|
| |
Autor | Poruka |
---|
Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Giovanni Boccaccio Sub 12 Maj - 0:11 | |
| Giovanni Boccaccio Đovani Bokačo (it. Giovanni Boccaccio), (1313- decembar 1375), italijanski književnik, humanista. Učestvovao aktivno u političkom i kulturnom životu firentinske Komune. Đovani Bokačo, jedan od najznačajnijih pisaca humanizma, rođen je 1313. godine, najverovatnije u Certaldu, kao vanbračno dete imućnog trgovca Bokačina di Kelina. Mladost je proveo u Napulju, gde se školovao i započeo svoj književni razvoj. Kada se pojavila crna kuga 1348. godine, Bokačo se nalazio u Firenci. Od kuge su umrli njegov otac i maćeha, i tada je Bokačo ostao na čelu roditeljskog doma. Nakon 1348. godine, književna slava i društveni položaj počeli su da mu donose različita priznanja od firentinske Komune. Pisac se tokom sledeće decenije bavio raznim zvaničnim, diplomatskim poslovima. Veoma veliki uticaj na Bokačov duhovni razvoj i književni rad imao je Petrarka, sa kojim se Bokačo upoznao 1350. godine u Firenci, i sa kojim je ostao prijatelj do kraja života. Propast zavere u decembru 1360. godine, u koju su bile umešane ličnosti veoma bliske Bokaču izmenila je političke odnose unutar firentinske Komune. U tom periodu Bokačo je udaljen od javnih obaveza. Razočaran prevarama i intrigama u gradskom političkom životu pisac se povukao u Certaldo, gde je učio i meditirao. U novoj fazi političke napetosti, Bokačo je dobio nova javna zaduženja. Od velike važnosti bila je njegova poslanička misija, od avgusta do novembra 1365. godine, koja je papi Urbanu V donela podršku Firence za povratak papskog dvora u Rim. U proleće 1371. godine vratio se u Certaldo sa svog poslednjeg putovanja u Napulj, i tu je živeo u oskudici, bolestan, među svojim knjigama. Godine 1373. firentinska Komuna ga je pozvala da u crkvi San Stefano di Badija javno čita i tumači Danteovu Komediju. Umro je u Certaldu 21. decembra 1375. godine. Književna aktivnost u NapuljuDuh Napulja, kao i život koji je tamo vodio sasvim je odgovarao Bokačovim ljudskim, intelektualnim i stvaralačkim težnjama. Kretao se u krugovima učenih ljudi i otmenog sveta. Bilo mu je omogućeno da koristi veliku kraljevsku biblioteku, u kojoj je zadovoljavao svoja široka interesovanja u vezi sa književnošću, astrologijom, mitologijom i drugim područjima. U takvoj društvenoj i kulturnoj sredini, kojoj je obeležje davala hedonistička i aristokratska literatura, Bokačo je započeo intenzivnu književnu aktivnost, kako na latinskom, tako i na narodnom jeziku. Ipak, usredsredio se na dela na narodnom jeziku namenjena dvorskoj sredini u kojima je obradio niz motiva u vezi sa sopstvenom ličnošću. Bokačo, poput Petrarke i Dantea doživljava kao najznačajniji događaj u formiranju sebe kao književnika susret sa ženom, koja će ostati njegova jedina prava i nikad zaboravljena ljubav. I danas je nejasno da li je ova velika Bokačova ljubav samo plod mašte i literarne konvencije ili realan doživljaj presudan u razvoju pisca. Bokačova Fijameta je, kako on sam tvrdi, bila nezakonita ćerka Roberta Anžujskog. Ako se izostave razne Rime, prvo delo koje je Bokačo sastavio bio je kraći spev, Dijanin lov, mala poema od osamnaest pevanja u tercinama. Delo evropske slave iz napuljskog perioda jeste roman u prozi, u pet knjiga, Filokolo. Bokačo je u ovom delu proširio, u književnosti već poznatu temu o doživljajima dvoje mladih ljubavnika, Florija i Bjanćifiore. Herojski, dvorski i viteški pogled ima osnovnu ulogu u Teseidi, poemi u oktavama u dvanaest knjiga, posvećenih Fijameti. Književna aktivnost u FirenciFirenca je, nasuprot Napulju bila sredina praktičnog, trgovačkog, politikom i borbama angažovanog grada. Bokačo je nastavio sa svojom književnom delatnošću u drugačijem književnom podneblju. On sada piše dela u kojima spaja dvorsku sredinu, u kojoj se prethodnih godina kretao, sa ambijentom grada i njegovom bogatom tradicijom. Elegija gospođe Fijamete, prvi je moderni psihološki i realistički roman. Žena u ovom delu nije prikazana kao predmet obožavanja, već kao subjekat koji pripoveda o svojoj ljubavnoj patnji. Najzrelije Bokačovo pesničko ostvarenje u firentinskom periodu je Fijezolanska priča o nimfama, mala poema u 473 oktave, odraz poštovanja pisca prema firentinskoj tradiciji. U Dekameronu, remek delu oblikovanom najverovatnije između 1348. i 1351. godine, Bokačo je uspeo da prikaže život u svoj njegovoj punoći i da stvori predstavu svestrane, bogate slike o ljudima, najrazličitijih iskustava i tipova. Dekameron je zbirka od sto novela, vešto osmišljene, precizne strukture, koja najavljuje Bokača kao jednog od najznačajnijih nosilaca humanističkih ideja. wikipedija |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 12 Maj - 0:12 | |
| Razvratni svet srednjeg vekaU 14. veku u Italiji su se već javili prvi humanistički odjeci. Kada je oko 1350. godine Bokačo (Giovanni Boccaccio) napisao “Dekameron”, njegova kritika lažnog morala i prikazivanje sasvim drugačijeg života od onog koji je zagovarala crkva bila je više nego šokantna. “Dekameron” sadrži 100 novela, a uokviruje ih priča o sedam devojaka i tri mladića koji su napustili Firencu kako bi pobegli od kuge koja hara gradom. Ova vesela družina nastoji da zanimljivim pripovedanjem zaboravi na životna zla. Tokom 10 dana, svako ima zadatak da ispriča po jednu priču na zadatu temu. U pričama o srećnim i nesrećnim ljubavima, preljubi, snalažljivim ljudima i raznim anegdotama, prepliću se teme o velikodušnosti, ljubavi, sreći… Tim pripovestima Bokačo je oslikao svet svog vremena, baš onakav kakav je zaista bio. Okvir “Dekamerona”: mladići i devojke pričaju priče kako bi prekratili vreme i odvratili misli od smrti Ako mislite da su se žene u poslednje vreme mnogo “otele kontroli”, da je sveštenstvo uvek bilo slika i prilika čednosti i moralne čistoće, da su muškarci oduvek mislili samo na seks, pročitajte sinopsise triju novela iz “Dekamerona”. Treći dan, novela četvrtaPučo je bio pobožan čovek, pa je zbog isposničkog života svoju lepu i mladu ženu Izabetu lišavao seksualnih zadovoljstava. Sprijateljio se sa zgodnim kaluđerom, koji je odmah shvatio u čemu oskudeva Izabeta, pa odluči da joj pomogne. Tako je kaluđer smislio da ukaže Puču kraći put do večitog blaženstva: rekao mu je da mora svaki dan da posti, dvaput dnevno da ide u crkvu, a čim se smrači, u položaju raspeća da gleda u nebo misleći na Hrista, sve do jutra, i tako 40 dana. Dok je Pučo sledio uputstva kako da postane svetac, kaluđer je u njegovoj postelji uživao u seksu sa Izabetom. Kada je prošlo 40 dana, žena se toliko “navikla na kaluđerovu hranu jer je kod muža suviše postila, da je našla načina da se još dugo s kaluđerom hrani na drugom mestu”. Niko nije imun na nedostatak seksa: kaluđer u grehu s tuđom ženom Treći dan, novela prvaNuto je bio baštovan u ženskom manastiru čuvenom po svojoj pobožnosti. Nije bio zadovoljan platom, pa se vratio u rodni kraj i ispričao svoju muku mladom Masetu. Maseto zažele da bude u blizini tih kaluđerica, pa odluči da se pretvara da je nem, jer je shvatio da je to šansa da ga zaposle u manastiru pošto ne može da se šali s kaluđericama. Plan mu je uspeo, i jednom dve kaluđerice odlučiše da ga odvedu u kolibu i tamo s njim utole žeđ, jer su “čule da su sve miline ovog sveta ništavne prema milini koja ženu obuzima u muškarčevom zagrljaju”. To su shvatile i ostale kaluđerice, pa su redovno uživale u nevaljalim slastima. Najpohotnija je bila opatica, pa Maseto nije mogao da podmiri njene potrebe, a još je usluživao njih osam. Tada progovori i reče joj da ga oslobodi te obaveze ili da stane na put tolikom kidisanju, ili će progovoriti pred svetom. Da ne bi manastir izašao na loš glas, postaviše ga na mesto upravnika, a on nastavi da obavlja svoju dužnost u manjoj meri. U starosti se vratio svojoj kući kao bogat čovek i otac dece za čije vaspitanje nije morao da brine. I svima je govorio da tako Hrist postupa sa onima koji mu nasađuju rogove. Šesti dan, novela sedmaU gradu Pratu ženska preljuba kažnjavala se bešenjem. Rinaldo de Puljezi uhvatio je svoju ženu u preljubi i odveo je na sud kako bi joj zakon presudio. Žena je priznala da je varala muža, ali zamoli da joj se dozvoli da pita muža da li mu je uvek zadovoljavala potrebe. Rinaldo to nije mogao poreći, te žena reče da ne vidi razlog zašto bi sedela kod kuće neiskorišćena, kada već nije potrebna svom mužu. Sud se složi s njom i izmeni zakon tako da svaka žena koja potpuno zadovolji svoga muža ima pravo da zadovoljava i druge muškarce. Bokačo je u “Dekameronu” otkrio prikriveni svet kasnog srednjeg veka i skinuo maske svima koji su se izdavali za čedne, poštene i moralne ljude. Čini se da su žene podvrgnute najoštrijoj kritici. Ni njihovu lepotu nije poštedeo – u prilog tome govori citat: “Ona je bila jedna od najlepših i najumiljatijih devojaka u Pizi, gde ih je uopšte mali broj koje ne liče na guštere.” Bokačov svet pokreće nagon, prirodna sklonost, a čine ga i domišljati mladići, glupi i lakoverni muškarci, razuzdane kaluđerice, brižni i strogi roditelji, zaljubljeni parovi… Izgleda da se nije mnogo toga promenilo. vanabe |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 12 Maj - 0:15 | |
| Okvir DekameronaSedam devojaka i tri mladića sreću se u Crkvi svete Marije Novele, stvaraju dogovor u kome će priča postati spasonosna sila koja pobeđuje smrt. Postoje mišljenja da su sedam devojaka Bokačove ljubavnice – od Pampineje, koju je prvu voleo, do Elize, koju je voleo kada je pisao delo. Međutim, Pampineja je bujna, Fijameta je raspevana, Emilija je laskavica, LauretaPetrarkina Laura, Neifila ponovo zaljubljena, i Eliza Vergilijeva Didona. Bar tako tvrdi de Sanktis. Devojaka ima koliko i dana u nedelji, planeta na nebu, teoloških vrlina (slobodnih veština). Broj tri, koliko ima mladića, simbolizuje muško načelo i sveto trojstvo. Panfilo sav ljubav prepostavlja se da predstavlja nevernog Bokača, Filostrato pobeđen ljubavlju, predstavlja Bokača odgurnutog. Dioneo, na kraju je jedan od piščevih potpisa, te je ovaj pripovedač razvratnih priča na kraju dana, verovatno sam autor. Pripovedanje novela samo je deo njihove aktivnosti, i oni od toga prave ritual – ceremoniju krunisanja, zadavanje teme i pravila pripovedanja. Maglovit okvir govori o još nekim njihovim stalnim aktivnostima kao što su šetnje. Poruka Dekamerona je možda, budimo velikodušni da bi tako ovekovečili svoje kratke živote. Pripovedanje je podeljeno na četiri teme. Prva slobodna (1 dan), druga o fortuni (2 dana), o amoru (četiri dana) i o velikodušnosti (1 dan). Bokačo nije želeo da stil okvira puno odudara od stila novela pa je uveo i prelaze. |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 12 Maj - 0:17 | |
