Baske od Madrida.

Na vrhuncu snage ETA je imala između dvije i pet stotina članova organiziranih u zasebne ćelije. Od tog broja je njih oko stotinu izravno sudjelovalo u terorističkim akcijama, dok je glavnina aktivista bila angažirana u logističkoj potpori. Većina ETA-inih aktivnosti odvijala se na području baskijskih pokrajina, a u nešto manjoj mjeri u Madridu i Barceloni te španjolskim turističkim središtima. Mete napada uglavnom su bili pripadnici španjolskih snaga sigurnosti i političari, no i poslovni ljudi, novinari te španjolski civili. Vjerodostojni dokazi govore o vezi ETA-e s drugim terorističkim organizacijama, posebice s IRA-om, te s alžirskim terorističkim skupinama, a prema zapadnim izvorima ETA je u određenim razdobljima uživala potporu Kube, Nikaragve, Libije, Irana i Libanona. Važna karika u opstanku terorističkih ćelija ETA-e predstavljala je i činjenica da su u početnoj fazi djelovanja njezini pripadnici pronalazili utočište i u susjednoj Francuskoj, koja ih je za vrijeme Francovog razdoblja tretirala kao političke izbjeglice.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osamdesetih godina mete terorističkih napada bili su civilni ciljevi u španjolskim gradovima

Ubojstvo premijera Blanca

Dana 20. rujna 1973. ETA je izvela svoju najpoznatiju akciju - atentat eksplozijom automobila bombe u samom središtu Madrida u kojem je ubijen tadašnji španjolski premijer i Francov nasljednik, admiral Luis Carrero Blanco. Prvotna namjera terorista bila je otmica Blanca u zamjenu za otkupninu i puštanje pripadnika ETA-e iz zatvora, no zbog prejakog premijerovog osiguranja plan je promijenjen u njegovu egzekuciju. Realizacija operacije Ogro, kako je vodstvo ETA-e nazvalo atentat na španjolskog premijera, počela je iznajmljivanjem podrumskog stana u ulici Calle Claudio Coello, kojom je Carrero često prolazio na putu do obližnje crkve, te je tijekom sljedećih pet mjeseci ispod ulice iskopan tunel. Na dan atentata trojica pripadnika ETA-e preodjeveni u električare u tunel su postavili osamdeset kilograma eksploziva, koji je detoniran u trenutku prolaska Blancovog automobila. Blancovo vozilo odbačeno je dvadeset metara u zrak te je, preletjevši preko zgrade, palo na dvorišnu stranu. Iako je španjolski premijer preživio atentat, umro je nekoliko minuta kasnije. Španjolska je nakon Blancove pogibije potonula u političku krizu koja je potrajala do Francove smrti, a političke posljedice atentata protegle su se i na razdoblje nakon tranzicije na demokratsku vlast.
Iako je u napadima ETA-e godišnje ginulo stotinjak ljudi, kraj desetljeća donio je djelomično olakšanje od njezinih akcija zahvaljujući uključivanju baskijskih predstavnika u političke procese, ali i činjenici da je broj osumnjičenih pripadnika ETA-e u španjolskim zatvorima utrostručen. Istodobno se u postfrankističkom razdoblju i sama teroristička organizacija rascijepila na radikalno krilo, koje je podržavalo nastavak oružane borbe, i na umjereniju struju, koja je zagovarala dijalog s Madridom. Godine 1978. osnovana je stranka Herri Batasuna (prev. a. Jedinstvo naroda), koja je nakon početne distance početkom osamdesetih de facto postala političko krilo ETA-e. Herri Batasuna je zahtijevala uvođenje baskijskog jezika u škole i povlačenje španjolskih snaga sigurnosti s teritorija Baskije, te je na parlamentarnim izborima dobivala između deset i dvadeset posto glasova birača.
Početkom osamdesetih ETA je ponovno postala aktivna. Godina s najviše poginulih u ETA-inim akcijama bila je 1980., kada je u napadima diljem Španjolske ubijeno čak 118 ljudi. ETA je počela napade na političke neistomišljenike među Baskima te praksu uvođenja tzv. revolucionarnog poreza, kojim je od baskijskih industrijalaca tražila financiranje svoje aktivnosti. Unatoč proklamiranim marksističkim načelima, ETA je nastavila borbu i nakon što su, poslije pola stoljeća vladavine desnice, 1982. godine na vlast u Madridu došli socijalisti Felipea Gonzalesa. Španjolska ljevica je nastavila praksu iz Francovih vremena te je u borbi protiv ETA-e posegnula i za neustavnim metodama. Iako su još od kasnih sedamdesetih provladine paravojne skupine prakticirale ubojstva aktivista ETA-e, osnivanjem antiterorističke jedinice GAL španjolska je država izravno preuzela terorističke metode. Skupina GAL je između 1983. i 1987. godine, većinom u inozemstvu, sustavno izvela niz likvidacija osumnjičenih pripadnika ETA-e te stranke Herri Batasuna u kojima je ubijeno najmanje 27 ljudi. Budući da je oko dvije stotine aktivnih terorista ETA-e živjelo u Francuskoj, kojom su se više navrata koristili kao polazištem za terorističke akcije, i veliki dio aktivnosti GAL-a odvijao se s francuske strane granice, zbog čega je službeni Pariz Španjolskoj uložio niz prosvjednih nota. Godine 1997. nekoliko pripadnika skupine osuđeno je na zatvor, a zbog kampanje GAL-a na dugogodišnju zatvorsku kaznu osuđen je i bivši ministar unutarnjih poslova iz Gonzalesove vlade.

