Kahlil Gibran

Kako sam daleko od ljudi kad sam sa njima i kako sma im bliži kad su oni daleko.

Naš um je litica, naše srce potok. Nije li neobično da mnogi među nama radije sabiru vodu nego da je puste da teče?

Možete da zaboravite sa kime ste se smejali, ali nikada nećete moći da zaboravite sa kime ste plakali

Naše najsvetije suze nikad ne poteku iz naših očiju.

Ko se od nas ne topi od čežnje za tim čudesnim vremenom u kojem se naglo prenuo i uočio kako se celo njegovo biće sasvim promenilo; kako su se dubine u njemu razmaknule i još dublje postale; kako su se ispunile slatkim osećajima što i gorčinu u sebi kriju; kako mladi u suzama i strasti, kako u nesanici uživaju?

Seta ima ruke svilenoga dodira i moćnih treptaja što srca zahvataju i osamljivanjem im bol zadaju, jer seta i samovanje saveznice predstavljaju, kao što je osamljenost saveznica svakom duhovnome kretanju. Čovek koji nije bremenit setama, koga ne obujmi tugovanje i koga ljubav ne položi u kolevku snova, provodi život nalik na praznu belu stranicu u knjizi svemira.

Proleće je svuda lepo, ali je u Siriji i više od toga. Proleće je sami duh nepoznatog božanstva koji užurbano obilazi Zemlju, pa kada dospe do Sirije, ide polako i osvrće se, besedeći s dušama careva i poslanika što u tome prostoru borave, s potocima peva pesme hebrejske i himne Solomonove slavne, s libanskim cedrovima priziva sećanja na znamenitost neprolaznu,

Stariji ljudi se u mislima vraćaju danima mladosti poput tuđinca što čezne za zavičajem; žude za pričama o danima mladosti kao što pesnik žudi da ritmizira svoju najlepšu pesmu; dušom žive u predelima davne prošlosti, jer sadašnjost im promiče ne mareći za njih, a budućnost im izgleda kao da je već stavila na se lente nestajanja čoveka koga je bogatstvo učinilo plemenitim i koga je plemenitost učinila bogatim čovjekom. On je jedan od retkih ljudi koji dolaze na ovaj svet i napuštaju ga pre nego što uspeju poniženjem dotaknuti dušu živoga stvora. Međutim, ti ljudi su uglavnom nesretni i njima se nepravda čini, jer su im nepoznata lukavstva kojima bi se spasili od ljudskih smicalica i podvala.

Lepota govori nebeskim jezikom koji je daleko iznad glasova i reči što se izgovaraju jezikom i usnama, večnim jezikom koji uključuje sve spevove ljudskoga roda pretvarajući ih u neme osećaje - isto kao što mirno jezero sabire pesme potoka u svoje dubine pretvarajući ih u večni muk. Jer, lepota je tajna koju razumijevaju naše duše, raduju se toj lepoti i stasaju pod njenim zračenjem. Dotle naše misli pred lepotom zastaju u nedoumici, pokušavaju je omeđiti i oteloviti rečima, ali ne uspevaju. Lepota je matica što teče iz jednog izvora peneći se među obalama osećaja onoga ko je posmatra i stvarnosti koja se da videti; istinska lepota je zrak koja se iz dušine duge probija i svetlost rasipa izvan tela - kao što se život rađa iz dubina semena pa se mirisom i bojom u cvetu odeva; ljubav je jedina sloboda na ovome svetu - ona uznosi dušu na najviše mesto koje ne dosežu ljudski zakoni i običaji, kojim ne gospodare prirodni zakoni i mudrosti.

Nije li ćutnja ipak teža od reči?

Svako od nas je licu onog drugoga video nešto što njegovo srce oseća, i u njegovom glasu je čuo jeku uzburkanih osećaja u vlastitim grudima, jer kao da su božanstva svakoga od nas učinila polovinom onog drugoga za koga se čestitošću vezuje i tako potpunim bićem postaje, a kada se od njega odvoji oseća manjkavost vlastite duše.

Ljubav koja se umiva suzama ostaje čista, zanosna i večna.

Jedna misao pohodi te u noćnome miru i odvodi slavi ili ludosti; jedan pogled ženskih očiju čini te najsretnijim ili najnesretnijim čovekom; jedna reč koju prozbore usne čoveka čine te bogatim, ili siromašnim iako si bogat bio.

Khalil Gibran izuzetan je bljesak ne samo u arapskoj nego i u svjetskoj književnosti. U pisanju se služio živopisnim pjesničkim izrazima, ali i svakidašnjim govorom naroda i zato je bio prihvaćen od svih društvenih staleža od Bliskog Istoka, preko Europe do Amerike, gdje je i najviše boravio.

Ozbiljno je promišljao o životu čovjeka u društvu, isticao prolaznost vanjskih pojava te ukazivao na potrebu vraćanja unutarnjim trajnim vrijednostima.

Njegovo najpoznatije, najznačajnije i najprevođenije djelo Prorok donijelo mu je svjetsku slavu.