| Stil DekameronaAsketski duh koji vladao srednjovekovljem postavio je vrhunac savršenstva u ekstazu. Danteova alegorijska bića odraz su zamagljene vizije sveta, želje da se nešto kaže po ugledu na teokratsku literaturu, legende, misterije, vizije i alegorije. Nasuprot takvom svetu postoji početkom 14. veka živa trubadurska tradicija koja na svet gleda mnogo vedrije, postoje novele – priče o događajima od velikog značaja koji nam se dopadaju kao istiniti. Ipak, nepolodnost dela koja su prethodila Dekameronu je nespecifičnost situacije, opštost likova, i to je polje na kome će Bokačo, učenjak, poznavalac, Dantea i klasike, začeti svoj literarni svet. Oskudan, protokolaran okvir Dekamerona on ispunjava individualiziranim pričama, u kojima glavnu ulogu igraju dve pojave – ljubav i inteligencija. U odnosu na njih se čitav svet ponovo procenjuje. Duh humanizma po čijim je stavovima i pesnik živeo, nameće mu da istakne u svom delu trijumf razuma i duha, prirodnog nagona, nad misticizmom klera. Dekameronom Bokačo uzdiže zemaljski život iz blata, a književni rod novele iz niskih u srednje staleže. Njegovo oružje je vesela karikatura. Kako ona funkcioniše? Karikatura je realno prikazivanje predmeta uz isticanje njegove slabe i smešne strane, i upravo je to sredstvo poslužilo Bokaču da stvori svoj novi svet – koji je prirodan, a ne duhovan. Unutrašnji duhovni život pun misterije i fanatizma koji nalazimo kod Dantea – ovde je potisnut nagonom – silovitom reakcijom na sopstvenu suprotnost. U tom svetu Bog i proviđenje su samo imenovani, dok svetom i ljudskim sudbinama upravlja slepi slučaj – Fortuna, koja se može pobediti samo uz pomoć inteligencije. Natprirodnog nema, može se pojaviti samo kao šala i prevara, dok se Bajka javlja samo u dve novele poslednjeg dana u pričama o čarobnom vrtu i velikodušnosti. Legenda je izložena parodiji, viteški ideali se hvale, ali u sklopu renesansnog zanosa zaštite prirodnog ponošanja, lične inicijative i domišljatosti. Zbog takvih karakteristika Bokačovo je delo nazvano Ljudskom komedijom, čistoj suprotnosti Božanstvenoj Komediji, a ovaj termin upotrebljava i De Sanktis. Ovo definiše poetski svet u kome je telo suprotstavjleno strogosti klera, u kome profani svet karikira svoje gospodare. Zlobno društvo neznalica se suprotstavlja inteligentnom društvu. Komični motiv Dekamerona proističe iz inteligentnog, a ne moralnog sveta. Lukavi duh stalno trijumfiuje nad neukim. Takav pogled prema intelektu dolazi iz kulta lepe forme, lepe reči i najezde antičkog nasleđa koji dolaze posle Dantea. Umetnike interesuje lepa odeća stvarnosti, a u proučavanju ih vodi erudicija. Javlja se naturalizam i realizam praktičnog života. Ali Bokačov svet nije čisto realističan. Pre svega zato što njegov cilj nije da predstavi precizno svet kakav jeste, već da pronađe čudesne i izuzetne slučajeve i da ih predstavi na duhovit način. Novele su samo prividno, površno raspoređene na teme i lelujaju od krajnosti do krajnosti; tragično i komični, visoko i nisko, mešaju se kao odraz šireg pogleda na svet. Autor i slušalac su superiorni nad pričom – nalaze se visoko iznad nje, nepredvidivi, posmatraju svoj predmet kritički, zabavljaju se i naslađuju njime na elegantan način. Vrsta čudesnoga koja iz toga izvire je sasvim nova – ljudska dela u hiru slučaja koja pobeđuu pretpostavke razuma. Zato De Sanktis Dekameron naziva i Karavanom mašte u kome su ljudi oslobođeni svih veza naočigled smrti – pozornica ljudskih dela kojima upravlja slučaj. Pošto je interes Dekamorona u neobičnosti uzroka i posledica događaja, moralno je potpuno uklonjeno – vrlina je takođe književna – prerađena iz viteških romana i svetovne literature. Gospoda pokazuju svoju vrlinu time što se ne služe zlo svojom silom već se pokazuju darežljivi i uslužni. Vrlina tako više nema teološki i mističan karakter – i stvara se osećaj vedrine. Srećne i tužne priče plivaju u lepom okviru sve utopljene u tu vedrinu. Opisi, razgovori i refleksije razblažuju i rasplinjuju svaku tugu i kob – negativnee, ali i pozitivne emocije postaju sasvim površne. Uslovljen istorijskim okolnostima (pobedom gibelina, miru, povratku antičkom nasleđu) intelekt se razmnožio, stvorio svoju klasu (humaniste) i tako se izdvojio od ostatka sveta. Siguran znak učenosti u tom soju postalo je smejanje grešnom, neukom svetu. Čak i propovednici više nisu bili sumorni već su nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama zabave slušaoce. Zato i Bokačo sebi dozvoljava da u Dekameronu svetovni ljudi prilikom ispovesti (Ćapeleto) magarče glupe i tupe sveštenike. Ali šta to vidimo u prelazu, Bokačovom izumu – Pamfilo počinje pripovetku da će se raditi o tome da svaku stvar treba raditi u ime Boga, jer on uzima u obzir čistotu molioca, a ne njegovo neznanje, niti to što je možda u paklu. Zatim se ocrtava čovek koji uživa u grehu, koji sa zadovoljstvom i svesno čini zlo. U Burgundiji se ponaša drugačije, kao ljubazan i blag. Zelenaši se, kad Ćapeleto oboli, brinu da im njegova smrt u njohovoj kuće ne naškodi za posao, jer su Italijanski zelenaši. Iako bi ga otac pustio sa ispovesti brže, matorom Italijanu je stalo da što više slaže, jer u laži uživa, a ovo mu je poslednja. Jednom sam ljunuo u božijem hramu kaže na kraju Ćapeleto, a sveštenik mu odgovara, nema veze svi mi tamo pljujemo po ceo dan. Čak i prevaranti su zgranuti i razveseljeni Ćapeletovim bezočnim laganjem. Pošto je Ćapeleto postao svetac Bokačo zaključuje, da nije važno kakvom se svecu molimo dok god je naša misao čista i iskrena. Iako je pripovedač u ovoj priči moralno neopredeljen zbog štoga što ne procenjuje svetsku pravdu, već svoje mogućnosti, i odnos sa bogom – on postavlja jednu komičnu situaciju – oduševljenog fratra i lažljivog Ćapeleta – i iz rušenja jedne od misterija hrišćanstva – poslednje ispovesti – navir komika. U istom maniru, čuda svetaca ( Martelino, Fra Alberto) prikazana su sa komičnom vesečošću. U priči o Martlinu tri lakrdijaša dolaze da vide umrlog sveca Ariga. Da bi ušli u puni crkvu, Martelino se pravi oduzetim. Štos bi mu upalio ali ga je neko prepoznao i onda su ga tukli. Da bi ga spasili, prijatelji ga optužuju za krađu, od čega se on brani, ali je barem spašen od batina zbog glume hendikepiranosti. Svu trojicu spašav i nagrađuje uslužni Sandro, predstavnik plemićke vrline. Priča o Martelinu je zabavna priča, bez oštre poente, koja se igra sa motivom svetosti. Još bezobraznija je priča o Fra Albertu koji je ubedio ženu da se u nju zaljubio Anđeo Gavrilo. Niko ne potencira da je važno to što je on loše završio – važna je priča, koja je prijatna, fluentna i drži pažnju. Tako i Pampineja počinje priču – želi da ispriča novelu koja će sve da nasmeje, ali da se ne udalji suviše od teme pripovedanja. Priča je takođe o prevarantu koji postaje sveštenik preselivši se iz Imole u Veneciju. U ovoj priči Fra Laberto zastupa intelekt, koji se zlo služi svojom moći nad priglupim svetom. Iz toga takođe izbija vrcava komika, posebno kada joj kaže da ga je anđeo prebio i zatražio da se izvini što je kudio njenu lepotu – Lizeta se toliko nadula od uzbuđenja da joj košulja nije prekrivala zadnjicu. Namere fra Alberta su potpuno telesne, ali i smešne. Tu dolazi do onog momenta koji Auerbah navodi kao primer za Bokačovo tretiranje stvarnosti razgovor glupe Lizete i neke žene oko Arhanđela Gavrila, vrhunac komičnog u ovoj noveli. Sa psihološkom rafiniranošću on oslikava prijino ustezanje i tobož verovanje Lizeti da bi joj ona ispričala celu priču. Posle toga su mnoge peripetije – skakanje u kanal Grande, svetkovina na kojoj se Alberto prerušava u divljeg čoveka da bi pobegao od devera. Život predstavljen u Dekameronu je velika slika sveta nad kojom se dižu Danteove paklene Malebolge. Kulturan i uglađen svet u njemu je refleks viteških romana (Federico degli Albriđi). U tom svetu. Utisak je da se u novelama nalazimo u površnom i lakomislenom svetu, okrenutom ka spolja, ka uživanju, sudbinama nošenim tamo-'vamo vihorovima slučaja i sreće. Kultura u prvom cvatu, ruga se nekulturi nižih slojeva. Osnovni karakter koji daje radost Dekameronovim prizorima je priprostost neukih ljudi. Pripovedači Bokača su renesansni ljudi – oni provode veseo ali pristojan život, zazivaju Boga, i poštuju Vrkvu i religiozne forme – međutim oni se smeju glupanima i lukavcima bez težnje da svet isprave u moralnom smislu, ili da ga reformišu – nalik Kralju Liru na krahu Šekspirove drame, kada drži Kordeliju u naručju, mrtvu. Ta neposrednost smrti je kuga, kod Bokača. Radosnoj atmosferi pripovedaka u mnogome doprinosi njihov okvir – jer su i njihovim pripovdačima one samo sredstvo da se vreme provede ugodno, i da se ne misli na svakodnevne opasnosti. Ono što ih čini zanimljivim jeste Bokačova umetnost lokalizacije – pričanja priče kao da je jedinstvena, kao da se odigrala samo jedan put. Bio je poznat po tome da je do preciznosti hirurga obrađivao predanja sve dok ne bi bile samo njegove priče. (Paklena devojka V, . Tu Bokačo priča jednu običnu priču o tome kako žena precenjuje svoju lepotu i kudi druge ,ali zbog načina pričanja, pametne dosetke njenog strica i još nekih detalja, priča izgleda kao da se dogodila samo jednom u Čelatiku. (Shvatila je Freskove istinite reči onako kako bi ih razumela ovca) |
| | | Shadow ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 12 Maj - 0:19 | |
| Forma noveleBokačove inovacije u formi novele bile su uvođenje individualnih crta karaktera, umesto opštih tipova, uvođenje ambivalentnih likova, ograničavanje dajstva Fortune... Njegova kompoziciona struktura sa druge strane pratila je ranu novelističku tradiciju, sa tom specifičnošću što je Bokačova zbližavala razne žanrovske izvore. Bokačova shema u najvećem broju pripovedaka izgleda ovako: 1)Motivacija ili priprema situacije 2) Izlaz iz situacije pomoću aktivne samoinicijativnosti 3) Humanistička lekcija iz morala Uz to, postoje i nerešive situacije sa tragičnim krajem, izuzetni slučajevi i bajke (radnje sa karakterom iskušenja). Dešava se da postoje i složenije strukture – da zadovoljenje želje jednog lika vodi šteti drugog; ili sintagmatska serija sa dva toka – sticanje onoga što se želi i izbegavanje nastale pretnje. Bokačova sredstva, su, za razliku od legendi, retorička, a ne čisto narodska. On polaže veliki deo uživanja na dramski efekat rasprava i argumentacija. Kada se koristi vulgarizmima on to čini da ocrta npr. posustajanje duše u ženi (madam Lizeta razgovara sa prijom). Sočnost kratkih novela je u zaključku, baš kao i kod soneta. Taj zaključak je često nenadan i u suprotnosti je sa premisama – te izreke, dosetke, epigrame i šale stvorila je škola trubadura ili «vesele nauke». Međutim, zabavna karikatura je Bokačov zanat, a poenta je uopštena, zabavna stvar koja proizilazi iz raskošnog zapleta situacija i misli. wikipedija |
| | | lunja-lica Član
Poruka : 82
Učlanjen : 28.06.2013
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 6 Jul - 16:00 | |