Gubitak utjecaja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od sredine osamdesetih pojačana suradnja španjolskih snaga sigurnosti s Francuskom rezultirala je padom broja terorističkih napada. Od velikog značaja za suzbijanje utjecaja ETA-e pokazala se promjena francuske politike ekstradicije, zbog koje je Španjolskoj izručen niz osumnjičenih pripadnika ETA-e, a više osoba optuženih za suradnju s teroristima vlasti u Parizu preselile su unutar Francuske. S druge strane, i Gonzalesova vlada je ponudila amnestiju pripadnicima ETA-e, koju je između 1982. i 1986. prihvatilo više od 250 članova. Simpatije dijela baskijskog stanovništva prema aktivnostima ETA-e opale su nakon nekoliko bombaških napada koje su imale za posljedicu velike civilne žrtve. U rujnu 1985. ETA je prvi put detonirala automobil bombu u glavnom gradu Madridu s jednom poginulom osobom. Negativni publicitet ETA-i su 1987. godine priskrbile eksplozije bombi u supermarketu Hipercor u Barceloni, u kojoj je poginula dvadeset i jedna osoba, te u stambenom naselju u Zaragozi s jedanaest ubijenih civila. Iako su istraživanja javnog mišljenja provedena osamdesetih godina pokazivala da blizu četrdeset posto Baska želi neovisnost, istodobno je tek desetak posto podržavalo terorističke aktivnosti ETA-e.
Do kraja devedesetih godina u ETA-inim akcijama uglavnom su ginuli policijski i vojni dužnosnici i političari. U svibnju 1991. u Barceloni je eksplodirao automobil bomba, koja je uništila zgradu Civilne garde. Neuspjeli atentat ETA-e na budućeg premijera Josea Mariu Aznara osigurao mu je potporu biračkog tijela i neizravno pridonio pobjedi na parlamentarnim izborima 1996. godine, dok je godinu dana ranije bio spriječen i atentat na španjolskog kralja Juana Carlosa, koji je ETA namjeravala izvesti ispaljivanjem projektila s broda na vilu na obali u kojoj je boravila kraljevska obitelj. U još jednoj akciji ETA-e, izvedenoj u srpnju 1997., otet je i ubijen 29-ogodišnji gradski vijećnik Miguel Angel Blanco, čija je smrt izazvala masovne prosvjede protiv terorizma u kojima je sudjelovalo šest milijuna ljudi te je drastično umanjila potporu skupini.
Kao mjeru borbe protiv baskijskog separatizma, vlada u Madridu zabranila je Herri Batasunu te zatvorila neke medije bliske separatistima. U rujnu 1998. vodstvo ETA-e proglasilo je primirje, no prestanak aktivnosti ETA-e potrajao je samo do studenog 1999., kada je nastavljena kampanja povremenih bombaških napada i atentata koja je u nešto manjem opsegu trajala i sljedećih godina. ETA je od početka svojih terorističkih aktivnosti odgovorna za smrt više od osam stotina ljudi, dok je nekoliko desetaka pripadnika ETA-e stradalo od španjolskih snaga sigurnosti. Posljednjih godina se više od četiri stotine baskijskih terorista nalazilo u španjolskim zatvorima, te je aktivnost organizacije u usporedbi sa sedamdesetim i osamdesetim godinama bila znatno smanjena. Uhvaćeni su i istaknuti vođe ETA-e - Mikel Albizu Iriarte, vođa organizacije od 1993. godine, uhvaćen je u listopadu 2004., a Harriet Aguire, zapovjednik vojnog krila, 2005. u Francuskoj.
Unatoč tome, ETA je i nakon početka globalne protuterorističke kampanje, nakon 11. rujna 2001., nastavila s terorističkim akcijama. Uslijedilo je ubojstvo španjolskog suca i dvojice policajaca te jednog francuskog žandarma u studenom 2001., zatim ubojstvo dvojice policajca 2003. godine, kao i još nekoliko manjih bombaških napada. ETA je bila prvotno optužena za napad na madridsku podzemnu željeznicu 2004. godine, da bi se kasnije pokazalo da se ipak radi o akciji islamskih terorista. U ožujku 2006. ETA je objavila trajno primirje te se tako uklopila u trend gašenja europskih terorističkih skupina. Skeptici su sumnjali u održivost trajnog prestanka aktivnosti ETA-e, a sumnja se pokazala opravdanom pretposljedneg dana 2006. godine kada se ETA ponovno javila bombom postavljenom na madridskom aerodromu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Net)

Izmedju teroriste i borca za slobodu i ljudska prava je baš tanka linija, a što više glavni svetski centar (centri) moći odredjuje s koje strane te crte se onaj s kalašnjkovom nalazi to i pojam terorizma gubi univerzalsnost u tumačenju ....

Kayser Soze ::

Izmedju teroriste i borca za slobodu i ljudska prava je baš tanka linija, a što više glavni svetski centar (centri) moći odredjuje s koje strane te crte se onaj s kalašnjkovom nalazi to i pojam terorizma gubi univerzalsnost u tumačenju ....

Ne mogu se ja boriti za svoju slobodu tako da bombom mučki ubijem nečiju recimo sestru i njeno par djece, koji su kao turisti došli u Španjolsku.

Abu Dabi ::

Kayser Soze ::

Izmedju teroriste i borca za slobodu i ljudska prava je baš tanka linija, a što više glavni svetski centar (centri) moći odredjuje s koje strane te crte se onaj s kalašnjkovom nalazi to i pojam terorizma gubi univerzalsnost u tumačenju ....

Ne mogu se ja boriti za svoju slobodu tako da bombom mučki ubijem nečiju recimo sestru i njeno par djece, koji su kao turisti došli u Španjolsku. [You must be registered and logged in to see this image.]

Za mene je terorista terorista koje god vere nacije ili uverenja bio, ali u zavisnosti od američkih interesa može se i zažmuriti na poneku nevinu žrtvu u "borbi za demokratiju" [You must be registered and logged in to see this image.]

Sve zavisi od toga "ko" i "kako" gleda na to isteravanje njihovih ciljeva ..Za mene su neki teroristi a za druge borci za svoja prava ..ali ne mora da znači da "neki" tamo imaju eksluzivna prava da određuju ko je u pravu a ko ne ...Isto tako i oni koji imaju jači lobi i više para daju za podršku, su kao.. .. "dobri momci"

Svi se oni bore za neka prava. I neka se bore. I treba.

I ja se cijeli život borim za sebe.

Ali to ne smije da ide preko tuđih leševa.

E, onda postaje terorizam i najsvjetlija ideja.

BIOGRAFIJA „ARAPSKOG PRINCA“

[You must be registered and logged in to see this image.]


Jedanaestog septembra 2001. godine, dogodio se jedan od najznačajnijih ali i najmisterioznijih događaja u istoriji Sjedinjenih Američkih Država. U terorističkim napadima na Njujork i Vašington, tokom otmica većeg broja aviona civilnog vazduhoplovstva, smrtno je stradalo preko tri hiljade ljudi. Pričinjena je ogromna materijalna šteta, koja do danas nije precizno utvrđena. Toga dana, meta terorista, bili su simboli moći i uticaja ove zemlje. Dva aviona direktno su se zarila u zgrade Svetskog trgovinskog centra u Njujorku, koje predstavljaju simbole američke finansijske moći.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U glavnom gradu Vašingtonu, napadnuta je zgrada ministarstva odbrane Pentagona, koja je simbol američke vojne supremacije u svetu. Širom zemlje oteto je nekoliko aviona, u kojima je, prema zvaničnoj verziji događaja, poginuo veliki broj putnika.

Jedanaestog septembra 2001. godine, ova velika zemlja doživela je traumu, kakvu nije očekivala ni u najgorim snovima. Većina stanovnika s nevericom je posmatrala televizijske snimke udara aviona u zgrade Svetskog trgovinskog centra. Pred očima miliona Amerikanaca urušavao se brižljivo građen mit o nepobedivosti i nedodirljivosti zemlje. Tuga i rezignacija, ubrzo su zamenjeni patriotskim zanosom, koji je zahvatio celo društvo

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ko sve, zapravo, “stoji” iza napada 11. septembra 2001.?

