Fatalist - Mihail Jurčević Ljermontov

Mihail Jurčević Ljermontov - Fatalist

Bilješka o piscu :

Mihail Jurčević Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemičke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe . Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u  Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela , od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st.  Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«      
Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)

Bilješka o djelu :

U svim djelima koje sam da sada čitala ima neka pitanja na koja ni mi nikad nećemo moći odgovoriti,  tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je to sve puka slučajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku određena sudbilna ili samo slučajnost , to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist nećemo moći nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak … Tko hoće da proba ?
-------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?

»zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoč njegovoj hladnokrvnosti , učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu
-----Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se  mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu  pečat skore smrti.« (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu ?
»- Da, šteta je tog čovjeka …. Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako suđeno!…« (str. 160)

Opis poručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo  ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)

Sadržaj:

Djelo počinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte , jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki  su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti , i to iznijeo ,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali  tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućam , Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulić , poručnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka , a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.


(Net)