| Бокачо никад није упознао писца „Божанствене комедије”, али може да се каже да је с њим провео већину живота. Ево и како Kад је Ђованију Бокачу било осам година, Данте Алигијери је умро. Било је то септембра 1321. године. Бокачо је, кажу, већ тада показивао наклоност ка писању, а Данте је још за живота постао велики и ненадмашни писац. Данте у руци држи своју „Божанствену комедију” Бокачо је први пут чуо за Дантеа десетак година касније, кад је у Напуљу почео да студира право, и то од Чина да Пистоје, свог професора а Дантеовог пријатеља. Било је то лепо раздобље Бокачове младости. Његов отац, иначе важан сарадник банке „Барди” која је финансирала анжујско краљевство и била угледна у напуљским политичким и друштвеним круговима, коначно је схватио да од његовог сина првенца никада неће постати ни трговац ни банкар, и да је узалуд губио новац плаћајући му школовање у трговачкој школи, па га је послао да студира право код Чина да Пистоје, познатог правника. Десило се, међутим, да су на Бокача више деловале Пистојине приче о књижевности него о праву, нарочито оне о Дантеу. Кад је очева банка изгубила послове на напуљском двору, Бокачо је морао да се врати у Фиренцу, жалећи за, како је говорио, величанственим Напуљем где су непрестано приређиване велике забаве пуне угледних гостију. Међутим, да није прешао у Фиренцу, не би срео песника Форезе Донатија, пуног прича о Дантеу с којим је пријатељевао у младости. Од тада живот као да је усмеравао Бокача ка Дантеу. Прво је, тражећи посао, годину дана провео у Равени, на двору, затим још једну у Форлију, такође на двору, на истим местима где је боравио и Данте, и где је још било много његових пријатеља, наравно, пуних прича о славном песнику. Следећа прилика да слуша о њему био је сусрет с Дантеовом кћерком, калуђерицом Беатриче, кад га је фирентинска општина послала да јој преда десет златних фјорина на поклон. Било је то 1350. године. Претпоставља се да је убрзо након тога Бокачо написао прву верзију Дантеове биографије, а затим, до краја те деценије, још две. Ниједна није објављена за Бокачовог живота. Познате су под насловима „Дантеов живот” и „Кратки трактат у похвалу Дантеу”. Неутешни песник Ђовани Бокачо у мермеру, испред галерије Уфици у Фиренци Историчари књижевности сматрају да је Бокачо сачувао сва Дантеова дела зато што их је уредно пописао и описао. Не значи да је Дантеов живот био баш онакав како га је Бокачо приказао. Уосталом, то је истина виђена погледом једног књижевника а не историчара, и пуна је митова о Дантеу, легенди и личних утисака његових пријатеља. Једна од њих је и сан Дантеове мајке. Бокачо тврди да се њој, непосредно пред порођај, „у сну јавило да се налази под веома високим ловором, на зеленој ливади, крај врло бистрог извора, и ту је осетила као да рађа сина који је убрзо, хранећи се само бобицама што су падале с овог ловора и пијући из бистрог извора, како јој се учинило, постао пастир, и из све снаге се трудио да дохвати гранчице дрвета чији га је плод отхранио. И док се тако упињао, учинило јој се да види како је пао, а кад се поново дигао, видела је да он више није човек, него је постао паун. Томе се толико зачудила да се тргла из сна. Није дуго прошло, а њој је дошло време да се породи, и родила је сина коме је у договору с оцем дала име Данте: и с правом, зато што је за тим именом уследио и најбољи учинак, као што ће се касније видети.” Данте, објаснио је затим Бокачо, значи – онај који даје. Беатриче, Дантеова умрла љубав из младости, чежња због које је написао „Божанствену комедију”, не би ли се кроз „Пакао” и „Чистилиште” сјединио с њом у „Рају”, у Бокачовом спису је, наравно, посебна и велика тема. По њему, Данте и Беатриче су се срели првог маја, на празник „када благост неба заодене земљу својим украсима”, у кући угледног Фолка Портинарија који је окупио суседе на весеље. Ту је била и његова кћерчица Беатриче. Било јој је осам година и била је „прилично љупка за своје детиње године, по понашању врло отмена и пријатна, а по држању и говору много озбиљнија и скромнија него што је то њена младост захтевала; а осим тога, црте лица су јој биле врло нежне и изванредно распоређене, и поред лепоте, пуне толико часне чежње да су многи могли помислити да је то безмало некакво анђелче. Она се, дакле, таква какву је описујем, или можда још много лепша, указала пред очима нашег Дантеа на том слављу, вероватно не први пут, али први пут кадра да изазове љубав; њему се, мада још дечаку, њена лепа слика толико дубоко урезала у срце да се од тога дана више никада, док је био жив, није одвајао од ње.” Кад је прелепа Беатриче умрла при крају двадесет четврте године, Данте је био неутешан. „Споља је био постао, било због суза, било због јада који је осећао у срцу, било зато што је био потпуно престао да брине о себи, наизглед безмало некакав дивљак: мршав, зарастао у браду и готово сав изобличен.” Стид због похоте Точак судбине из Бокачовог дела „О судбинама славних људи” („De Casibus Virorum Illustrium”) с биографијама 54 чувене личности По Бокачу, сви су знали за Дантеова дела, нарочито за „онај део његове Комедије који је насловио Пакао”. Као доказ његове омиљености, Бокачо наводи да је једног дана у Верони, док је пролазио поред групе жена, једна казала: „Жене, видите ли овога што иде у пакао, па се врати кад му се прохте и овамо преноси вести о онима који су већ тамо?” Друга јој је дала за право зато што му је „брада коврџава” и зато што је тамнопут „од силне врелине и дима што су тамо доле”. Данте је, наводно, све то чуо и, „малтене задовољан што оне тако мисле, мало се осмехујући, продужио је даље”. Да је Бокачо обожавао и да се дивио Дантеу, види се од прве до последње странице. Описујући га, његов изглед и његову нарав, Бокачо наводи само једну једину ману, силно се извињавајући. „Стид ме је што морам понеким недостатком да укаљам славу онако знаменитог човека”, каже на почетку дугачког објашњења зашто то чини, да би, пре него што ће коначно рећи која је то Дантеова мана, поновио: „Уза сву ту врлину, уза све то знање које је постојало у овом чудесном песнику, пространо место заузимала је похота, и то не само у младости него и у зрелом добу. Тај порок, као што је природно и уобичајено, и безмало нужно, уистину не само да се не може похвалити него се не може достојно ни оправдати. Али, ко би међу смртницима био праведни судија који би га осудио? Ја не бих.” Године 1373. град Фиренца је одредила Бокача да у цркви Светог Стефана (Санто Стефано ди Бадија) јавно тумачи Дантеову „Божанствену комедију”. Бокачо је припремио 55 предавања. Прво је одржао 23. октобра, и наставио сваке недеље, сваког пута пред препуном црквом, до почетка идуће године кад због болести више није могао да се креће. Било је то једно лепо пријатељство. Izvor, Politikin zabavnik |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pet 6 Feb - 8:34 | |
| Talijanski pisac i pjesnik. Pretpostavlja se da je rođen 16. lipnja 1313. godine, iako sasvim točan datum nije nikada utvrđen. Za života bio je blizak prijatelj s velikim renesansim umjetnikom Francescom Petrarcom. Gotovo je sigurno da je bio nezakonito dijete fiorentinskog trgovca Boccaccia de Chelina i nepoznate žene. Rani biografi tvrde kako je njegova majka bila francuska plemkinja Gianne te da je i sam Boccaccio rođen u Parizu. Danas prevladava mišljenje da je rođen ipak u Toscani, najvjerovatnije u mjestu Certaldo, odakle je i njegov otac. Mladi je Boccaccio odrastao u Firenzi. Njegov otac radio je tvrtki Compagnia dei Bardi koja se bavila trgovinom i bankarskim poslovima. Giovannijev se otac dvadesetih godina 14. stoljeća vjenčao s Margheritom del Mardoli. Godine 1326. seli se u Napulj zajedno s obitelji kada je njegov otac postao šef poslovnice Compagnia dei Bardi u Napulju. Otac je imao želju da se sin bavi istim poslom kao i on, ali Giovanni nije pokazivao ni najmanji interes za trgovinu i bankarstvo. Tako je školujući se za trgovca i bankara izgubio šest godina života. Još šest godina izgubio je nagovorivši oca da financira studij kanonskog prava. Tijekom studija razvio je svoj interes za literaturu tvrdeći da je već u majčinoj utrobi od prirode bio određen za pjesnička razmatranja. Znanja o pjesničkom umijeću stekao je sam učeći vještine pjesništva. U napuljskom razdoblju života, u kojem se uglavnom oblikuje njegova intelektualna fizionomija i književna kultura, piščevoj je prirodi osobito pogodovala raskošna i galantna sredina anžujskog dvora, gdje je bio prihvaćen zahvaljujući vezama koje je već njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi. Godine 1340. propala je banka obitelji Bardi zato što engleski kralj nije mogao platiti dugove, a zajedno s bankom propao je i novac koji je u nju uložio Boccacciov otac. Pjesnik je bio primoran vratiti se u Firenzu i posvetiti se korisnijem poslu. Početkom tridesetih godina 14. stoljeća budući tvorac "Decamreona" postao je otac dvoje nezakotine djece (Mario i Giulio). Desetak godina kasnije otac je još jednog nezakonitog dijeteta (Violante) koje je rođeno u Ravenni gdje je Boccaccio bio gost Ostatija I da Polenta (1345. - 1346.). Prvi Boccaccijevi književni pokušaji bili su roman "Filocolo" (1336.), spjev "Filostrato" (1336.) i poema "Teseida" (1339.). Za njegov književni rad inspirirala ga žena koju će u svojim pjesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i narednih pet godina nastaju djela - ekloga "Ninfale d' Ameto", alegorijska poema "Amorosa visione", prozna "Elegia di madonna Fiammetta" i pastoralna pjesma "Ninfale Fiesolano". Sudbonosne 1348. godine dok je kuga nemilice morila Fiorentince započeo je pisati knjigu koja se zove "Decameron". To jedinstveno remek-djelo svjetske književnosti dovršeno je pet godina kasnije. Djelo se sastoji od stotinu novela što ih je, prema okvirnoj fabuli u roku od deset dana ispripovijedalo sedam žena i trojica mladića koji su iz okuženog grada pobjegli u raskošnu vilu na fiesolanskim brežuljcima. Oslobođene klasicističkog, moralizatorskog i zdravorazumskog balasta, te novele sačinjavaju cjelovitu kompoziciju od stotinu živih slika u kojima ne samo da je odražen život jednog doba, nego je izražen, u čitavoj svojoj punoći, i jedan individualan doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja. U posljednjem razdoblju svoga stvaralaštva Boccaccio je više učenjak nego umjetnik te, osim satire "Corbaccio o labirinito d'amore" (1354.-1355.), piše svoja djela u humanističkom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao je i šesnaest ekloga pod naslovom "Bucolicum carmen"; anegdotske zbirke "De casibus virorum illustrium" i "De claris mulieribus". Te petnaest knjiga "De genealogiis deorum gentilium" u kojima je antička mitologija protumačena u njenom povijesnom, alegorijskom, moralnom i simboličkom smislu. Boccaccio je također bio prvi 'dantist'. O davnašnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu svjedoče "Trattatello in laude di Dante" (1357. - 1362.) te komentar prvih 17 pjevanja "Pakla".Boccaccio je uživao veliki ugled i bio je cijenjen kod svojih sugrađana te mu je komuna povjeravala različita putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Boccaccio 1362. doživljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svjetovnih interesa pa i književnosti. Posljednje godine života pjesnika je pratila bolest i oskudice. Nisu uspjeli njegovi pokušaji da dobije sigurnu i unosnu službu u Napulju, te se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumači Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je tu svoju zadnju djelatnost zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu, gdje je i sahranjen, 21. prosinca 1375. godine u 62-oj godini života. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pet 6 Feb - 8:37 | |