Politička elita države, uspešno je orkestrirala patriotsku kampanju nacije, koja se osetila egzistencijalno ugroženom. Predsednik SAD Džordž Buš mlađi, zajedno sa saradnicima, saopštio je veoma brzo da je organizator terorističkih napada na SAD, islamistička organizacija Al Kaida, čiji je osnivač saudijski milioner Osama Bin Laden, preko noći proglašen „američkim neprijateljem broj jedan”. Istovremeno, predsednik Buš mlađi, optužio je vladajući režim talibana u Avganistanu, da skriva Osamu Bin Ladena, najavljujući američku vojnu intervenciju u tom delu sveta, ukoliko lider islamskih fundamentalista ne bude izručen SAD.

Pod uticajem patriotskog zanosa i straha od terorizma, obe stranke u Kongresu, enormno su povećale vojni budžet, dok je na unutrašnjem planu usvojen čitav niz mera, kojima se ozbiljno dovode u pitanje osnovna ljudska prava američkih građana. Američki kongres, uz samo jedan uzdržan glas, usvojio je paket mera poznatiji kao „Patriotski akt“, kojim su bezbednosne službe dobile ogromna ovlašćenja, o kojima su do juče mogle samo da maštaju. Reč je o dokumentu, koji je dugo i veoma temeljno pripreman. Događaji od 11. septembra 2001. godine, samo su iskorišćeni za njegovu promociju. SAD koje vole za sebe da govore da su svetionik slobode i demokratije, preko noći su postale sasvim druga zemlja.

Američki predsednik Buš mlađi, u kritičnim trenucima, celokupnoj tragediji dao je mistično religiozni karakter. Na ceremoniji bez presedana, u Nacionalnoj katedrali u Vašingtonu, 14. septembra 2001. godine, izgovara reči koje su svojstvene religioznom propovedniku, a ne predsedniku jedne sekularne države. Njegovo obraćanje američkoj naciji i ostatku sveta, pripremio je savetnik Majkl Gerson, inače bibilijski fundamentalista.

Ceremonijal je imao duboko simboličko značenje, jer su u Nacionalnoj katedrali prisustvovali i predsednici Klinton, Karter i Ford, svi kongresmeni i senatori, kao i po jedan kardinal, rabin i imam, koji su naizmenično vodili ekumensku procesiju. Ovaj događaj u isto vreme, pratio se u više od 40 zemalja sveta, u kojima vlade evropskih zemalja i Rusije, proglašavaju po tri minuta ćutanja za nevino postradale Amerikance. Toga dana američki predsednik izrekao je sledeće reči:

„Naša odgovornost prema istoriji je jasna, moramo da odgovorimo na te napade i spasemo svet od Zla. Objavili su nam rat lukavo, uz podvalu i ubistva. Naša nacija je miroljubiva, ali ako je neko naljuti postaje surova… Božiji znaci nisu uvek oni koje smo tražili. U tragediji saznajemo da Njegov cilj nije uvek i naš. Ipak, molitve i patnja, bilo u našim domovima, ili u ovoj Katedrali, saslušane su i shvaćene. Ima molitvi koje nam pomažu da prebrodimo dan i da podnesemo noć. Ima i molitvi prijatelja i stranaca koje nam daju snagu da idemo dalje. I na kraju, ima molitvi koje potčinjavaju našu volju, volji koja je jača od naše… Amerika je blagoslovena i plemenita nacija, ali nismo bili pošteđeni od bola. U svakoj generaciji svet je stvorio neprijatelje ljudske slobode. Ovi su napali našu zemlju jer je ona branilac slobode. Ono za šta su se naši očevi zauzimali postalo je imperativ sadašnjeg vremena. Ovog dana nacionalne molitve i komemoracije, molimo se Svevišnjem Bogu da čuva našu zemlju i da nam udahne strpljenje i volju za sve ono što će uslediti. Molimo se da uteši ohrabri ljude koji su u dubokom bolu. Hvala za svaki život čiji gubitak oplakujemo i za svako obećanje novog života. Dobili smo od njega sledeće ubeđenje: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni kneževine, ni moći ovog sveta, ni sadašnje ni buduće stvari, ni visine ni dubine, ne mogu nas odvojiti od Božije ljubavi. Neka blagoslovi nestale duše, neka za nas bude uteha i neka vodi našu zemlju zauvek. Neka Bog blagoslovi Ameriku!“

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dakle, pred očima celog sveta, predsednik Amerike objavio je rat globalnom terorizmu, ne označavajući precizno šta pod tim pojmom podrazumeva. Prestonički „Vašington post“ napisao je tih dana, da je reč o „istorijskoj prekretnici“. Molitvena procesija u Katedrali nije bila okrenuta miru, već opravdanju „krstaškog rata“ koji sledi, a koji je planiran u krugovima neokonzervativnog krila republikanske stranke. Francuski publicista Tijeri Mejsan, u navedenom obraćanju, uočava još jedan zanimljiv detalj, manipulaciju religioznim osećanjima ljudi, što je imalo je za cilj ne samo uzdizanje američkih žrtava, već pre svega zaštitu „zvanične verzije“ događaja za koji je optužena Bin Ladenova mreža, bez ikakvih materijalnih dokaza.

MAČ SA DVE OŠTRICE

Događajima od 11. septembra 2001. godine, potrebno je pristupiti oprezno. Iako označen kao teroristički akt, ovaj događaj ne uklapa se ni u jednu poznatu definiciju klasičnog terorizma. Naime, sam događaj delimično se može označiti kao teroristički napad. Meta terorista, zaista su bili simboli moći Amerike, zgrade Svetskog trgovinskog centra i Pentagona.

Izborom meta, teroristi su postigli još jedan važan cilj; izazvali su veliku paniku, pokazali ranjivost sistema bezbednosti najmoćnije države sveta. Ali šta su bili njihovi politički ciljevi? Bez odgovora na ovo najznačajnije, suštinsko pitanje, dešavanja od 11. septembra 2001. godine, ostaju maglovita, nejasna, nedorečena. Upravo, na tom najvažnijem pitanju zvanična verzija se ruši kao kula od karata. Pred nama se otvara čitav niz pitanja koja još uvek ostaju bez odgovora.

Najpre, o odgovornosti Osame Bin Ladena i njegove terorističke mreže Al Kaida. Da li je moguće da jedna organizacija, čiji se lider nalazi, prema zvaničnoj verziji, negde sakriven u pećinama Avganistana, planira tako masivan teroristički napad na Sjedinjene Američke Države? Odgovor je negativan. Prema svim pokazateljima, jedan takav masovan udar, nije moguće izvesti bez nekoliko prethodnih preduslova . Najpre da bi ostao u tajnosti, potrebno je da planer, organizator i izvršilac deluju potpuno samostalno, odnosno da ne znaju jedan za drugog. U protivnom, akcija takvih razmera, strogo hijerarhijski planirana i organizovana, ne može ostati u tajnosti. Drugi razlog je logističke prirode.

