Prelepa napuštena mesta na Zemlji

Olupina SS Erfelda, Hombus Bej, Austrija


SS Errfeld brodovi korišćeni su u Drugom svetskom ratu za prenošenje zaliha američkim trupama smeštenim u Pacifku.

Nara Drimlend, Japan


Zabavni park u blizini Nare, izgrađen 1961. po ugledu na Diznilend u Kaliforniji. Napušten je 2006.

Napuštena vodenica iz 1866. Sorento, Italija


Kada su reke potekle dubokim ponorima izdubljenim erupcijama
vulkana pre 26.000 godina, tražeći svoj put ka moru, 900. godine nastala
je i ova "Dolina mlinova".

Hrist iz bezdana, San Frutuozo, Italija


Statua Isusa Hrista smišljeno je postavljena na dnu okeana kod Malte kao atrakcija za ronioce.

Britanske morske tvrđave

Zahrđali tornjevi porazbacani po pučini Sjevernog mora jedan su od najjezivijih prizora na koji možete naletjeti ploveći svjetskim oceanima i morima. Ratna ostavština iz Drugog svjetskog rata, koja izgleda kao da je ispala iz stripa o Martiju Misteriji, još uvijek se nalazi u vodama kraj britanskog otoka. Golema zdanja poslije rata poslužila su kao utočišta piratskim radio stanicama, a u jednoj je utvrdi čak i osnovana država koja nikada nije priznata, a njeni stanovnici smatraju se najmanjom nacijom na svijetu. Naime, na napuštenoj morskoj utvrdi živi ih svega 27

Nakon što smo vas upoznali s napuštenom sovjetskom nuklearnom bazom Balaklava nastavljamo sa serijom napuštenih fascinantnih mjesta, a i dalje ostajemo na teritoriju Europe. Kada su i, inače ignoranciji skloni Britanci, napokon shvatili da Hitlerova ruka neće zaobići ni njihov izolirani otok, negdje tamo sredinom 1940. godine britanski stručnjaci panično su počeli razvijati metode moguće obrane od nacističke čizme. Mnoge od smišljenih metoda za to su doba bile itekako inovativne pa čak i danas neke od njih izgledaju kao da su izašle iz SF filmova ili stripova o Martiju Misteriji. Upravo takav je projekt arhitekta Guya Maunsella koji je osmislio kako se zaštiti od najveće opasnosti po britanski otok – njemačkog Luftwaffea, koji je u području ušća Temze u Sjeverno more sijao magnetske mine i tako blokirao Londonu vrlo bitan plovni put.


Stoga je Maunsell u jesen 1940. godine osmislio sustav protuavionskih „tvrđava“ koje su izgrađene na kopnu, a potom otegljene i raspoređene u vodama Sjevernog mora. Prvo se krenulo u realizaciju golemih morskih tvrđava. U njih su smješteni teški topovi koji su imali zadaću branjenja otoka kako od napada iz zraka, tako i od vojnih akcija s mora. Prema sjećanjima očevidaca potapanje jednog morskog monstruma trajalo je svega petnaestak minuta, a kamen sa srca pao je projektantima kada su otkrili da je njihov strah kako će, zbog velike težine na vrhu, tornjevi prilikom potapanja završiti na dnu mora, bio neopravdan. Naime, svaki monstrum bio je težak otprilike 4.500 tona, a sami vrh tvrđave teži preko 2.600 tona.



Posada je bila smještena u betonskim stupovima, a sastojala se od stotinu vojnika. Prva morska tvrđava otegljena je u veljači 1942. godine, a do ljeta su „posijane“ i ostale. Ukupno njih četiri – Rough Sands, Sunk Head, Tongue Sands i Knock John. Nešto kasnije krenulo se i u realizaciju manjih i bitno lakših tvrđava Shivering Sands Army Fort, u obliku tornjeva, gustog rasporeda. Njihovi protuavionski topovi u ratu su oborili 31 „leteću tvrđavu“ i 22 neprijateljska lovca. Ta je ratna ostavština u mirnodopskom razdoblju odigrala značajnu ulogu u nekim vrlo neobičnim događajima.


