‘Amerika je godinama potajno trovala svoje stanovnike nuklearnom radijacijom puno gorom nego u Černobilu!’



Kate Brown, profesorica povijesti na sveučilištu Maryland podigla je veliku paniku ovaj tjedan kada je otkrila da je pokraj idiličnoga grada Hanford tajno nuklearno postrojenje iz kojeg je godinama istjecao nuklearni otpad

Doba je hladnog rata. U državi Washington rađa se Richland, grad sretnih i sigurnih ljudi s visokim plaćama, najboljom zdravstvenom zaštitom i ostalim beneficijama američkoga sna. Istodobno, s druge strane Željezne zavjese, u bespućima Urala, nastaje grad Ozersk, hladnoratovski blizanac Richlanda. No, kao u svim utopijama, oba grada kriju istu mračnu tajnu. U njihovoj blizini su nuklearna postrojenja za proizvodnju plutonija: sovjetski Majak i američki Hanford, gdje je proizvedena atomska bomba “Debeljko” (Fat Man), što je 9. kolovoza 1945. godine bačena na japanski grad Nagasaki. U nuklearnom postrojenju Majak dogodit će se 1957. godine akcident koji će ozbiljno utjecati na zdravlje okolnog stanovništva, a tijekom četiri desetljeća Hanford će ispustiti u sretnu i mirnu zajednicu u Richlandu i njegovoj okolici dvostruko više radioaktivnosti nego što se oslobodilo tijekom havarije Černobila...

Ovo je ukratko sadržaj nedavno objavljene knjige “Plutopia: Nuclear Families, Atomic Cities, and the Great Soviet and American Plutonium Disasters”, autorice Kate Brown, profesorice povijesti na Sveučilištu Maryland. - Počela sam pisati ovu knjigu nakon što sam posjetila zonu oko Černobila, i o tome napisala članak. Urednik mi je predložio da napišem knjigu o Černobilu. Pomislila sam tada kako je o Černobilu već napisano mnogo knjiga, no nastavila sam istraživati - rekla mi je Kate Brown, čija je specijalnost sovjetska povijest.

Odlaganje otpada

- Bila sam iznenađena kad sam spoznala da su postojala dva mjesta u svijetu na kojima je, ovisno o tome koga pitate, ispušteno od dva do deset puta više radioaktivnih izotopa nego u Černobilu. No, malo ljudi za to zna. Tako sam odlučila napisati knjigu o nuklearnim postrojenjima Hanford i Majak - dodala je Brown.

Zanimalo me zašto svi znaju za Černobil i Fukushimu, a tek malobrojni za Hanford i Majak.

- Nesreće u Černobilu i Fukushimi dogodile su se u jednom danu, kamere su to snimale, a svijet je gledao. Malo je ljudi čulo za plutonijske katastrofe u Majaku i Hanfordu jer su to bila usporena događanja koja su se odvijala desetljećima - rekla je Brown. - Tamo je bilo malo jakih eksplozija pa većina ispuštanja nisu bili akcidenti, nego svjesno odlaganje radioaktivnog otpada u obližnji okoliš, gdje su ljudi živjeli i radili. Odlaganje radioaktivnog otpada u otvorene jame, ribnjake, rijeke, močvare te ispuštanje radioaktivnosti u zrak bio je dio normalnog radnog reda i u sovjetskom i u američkom postrojenju tijekom četiri desetljeća njihova rada - dodala je Kate Brown, istaknuvši kako su Hanford i Majak bile “dizajnirane katastrofe”.

Granice moći

- Drugi razlog zbog čega ljudi ne povezuju Hanford i Majak s katastrofom je taj što su američki i sovjetski lideri uz te plutonijske reaktore podigli ugodne i prosperitetne gradove, ekskluzivno za djelatnike nuklearnih postrojenja. Iako su većina tih ljudi bili obični radnici, bili su dobro plaćeni i živjeli su kao profesionalci iz srednje klase. Njihova su djeca išla u najbolje škole, imali su odličnu medicinsku skrb, divna kazališta, parkove i dobro opskrbljene trgovine - ispričala je Brown. Ona je tijekom istraživanja spoznala kako djelatnici Hanforda i Majaka nisu bili posebno zabrinuti da će se razboljeti zbog zračenja ili da bi mogli stradati tijekom neke pogreške.

(Jutarnji.hr)

Ne cudi me uopste,kod njih je na prvom mestu novac...covek je mnogo nize na lestvici prioriteta..

Nemamo mi pojma što pijemo, jedemo, gdje živimo.

Sve su to skrivene igre gdje smo mi beznačajni, neobaviješteni, nemoćni glumci.

Jedino je potrebno da imamo sreće, da nas ne oštete previše.

Čime li nas truju? Zato je narod i bolestan a i ja nisam baš najbolje. Ipak, izduraću nekako -do smrti.