Bosna i Hercegovina

**Učlanjen** : 18.12.2021

Za Puračić se kaže da je to Čaršija koja ima dušu. Smješten je na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine u općini Lukavac sa oko 4.500 stanovnika. Puračić se smatra jednim od starijih naselja na području sjeveroistočne Bosne. Uvriježeno je mišljenje da je ime Puračić dobio po vojvodi Purči, koji se 1249. godine spominje u povelji bosanskog bana Mateja Ninoslava. Naselje je tada pripadalo srednjovjekovnoj župi Smoluća. Tokom osmanskog perioda Puračić se spominje u popisima Zvorničkog sandžaka iz prve polovine 16. stoljeća. Prve kuće u Puračiću su sagrađene na brežuljcima Hukića, Ćosićkića, Barica, Dugonjića, Delalića i Jašara. Prva drvena džamija u Puračiću je sagrađena 1672. godine, a prvi mekteb u zaseoku Hukići, još i prije džamije.

Godine 1824, sredinom oktobra, ustanovljen je tradicionalni pazarni dan u Puračiću –četvrtak, i ta tradicija se održala do danas, s tim da se sredinom oktobra organizuju godišnji pazarni dani – vašar.

Iako naselje vuče korijene od ranije, temelji čaršije u Puračiću postavljeni su u osmanskom periodu, dok je ista, kao i naselje, krajem osmanskog i u austrougarskom periodu doživjela puni procvat. Shodno tome, prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave 1879. godine, Puračić ima najveći broj kuća od svih naselja današnje općine Lukavac, ali i šire. Tako je u Puračiću tada evidentirano ukupno 170 kuća.

Narodna osnovna škola u Puračiću otvorena je daleke 1886. godine. Pored škole u Puračiću, te godine na Okrugu tuzlanskom su radile još svega dvije narodne te četiri konfesionalne osnovne škole.

Brojni su stambeni, infrastrukturni i privredni objekti sagrađeni u Puračiću za vrijeme osmanske i austrougarske uprave, a dva od njih (Čamdžića kuća i Hram sv. Proroka Ilije) danas imaju status nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Kultura u Puračiću je uvijek bila veoma razvijena, a Puračić je imao i ima svoje istaknute umjetnike raznih profila: slikare, pjesnike, pisce, muzičare…

Pored svih znamenitosti koje krase čaršiju Puračić tu je i čuvena Puračka ćaska, gastronomski specijalitet od mesa koji se može probati samo u ovom mjestu po tradicionalnoj recepturi. Osim u kućama ćaska se služi u svim restoranima u Puračiću, pa su i česti gosti koji, radi Ćaske, maksuz dođu u Puračić.

**Učlanjen** : 09.10.2017

Narodnja nosnja Bosne narocito Muslimana pocinje dolaskom i prelaskom naa islam domicilnog stanovnistva iz Bosne koji su prelazili na islam iz kojekakvih razloga ..Tako da istorija je starija i ne pocinje od dolaska Turaka na prostore Bosne ...Fes kapa je porijeklom iz Grcke i to su prihvatili i osmanlije vremenom a pantalone koje su nosili muskarci kasnije u BOSNI je uzeto od osmanlija ,tako d a od tad datiraju i dimije koje su nosile zene Muslimnake.. Prema tome tradiocionalna nosnja Bosne prije dolaska Turaka je bila ona koju su nosili SRBI I HRVATI.Prelaskom na Islam stvorena je nova vjera u Bosni kao i u Srbiji ..Time i nova nosnja nove vjerske etnicke grupe koji su s e izjasnjavali kao muslimani,naravno uz vjeru dolaze i Boziji hrampovi -Dzamije zvane ..Tako d a korijen vuce se iz prelaska na novu vjeru vuce i oblacenje istih cime su s e razlikovali od osta dva naroda ..Bez namjere bilo kakve uvrede to su istinske cinjenice nastanka nosnje ljudi koji su uzeli Islam kao vjeru..Sve ostalo je manipulisanje istoriskih cinjenica ...

**Učlanjen** : 18.12.2021

Maštovitost i kreativnost naših predaka, bogatstvo kolorita, materijala, sličnosti i razlika, utkani su u nošnje bh. naroda, a govore o životu i običajima koji su danas skoro zaboravljeni. Govore i o vještim rukama žena koje su ih uglavnom ručno pravile, kao i gradskih zanatlija, terzija, majstora koji su krojili, šili, ali i izrađivali veoma zahtjevne zlatoveze na nošnjama.

Kako su se na prostoru ove naše lijepe zemlje smjenjivali razni osvajači, tako je njihov utjecaj vidljiv i u nošnjama bh. naroda, pa prepoznajemo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture, oblikovane u varijantama različitih etničkih grupa. Te varijante ispoljavane su u detaljima odjevnih predmeta, šarama, bojama ili načinu nošenja, ali su zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju. U izradi nošnji evidentno je i umjetničko stvaralaštvo, te društveni status, odnosno uloga pojedinca u životu zajednice.