Nema nikakve sumnje da istovremeno koordiniranje između 200 do 300 ljudi, koji se nalaze u kontroli leta, Svetskom trgovinskom centru, Pentagonu itd, nije u stanju da obezbedi ni jedna teroristička organizacija u svetu, pa samim tim ni fanatizovane muslimanske organizacije. Prema tome, operaciju kao što je 11. septembar, može da izvede samo država ili pojedine državne strukture, koje su se otele kontroli i teže ostvarenju nekih svojih ciljeva i interesa.

Dakle, priča o odgovornosti Osame Bin Ladena i njegove organizacije Al Kaida, daleko je zanimljivija u sferi koja se javno retko ističe, a koja je značajnija od terorističko vojnog delovanja. Radi se o poslovno-finansijskim vezama američkog establišmenta sa sličnim „poslovnim krugovima“ iz Saudijske Arabije i ostatka muslimanskog sveta, kojima svakako pripada i sadašnji „američki neprijatelj broj jedan Osama Bin Laden”.

Osama Bin Laden je bogataški sin i zapravo jedan „arapski princ“. Njegova lična biografija veoma je zanimljiva. Bin Laden je jedan od pedeset četvoro dece šeika Mohameda Bin Ladena, koji je još 1931. godine osnovao kompaniju „Saudi Benhladen grup“. Ova holding korporacija, polovinu dohotka ostvaruje od građevinarstva i javnih radova, a drugu od inženjeringa, nekretnina, distribucije, telekomunikacija i izdavaštva. Ova grupacija osnovala je i investicioni fond SICO, koji je osnivač više filijala saudijske trgovačke banke. Ova korporacija ima deonice u čuvenim američkim kompanijama, poput giganta vojne industrije “Dženeral elektrika“.

Bin Ladenova porodična korporacija ima predstavništvo u SAD, na čijem je čelu Adnan Kašogi, svetski poznati trgovac oružjem, inače zet Mohameda Al Fajeda (čiji je sin Dodi Al Fajed, stradao u saobraćajnoj nesreći, pod sumnjivim okolnostima, sa britanskom princezom Dajanom). Finansije Bin Ladenovih kontroliše poznata grupacija „Karlyle grup“. „Saudi Benhladen grup” finansijer je vahabitskog režima u Saudijskoj Arabiji, kao i kompanija koja ima monopol na izvošenje radova u svetim mestima Meki i Medini. Ova korporacija učestvovala je u izgradnji američkih vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i obnovi Iraka, posle prvog Zalivskog rata, 1991. godine.

Osama Bin Laden, rođen je 1957. godine. Završio je visoku školu na Univerzitetu kralj Abdul Aziz, oblast za ekonomiju i menadžment. Njegov mentor je direktor saudijskih obaveštajnih službi princ Fejsal Al Saud, koji ga je još 1979. godine, angažovao da kontroliše tajne finansijske operacije CIA u Avganistanu. Amerikanci su tada sa preko 2 milijarde dolara, finansirali islamističke organizacije u ratu protiv Sovjetskog Saveza. Bin Laden je ovim operacijama upravljao preko kompjuterske kartoteke, zvane Al Kaida ili baza podataka.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Na istom “zadatku”… nekadašnji savetnik za nacionalnu bezbednost američkog predsednika Džimija Kartera Zbignjev Bžežinski i Osama Bin Laden, Pakistan, 1980.

Posle raspada Sovjetskog Saveza, Amerikanci su izgubili interesovanje za događaje u Avganistanu, koji je pušten na milost i nemilost mudžahedina. Osama Bin Laden, nastavlja da okuplja oružane grupacije, čini se, u svoje ime i za svoj račun. Veoma brzo učvrstio je svoj položaj među islamističkim grupacijama, zahvaljujući i izmenjenoj retorici. Novi Bin Ladenov poklič je „izbacite mnogobožce sa arabijskog poluostrva”, a kao glavne neprijatelje označio je Izrael i SAD. Prema navodima američkih specijalističkih službi, njegova teroristička mreža, odgovorna je za napade na Amerikance u Somaliji tokom 1992. godine, kao i 1996. godine, tokom napada na vojnu bazu Knobar u Saudijskoj Arabiji. Bin Ladenov poziv za objedinjavanje svih muslimana, nije naišao na širi odjek muslimanskih masa.

Na zahtev Amerikanaca, Saudijska Arabija ga je lišila državljanstva i proterala sa svoje teritorije. Sedmog avgusta 1998. godine, dogodili su se istovremeni teroristički napadi na ambasade SAD u Najrobiju i Dar-es-Salamu, za koji je odmah optužen Osama Bin Laden. Američki predsednik Klinton, naredio je bombardovanje kampova Al Kaide u Avganistanu, kao i fabriku Al šifa u Sudanu, za koju se kasnije ispostavilo da proizvodi lekove, a ne nekakvo hemijsko oružje.

Bivši šef kancelarije CIA, Milton Birden, izrazio je skepticizam u pogledu odgovornosti Bin Ladena za ove terorističke napade. Birden kao iskusni obaveštajac tvrdi da „ima mnogo mistifikacije u celoj mitologiji Bin Ladena“ i dodaje da „SAD pomalo vole sav taj čudni međunarodni terorizam, u momentu kada je onaj pravi dramatično promenio svoj karakter”. Iskusni obaveštajac naglašava, da je najveći problem SAD što više nema globalnog neprijatelja, kao i da je u procesu traganja za njim. Zbog toga je i izmišljen mit o „globalnom terorizmu” u koji se ličnost Osame Bin Ladena savršeno uklapa.

FINANSIJSKA POZADINA MITA O BIN LADENU

Saudijski princ nikada nije prekinuo saradnju sa američkim obaveštajnim službama. U posthladnoratovskoj epohi, aktivnosti Al Kaide korišćene su radi ostvarenja američkih geopolitičkih interesa, kroz posredno jačanje islamskog fundamentalizma, a protiv ruskih interesa. Američke specijalističke službe, pružale su otvorenu finansijsku i logističku podršku islamističkim formacijama na područiju Čečenije, Bosne i Hercegovine i na Kosmetu. Terorističke formacije Al Kaide poslužile su ne samo za ostvarenje geostrateških interesa Amerike, već i razaranje tradicionalnog islamskog učenja u onim delovima sveta, gde SAD ima značajne geostrategijske interese.

Medijskom propagandom stvaran je „mit o Bin Ladenu “, kao čoveku koji je u stanju da pobedi „velikog satanu SAD“. Dobar primer takve manipulacije je navodni uspeh islamističkih formacija u Somaliji, u borbi sa američkim trupama u toj zemlji 1998. godine. Naime, po svemu sudeći čini se da su događaji u Somaliji poslaužili da se poveća popularnost saudijskog princa u islamskom svetu. Terorističku formaciju Al Kaide nadgledao je egipatski oficir pridružen američkoj armiji Ali Mohamed, i to u veoma dugom periodu od 1987. do 1998. godine .