Naime, već 1964. godine u jednom od tornjeva osnovana je piratska radio postaja Radio Sutch, koja je kasnije prodana Reginaldu Calvertu koji je u istu svrhu „upogonio“ čak pet tornjeva. Nakon što je ubijen, piratsku stanicu preuzela je njegova supruga, a ubrzo su tornjevi ponovno napušteni. Vrh jednog od tornjeva 1990. godine uništen je kako bi poslužio u prognostičke svrhe, a prije pet godina umjetnik Steven Turner proveo je šest tjedana u jednom od tornjeva potpuno sam kako bi realizirao svoj projekt o kontemplaciji i vremenu u izolaciji.


Ipak najčudnija i potpuno jedinstvena priča u svjetskim okvirima odigrala se oko morske tvrđave Roughs Tower, koja je bila smještena izvan britanskih teritorijalnih voda, nedaleko Ipswicha. Tu je činjenicu iskoristio Britanac Paddy Roy Bates da ustvrdi kako njemu pripada pravo na taj objekt, nakon što su ga kolege pirati izbacili iz zajedničkih projekata. U svemu ga je podržavao i njegov sin Michael koji je 1968. godine s platforme čak i zapucao prema britanskom vojnom brodu zbog čega je i uhićen. Međutim, s pravom se nikad ne zna pa su Batesovi na sudu trijumfirali, budući sud nije mogao negirati činjenicu da je Roughs Tower izvan britanskih teritorijalnih voda. Ta ih je presuda učvrstila u naumu da proglase neovisnu državu Sealand, koja je do danas ostala nepriznata, dok su „Sealanđani“ najmanja nacija svijeta.


Trenutno u Sealandu, odnosno u morskoj tvrđavi živi 27 osoba, a državom još uvijek rukovode Batesovi koji se uveli i valutu sealandski dolar. Zajedno s monetom još 1975. godine Bates je donio ustav Sealanda, himnu i zastavu. Uslijedilo je punih tri godine mirnog života u tvrđavi kada je Nijemac Alexander G. Achenbach, tadašnji „premijer zemlje“ pokušao državni udar, dok je predsjednik Bates s „prvom damom“ bio na putovanju u Austriji. Kao taoca uzeo je mlađeg Batesa, ali je Nijemac s sealandskom putovnicom ipak svladan te je oligarh Sealanda za njega zatražio otkupninu od 75.000 njemačkih maraka.


To je prouzrokovalo do tada neviđen međunarodni incident jer su Vlade Njemačke, Austrije i Nizozemske zatražile od Britanaca da riješe kriznu situaciju, što se ovi nisu usudili poučeni odlukom suda od deset godina ranije. Njemačka je čak poslala svog diplomatskog predstavnika u morsku tvrđavu što je Bates iskoristio da ustvrdi kako je to zapravo praktički njemačko priznavanje Sealanda. Achenbach je s još nekoliko državljana Sealanda na koncu napustio utvrdu i formirao Vladu u egzilu.


Za kupovinu Sealanda zainteresirali su se i momci s Pirate Baya, misleći da bi u trenutnoj situaciji od tamo mogli bolje poslovati, međutim Batesovi su zatražili 750 milijuna eura. Navodno je kasnije pronađen kupac koji namjerava napraviti elitni casino, ali do prodaje ove nepriznate države još uvijek nije došlo.

Nuklearna baza Balaklava

Planeta Zemljana danas je prepuna neobičnih mjesta, a u seriji tekstova koji će uslijediti na Lupigi predstavit ćemo vam neka od njih. Ona od kojih vas jednostavno hvata jeza, dok istovremeno ostavljaju nadrealan dojam veličanstvenosti i redom su djelo ruku Zemljana, koji su ih zbog raznih okolnosti napustili. Seriju o tim napuštenim veličanstvenim zdanjima otvorit ćemo s otpisanom nuklearnom podmorničkom bazom skrivenoj u utrobi brda na obali Crnog mora, a koja danas nema baš nikakvu budućnost

U zavučenom zaljevu Crnog mora, u gradu Balaklava, nedaleko ukrajinskog Sevastopolja, moćna sovjetska armija za vrijeme Hladnog rata od ratne je luke odlučila napraviti monumentalno podzemno zdanje – nuklearnu podmorsku bazu. I napravila ju je, podrazumijeva se, uz enormna novčane troškove. Konstruirana je da „preživi“ i najjači tada mogući atomski udar, od kojeg se u nju moglo skloniti tri tisuće duša i normalno živjeti 30 dana.