Prirodni materijali

Materijali koji su korišteni za izradu nošnji uglavnom su nastajali od vune, lana, konoplje i kože, a kasnije, u 19. vijeku, i pamuka. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove nošnje: košulju, gaće, te ženske marame, a od vune su izrađivani predivo za pletenje čarapa i sukno za odjeću, pregače, tkanice i torbe.
Koža je upotrebljavana najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena. Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci i fašnjaci. Oputa kojom su pleteni opanci bila je od tanje ovčije ili kozije kože. Cipele su se pojavile tek u periodu Austro-Ugarske monarhije, krajem XIX vijeka, kada u bh. narodnim nošnjama nalazimo i materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje, somot i čohu, koji su uvoženi izvana.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Osim teritorijalnih i etničkih razlika u narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine primjetna je i razlika u načinu odijevanja gradskog i seoskog stanovništva, koja je prvenstveno nastajala zbog različite ekonomske moći tih socijalnih grupa. Nošnja u gradovima bila je uglavnom ujednačena, ali su se seoske nošnje mnogo razlikovale, naročito između pojedinih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna s Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Bosanska Posavina.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Sarajevo je u 17., 18. i 19. vijeku bilo, ne samo najznačajniji grad u Bosni i Hercegovini nego i jedan od jačih na Balkanu, u koji su dolazile karavane različite robe i s istoka i sa zapada, a s kojima su stizale i promjene u materijalima i dezenima bh. nošnji. Godine 1794., Hašamudin-paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Crvena čoha bila je dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi, pa je tako nošnja otkrivala i društveni status.
Srednji i siromašniji sloj imao je jednostavniju odjeću, pravljenu od jeftinijih materijala. Naprimjer, anterije za žene srednjeg staleža bile su manje ili nikako ukrašene, za razliku od anterija žena iz bogatih porodica. Anterija je vezivana pojasom s paftama, koje su bile uglavnom od srebra i rađene u filigran tehnici, a krajem 19. vijeka, usljed utjecaja Zapada, ukrašavane su i zlatovezom.
Bosna i Hercegovina - Page 4 Feredza

U 19. vijeku žene su za izlazak na ulicu oblačile feredžu, kojom su pokrivale lice i kosu. Interesantno je da su feredžu skoro do kraja 19. vijeka nosile žene i jevrejske i muslimanske i katoličke i pravoslavne vjere, jer je bilo sramota izaći na ulicu da se vidi kosa, što dokazuje da to nije imalo veze s vjerskim propisima već s običajima koji su vladali u to vrijeme. Nošenje feredže najduže se zadržalo kod Bošnjakinja, jer su i islamski propisi i običaji to nalagali.
Poslije Drugog svjetskog rata, Antifašistički front žena (AFŽ), predvođen Zehrom Muidović, Sidom Omerbašić, Marom Mitrov i Antonijom Mandžić, na svom Drugom kongresu, 1947. godine, donio je Rezoluciju o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže, koji su označeni kao „simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene“.
1
Dimije, kao obavezni ženski odjevni komad, u BiH se pojavljuju u 18. i 19. vijeku, i to u gradovima kao gradska nošnja svih etničkih grupa, samo su se razlikovale po bojama, pa su Hrvatice i Srpkinje uglavnom nosile dimije u crnoj boji, a Jevrejke i Bošnjakinje u različitim bojama. Bile su u upotrebi čak do ’70-ih godina prošloga vijeka. Kat-haljine su bile svečane haljine koje su izrađivane od srmali jorgana, najviše u periodu između dva svjetska rata.
Bosna i Hercegovina - Page 4 Opanci

Muška nošnja je podrazumijevala čakšire, košulje sa širokim rukavima, fes i ćulah na glavi, te obavezni sat na lancu. Kragne na muškim košuljama pojavile su se tek početkom 20. vijeka. Žene su na glavama nosile kape s dukatima i biserima, a u specijalnim, svečanim prilikama i almasli grane, najljepše primjerke zlatnog nakita s dijamantima.
Prva polovina 20. vijeka je vrijeme kada se tradicionalna nošnja polako prestaje nositi, a mogla se vidjeti još samo na starijim ljudima i ženama, te, kako je nestajalo njih, tako je nestajalo i tog načina odijevanja.
Danas, osim na smotrama folklora i nastupima kulturno-umjetničkih društava, narodne nošnje mogu se vidjeti u Zemaljskom muzeju BiH i Muzeju grada Sarajeva, Despića i Svrzinoj kući te Muzeju austrougarskog perioda u Sarajevu. Potom u Muzeju Hercegovine u Mostaru, Muzejskom interpretacijskom centru u gradu na Neretvi, u muzejima istočne Hercegovine u Trebinju i Humcu, Muzeju grada Zenice, Franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Bugojnu, Zavičajnim muzejima u Travniku i Doboju, Muzeju Semberije u Bijeljini, te u Livnu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci i Konjicu.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Narodna nošnja Hrvata

Narodna nošnja Srba

» Bosna i Hercegovina