Ovaj visoki oficir istovremeno je predavao i u školi „John Keneddy Warfare Center and School", gde je organizovao mrežu uticaja tzv. „stay – behind“ i obučavao specijalne snage Amerike. Dakle, praktično bilo je nemoguće da ovaj oficir, istovremeno predaje u američkoj vojnoj školi i obučava islamističke formacije za rat protiv Amerike. Naravno, ukoliko nije sve dogovoreno. Naime, potpuno je neverovatno da Osama Bin Laden uspeva da natera američku vojsku na povlačenje iz Somalije, sa samo dvadesetak boraca.

Takođe, veoma je sporna odgovornost Osame Bin Ladena za terorističke udare na američke ambasade u Najrobiju i Dar-es-Salamu, jer za to nikada nije ponuđen nijedan materijalni dokaz. Veoma je zanimljivo da je u navedenim akcijama poginulo svega 12 Amerikanaca, od nekoliko stotina poginulih. Francuski Figaro objavio je strogo čuvanu informaciju, o tome da je Osama Bin Laden teško bolestan boravio, od 4. do 14. jula 2001. godine, u američkoj bolnici u Dubajiu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prema pisanju lista, tokom boravka posetili su ga mnogi članovi porodice, saudijski zvaničnici, kao i predstavnici zemlje domaćina. Osamu Bin Ladena, tokom navedenog vremena, posetio je i lokalni funkcioner CIA.

Izveštač Bari Petersen iz CBS-a, izvestio je da je noć pre terorističkog napada od 11. septembra, Bin Laden diskretno prebačen u jednu vojnu bolnicu u Ravalpindi, zbog dijalize, pod zaštitom pakistanske armije. Mohamed Ata, kojeg je FBI optužio da je bio agent Al Kaide, koji je komandovao kamikazama od 11 septembra 2001. godine i čiji je bankovni račun bio navodno korišćen za finansiranje ove tajne operacije, bio je oficir pakistanske tajne službe ISI, koja je smatrana oduvek filijalom CIA.

Direktor pakistanske tajne službe general Ahmed Mahmud, uplatio je jula 2001. godine, nekoliko stotina hiljada dolara na račun Mohameda Ate, što je veoma zanimljiv podatak. Posle događaja od 11. septembra diskretno je penzionisan. Profesor Mišel Čosudovski sa Univerziteta u Otavi, kaže da je Vašington i dalje podržavao Bin Ladena, dok ga je FBI istovremeno stavio na listu najtraženijih ličnosti. Ugledni ekspert zaključuje da je međunarodni terorizam, podstakla CIA posredstvom tajnih operacija, čiji je izvršilac Bin Laden.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(odlomak iz knjige Milorada Vukašinovića ”U TAMNOM SRCU EPOHE”)

Ko su najopasniji teroristi na svetu

Na spisku najopasnijih terorista na svetu nalaze se borci militantnih islamskih organizacija koje izvode napade sa velikim brojem civilnih žrtava. Među njima našli su se, pored lidera Al Kaide, i odgovorni za ovogodišnje napade u Alžiru, Keniji i Siriji.

Lista najopasnijih terorista na svetu ne predstavlja konačan i nepromenjiv spisak. Na njemu se ne nalaze organizacije, već pojedinci za koje se veruje da kuju zavere, izvode operacije koje se smatraju terorističkim i koje rezultiraju velikim brojem žrtava među civilima, piše Si-En-En.


Neki su ideolozi i organizatori, neki operativci, a neki i jedno i drugo. Oni misle i deluju regionalno, a ponekad i na svetskom nivou.

Ajman al Zavahiri

Od smrti lidera Al Kaide Osame bin Ladena 2011. godine, Al Zavahiri pokušava da preuzme vođstvo u toj terorističkoj organizaciji. Svestan da je teško izvesti napad kao onaj od 11. septembra u Njujorku i Vašingtonu, Zavahiri je predložio da se napadaju lakši ciljevi i uzimaju taoci, što zahteva manje resursa. U audio poruci u avgustu predložio je da se uzimaju za taoce "građani država koje učestvuju u invazijama u islamskim zemljama". Zavahiri (62) je egipatski doktor, koji nije inspirativna figura kao što je bio bin Laden, ali, piše Ekonomist, Al Kaida danas ima "franšize" od Sirije do Somalije i Zavahiri može da regrutuje više boraca, no što je bin Laden ikada mogao.

Vlada SAD raspisala je poternicu za njim u vrednosti od 25 miliona dolara.

Naser al Vuhajši

Za nekoga za koga se smatra da ima oko 36 godina, vuhajšijeva teroristička biografija je obimna. Bio je privatni sekretar Osame bin Ladena u Avganistanu, a zatim se vratio u rodni Jemen i završio u zatvoru, ali ne zadugo. Iz zatvora se izbavio zajedno sa drugim operativcima Al Kaide 2006. godine. Otišao je, zatim, da pomogne osnivanju ogranka Al Kaide u Jemenu i počeo da organizuje napade na obaveštajne službe te zemlje i strane turiste. Učestvovao je i u organizovanju napada na ambasadu SAD u Jemenu. Danas, on je emir najopasnijeg krila Al Kaide - dela koji se nalazi na Arabijskom poluostrvu. Smatra se da njegove nadležnosti sežu i mnogo dalje, do severne Afrike.

Ibrahim al Asiri

Al Asiri (31) je Saudijac, koji zadaje brojne probleme zapadnim obaveštajnim službama. Ekspert je u pravljenju bombi. U pokušaju da ubije lidera borbe protiv terorizma u Saudijskoj Arabiji, Asiri je napravio bombu koja je bila sakrivena kod njegovog mlađeg brata Abdulaha, koji nije preživeo napad. Eksploziv po kojem se raspoznaju njegove bombe je PETN - beli prah, bez mirisa, koji većina mašina ne može da prepozna. Smatra se da se krije u planinama na jugu Jemena. Zapad strahuje da je svoje znanje o bombama preneo na svoje pomoćnike.

