Jure Kaštelan rođen je u Zakučcu kraj Omiša 1919. Gimnaziju je polazio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. 1940. objavljuje svoju prvu zbirku Crveni konj (s ilustracijama Ede Murtića). Poslije rata u kojem je sudjelovao na strani lijevih snaga, nastavlja studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Od 1949. radi na Filozofskom fakultetu, a 1955. brani doktorsku disertaciju o lirici A. G. Matoša. te zatim dugi niz godina radi kao predstojnik katedre za teoriju književnosti. Nekoliko godina boravio je i na pariškoj Sorbonni kao lektor hrvatskoga jezika. Nakon umirovljenja 1980. postao je redovni član HAZU, a do smrti je obnašao dužnost ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Umro je u Zagrebu 1990. Izvorište Kaštelanova pjeva počiva u snažnome jastvu, koje je, unatoč težnjama za njegovim ograničavanjem, oduvijek bilo ishodište i temelj pjesništva. Ono se kod Kaštelana pokazivalo kao zamišljeno, snovito i nježno razdvajanje drugima spoznatih pretpostavki čovjeka i svijeta. Radi se o bogatom svijetu nastalom na presjecištu ontoloških, ontičkih, društvenih i individualnopsiholoških pojmova zbilje. I kod njega se poimanje zbilje sabire u pojmu zavičajnosti. Više mu je stalo do potvrde puta u prapočelo, do Iskona negoli do zatvaranja u arcanum kakve potvrđene, sve ako i potrebne istine. Svijetu Kaštelan pridaje svojstva rata, ljubavi, slobode i smrti – kao unutrašnjeg kozmosa njegove poezije. Njegov opus u sebi sabire gotovo sve poznate potencije hrvatskog pjesništva pa i onog antičkog. Možemo tu pronaći pjesme akcentaske, silabičke, akcentatsko-silabičke, besjedovne i sintagmatske osnove, kao i pjesme u prozi. Jure Kaštelan objavio je šest pjesničkih zbirki, kao i nekoliko grafičkih mapa (u suradnji s raznikm grafilarima i ilustratorima): Crveni konj (1940), Pijetao na krovu (1950), Biti ili ne (1955), Malo kamena i puno snova (1957), Skopje u tvojim očima (1964), Otvorena pjesma (1976), Divlje oko (1978), Zavjet za epetion (1984), Sve plavo, nebeski plavo (1989). Umro je 1990.

izvor:Stranica jovicaletic.com

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?

Cetina

(Zapisano na kamenu)
Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi…
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, – Cetina!

Čarobna frula

Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jadikovka kamena

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.

Jablani

Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

Krv i bura

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.
U mojoj krvi zrcale se nebesa.
Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu
i gavrani su siti mesa.
Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.
Otvorio sam žile i svojih riječi
krvavo sjemenje.
Zvizdi, šiba, udara bura.
Ječi kamenje.

Konjic bez konjanika

Iščupajte mi srce.
Usko mi je u grudima.
Iskopajte mi oči.
Neka putuju ljudima.
Neka viču u krvavu korotu
On je živ
On živi
Neka tamnicama i ulicama šapnu
On je živ
Neka brodarima i kamenim selima kažu
On je živ
Neka hitrim konjima i brzim pticama jave
On je živ
Neka suncem zablista i zvijezdama zasja
On je živ
Neka znaju djeca i trave i vuci u planini
On je živ
Grobarima onima koji iz lubanje piju neka govore
On je živ
On živi
…

Lumin

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo

Lanci na rukama

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?
Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A ruke – gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.
Dođe mi u san, ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?
I svuda kuda dani
Četiri gola zida
I svuda kuda noći
Četiri gola zida
I noći i dani
Četiri gola zida.
Dođe mi u san – blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A ruke – rastvoreno jedro
Iznad nemirna, nemirna vala.
Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.
Djeco, pjevači sviju zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i neba iznad glave?
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda
- Bježi, brate! – Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj – plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo? Spasa nije
Iz krvave Krvavije.
Našto kletve i jadikovke -
Od riječi neće sunce sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem – sve će klati.
Nanese rijeka, izbaci noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?