| Ne dopuštam nikome da zaviri u moju kesu i dušu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Sub 4 Jul - 17:22 | |
| Remek delo najvećeg italijanskog pisca srednjeg veka kojim je obogatio i zadužio svetsku književnu baštinu. Dekameron je zbirka od sto novela, koje deset mladih ljudi priča u toku deset dana. To je himna slobodnom i nagonskom životu, bez etičkih religioznih i filozofskih ograda. Ovo delo predstavlja veliki vašar psiholoških zapažanja proisteklih iz tanane ljubavi prema čoveku i njegovim strastima, opisanim sa velikim realizmom, tkanim senzualnimi bombastim nitima, ali istovremeno bistrim i biranim rečima, do te mere da je malo takvih primera u svetskoj knjizevnosti... Značaj Dekamerona jeste i u tome što su karakteri ljudi što je Bokačo opisivao, slika čoveka uopšte, u svim istorijskim i vremenskim razdobljima, pa samim tim i savremenog čoveka uopšte. To je jedan od bitnih razloga što je ovo delo preživelo proveru vremena i rado se čita i danas... Dekameron |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:06 | |
| Prvi Boccaccijevi knjizevni pokusaji bili su roman "Filocolo" (1336.), spjev "Filostrato" (1336.) i poema "Teseida" (1339.). Za njegov knjizevni rad inspirirala ga zena koju ce u svojim pjesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i narednih pet godina nastaju djela - ekloga "Ninfale d' Ameto", alegorijska poema "Amorosa visione", prozna "Elegia di madonna Fiammetta" i pastoralna pjesma "Ninfale Fiesolano". Sudbonosne 1348. godine dok je kuga nemilice morila Fiorentince zapoceo je pisati knjigu koja se zove "Decameron". To jedinstveno remek-djelo svjetske knjizevnosti dovrseno je pet godina kasnije. U posljednjem razdoblju svoga stvaralastva Boccaccio je vise ucenjak nego umjetnik te, osim satire "Corbaccio o labirinito d'amore" (1354.-1355.), pise svoja djela u humanistickom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao je i sesnaest ekloga pod naslovom "Bucolicum carmen"; anegdotske zbirke "De casibus virorum illustrium" i "De claris mulieribus". Te petnaest knjiga "De genealogiis deorum gentilium" u kojima je anticka mitologija protumacena u njenom povijesnom, alegorijskom, moralnom i simbolickom smislu. Boccaccio je takodjer bio prvi 'dantist'. O davnasnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu svjedoce "Trattatello in laude di Dante" (1357. - 1362.) te komentar prvih 17 pjevanja "Pakla". Boccaccio je uzivao veliki ugled i bio je cijenjen kod svojih sugradjana te mu je komuna povjeravala razlicita putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Boccaccio 1362. dozivljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svjetovnih interesa pa i knjizevnosti. Posljednje godine zivota pjesnika je pratila bolest i oskudice. Nisu uspjeli njegovi pokusaji da dobije sigurnu i unosnu sluzbu u Napulju, te se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumaci Danteovu "Bozanstvenu komediju", ali je tu svoju zadnju djelatnost zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu, gdje je i sahranjen, 21. prosinca 1375. godine u 62-oj godini zivota.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:07 | |
| Naziv djela
Dekameron je najvece Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedacke proze, nastalo izmedju 1348. i 1351. Sama rijec Dekameron je talijanizirani oblik grckih rijeci deka hemeron sto znaci deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruzenih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.
Kompozicija i stil
Iako se moze uciniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i ucestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju slozenom razdoblju premjestanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Bozanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetricnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralisticki uvod i zakljucak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetnicku zaokruzenost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuca i temeljnih znacajki pisceve slike svijeta. Radnja se inace odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskacu iz vjerskih razloga, pa se novele pricaju samo u deset radnih dana. Stil je zacudjujuce otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slicne tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili bas svkodnevna literatura. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:07 | |
| |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:08 | |
| smatra se utemeljiteljem novele. Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske plemkinje i firentinskog trgovca. Nakon povratka iz Pariza, otac ga je poslao u Napulj da postane trgovac. On to nije želio. Nije prihvatio očevu želju da studira pravo. Od rane mladosti usmjerio se na književnost. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti. Vraća se u Firenzu, nakon petnaest godina provedenih u Napulju. U službi Republike više puta je bio njezin poklisar.
Njegovo je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).
Djela koja je napisao: “Rime”, ”Epistole”, ”Filostrato”, ”Teseida”, ”Elegija
gospe po njoj ženama zaljubljenim ispričana”,
”Danteov život” i “Dekameron”.
Decameron
Naslov djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.
Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena,
Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici, dostignut je savršeni broj sto.
Boccacciova shvaćanja:
U svjetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja,
ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,
a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima:
“A mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”
Erotika u Boccacciovim pričama:
Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.
Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”
Osma priča petog dana:
Nastagio degli Onesti, neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene, je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa. Vitez mu objašnjava da je to kazna koju su mu odredili u paklu.On je nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Sada ju on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu. Građu za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende, prema kojoj su žena i njezin ljubavnik zbog putenog grijeha kažnjeni strašnim mučenjem u prizoru paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku, kaznivši ženu zato što je bila odbojna prema čovjeku koji ju je volio. Time joj je dao oblik priča koje će strašiti ljude u 19. i početkom 20. st.
Italija na kraju srednjeg vijeka:
Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država. Vladari tih grad ova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio. Nazad na vrh Ići dole
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:09 | |
| Čovječanski je sažaliti se nad ucviljenima; i premda se to priliči svakome od nas, u prvom je redu dužnost onih, koji su utjehu tražili i našli je. No ako je ikada bio tko, kome je utjeha bila potrebita ili mu je bila draga ili mu godila, ja sam jedan od tih. Budući da je od moje najranije mladosti pa do dana današnjeg u meni preko mjere gorjela uzvišena i plemenita ljubav, možda mnogo više negoli dolikuje čovjeku niska roda da o tome kazuje, i ma da su me razumni ljudi, koji su to znali, za to hvalili i mnogo više cijenili, ipak mi zbog te ljubavi bijaše jako teško, ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, već sa prevelika žara, koji je u meni raspalila slabo obuzdana žudnja, te sam zbog nje često patio više negoli je to bilo potrebito. U toj mi patnji toliko okrepe pružiše ljubezni savjeti gdjekojeg prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, te sam čvrsto uvjeren, da me je to spasilo od smrti. No kako se svidjelo Onome, koji je, premda sam beskonačan, postavio neumitan zakon, da sve na ovom svijetu ima konac, tako je i moja ljubav, žarka kao ni jedna druga, i koju nikakva snaga, ni sramota, ni savjet, ni očita pogibelj, što se iz nje mogla izleći, nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe u toku vremena tako jenjala, da mi je sada ostavila onu slast, koju obično može oćutjeti samo onaj, koji nije predaleko otplovio njenim najdubljim pučinama. Stoga, koliko je god znala biti mučna ta ljubav, ćutim, da je sada, kada je u meni nestalo čemera, ostalo samo milje.
No ma da je prestala patnja, nisu izblijedjele u sjećanju uspomene na dobročinstva iskazana dobrotom onih, koji su mi bili tako skloni, te su i sami patili zbog mojih jada, pa vjerujem, da će te uspomene samo smrt izbrisati. A jer je zahvalnost, mnim, među ostalim krepostima najpohvalnija, a nezahvalnost, naprotiv, valja kuditi, rad toga da se ne pokažem nezahvalan, odlučih da po svojim skromnim silama sada, kada mogu kazati da sam slobodan, uzvratim ono isto dobro, koje primih, pa ako i ne onima, koji mi pomogoše, jer im možda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sreće, a to onima, koji su utjehe željni. Pa ukoliko bi moja pomoć ili, ako hoćete, utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima, koji je trebaju, čini mi se ipak, da je najprije valja pružiti tamo gdje je pomoć najpotrebitija, jer će tamo najviše koristiti, a tamo će je i najviše cijeniti.
Tko može zanijekati, da je utjeha, bila ona kakva mu drago, gotovo još potrebnija ljupkim gospama, negoli muškarcima? One u svojim nježnim grudima kriju u strahu i stidu ljubavni plam, a oni, koji su to iskusili, znaju, koliko je moćniji ovaj skriveni plam, negoli onaj očiti. Izim toga, primorane željom, voljom i zapoviješću otaca, matera, braće i muževa, provode veći dio svog vremena zatvorene u uskom prostoru svojih odaja i povazdan gotovo besposlene sjede, htjele ili ne htjele, i u glavi prebiru misli, koje posve sigurno ne mogu sveđ vesele biti. A ako ih zbog takvih misli mori tuga, pobuđena vatrenom željom, ne mogu se lako nje otresti, ne potisnu li je nove misli; a usto znamo, da žene teže negoli muškarci brige podnose. Zaljubljenim muškarcima to se ne događa, kako očito možemo vidjeti. Ako njima tuga ili briga pritišče misili, mnogo načina imaju da ih otjeraju ili sebi olakšaju, jer, ako ih je volja, nitko im ne brani da šeću, slušaju ili promatraju, što žele, u lov s pticama ili na divljač othode, ribu love, jašu konje, kockaju se ili trguju. Tako svaki od njih nalazi u sebi snage da se posvema ili djelomice sabere i trgne iz mučnih misli barem za kratko vrijeme, a poslije toga, ovako ili onaiko, dolazi utjeha ili jad jenja.