Ahmed Abdi Godan

Godan, poznatiji kao Muhtar Abu Zabair, postao je vođa somalske grupe Al Šabab krajem 2008. godine. Tradicionalno, Al Šabab se fokusirao na uvođenje islamske vladavine u Somaliju i na taj način je privukao mnogo Somalaca koji nisu bili u zemlji, da se vrate. Čini se da se Godan, trenutno, koncentriše na napade izvan Somalije protiv afričkih država koje podržavaju somalsku vladu, naročito protiv Ugande i Kenije. Pod vođstvom Godana, Al Šabab je postao i zvanično saveznik Al Kaide. Smatra se da ima 36 godina i poreklom je sa severa Somalije, ima ga na malo fotografija i češće se pojavljuje u audio porukama, nego u javnosti. Nakon napada na Vestgejr mol u Keniji kenijske i zapadne obaveštajne službe će povećati napore kako bi prekinule njegovu „vladavinu terora". Nekadašnji premijer Somalije opisao je Godana kao najpametnijeg od svih lidera Al Šababa. Vlada SAD traga za njim pod drugim imenom, Ahmed abdi Av Muhamed i nudi sedam miliona dolara za informaciju o njegovoj lokaciji.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Moktar Belmoktar

Belmoktar je Alžirac i nalazi se u pustinji Sahel. Osnovao je pre oko godinu dana grupu "Oni koji se potpisuju krvlju". Njegovi borci su organizovali napad na gasno postrojenje u Alžiru, gde je gotovo 40 talaca. Od onda, Belmoktarovi borci su organizovali napade na vojnu akademiju i francuski rudnik uranijuma u Nigeru. Belmoktar se bavi i krijumčarenjem i otmicama. Često ga zovu i "Gospodin Marlboro" zbog trgovine cigaretama. Smatra se da je prikupio više miliona dolara kroz otkupnine za otmice u Maliju. Rođen je 1972. godine u Alžiru, a u Avganistanu se devedesetih borio protiv komunističke vlade. Vlada SAD nudi pet miliona dolara za informaciju o njegovoj lokaciji.

Abu Muhamed al Julani

Kako je Sirija sve dublje ulazila u građanski rat, tako je al Julanijeva grupa Al Nusra dobijala sve veći uticaj i postala jedna od najefikasnijih pobunjeničkih grupa. Formirana je 2012. godine i to je grupa od oko 10.000 džihadista, od kojih su se mnogi borili u Iraku. Specijalizovali su se za samoubilačke napade. U aprilu se zakleo na vrednost Al Zavahiriju. Za sada nema naznaka da će Al Nusra preduzimati akcije i u drugim državama. Malo se zna o njemu, ne zna se čak ni iz koje je države, ali se smatra da se borio u Iraku. U javnosti se pojavljuje prekrivenog lica.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sirajudin Hakani

Abu Bakr al Bagdadi

Vođa je Islamske države u Iraku i Siriji. Ranije ove godine imao je spora sa Julanijem oko toga da li Al Nusra pripadada njegovoj grupi ili ne. Za zapadne službe najveći horor scenario bila bi bliska saradnja Islamske države i Al Nusre. U Iraku Bagdadi je nadgledao razarajuće bombaške napade na šiite, ali i pljačke banki i bekstva iz zatvora. "Preuzeo je zasluge" za napade 30. septembra kada je ubijeno više od 50 osoba u napadima automobilima-bombama, najavljujući nove napade. Ima oko 40 godina, i po smrti bin Ladena najavio je osvetu.

Vlada SAD ga ima na svojoj listi pod imenom Abu Du'a i nudi 10 miliona dolara za informaciju o njegovoj lokaciji.

Sirajudin Hakani

Hakanijeva mreža je odgovorna za napade u Kabulu poslednjih godina. Koordinisao je 2008. godine napad u hotelu Serena u Kabulu kada je ubijeno šest osoba, ali i napad na Interkontinental 2011. godine kada je ubijeno 12 osoba. Zvaničnici SAD kažu da je odgovoran za smrt više od 1.000 američkih vojnika u Avganistanu. Poznat kao Siraj, sin je osnivača Mreže. Obamina administracija je njegovu organizaciju stavila na listu terorističkih prošle godine, a vlada SAD nudi pet miliona dolara za informaciju o njegovoj trenutnoj lokaciji.

Abudakar Šekau

Poslednje četiri godine on predvodi Boko Haram, salafističku grupu na severu Nigerije koja je počela da sarađuje sa drugim grupama i u udaljenim državama, poput Malija. Glavne mete su hrišćanski objekti, policija i moderni islamski režim u Nigeriji. Smatra se da je ta grupa prošlog meseca izvela napad u kojem je ubijeno 40 studenata na spavanju. Šekau je 2010. godine upozorio da će Boka Haram napadati zapadne interese, a naredne godine je napao kancelarije SAD u Abudži, kada su ubijene 23 osobe. Grupa se bavila i otmicama. Iako nije deo Al Kaide, Šekao je pokazao neskrivene simpatije prema ciljevima te organizacije. Postoje informacije da je ubijen u avgustu, ali su se nekoliko nedelja kasnije pojavili video snimci u kojima se on pojavljuje. Boko Haram u prevodu znači „Zapadno obrazovanje je zabranjeno". Vlada SAD nudi sedam miliona dolara za informacije o njegovoj lokaciji.

Doku Umarov

Predvodi Kavkaski Emirat, čečensku grupu, posvećenu uvođenju islamskih zakona na jug Rusije. Vlada SAD je ocenila da on ohrabruje svoje sledbenike da napadaju proklamovane neprijatelje Emirata, SAD, Izrael, Rusiju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Zvaničnici SAD su istraživali da li su braća Carnajev, koji su izveli napad na Bostonskom maratonu u aprilu, povezani sa tom čečenskom militantnom grupom. Glavni fokus su napadi na ruske institucije i civilne mete. U januaru 2011. izveo je napad na moskovski aerodrom kada je ubijeno 36 osoba, ali i napad na moskovski metro 2010, kada je stradalo 40 osoba. Vlada SAD nudi sedam miliona dolara za informacije o njegovoj lokaciji.


rts.

Žene teroristi: Crne udovice, Alahove nevjeste i najpoznatije teroristkinje današnjice


Terorizam, teroristi, teroristički napadi, riječi su s kojima se često susrećemo putem medija. No, ne susrećemo se često s pojmom žene teroristi, što ne znači da se i tomu ne treba posvetiti pažnja.

Žene su najčešće teroristi jer su na to natjerane i nemaju drugog izbora. Dojmile su me priče na koje sam naišla proučavajući literaturu o terorizmu, te sam temi žena terorista odlučila posvetiti malo više vremena.

Počnimo s terorizmom

„Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.“

Riječ terorizam (lat. teror=strah) koristi se za označavanje svih oblika fizičkog nasilja koji provode pojedinci ili manjinske skupine protiv vladajućih društvenih klasa i njihovih predstavnika. Terorističke akcije pak izvode neregularne snage, organizacije, grupe, pojedinci (ekstremisti), pa se različito tretiraju s političko-pravnog stajališta i međunarodnog prava.

Terorizam je bio stalni čimbenik društvenoga života druge polovine 19. stoljeća, a do Prvoga svjetskog rata smatrao se oružjem političke ljevice, iako su se u tome isticali većinom pojedinci bez političke platforme, kao i nacionalisti raznih opredjeljenja. Nakon rata „pravo“ na terorizam preuzimaju desne stranke, fašisti i nacional-separatisti, kada on gubi notu samožrtvovanja i želje za društvenim boljitkom i postaje sredstvom samopotvrđivanja radi osvajanja vlasti.