Okrenut moru

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru
Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosioka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.
Umro je okrenut moru

Uspavanka


Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Pjesma sutrašnjemu

Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.
Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.
Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.
O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.
Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.
Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pjesme koje nisam napisao

Za Nadu
Pjesme koje nisam napisao nije uzalud raznio vjetar
bile su kao što oblak trenutak bude kao kapi kišne
što se rasprsnu lude čim kamen dotaknu bile su bljesak
trzaj jecaj skok odron pljusak neriječne netjelesne
nevidne nevremene bile su uzdah i dodir i prvi korak
i prvi glas u snu u letu i miris
bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile
pjesme koje nisam napisao nije uzalud odnijela voda
bile su sunce i mjesec i plodovi zemlje i darovi neba
bile su disanje i leptir što umre čim se rodi
sažigala ih vatra a voda ih je skrila bile su
u meni i izvan mene u kovitlacu zvijezda u tebi
one su ruka koja slika a nisu slika
bez njih se u mraku ne bismo prepoznali
bez njih bi zvjerad šumu proklinjala
bez njih vrela ne bi izvirala
bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile

Punjena ptica

Ovo perje nije perje iako je drhtavo kao perje
ovo je perje pernatije od perja
ova ptica nije ptica iako je kao ptica
ova ptica cvrkuće neprestano
cvrkutati ne prestaje
ovaj primjerak

Rastanak

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.
I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.
Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka
Nema smrti.
Ako osluskujem vjetar
čujem tvoj glas.
Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.
Volio bih da me voliš
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

San u kamenu

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.
O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.
Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

Tvrđava koja se ne predaje

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odlijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. -
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

Tifusari

1
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Svaka
ide
svome
grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
2
Hoće li ikad ovom stazom proći
nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?
Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?
3
Vijavica.Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ognja, ognja -
kosti vrište.
- Zvijezde, zvijezde -
oko ište.
Žvale mračne, večerat će
moje prste i možđane…
Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ljudi mili, braćo, ljudi…
U tišini
gluvi korak
izmoreni.
Slušam riječi
u ognjici.
- Druže…
- Druže…
Rukom hvatam ladnu ruku.
Idem
nijem
u koloni.
4.
Ne zbori noć.
Tišina nez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno
Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.
Ne zbori noć.
Za gorom
smrt
noževe kuje
i jama – mješina
nozdrve nadima:
požare
i vješala
bljuje.
Oj Cetino, moje selo ravno
Ne zbori noć.
bez jutra
i bez krila
još zadnju riječ
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.
5
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.
Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.
U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?
Hoćeš li umirući živu ljubav dati
što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?
Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.
6
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz čelo druga moje čelo gori.
U požaru ludom kad se pamet mrači
osvetom još jačom, ljubav progovori.
Kolona ide.U groznici rastu
goleme šume suncem rascvjetane.
U mraku čujem žive razgovore,
Očima živih gledam nove dane.
Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.
Rođena zemljo, nisam te dočeko,
nego u gunju, ušljiv, sav od rana,
nemoćan, zguren, jedva korak vučem -
i zato si jače u me urezana.
Od čela do čela samo vatra gori.
Glad i oganj žedne usne pruža
za kapljom vode. Tmina oči steže,
i što smo bliže zori noć postaje duža.
Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I naši mrtvi još se jače bore.

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

PJESME O MOJOJ ZEMLJI

Pjesma prva
Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
Kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova. Dođi,prijatelju.
Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.
Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.
Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.
Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače
I bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.
Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakova jeste.
I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.
Tamo kod novogradnje: još jučer vješala
Gdje smo sa Titom ustali prkoseći.
Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija - na Balkanu.
Zemlja socijalizma. Možeš i vodom i zrakom. Dođi i vidi.
Istina je naša krvlju zapisana.
Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.
Lijepa je ova zemlja.Meni najdraža. U njoj smo daleki druže i za te umirali.
Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.
U njoj smo krv i snove i za te, druže,dali.