Dakle, da bih barem djelomice popravio grijeh sudbine, koja tamo, gdje je snaga slabija, kao što vidimo kod nježnih žena, škrtija bijaše svojom potporom, naumio sam kao pomoć i pribježište onima, koje ljube (drugima je dovoljna igla, vreteno i motovilo), ispripovjediti sto novela, priča, parabola ili pripovijesti, nazovite ih kako vam drago, što ih je u deset dana ispripovjedila čestita družba od sedam mladih gospa i tri mladića (družba nastala, velim, u tužnim danima pomora od kuge), te k tome još nekoliko pjesmica, koje su te gospe sebi za zabavu pjevale. U tim ćete novelama upoznati zabavne i tužne ljubavne zgode, a i druge pustolovine, što su se zbile, kako u naše vrijeme, tako u davno doba. U njima će već spomenute gospe, koje ih uščitaju, moći uživati u zabavnim zgodama, o kojima novele kazuju, a naći koristan savjet, ukoliko shvate, čega se valja kloniti ili kakav primjer valja slijediti, dočim se sve to dosadnim propovijedanjem ne može postići. A ako se to zbude (dao Bog da bude tako), nek zahvale Amoru koji, oslobodiv me svojih okova, mogućnost mi dade da se pobrinem za njihovu razonodu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:09 | |
| OSMA NOVELA
Anguerski grof, lažno optužen, ode u progonstvo i ostavi svoje dvoje djece u različitim mjestima u Engleskoj. Nepoznat vraća se iz Škotske i nađe ih u blagostanju. Potom stupi kao momak u vojsku francuskog kralja. Naposljetku se njegova nevinost dokaže, i budu mu vraćene sve časti.
Gospe su mnogo uzdisale nad raznolikim zgodama ljepotice. No tko zna, koji su uzroci izazivali uzdahe? Možda su neke od njih više uzdisale od čežnje za njenim ljuvenim zgodama, negoli iz samilosti prema njoj. Bilo kako bilo, posljednje su Pamfilove riječi izazvale smijeh, a kraljica, videći da je novela okončana, obrati se Elisi i zapovjedi joj da nastavi prema započetu redu, što ona radosno učini i ovako poče:
— Doista je prostrano polje, po kojemu danas kružimo. Nema nikoga među nama, tko ga ne bi mogao ne jedamput već barem deset puta lako pretrčati, toliko je obilje neobičnih i ozbiljnih zgoda, kojima je sudbina to polje zasula. Pa kako valja, da od bezbroj takvih zgoda izaberem jednu, velim: Pošto je rimsko carstvo od Francuza prešlo na Nijemce, nastane među oba naroda veliko neprijateljstvo i ogorčen i neprekidan rat. Stoga, da obrani svoju zemlju, a i da napadne tuđu, francuski kralj i njegov sin ulože sve svoje napore, da u svom kraljevstvu, i uz pomoć prijatelja i rođaka, sakupe i opreme golemu vojsku, te je pošalju na neprijatelja.
Prije no što krenuše, da kraljevstvo ne bi ostalo bez glave, postaviše Gualtierija grofa od Anguersa, plemenita i umna muža, za svojega namjesnika u cijelom Francuskom kraljevstvu, jer su znali, da im je grof vjeran prijatelj i odan sluga. Premda je bio veoma iskusan u ratnim vještinama, držahu da je ipak sposobniji za vladanje negoli za ratne napore. Potom krenu na vojnu.
Gualtieri, dakle, poče razborito i marno vršiti povjerenu mu službu, savjetujući se vazda u svemu s kraljicom i njenom snahom. I, ma da su bile pod njegovom zaštitom i vlasti, ipak ih je poštovao kao gospodarice i vladarice.
Taj Gualtieri bijaše krasan čovjek, jedva ako je imao četrdeset godina, usto tako ljubezan i lijepa vladanja, kao malo koji plemić, i svrh toga najljepši i najotmjeniji vitez onoga vremena, te najgizdaviji. Tada se dogodi, dok su francuski kralj i njegov sin bili na spomenutoj vojni, da je Gualtieriju umrla žena i ostalo mu dvoje nejake djece, sin i kći; pa, kako je Gualtieri često boravio na dvoru spomenutih gospa i s njima se dogovarao o potrebama kraljevstva, zagleda se u njega kraljeva snaha. Njegova ljepota i ljubezno ponašanje u srce je dirnu, i u njoj se potajno rasplamsa ljubavni žar. Znajući, da je i ona lijepa i mlada, a on bez žene, pomisli, da će lako udovoljiti svojoj želji, i, sudeći, da joj samo stid brani otkriti mu svoju ljubav, tvrdo odluči da prijeđe preko toga i da mu se očituje. I kad je jednoga dana ostala sama, te joj se činilo, da je vrijeme pogodno, poruči mu da dođe k njoj, kao da hoće s njim o sasvim drugim pitanjima raspravljati.
Grof, kojemu ni na kraj pameti nije bilo, šta ona misli, namah se odazove pozivu. Nađe je samu i na njenu želju sjede kraj nje na sofu. Dvaput je upita, zašto ga je pozvala, a ona je mramorkom šutjela. Naposljetku, svladana ljubavlju, sva zarumenjena od srama, dršćući i gotovo plačući isprekidano jedva proslovi:
— Predragi i mili moj prijatelju i gospodine, vama je kao umnu mužu dobro znano, kako su slabi i muškarci i žene, a iz različitih uzroka žene su još slabije, pa prema tome razuman i pravedan sudac ne će za isti grijeh svakoga istom kaznom kazniti. I tko može tvrditi, da ne zaslužuje veći prijekor neki siromašak ili siromašna žena, koji s mukom zaslužuju svoj svagdašnji kruh, ako ih ljubav zaslijepi te učine ono isto, što i bogata i dokona gospa, kojoj ništa, što poželi, nije uskraćeno. Vjerujem, zasigurno nitko. Stoga sudim, da su bogatstvo i dokonost opravdanje za onu, koja ima sve, što joj srce žudi, ako se slučajno zaboravi i prepusti ljubavi, ostalo pak, valja da opravda okolnost, da je za ljubovnika izabrala mudra i vrla muža, ako je takvog izabrala. A kanda je baš tako sa mnom, a povrh toga ima i drugih uzroka, koji me na ljubav nagone: moja mladost i odsutnost mojega muža. Sve to valja da me opravda pred vama za moju žarku, ljubav. Pa ako ti razlozi imaju moć, koju valja da imaju pred mudrima, molim vas, da mi pružite savjet i pomoć u onome, što od vas iziskujem! Živa je istina, da me zanijela ljubavna slast, i nijesam znala svladati ljubavi svoje, jedno stoga, što živim u udobnosti i dokolici, kao što znate, a drugo zato, što mi je muž daleko, i što nijesam mogla odoljeti napastima svoje puti i silini ljubavi, koji su toliko moćni, te su pobjeđivali i pobjeđuju sveudilj i snažne muškarce, a kamoli ne bi slabe žene. Premda priznajem, da to ne bi bilo časno, kada bi se saznalo, ipak sudim, da ne bi bilo nečasno, ako jest i ostane skrito. Usto je Amor bio dobrostiv prema meni, te ne samo što mi nije oduzeo svijest u izboru ljuibovnika, već mi je i pomogao, pokazav mi vas kao muža dostojna, da vas ljubi žena meni ravna; jer, ako me moje rasuđivanje ne vara, sudim, da ste vi najljepši, najljubezniji, najljupkiji i najumniji vitez, što ga ima u Francuskom kraljevstvu. I kao što sam ja, može se reći, bez muža, tako ste i vi bez žene. Preklinjem vas onom velikom ljubavi, koju ćutim za vas, da mi ne uskratite svoje ljubavi i da se sažalite nad mojom mladosti, koja se kao snijeg na suncu topi i vene rad vas.
Na te je besjede tako obliju suze, te ne uzmogne nastaviti, premda mu je još mnogo toga željela reći. Sagnuv glavu, malaksala od ljubavi, plačući klone na njegove grudi.
Grof, vrlo pošten i vjeran vitez, uze je oštrim riječima koriti s te njene lude ljubavi i gurati od sebe, jer je već htjela da mu se obisne oko vrata, te joj se kleti i preklinjati, da bi radije dopustio, da ga raščetvore, negoli trpio, da on sam ili tko drugi gazi čast njegova gospodara. Na te riječi gospu, umah mine ljubav, te ponesena strašnim gnjevom, poviče:
— Tako ste, dakle, prezreli moju ljubav, podli viteže? Kad vi meni želite zadati smrt, Bog mi je svjedok, pogubit ću vas ili ćete nestati s ovog svijeta.
Tek što je ovo izrekla, stade sebi mrsiti i čupati kose, zatim razdere haljine na grudima i što joj je grlo dalo zaviče:
— U pomoć! U pomoć! Anguerski grof hoće da me siluje!
Nato grof, bojeći se više dvorjaničke zavisti negoli svoje savjesti, te u strahu, da će zavidnici prije povjerovati ženskoj zlobi, negoli njegovoj nevinosti, hitro ustade, iziđe iz sobe i iz palače, pa pobježe svojoj kući, i, ne premišljajući dugo, stavi djecu na konja, zajaše i sam, te odjezdi prema Calaisu.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:09 | |
| Gospa mu odgovori:
— Milije bi mi bilo, da se tako dogodilo, već da sam tako živjela, kao što sam, te vjerujem, da bi i moj otac isto želio, ako ikad sazna.
Nato gorko zarida, a Antigon je uze tješiti, govoreći:
— Gospo, nemojte prije vremena gubiti ufanje. Ako vam je po volji, ispripovjedite mi svoje zgode i nezgode. Možda usprkos svemu, a s pomoću božjom nađemo sretan ishod.
— Antigone, — prozbori ljepotica — učinilo mi se, kad te ugledah, kao da oca svoga vidjeli, i, nošena onom istom ljubavlju i nježnošću, koju dugujem njemu, javila sam ti se, premda sam se mogla pritajiti. Malo ima osoba na ovom svijetu, kojima bih se tako obradovala, kao tebi. Stoga ću ti kao ocu svom otkriti sve ono, što mi je zlehuda sudbina donijela i što sam, dosada krila. Pa, ako mniš, pošto me saslušaš, da mi možeš pomoći, da se svome ocu vratim isto kao što sam i otišla, molim ti se, učini to; a ako ne možeš, zaklinjem te, da nikad nikome ne odaš, da si me vidio ili o meni što čuo.
Tada mu plačući ispripovjedi sve, što joj se dogodilo od dana, kada se bijahu nasukali na Maiolici, do onoga časa. Antiigona obuze samilost, suze ga obliju, a onda, razmisliv, kaza:
— Gospo, kako je u vašim nesrećama ostala svima tajna tko ste, vratit ću vas zasigurno vašem ocu, koji će vam se nadasve obradovati, a potom vas poslati garpskom kralju za ženu.
Nato ga ona upita, kako će to uraditi, a on joj podrobno razloži. I da ih ne bi zbog odlaganja što spriječilo, on se namah vrati u Famagostu kralju, te mu ovako kaza:
— Gospodaru, ako vam je s voljom, možete uraditi nešto, što će vam biti na čast, a meni, koji sam zbog vas siromašan, na veliku korist, a da vas to ne će mnogo stajati.
Kralj zaište da mu objasni, a Antigon mu razloži ovako:
— U Baffu je prispjela, lijepa, mlada sultanova kćerka, o kojoj se dugo širio glas da se utopila. Ona je, da sačuva svoj obraz i čast, za sve ovo vrijeme mnoge nevolje prepatila, a sada je siromašna i rada bi se vratila ocu svome. Pa ako vam je s voljom, da mu je u mojoj pratnji vratite, za vas bi to bila velika čast, a za mene korist; vjerujem, da sultan nikad ne bi zaboravio ovakvu uslugu.