Kada je Hladni rat utihnuo, luka je počela gubiti na važnosti i postajala nepotrebni balast, a kada se poslije još par godina dogodio kolaps SSSR-a, ruska je vojska napustila bazu, povukavši sa sobom i nuklearne podmornice i brodove. Zadnja podmornica zaljev je napustila 1996. godine. Do tada je Balaklava bila jedno od najmisterioznijih mjesta u SSSR-u. Pristup bazi, naravno, običnim smrtnicima nije bio moguć. Već kilometrima oko nje bile su postavljene stražarske pozicije, a pristup morem bio je blokiran složenom mrežom podvodnih mina. Zanimljivo, podmornice se nisu proizvodile niti blizu Balaklave već su vlakovima vožene do Crnog mora i puštane u „promet“.

Cijelo područje, zajedno s gradom, bilo je obavijeno velom tajne i poprilično izolirano od ostatka krimskog poluotoka. Nije svatko mogao živjeti u Balaklavi, a gotovo cjelokupno stanovništvo bilo je zaposleno u bazi. Posjete tom gradu bile su zabranjene čak i bližoj obitelji mještana, iako je postojala mogućnost procedure dobivanja dozvole za posjet. U narodu su se, kako to biva, desetljećima prenosile svakojake priče o tajnama koje se skrivaju ispod golemih stijena, a iz kojih su nastajali mitovi. Niti danas sve misterije ovoga monstruma nisu zasigurno utvrđene.

Ukrajinska vlast, nakon bijega ruske vojske, perspektivu u golemoj bazi više nije vidjela, pogotovo s obzirom na nezanemarive troškove njenog održavanja, a uslijed neumoljivih tranzicijskih procesa koje su pogodile Ukrajinu znatno snažnije nego li države bivše Jugoslavije.

Danas je sklop podzemnih tunela sasvim napušten (središnji tunel u utrobi brda dugačak je gotovo 600 metara), a tek manji dio, nekadašnje skladište streljiva, prenamijenjen je u Vojni pomorski muzej, dok ostatak ruinirane baze poluilegalno pohode avanturisti iz cijelog svijeta, fascinirani hladnoratovskom ostavštinom. Iako bi se dalo pretpostaviti da Rusija, koja i dalje nemilice ulaže u vojnu industriju i naoružanje, može imati interes obnoviti bazu u dogovoru s ukrajinskim vlastima, s obzirom da je Crno more važna strateška točka, takvo što se ipak neće dogoditi. Naime, današnja ratna plovila prevelika su za dimenzije izgrađenih tunela i s njima bi bilo nemoguće manevrirati.

Dvorac Pidhirtsi, Ukrajina

Ovaj dvorac, koji je sagrađen između 1635. i 1640., za vrijeme su Prvog svjetskog rata uništili ruski vojnici. Kanije je pripao princu Romanu Sanguszku koji je prodao većinu vrijednih predmeta, a tijekom 50-ih godina ga je Sovjetska vlast pretvorila u sanatorij. Danas je u vlasništvu Lviv galerije koja je obećala restauraciju ali se rezultati još uvijek čekaju.

Château Miranda, Belgija

Château Miranda je izgrađen 1866. za obitelj Liedekerke-Beaufort koja je tamo živjela do Drugog svjetskog rata kada je prodan Belgijskim željeznicama. Trenutno se vodi spor oko vlasništva što koči obnovu.

Halcyon Hall, New York


Prvotno izgrađen kao luksuzni hotel 1890., zatvoren je 1901. i pretvoren u koledž za djevojke. Ipak, 1978. je bankrotirao i zatvorio svoja vrata.

San Juan Parangaricutiro Church
Ancient Mexican Church Buried in the Past



In 1943 Volcán de Parícutin began erupting without warning, it buried two entire villages in the process. The village of San Juan Parangaricutiro was one of them and the only thing left to remind us of the village that was once here is an ancient church. It is buried under more than 20 feet of lava rock.



The entire village is still buried around this church. After the volcano began its eruption in 1943 it didn't stop erupting for 8 years.