Pjesma druga

Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju - ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše
S traktorom preko njiva
Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči
Tvojih junaka što i preko smrti gledaju
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama
I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju
I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju
I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju
I u prkosu tvome - oni prkose
I u životu tvome - oni žive
I u istini tvojoj - oni su istina!
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala.
Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem
I odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš
Na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.
I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica -
Brane tvoju istinu
I kad rudari u utrobu zemlje silaze -
Brane tvoju istinu
I kad strojevi štampaju “Manifest „ i „Oktobarsku“
Brane tvoju istinu.
I kad te gledam buduću -
Ja pjevam tvoju istinu.
Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.


Pjesma treća

Bila si u okovima -
Tko ti je lance skinuo?
U mraku -
Tko te je na put izveo?
Tko ti je vratio vid
I osmijeh neuništivi?
Bila si na vješalima -
Tko je uz tebe stao?
Vjeran u smrti i u gladi,
Vjeran u jami i pred zidom,
Vjeran na nišanu, vjeran u životu!
Krilatoj -
Tko ti je snagu dao?
Pobjedom -
Tko te obasjao?
Tko ti je ime na sve vijeke
I za sve narode osvjetlao?



Pjesma četvrta

Devet zora niz devet tvojih voda,
Niz vode plove same krvarine.
Koliko roblja, skela i vozara
U mrkom mraku crne carevine.
Devet zora niz devet tvojih gora,
Ognjem ti gore sela i gradovi,
Glava na koplju, trupovi na kocu,
A iznad trupla polumjesec plovi.
Devet po devet koliko je noža,
Koliko gladi, koliko harača.
O koliko si puta, zemljo, pogledala
Smrti u lice licem ispod mača.
Devet po devet koliko rijeka krvi,
Sve sami lelek, jauk i vješala.
Od tuge je i zora na uranku
Nad tvojom rakom mrakom pomrčala.
Devet zora niz devet tvojih voda,
Niz devet gora i devet planina,
A deset je radost raskriljena,
Kao proljeće, moja domovina.



Pjesma peta

Rasti sretna pod suncem, rasti
u jaslama dječjim.
Rasti i cvjetaj , zemljo radnih ljudi.

I neka mir
nad tvojim poljima vlada,
mir tvojim lađama na pučini,
i tvome danu što se vedar budi.
Rasti sretna da svi narodi vide
sa strana svih sa juga i sjevera
Kako se rađa i kako se voli,
kako se brani zemlja proletera.

I neka mir
nad tvojim ljudima vlada,
mir tvome rudaru i tvome rataru,
mir graditelju i tvome čuvaru,
mir tvojoj sreći u vodi i u zraku,
u pjesmi strojeva
i u sjaju žita.

Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode
pod rukom Partije
i pod srcem Tita.

JUČER SAM BIO PTICA

Jučer sam bio ptica, i nebo za ruže,
u propanj, u puna jedra, snio sam u zelju,
bio sam u piću, propio sam magle,
niz Kornate vučem tešku noć lupešku

i sve radi žene samo jutro za te
sami pečalbari, ljuta sirotinja,
i nad Svetim Vidom i nad Svantevidom
a naša j eljubav kod Gospe Stomorice
do bijele crkvice pod kamenim zidom

o bijedo, ti si zemlja, ti si krv i dijete u utrobi,
svlačim te svake noći, perem mlijekom i vodama,
ti si buna i pijućeš k'o šareno pile,
majka si, ljubav si, ti golotinja.

JEZERO NA ZELENGORI

Na Zelengori ima jezero, kažu,
očima smo ga vidjeli.

Gdje su glasovi znani
i neznani?
Kuda su,
kako su
nestali...

Na Zelengori ima jezero,
putevi mu bjelinom zavijani.

OD VIDA I NEVIDA

Vrata kopnena i vrata morska
istom se mraku otvaraju

istom sjaju mjesečine koja
kamenu daje bjelinu ljudske kosti
istom ognju što se utapa u vodi
istom suncu na istoku što iz nevida izranja


Vrata kopnena i vrata morska
istu svjetlost zatvaraju

istu zvjezdanu krošnju vasmira
kojoj vijuga zaokrenuti put
kroz špilju izglodane lubanje
i vrtlozna guvna vjetra i munje

NEVIDLJIVO

Ja nisam plakao suze
same su plakale
Ja nisam rekao riječi
same su se rekle
Ja nisam snivao san
sam se snivao
Ja sam se grijao suncem
i kišom umivao.