Kralj, potaknut kraljevskom, plemenitošću, odgovori, da je voljan. Namata pošalje pratnju, da je dovedu u Famagostu, gdje je on i kraljica prime s velikim slavljem i najvećim počastima. Pošto su kralj i kraljica zaiskali, da im ispripovjedi svoje zgode, ona, po Antigonovu naputku, sve iskaza. Nakon nekoliko dana, na njenu molbu, kralj je vrati sultanu s velikom, i dičnom svitom odlične gospode i gospa s Antigonom na čelu. Neka nitko i ne pita s kakvim je slavljem sultan primio nju, Antigona i cijelu pratnju. Pošto je Alatiel nekoliko dana otpočinula, sultan htjede znati, kako se spasila i gdje je tako dugo boravila, a da mu nikad od sebe glasa dala nije. Ljepojka, koja je izvrsno upamtila Antigonove pouke, ovako prozbori ocu:
— Oče moj, nekako dvadesetog dana nakon mog odlaska od vas, naš je brod zahvaćen olujom bio oštećen, te se jedne noći nasukao na nekom žalu, tamo na Zapadu, blizu mjesta Aguamorta. Što se dogodilo s ljudima, koji su na brodu bili, niti sam znala, niti ikad saznala. Spominjem se samo ovoga: kad je dan svanuo, i ja gotovo od smrti uskrsnula, mještani već bijahu opazili nasukani brod i sa svih strana se sjatili, da ga opljačkaju. Mene i moje dvije družbenice izveli su na obalu, gdje nas namah zgrabe neki mladići, te s nama pobjegnu kud koji. Nikad nijesam saznala, što se s one dvije dogodilo. Mene su pograbila dva mladića, pa su me, kako sam se branila i plakala, vukli za kose. Uto, dok prelažasmo cestu, da uđemo u neku gustu šumu, naiđu četiri čovjeka na konjima, a ona dva mladića, što su me vukla, čim ih ugledaju, pobjegnu. Ona četiri čovjeka činila su mi se baš odlična po vanjštini. Vidjeli su, što je sa mnom bilo, pa dojahaše do mene i počeše me ispitivati, no, niti sam ja razumjela njih, niti oni mene. Poduže su se savjetovali, a onda me jedan od njih uze na konja, te odvede nekom ženskom samostanu, gdje po njihovu zakonu žive opatice. Ne znam, što su oni o meni rekli, ali ondje su me opatice vrlo lijepo primile i ukazivale mi veliko štovanje. Zajedno s njima vrlo pobožno sam služila svetom, Ruposlavu, kojega sve žene onih strana jako vole i časte. Pošto sam tako s njima dugo vrijeme boravila pa već i pomalo njihov jezik naučila, stanu me ispitivati, tko sam i odakle. A ja, znajući, gdje sam, i bojeći se, ako im istinu kažem, da me ne potjeraju kao nevjernicu, odgovorih, da sam kćerka nekog velikaša s Cipra, te da me je on slao mužu na Kretu, a na moru nas je zahvatila oluja, razbila nam brod i bacila na ovu obalu. Od straha, da mi se što gore ne dogodi, valjalo mi je puno puta u svemu i svačemu slijediti njihove običaje. Njihova glavarica, koju one zovu časna majka, upitala me je jednoć, da li se želim vratiti na Cipar. Odgovorih, da bih od sveg srca rado. No ona, u strahu za moju čast, ne htjede me povjeriti nikome od onih, koji su putovali na Cipar. Tek prije dva mjeseca otprilike, kad dođoše neka gospoda iz Francuske sa svojim gospama, među kojima je bio i glavaričin rođak, a išli su u Jeruzalem pohoditi grob, gdje je pokopan njihov bog, koga su Židovi ubili, preporuči me njima i umoli ih, da me na Cipru mom ocu predadu. Ne ću kazivati, kako su me ona gospoda i njihove gospe lijepo i s poštovanjem primili, jer bi mi se kazivanje otegnulo. Ukrcasmo se, dakle, na neku galiju i nakon više dana stigosmo u Baffu, gdje, niti sam koga poznavala, niti znala, što da kažem onim ljudima, koji me htjedoše odvesti ocu, kako im je naredila čestita glavarica. Sam se Bog sažalio na me, te poslao na obalu Antigona, baš u času kad smo se iskrcavali. Odmah ga pozovem i na našem jeziku, da me gospoda i gospe ne bi razumjeli, kažem mu, da me primi kao kćerku. On namah razumjede i mnogo mi se obrađuje te, kako je u svom siromaštvu mogao, počasti onu gospođu, i gospe, a mene odvede ciparskom, kralju, koji me s tolikim počastima primio, da ne znam, kako bih vam sve to mogla iskazati, a potom vama poslao. Ako sam što ispustila, neka kaže Antigon, koji je puno puta iz mojih usta sve te zgode slušao.
Tada se Antigon obrati sultanu i reče:
— Gospodaru, pripovjedila vam je sve onako, kao što je više puta i meni i kao što su mi ona gospoda, s kojima je došla, kazivala. Jedno je samo ispustila, sudim stoga, što se njoj ne priliči da o tome govori, a to je, koliko su je ona gospoda i gospe hvalile s njena čestita života, tamo kod opatica, o njenoj kreposti i pohvalnom vladanju, te o plaču i suzama one gospode i gospa, kad isu se od nje rastajali i meni je predali. Kad bih sve to htio u potpunosti kazivati, ne samo ovaj dan, već ni naredna noć ne bi dostajali. Samo ću to još reći, da se možete dičiti, što imate ne samo najljepšu, već i najčestitiju i najvrliju kćerku, koju ijedna okrunjena glava ima, to velim prema njihovim besjedama, a i po onom, što sam sam vidio.
Sultan se, silno obradovan, uze bogu moliti, neka mu udijeli milost, da bi se dostojno mogao odužiti svima onima, koji su počastili njegovu kćer, a posebno ciparskom kralju, koji mu je s toliko poštovanja vratio. Nakon nekoliko dana dopusti Antigonu, da se vrati, obdarivši ga bogato, a kralju pošalje pismo i posebne izaslanike, da mu u njegovo ime zahvale za sve, što je za njegovu kćer uradio. Potom htjede okončati ono, što bijaše započeto, a to je, da uda Alatiel za garpskoga kralja. Stoga mu sve lijepo u pismu razloži i poruči, ako mu je po volji, da može poslati po nju. Kralj se jako obraduje, te pošalje pratnju, da je dovede, a kad ona stigne, primi je s velikim slavljem. A ona, koja je s osam muškaraca možda deset tisuća puta ležala, legne uza nj kao djevica, te ga u to i uvjeri, pa je kao kraljica dugo s njime sretno živjela. Tako je nastala izreka: Ljubljeno je slađe od neljubljena!
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:10 | |
| Nato se nitko ne usudi odgovoriti. Konstantin se sa svojim momcima ukrca u lađu, primače se uplakanoj gospi, te zapovjedi da spuste vesla u more i otplove. A ovi, ne veslajući, već leteći, u osvit narednog dana stignu, u Eginu. Tu se iskrcaju i odmore, a Konstantin obljubi gospu, koja oplakivaše svoju nesretnu ljepotu. Potom se opet ukrcaju na čamac i za malo dana prispješe u Hios, gdje Konstantin, u sigurnosti naumi ostati, jer se bojao očevih, prijekora kao i toga, da mu ne ugrabe gospu. Ljepojka je nekoliko dana gorko plakala nad svojom nesrećom, a Konstantin ju je tješio, te se ona, kao i prijašnji put malo po malo utješila i počela uživati u onome, što joj je sudbina dosudila. Dok se sve to tako zbivalo, turski sultan Ozbeh, koji je neprestano vojevao protiv cara, slučajno dođe u Smirnu i tu dočuje, kako Konstantin na Hiosu bez ikakva obzira razuzdano živi s nekom ugrabljenom ženom, pa jedne noći otplovi s nekoliko naoružanih brodića na Hios i tiho se sa svojom pratnjom iskrca, te mnoge iznenade na postelji prije no što su se i dosjetili, da je došao neprijatelj. Naposljetku poubijaju i mnoge od onih, koji su se probudili i pograbili oružje, popale zemlju, a plijen i zarobljenike ukrcaju na brodove i vrate se u Smirnu. Pošto su se vratili, mladi Ozbeh, pri pregledavanju plijena nađe ljepoticu, sjeti se, da je to ona, koju su s Konstantinom zatekli na postelji, te se, ugledav je, silno obraduje. Ni časa ne časeći uze je za ženu i priredi pir, te je s njom mnogo mjeseci sretno živio.
Car je, međutim, još prije no što se to dogodilo, pregovarao s kapadocijskim kraljem Bazanom, da jedan s jedne, a drugi s druge strane sa svom svojom vojskom napadnu Ozbeha. Pregovori nisu okončani, jer car ne mogaše prihvatiti sve Bazanove uvjete. Saznav što se dogodilo sinu mu, izvan sebe od gnjeva, namah se složi s Bazanom, potičući ga, da što prije navali na Ozbeha, a sam pohita, da se pripremi za vojnu. Ozbeh to dozna, pa sakupi vojsku i, prije nego li ga s dvije strane pritisnu vojske tako moćnih gospodara, navali na kapadocijskog kralja, a ljepoticu ostavi pod zaštitom nekog svog odanog sluge i prijatelja. Uskoro se sukobi s kapadocijskom vojskom i u boju pogibe, a vojska mu budu potučena i razbijena. Tad Bazano pobjedonosno krene na Smirnu, gdje mu se sav puk kao pobjedniku pokloni. A Ozbehov stari sluga i prijatelj, po imenu Antioh, koji čuvaše ljepojku, videći je tako krasnu, krene vjerom svome prijatelju i gospodaru, i u nju se zaljubi. On je, naime, znao njen jezik, pa joj je to vrlo drago bilo, jer je više godina živjela kao gluha i nijema, i niti je ona koga razumjela, niti tko nju. Potaknut ljubavlju, Antioh se u malo dana s njom sprijatelji, a ubrzo potom njihovo se prijateljstvo prometne u ljubav i oni zaborave na dužno štovanje prema svom gospodaru, koji je pod oružjem na vojnu otišao.
Pošto saznadu, da je Ozbeh pobijeđen i ubijen, a da se Bazano plijeneći i grabeći približuje, odluče da ga ne čekaju. Zato skupe veći dro Ozbehova blaga te pobjegnu na otok Rod, gdje se Antioh nakon kratka boravka smrtno razboli. Slučajno je s njima na Rod doputovao neki trgovac sa Cipra, koga je Antioh mnogo volio, kao svog najboljeg prijatelja. Osjećajući da mu je životu došao kraj, naumi da svoje blago i svoju dragu ženu njemu ostavi, pa ih oboje dozove k sebi i ovako im kaza:
— Ćutim, da se moj život neizostavno bliži kraju; teško mi je, jer mi život nikad nije bio tako drag kao sada. Živa je istina, da mi je jedino zadovoljstvo, kad već moram umrijeti, to, što umirem u naručju onih, koje iznad svih ljubim: to si ti, predragi moj prijatelju, i ova gospa, koju, otkad je poznajem, ljubim više od samoga sebe. Najteže mi je u ovom času to, što će ona, kad ja promijenim svijetom, ostati ovdje kao tuđinka, bez ikakve pomoći i savjeta. A još bi mi i teže bilo, kada ti ne bi bio ovdje, jer vjerujem, da ćeš je meni za ljubav paziti, kao što si mene pazio. Stoga te molim i preklinjem, da se, ako umrem, pobrineš za moj imutak i za nju, i da učiniš onako, kako misliš da će biti najbolje za utjehu moje duše. A tebe, predraga ljubo, molim, da me po mojoj smrti ne zaboraviš, da bi se na onom svijetu mogao dičiti time, da me ljubi najljepša žena, koju je ikad priroda stvorila. Ako se mogu ufati, da ćete tako učiniti, bez ikakve dvojbe, ostavit ću utješen ovaj svijet.