Zatim se terorizmom najozbiljnije i najsvestranije bave totalitarističke države, čega dotad nije bilo: od fašističke Njemačke do danas, kada se mnoge zemlje uzajamno „časte“ etiketom terorizma. Suvremeni terorizam čine moćne strukture sa suvremenom opremom i oružjem – ponegdje se vode pravi ratovi, zauzimaju veleposlanstva „neprijateljskih“ država, truje ljude u metrou, prijeti se kemijskim i biološkim oružjem, ili pak vodi krupni biznis, kao što je krijumčarenje narkotika i oružja ili otmice ljudi i „pranje novca“.

Na primjer, tijekom rata na području bivše Jugoslavije godišnje se samo u švercu oružja obrtalo oko dvije milijarde dolara, a koliko u trgovini drogom, može se samo nagađati. Čak se i mnoge akcije dijelova svjetske zajednice protiv međunarodnog terorizma ocjenjuju s druge strane kao oblici državnog terorizma. U terorizmu sudjeluju ljudi svih dobnih skupina, muškarci, djeca, žene…

Crne udovice


Pod nazivom „crne udovice“ (Shahidke) misli se na žene samoubojice. One su postale vrlo velik sigurnosni problem za protuterorističke obavještajne službe u Rusiji, Izraelu i Iraku. Radi se o ženama čije su muževe, braću i sinove ubili Rusi. One slijede samo jedno pravilo: „ne poštuju niti jedno pravilo.“ Ruske tajne službe mnogo vremena posvećuje tzv. crnim udovicama kojima su čečenski separatisti u više navrata nadmudrili ruske sigurnosne mjere.

Načini novačenja takvih žena poznati su u svim obiteljima pa Rusi nastoje ozbiljnim preventivnim akcijama spriječiti infiltraciju tih „ženskih bombi“ na strateška mjesta gdje se uvijek okuplja mnogo ljudi. Ruski obavještajci i operativci na terenu pokušavaju otkriti „crne udovice“ dok još nisu stigle u Moskvu i druge veće ruske gradove jer ih je onda među milijunima ljudi nemoguće nadzirati.

Čečenski instruktori koji su usmjeravali „crne udovice“ shvatili su da motiv osvete i stvaranja potpune podčinjenosti u odnosu na muške članove terorističke ćelije nisu više dovoljan pokretač za buduće prenositeljice bombi (nose ih na sebi i u sebi). No, to ne znači da su čečenski ekstremisti zamrznuli samoubilačke napade. Kada popune redove „crnih udovica“ i njihov broj ponovno dovedu na zadovoljavajuću operativnu razinu (30 do 50 žena spremnih da se žrtvuju za „čečensku stvar“) vjerojatno će se ponovno pojaviti u gradovima gdje su Rusi većina. Umjereniji predstavnici čečenskog otpora smatraju pak da je osveta masovnim neselektivnim ubojstvima i samoubojstvima dugoročno loša metoda. Čak uzaludna. Nikad ne prestaje, jedna izaziva drugu.

Žene-bombaši postale su novo taktičko oružje i u Iraku gdje je jedna njihova akcija (dvostruko samodetoniranje) pokosila čitavu generaciju iračkih policajaca koji su trebali završiti akademiju. U islamskom svijetu nemoguće je zaustavljati i pregledavati svaku ženu. Masovne kontrole nema. Ona bi, da postoji izazvala trenutne sukobe sa braćom, supruzima ili očevima koji su u pratnji žena ili bi odmah dojurili nakon ženina poziva u pomoć preko mobitela.

Široke haljine i čadori vrlo su pogodna krinka za sakrivanje eksploziva svih vrsta. S velom preko lica, kod žene samoubojice nije moguće uočiti je li nervozna, da li se preznojava od straha, kakav joj je pogled očiju, ima li flegmatično lice ili bolnu grimasu koja nešto nagovješćuje. Čak se i Izraelci slažu da je borba protiv takvog oblika terorizma najteža, najsloženija i najosjetljivija.

Alahove nevjeste


Pročitala sam knjigu ruske novinarke Julije Juzik, Alahove nevjeste. Ona je istražila sudbine žena samoubojica i otkrila njihovo pravo lice. Obišla je rodna mjesta svih žena koje su sudjelovale u tragediji u Moskvi, proučila njihovu povijest, razgovarala s njihovim roditeljima, rođacima… Rezultat istraživanja bio je šokantan- zastrašujuće samoubojice sada se pokazuju kao duboko nesretne žene, vrbovane prisilno, podmuklim sredstvima, manipulacijom, pa čak i opojnim drogama. Njihova motivacija nije bila religija, nego ucjena, prijetnja, ljubav prema teroristu- zavodniku, ili čak novac. Izolirane su od obitelji i podvrgnute psihološkoj obradi. Većina od njih je ipak htjela živjeti.

Neke od žena koje su opisane u knjizi su Hava Barajeva – eksplodirala u srpnju 2000. zajedno sa šesnaestogodišnjom Luizom Magomadovom. Hava i Luiza postale su prvim „Alahovim nevjestama“ u Rusiji. Taj izraz uveo je u uporabu jedan od terorista koji su zaposjeli Kazalište Dubrovka, Arapin Jasir. „Svadba“ je teroristički čin koji izvede „živa bomba“. Leteći u zrak na svadbi, one su odlazile u nebesa. Otuda i Alahove nevjeste. Tako su Hava i Luiza prve šehitkinje u povijesti Čečenije i Rusije. U čast Have sastavljale su se pjesme i poeme. Pjesma o Havi postala je himnom budućih šehitkinja. Hava je nastradala jer ju je pod svoje uzeo bratić učinivši od nje žestoku vahabijku, zbunjenu religijom. Pripremao ju je za šehitkinju, kojih dotad u Čečeniji nije bilo. Za svaki slučaj da se ne bi predomišljala bratić Arbi dao joj je psihotropne tablete. Dok je umirala sve je snimao i nije nimalo žalio. Njegov cilj bio je ostvaren i samo to je bilo važno.

Zatim jedna od žena koja se opasala eksplozivom i otišla u vojno zapovjedništvo zvala se Ajza Gazujeva. Uzrok njezina čina je za razliku od prvog primjera bila osveta. Izgubila je muža i brata, ali za osvetu se nije sama odlučila već je netko iskoristio njezinu mržnju i tugu i pripremao je za samoubojstvo. Mogla je početi iznova, ali nažalost izabrala je krv za krv. Mnoge mlade djevojke ginule su poput Ajze, zapravo nizašto. Iza njihovih pothvata su uglavnom stajali muškarci. Oni bi ih na to nagovarali, a djevojke bi ih slijepo slijedile. Birali su udovice, ili one koje su pretrpile neke gubitke u obitelji. Radi se o djevojkama koje dolaze iz različitih okruženja.