To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće – kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed – i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Tako je Proroka opisao Marko Grčić, naš novinar, književnik i prevoditelj.

Almustafa, izabrani i ljubljeni, prorok, nakon dvanaest godina provedenih u osami, gdje je duboko zaronio u svoju nutrinu, čeka brod kako bi se vratio na rodni otok, a prije konačnog odlaska odgovara na različita bitna pitanja svojih dotadašnjih sugrađana, koja ujedno zaokupljaju ljude u svim razdobljima i svim vremenima.

Evo nekih pitanja i odgovora.

Tada reče učitelj: Govori nam o Poučavanju.
A on reče:
Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga što je već
ležalo, poluusnulo, u počecima vašega znanja.
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne
daje od svoje mudrosti, nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću
njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cijelome
svemiru, ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas
koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može
govoriti o područjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednog čovjeka ne posuđuje svoja krila
drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas sam stoji u Božjem znanju, tako
mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga i u
svojem poimanju zemlje.

I jedan čovjek reče: Govori nam o Samospoznaji.
A on odvrati govoreći:
Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći.
Ali, vaše uši žeđaju za glasom o znanju vašega srca.
Željeli biste saznati u riječima
ono što ste oduvijek znali u misli.
Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je što je tako.
A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;
I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom
ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.

Ne recite : “Našao sam istinu”, nego radije:
“Našao sam jednu istinu.”
Ne recite: “Našao sam put duše.”
Recite radije: “Sreo sam dušu koja ide svojim putem.”
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lotos s bezbroj latica.

Sedam ukora
Ukorih srce svoje sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijahu obogaljeni.
Treći put: nakon što mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogriješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.

Pregršt pijeska sa žala
Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovažava te.

Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
To je neprekidno gibanje prema budućnosti.
…
Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga,
do nepoznatoga.
…
Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a šutnja neznanje.
Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava,
Ne budi ga
jer, možda, sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava,
probudite ga i objasnite mu slobodu.
Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan;
sjeme neodlučnosti
ne klija u njegovu krateru.
…
Učenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje
nikakva sjemena.
Služim se mržnjom kao oružjem da bih se
branio; da sam jak,
nikad mi ne bi trebalo takva oružja.

Među ljudima ima ubojica koji nikad
nisu ubili,
lupeža koji nikad nisu ukrali
i lažljivaca koji govore suštu istinu.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije
i veličine koja se ne klanja pred djecom.

O veliko umno Biće! Ti koje si skriveno
i koje postojiš u svemiru i za njega,
možeš me čuti jer si u meni i vidjeti
me jer sve vidiš;
molim te, posij u moju dušu sjeme svoje mudrosti
da izraste kao mladica u tvojoj šumi
i da urodi tvojim plodom. Amen.

"The Broken Wings", Khalil Gibran (citati)

A very young man remembers his first love and tries to recapture that strange hour, the memory of which changes his deepest feeling and makes him so happy in spite of all the bitterness of its mystery.

***

You speak of those years between infancy and youth as a golden era free from confinement and cares, but I call those years an era of silent sorrow which dropped as a seed into my heart and grew with it and could find no outlet to the world of Knowledge and wisdom until love came and opened the heart's doors and lighted its corners.

***

It is said that unsophistication makes a man empty and that emptiness makes him carefree. It may be true among those who were born dead and who exist like frozen corpses; but the sensitive boy who feels much and knows little is the most unfortunate creature under the sun, because he is torn by two forces. the first force elevates him and shows him the beauty of existence through a cloud of dreams; the second ties him down to the earth and fills his eyes with dust and overpowers him with fears and darkness.

***

Solitude has soft, silky hands, but with strong fingers it grasps the heart and makes it ache with sorrow. Solitude is the ally of sorrow as well as a companion of spiritual exaltation.

***

He who does not see the angels and devils in the beauty and malice of life will be far removed from knowledge, and his spirit will be empty of affection.

***

The silence that guards the tomb does not reveal God's secret in the obscurity
of the coffin, and the rustling of the branches whose roots suck the body's elements
do not tell the mysteries of the grave, by the agonized sighs of my heart announce
to the living the drama which love, beauty, and death have performed.

PROROKOV VRT


Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.

Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrjebila od kukolja.
Samljece vas, do bijeline.
Umjesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb za svetu Boziju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smijati,
al' ne punocom smijeha svog i plakati,
al' ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrijednima,
usmjerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
pjeva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike njeznosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;
Da otpocnete u poslijepodnevnom casu
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljenickom na usnama…

A šta to znači raditi s ljubavlju?
To znači tkati platno nitima isukanim iz srca, kao da će to platno nositi vaš voljeni.
To znači graditi kuću s ljubavlju, baš kao da će vaš voljeni u njoj živeti.
To znači sejati seme s nežnošću i ubirati žetvu s radošću, baš kao da će vaš voljeni kušati njene plodove.
To znači prožimati sve ono što stvorite dahom svoga duha.

"Prorok"