Njegov prijatelj, trgovac, i žena zaplaču slušajući te riječi, te mu se vjerom zakunu, da će, ako umre, učiniti sve onako, kako on iziskuje i utješe ga. Ne prođe dugo, i on premine, a oni ga dostojno sahrane. Malo dana zatim, pošto je ciparski trgovac sve svoje poslove na Rodu opremio, htjede se na nekoj katalonskoj galiji vratiti na Cipar, te upita ljepoticu, što je naumila, jer se on mora vratiti na Cipar. Gospa odgovori, da bi rado otišla s njim, ako mu je po volji, ufajući se, da će je on Antiohu za ljubav voljeti i štovati kao sestru. Trgovac joj odgovori, da će je od srca rado povesti. I da bi je obranio od svake neprilike, prije negoli na Cipar stignu, svima kaza da mu je žena. Pošto se ukrcaše na galiju, dadu im nekakvu komoricu na krmi, pa da im djela budu u skladu s riječima, spavali su zajedno na posve uskoj postelji. I tako se dogodilo ono, što ni on ni ona nisu namjeravali, kad su odlazili s Roda: tama,, ugodnost i toplina postelje, a njena moć nije mala, učine, da su zaboravili prijateljstvo i ljubav prema mrtvom Antiohu; potaknuti istom žudnjom, srodiše se prije nego li stigoše u Baffu, odakle onaj trgovac bijaše rodom. Pošto stigoše u Baffu, ostadoše dugo vremena zajedno. Uto se sluči, da u Baffu stiže po nekom svom poslu neki plemić po imenu Antigon, čovjek star, no velike pameti. Blaga nije imao, jer mu u mnogim poslovima u službi ciparskog kralja sreća ne bijaše sklona. Jednoga dana, prolazeći ispred kuće, gdje je boravila ljepotica, baš u vrijeme kad je trgovac sa svojom robom bio otputovao u Armeniju, slučajno je ugledao gospu na prozoru i, kako bijaše prekrasna, zagleda se u nju i učini mu se, da ju je već prije negdje vidio, no nije se mogao nikako dosjetiti gdje. Tek što ga ljepojka, koja tako dugo bijaše igračka sudbine, ugleda, a kako se već bližio kraj njenim patnjama, spomene se, da ga je vidjela u Aleksandriji u dosta visokoj službi kod svoga oca. Namah se u njoj probudi ufanje, da bi se, uz njegovu pomoć i savjet, još mogla domoći kraljevske časti, pa kako njen trgovac ne bijaše kod kuće, brže bolje dade ga dozvati. A kada je došao, ona ga sramežljivo upita, nije li on Antigon iz Famagoste, kao što se njoj čini. Antigon potvrdi, govoreći:
— Gospo, i meni se čini, da poznajem vas, samo se nikako ne mogu spomenuti odakle, pa vas molim, ako vam nije zazorno, da mi oživite sjećanje i kažete tko ste.
Kada se gospa uvjerila, da je to doista on, plačući mu se obisnu oko vrata i tako neko vrijeme na njegovo veliko čuđenje ostane, a onda ga upita, da li ju je ikada u Aleksandriji vidio. Nato se Antigon namah sjeti, da je ona Alatiel, sultanova kćerka, za koju se mislilo, da je našla smrt u morskim valovima, pa joj se htjede s dužnim poštovanjem pokloniti; no ona ne dopusti, već ga zamoli da uz nju sjedne. Antigon je posluša i s poštovanjem upita kako, kada i odakle je ovamo došla, jer su po cijeloj egipatskoj zemlji zasigurno sudili, da se pred mnogo ljeta utopila. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:10 | |
| Kako je vojvoda navaljivao, da vidi gospu, knez ga odvede u njene odaje. Ona je već saznala, da će k njoj doći, pa ih je vrlo lijepo i vesela lica primila. Pozvali su je, da sjedne između njih dvojice, no razgovorom se nijesu mogli zabaviti, jer je malo ili gotovo nimalo razumijevala njihov jezik, pa su je samo gledali i divili joj se, osobito vojvoda, koji gotovo i nije vjerovao, da je ona smrtno biće. I ni opazio nije, da ljubavni otrov srče svojim očima, dok ju je tako promatrao, te, misleći da je tako motri samo iz zadovoljstva, sam se u mrežu zaplete i žarko se u nju zaljubi. A kad je potom zajedno s knezom od nje otišao i ostao sam, poče razmišljati i zaključi, da je knez najsretniji čovjek na svijetu, kad može da ljubi takvu krasoticu. Pošto su ga dugo morile mučne misli i u sebi se s njima nosio, prevlada žarka mu ljubav nad poštenjem, i on odluči lišiti kneza te sreće, pa ma što se desilo, i sebe usrećiti. Zaboravi on, dakle, na svaki pametan razlog i pravednost i, da bi što prije došao do cilja, stane smišljati izdaju. I jednoga dana, u sporazumu s nekim kneževim slugom, koji se zvao Ciuriaci, potajno osedla konje i pripremi prtljagu za odlazak. Te noći krišom Ciuriaci uvede u kneževu odaju vojvodu i nekog njegova prijatelja, dobro oboružane. Vojvoda ugleda ljepoticu, gdje spava, dok knez gol golcat stajaše kod prozora, okrenuta moru, jer bijaše jako vruće, da se rashladi na povjetarcu, koji je s te strane: pirio. Sa svojim se drugom već prije dogovorio, što mu valja učiniti, pa nečujno prijeđe sobu, približi se prozoru, nožem udari kneza u leđa i proburazi ga. Potom ga odmah zgrabi i baci kroz prozor. Palača se nalazila visoko iznad mora, a prozor, ispred kojega stajaše knez, gledao je na neke kuće, koje su valovi porušili, te je rijetko kad tko tamo dolazio. Pa se tako zbude, kao što je vojvoda i predvidio, da nitko nije čuo ni mogao čuti pad trupla. Pošto je sve bilo okončano, drug se vojvodin primakne Ciuriaciju i kao da će ga pomilovati, hitro mu prebaci već pripremljeno uže oko vrata i stegne tako, te Ciuriaci ni ne dahnu. Vojvoda na to priđe, te ga udave i bace kroz isti prozor kao i kneza. Pošto su se očito uvjerili, da ih nitko čuo nije, pa ni gospa, koja čvrsto spavaše, vojvoda uze svijeću, nadnese je nad postelju, te polako posve otkri ljepojku. Dobro je promotri i silno se zadivi, pa ako mu se odjevena milila, sad mu omilje svrh svega. Raspaljen požudom i bez truna straha od istom izvršena zlodjela, još krvavih ruku, obljubi je onako sanjivu, dok ona mišljaše da je knez. Pošto je poduže i u najvišem užitku s njom, ostao, ustade i dozva svoje' drugove, te nečujno ugrabe ženu i kroz tajna vrata, kuda su i ušli bili, s njom iziđu. Sto se tiše moglo, vojvoda je vrgne na već osedlana konja i sa svom svojom pratnjom udari put Atene. Nego, budući da je bio oženjen, ne odvede je u Atenu, već nedaleko od grada u krasan zaselak iznad mora. Tu skrije rascviljenu gospu i naredi, da je s poštovanjem dvore i priskrbe sve, što joj je potrebito. Međutim, narednoga su jutra kneževi dvorani do devete ure čekali, da se knez probudi. Kako se nije javljao, otvore vrata, koja i ne bijahu zaključana, i nikoga ne nađu, pa pomisle, da je knez potajno otputovao, da negdje na miru uživa sa svojom lijepom gospom, i nijesu se više o tome brinuli. Uto se sluči, te neki luđak zađe među ruševine, gdje ležahu knez i Ciuriaci, konopom veže i izvuče Ciuriacija, pa ga stane vući za sobom po ulicama. Mnogi su s velikim čuđenjem, prepoznali mrtvaca, te su laskavim riječima nagovorili luđaka, da ih odvede tamo, gdje je našao truplo. Ondje su na veliku žalost cijeloga grada našli i kneževo mrtvo tijelo, te ga s velikim počastima pokopali. A kada počeše tragati za krivcima tog strašnog zlodjela, opaze da nema atenskog vojvode, te da je netragom nestao, pa se dosjete jadu, da je vjerojatno on to učinio i odveo sa sobom gospu. Stoga namah na mjesto preminuloga kneza postave njegova brata, te ga svim silama poticahu na osvetu. Novi knez po mnogim pojedinostima spozna, da se doista dogodilo onako, kako su nagađali, pa pozove svoje prijatelje, rođake i sluge s različitih strana, te ubrzo sakupi lijepu i moćnu vojsku i odvede je u boj protiv atenskog vojvode. Sazna to vojvoda, pa isto tako opremi vojsku za obranu, a u pomoć mu dođu mnoga gospođa, među njima mu i carigradski car pošalje svog sina Konstantina i sinovca Manojla s četom hrabrih i odličnih ljudi. Vojvoda ih dočeka radosno, a još radosnije vojvotkinja, njihova sestra. Budući da se od dana do dana rat sve više približavao, vojvotkinja ugrabi priliku pa pozove oba brata k sebi, sva u suzama podrobno im ispripovjedi sve, što se dogodilo, i otkrije im uzrok rata, kao i krivicu, koju joj je vojvoda nanio s onom ženom, te kako vojvoda misli, da ona ne zna, da ju je skrio. Duboko ucviljena, zamoli ih da rad vojvodine časti i njoj za utjehu urade ono, što im se čini najbolje. Mladići su i onako znali sve, št6 se dogodilo, pa i ne ispitujući odviše, utješe vojvotkinju, što su bolje znali i umjeli, a ona im puna nade kaza, gdje je gospa skrivena. Nato oni odu. Pa kako su višeput slušali o čudesnoj gospinoj ljepoti, zažele da je vide, te vojvodu umole, da im je pokaže, a on, slabo se spominjući, što se dogodilo knezu, kad ju je njemu pokazao, obeća. Sutradan zapovjedi, da se u mjestu, gdje je ljepotica boravila, priredi u prekrasnu perivoju sjajan objed, te ih s još nekoliko prijatelja odvede k njoj. Konstantin, koji sjedaše kraj nje, stane je sav zadivljen promatrati, misleći da takvu krasoticu u životu vidio nije, i da doista valja oprostiti vojvodi i svakome, tko počini izdaju ili bilo kakav nepošteni čin, da je zadobije. Pa tako, gledajući je i diveći joj se sve više i više, dogodi mu se isto, što i vojvodi. Od nje ode zaljubljen preko ušiju i odbaci svaku misao o ratu, te uze snovati, kako da je od vojvode ugrabi, izvrsno prikrivajući pred svakim svoju ljubav. Dok je on izgarao od žudnje, dođe doba da se udari na kneza, koji se već približavaše vojvodinoj zemlji, pa i vojvoda i Konstantin i svi drugi na zapovijest izađu iz Atene, da brane granice i spriječe knezu napredovanje. Prođe nekoliko dana, a Konstantin je sveudilj bio s dušom i srcem uz onu gospu, te smišljao, kako bi sada, kada je vojvoda daleko od nje, lako mogao svojim željama udovoljiti. Da bi se vratio u Atenu, uze hiniti da je teško bolestan, pa s vojvodinim dopuštenjem, preda zapovjedništvo Manojlu i vrati se u Atenu svojoj sestri. Nakon nekoliko dana poče joj govoriti o sramoti, koju joj je vojvoda nanio s onom ženom, i ponudi se, ako joj je po volji, da će joj pomoći ugrabiti ženu i odvesti je. Vojvotkinja, misleći da on to radi njoj za ljubav, a ne radi one žene, obrađuje se, samo mu kaza, da to učini tako, te vojvoda ne bi nikada doznao, da je ona tome privoljela, što joj Konstantin tvrdo obeća, a vojvotkinja pristane, da on sve uradi, kako najbolje zna. Konstantin potajno opremi laganu lađu i otpremi je u blizinu vrta, gdje je boravila gospa. Svoje ljude na čamcu pouči, što im, valja činiti, a s drugima ode u palaču, gdje bijaše gospa i gdje ga ona i sva družina lijepo primiše. Gospa s njim, u pratnji svojih slugu i Konstantinovih drugova, ode u vrt. I kao da bi joj htio u vojvodino ime nešto reći, odvede je prema nekim vratima, koja su, vodila k moru. Jedan od njegovih drugova već bijaše otvorio vrata, i dao znak čamcu, i u istom je času netko zgrabi i unese u brodicu, dok se Konstantin okrenuo njenim slugama, i zapovjedio:
— Neka se nitko ne miče, niti dade znaka od sebe, kome je mila glava, jer mi nije namjera da otmem vojvodi njegovu draganu, već samo da operem sramotu, koju je nanio mojoj sestri. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:10 | |
| SEDMA NOVELA
Babilonski sultan pošalje svoju kćer garpskom kralju za ženu. Za četiri godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici muškaraca na različitim mjestima. Naposljetku vrati se ocu kao djevica i otputuje, kao što je isprva htjela, u Garbiju kralju za ženu.