Neke su obrazovane i s karijerom a neke nezaposlene i siromašne, ali zajednička im je mržnja prema Rusima zbog rata u Čečeniji. U kampovima ih obučava kombinacija psihologa, stručnjaka za eksplozive, terorista i religioznih propovjednika. Učili su ih mrziti neprijatelja. Često nisu vidjele drugog izlaza osim smrti. Nosile su eksplozivni pojas, čekajući da netko aktivira eksploziv prije njih. Najtužnije je što su to činili njihovi ljubljeni.

Postoji razlika između palestinskih i čečenskih terorističkih akcija. Nalazimo podudarnosti u izvođenju akcija. Palestinske uglavnom oponašaju čečenske. Razlike su u tome što palestinske šehitkinje željeći osvetu za patnju svoga naroda, zemlje, vjere same biraju smrt. To je njihov izbor, dok u Rusiji čečenske samoubojice obično ne umiru same. Njih bacaju u zrak izdaleka. U Palestini se lica šehitkinja mogu vidjeti na razglednicama, plakatima… Svima su poznate, junakinje su. Dok se u Rusiji o tome šuti, nitko im nezna imena, nitko ne zna razloge samoubojstva. Biti samoubojicom u Palestini je čast, a u Rusiji sramota.

Poznate svjetske teroristkinje

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ulrike Meinhof – Studirala je filozofiju, pedagogiju, sociologiju i germanistiku. Na sveučilištu je postala voditeljica Povjerenstva protiv atomske smrti, ušla u Savez socijalističkih studenata, pisala za studentske listove i organizirala demonstracije protiv nuklearne energije. Tijekom svoje novinarske karijere upoznaje Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin, koji su zapaljivim bombama izveli napad na dvije robne kuće u Frankfurtu. Radi Gudrunina nagovora sudjelovala je u akciji oslobađanja Baadera iz zatvora. Nakon toga odlazi sa ostalim sudionicima na gerilski trening u Jordan. Zajedno s Baaderom i Gudrun osniva RAF (Rote Armee Fraction) poznat i kao Baader-Meinhof. Nakon povratka u Njemačku RAF izvodi pljačke banaka i bombaške napade. Ubili su glavnog policijskog komesara u Hamburgu Hansa Eckerdta, napadnut je glavni stožer američke vojske u Frankfurtu, u Karlsruheu je eksplodirala bomba podmetnuta pod automobil suca Wolfganga Buddenberga zaduženog za istragu o bandi Baader-Meinhof, eksplodirala su dva automobila u glavnom stožeru američke vojske u Heidelbergu itd. Zatvorena je u zatvoru u Köln-Ossendorfu gdje je u svibnju 1976. pronađena obješena u ćeliji. No, postoje nagađanja da se nije radilo o samoubojstvu, već da su u njenu smrt upletene država i policija.

Patty Hearst – jedan od najpoznatijih slučaja žene koja je pristupila terorističkoj organizaciji.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao nasljednicu bogatog medijskog tajkuna Williama Randolpha Hearsta oteli su je članovi skupine SLA (Syambionese Liberation Army). Grupa je sebe smatrala revolucionarnom izvidničkom vojskom i u to ime su pljačkali banke, ubijali i radili nerede. Pokušaj razmjene Patty za zatvorene članove SLA je propao nakon čega njezin otac plaća organizaciji 6 milijuna dolara, ali ona nije puštena. U medijima su se nakon nekog vremena počele pojavljivati poruke u kojima Paty objavljuje da je postala članicom SLA. Nije uspjela pobjeći uhićenju i na suđenju je tvrdila da je na sve bila prisiljena, da su ju zlostavljali, silovali i isprali mozak, a pljačke banke se sjeća samo u magli. Proglašena je krivom, a dvije godine kasnije je pomilovana.

Samina Malik – prva žena u Velikoj Britaniji osuđena za terorizam.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sebe naziva poetskim teroristom. Pisala je pjesme o tome kako želi postati mučenica i poziva na pobunu i ustanak protiv Zapada, te svih nevjernika. U njezinoj kući policija je pronašla priručnike, članke i ostali pisani materijal vezan uz terorističko djelovanje. Otkrili su i da je nekoliko puta htjela donirati novac za terorističke ćelije. Bila je i član ekstremističke grupe povezane s Omarom Bakri Mohammedom. Osuđena je radi posjedovanja inkriminirajućih dokumenata i članaka koji su mogli biti upotrijebljeni za teroristički napad.

Fusako Shigenobu – jedna od prvih žena teroristkinja. Bila je vođa organizacije pod nazivom Japanska crvena armija. Ta organizacija odgovorna je za niz napada na američke konzulate u osamdesetima.

Fatma Kayapinar – članica ljevičarske urbane gerilske skupine DHKP/C, eksplodirala je u kafiću u središtu Ankare. Policija smatra da je bomba eksplodirala neplanirano, vjerojatno pri pripremi. Skupina DHKP/C odgovorna je za niz bombaških napada počinjenih posljednjih godina u urbanim područjima Turske.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Eve Sybille Haule – Uhićena je 1986. godine nakon čega je osuđena na doživotni zatvor. Osuđena je zbog pokušaja ubojstva u 43 slučaja, pri neuspjelom bombaškom napadu na oficirsku školu Nato-a u Oberammergauu, te zbog sudjelovanja u napadu automobilom punim eksploziva na američku bazu u Frankfurtu, u kojemu su ubijeni jedan američki vojnik i jedna civilna zaposlenica baze, a jedanaest osoba je ozlijeđeno. Doživotna zatvorska kazna na koju je osuđena pretvorila se u petogodišnju kaznu. Haule je od 1984. godine pripadala tzv. trećoj generaciji RAF-ovih terorista kojoj se pripisuju neke od najspektakularnijih akcija u povijesti ljevičarskog terorizma u Europi.

Terorizam danas

[You must be registered and logged in to see this image.]

Terorizam je danas u velikoj mjeri raširen u svijetu. Najčešći motiv je osveta. Ali provođenjem terorizma stradava velik broj nedužnih građana. Žalosno je koliko je obitelji ostalo bez svojih članova jer su se njihovi voljeni našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Žene samoubojice često su eksplodirale na mjestima gdje je bilo puno ljudi. One su ubojice, ali ne svojom voljom.

Po cijeloj Čečeniji vrbovatelji najviše vrebaju mlade žene iz obitelji gdje su se raspale rođačke veze ili nema oca; mlade žene- sestre, udovice ratnika, žene iz veoma religioznih ili vahabijskih obitelji. Vrebaju one kojima se u posljednje vrijeme dogodila tragedija u obitelji, koje teško proživljavaju gubitak bliskih osoba; one kod kojih su očaj i tuga dosegnuli kritičnu razinu i koje se moraju nekome osvetiti.

Uz osvetu najčešći motivi se tiču vjere i politike. Ali teroristički činovi nisu rješenje nikakvih problema. Oni samo nose još nove probleme. Terorizam je sebičan čin koji želi zadovoljiti svoje potrebe ne mareći za okolinu. U terorizmu cilj nikada ne opravdava sredstvo.

Ana Božičević