Da se Emilijina novela još malo otegla, zacijelo bi samilost nad sudbinom gospe Beritole izvabila mladim gospama suze na oči. No kad je novela okončana, kraljica zapovjedi Pamfilu da nastavi i kazuje svoju. Pamfolo, koji bijaše veoma poslušan, otpoče:
— Teško možemo spoznati, ljubezne gospe, što je za nas korisno, jer smo već često vidjeli, kako mnogi misle, da bi bez brige i muke mogli živjeti, kad bi bili bogati. Pa da postignu taj cilj, ne mole se samo Bogu, već nastoje to postići bez obzira na napor i pogibelji. I kad postignu, znade se dogoditi, da ih netko iz pohlepe za tako bogatim nasljedstvom ubije, ma da je prije, negoli su se obogatili, cijenio njihov život. Drugi, pak, koji su se, iako niska roda, mnogim pogibeljnim borbama, gazeći krv svoje braće i prijatelja, vinuli do prijestolja, misleći da je u tome najveća sreća, uz nebrojene brige i bojazni, svojim su životom platili spoznaju, da se za kraljevskim trpezama iz zlatnih pehara pije otrov. Mnogi sa živom žudnjom teže za tjelesnom snagom i ljepotom ili uresima i tek onda uviđaju, kako su opasne te želje, kada im one postanu uzrok čemerna života, dapače i smrti. Pa da ne govorim podrobno o svim ljudskim željama, tvrdim, da nitko živ ne može biti siguran, da će biti sretan, ispune li se njegove težnje. Dakle, hoćemo li da naši postupci budu ispravni, moramo biti zadovoljni s onim, što nam daje onaj, koji najbolje zna naše potrebe. Pa kao što ljudi griješe različitim željama, vi, ljupke gospe, najviše griješite u jednom, to jest želite biti lijepe i, jer se ne zadovoljavate ljepotom, koju vam je podarila priroda, nastojite je čudesnim umijećem povećati. To me nuka da vam kazujem, kakve je nevolje ljepota donijela nekoj Saracenki, koja je zbog svoje ljepote u četiri ljeta devet puta vjenčana bila.
Prije mnogo godina bijaše u Babiloniji sultan, po imenu Beminedab, koji je za života u svemu bio sretne ruke. Sultan imađaše mnoge sinove i kćeri, no jedna od kćeri, Alatiel, bijaše u ono vrijeme, po mnijenju svih onih, koji je vidješe, najljepša djevojka na svijetu. Budući da mu je kralj garpski pomogao poraziti golemu arapsku vojsku, koja je na njega navalila, obećao mu je Alatiel za ženu, kad je kralj kao posebnu milost zaprosio njenu ruku. Sultan opremi i naoruža brod i na nj ukrca djevojku s divnom svitom gospode i gospođa, da je s bogatom i gospodskom opremom pošalje kralju, preporučiv je bogu. Uto dune povoljan vjetar,, i mornari razapnu jedra i otplove iz Aleksandrijske luke. Više su dana sretno plovili i već prešli Sardiniju, a kada im se činilo, da su već pri kraju puta, odjednom neočekivano digla se oluja, vjetrovi se pognali, morem i sa svih strana zahvatili brod, a mornari i Alatiel pomislili, da im je došao kraj. Tad valjani brodari upotrebe sve svoje znanje i umijeće, ulože sve svoje snage i dva se dana odupirahu uzburkanom moru. Već je treću noć bješnjela oluja i nije prestajala, no uždila sve jače, a galija izgubila smjer. Noć bijaše mračna, i nebo pokriveno gustim tmastim oblacima, pa mornari nijesu prema zvijezdama mogli odrediti položaj, a ni vidjeti, gdje se nalaze. Kad bijahu nedaleko Maiolike, osjete da brod tone. Tada, ne videći ni puta ni načina, kako da se spase, svatko se poče starati samo o sebi. Pošto spuste čamac, gospodari broda se ukrcaju na nj, osjećajući se sigurniji na njemu nego na oštećenom brodu. Za njima poskakaše jedan za drugim, svi muškarci, koji bijahu na lađi, a oni, koji su se prvi ukrcali, branili su se nožem u ruci, pa su tako, umjesto da izbjegnu smrt, sami uletjeli u njene ralje, jer čamac zbog nevremena nije mogao podnijeti toliko ljudi, pa potone, i svi do jednoga izginu. Na galiji pak, koju je gonio silan vjetar, i more gotovo prelilo, ostadoše samo žene: nevjesta i njene pratilje, a sve su, koje zbog oluje, koje od straha, ležale kao mrtve na brodu, Jureći divlje, gonjen vjetrom, brod naleti na žalo otoka Maiolike takvom silom, da se nasukao na pijesak, toliko blizu obale, koliko bi mogao kamenom dobaciti. I ondje, mlaćen valovima, ostade cijelu noć, a da ga vjetar već nije mogao maknuti. Kad se razdanilo, i oluja smirila, Alatiel, napola mrtva, podiže glavu i onako malaksala uze dozivati sad jednoga sad drugoga svojeg slugu, no utaman; svi oni već bijahu preveć daleko. A kada vidje, da joj nitko ne odgovara, i kad nikoga ne opazi, začudi se i prestraši. Teškom se mukom digne, kadli ugleda gospe iz svoje pratnje i sluškinje, kako kao mrtve leže. Uze i njih jednu za drugom dozivati, no malo koja pokaza znaka života, jer su umalo sve, što od mučnine, što od straha poumirale. Tada se Alatiel još više prestraši. Videći da je posvema sama i da ni žive duše nema, da se posavjetuje, a nije uopće znala, gdje je, toliko se trudila da dozove svijesti one, koje su žive ostale, te joj je naposljetku i pošlo za rukom. Pošto sazna, da ni one ne znaju, gdje su muškarci, i da je brod nasukan i pun vode, zajedno s njima gorko zarida. Bijaše već deveta ura, a na obali ili u okolini nije se pojavljivao nitko, koga bi mogle zamoliti, da im se smiluje i pomogne im. Uto, na sreću, vraćajući se s nekog svog posjeda, prođe onuda neki plemić po imenu Pericon iz Visalga, sa svojim slugama na konju. Ugleda on brod i namah se dosjeti, što se zbilo, te naredi jednome svom sluzi, da pokuša uzići na brod i potom mu javiti, ima li koga na brodu. Ma da teškom mukom, ipak se sluga ispne na brod i tamo ugleda Alatiel i one djevojke, kako su se uplašene skrile pod pramac. Netom ga ugledaju, plačući ga zamole, da im se smiluje, pa kad opaze, da ni on njih ne razumije kao ni one njega, pokušaju mu kretnjama prikazati nesreću, što ih je snašla. Sluga pregleda sve naokolo, koliko je u brzini mogao, te se vrati svome gospodaru i ispripovjedi mu, što je vidio. Pericone namah zapovjedi da iskrcaju žene i najvrednije predmete, do kojih su mogli doći, pa žene odvede u svoj dvor, gdje ih okrijepi jelom i počinkom. Po bogatoj odjeći, a i po tome, kako su je druge častile, ubrzo spozna, da je gospa, koju je našao, vrlo visoka roda. Premda bijaše blijeda i izmučena i neuređena poslije onakva putovanja, ipak mu se učini krasna, te namah odluči, da je uzme za ženu, ako nije udata, a ako se ne uzmogne oženiti njome, da mu bude ljubovca. Pericone bijaše krupan čovjek i ponosna lika. Pošto su nekoliko dana po njegovoj zapovijesti djevojku izvrsno dvorili, ona se posvema oporavi, i on opazi, da je krasnija no što je i zamisliti mogao, te se silno ožalosti, što ona ne razumije njegova govora, a ni on njena, pa tako ne mogaše saznati tko je. Zanesen preko mjere njenom ljepotom, pokuša nježnošću i laskanjem navesti je, da bez otpora ugodi njegovim željama. No utaman, ona je odbijala sve njegove ljubeznosti, a Pericone se sve više raspaljivao. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:11 | |
| A kad je nekoliko dana ondje proboravila i opazila, što on smjera, a po običajima spoznala, da je u kršćanskoj zemlji, te da bi joj slabo pomoglo, sve kad bi i mogla objasniti tko je, spozna, da će prije ili kasnije silom ili milom morati da popusti Periconovim željama. Stoga hrabro odluči da se uhvati u koštac sa svojom bijednom sudbinom, te svojim đružbenicama, a samo su joj tri ostale, zapovjedi da nikome ne otkriju tko su, izirn ako nađu sigurnu mogućnost, da se oslobode. Usto ih je još živo poticala, da čuvaju svoju nevinost, izjavljujući, da je čvrsto odlučila da se nikome ne poda doli mužu svome. Žene je pohvalile i obrekoše, da će, koliko do njih stoji, poslušati njenu zapovijest. No što se ona više branila, Pericone se s dana u dan sve više raspaljivao, to većma, što mu se bliži činio: čas, kad će moći udovoljiti svojim željama. Videći da mu laskanje ne koristi, odluči upotrebiti svu svoju lukavost i umijeće, a u krajnjem slučaju i silu. Opazio je on, da gospa voli vino, a ne bijaše vična piti, jer joj je to vjera branila, pa se domisli, da bi je s pomoću toga Venerina sluge mogao pridobiti. Pretvarajući se, da ga nije briga, što ona za nj ne mari, priredi neke večeri sjajnu gozbu, na koju dođe i gospa. Kad su se svi razveselili jelom i drugim zabavama, on zapovjedi onome, koji nju posluživaše, da za nju pomiješa različite vrste vina. Sluga to izvrsno izvede, a ona nije ništa opazila, već je, kako joj se piće mililo, ispila više no što bi se priličilo čestitoj ženi. Tako ona zaboravi sve pretrpljene nedaće, razveseli se i, kad vidje neke žene, kako plešu, kao što se pleše na Maiolici, zapleše i ona na aleksandrijski način. Tad se Periconu učini, da se približuje čas, kad će se ispuniti njegove želje. Na stol donesoše jestvina i pića u još većem obilju, i gozba se produžila do kasno u noć. Naposljetku, kad su svi gosti otišli, on s gospom uđe u svoju ložnicu, a ona, koju je više zagrijavalo vino, nego li krotilo poštenje, razodjenu se u njegovu prisuću bez ikakve uzdržljivosti ili srama, kao da je Pericone jedna od njenih dvorkinja, te legne u postelju. Pericone bez oklijevanja ugasi svijetlo i legne s druge strane uz nju, te je bez ikakva otpora zagrli i započe s njom ljubavnu igru. Kako dotad nije znala kakvim rogom muškarci navaljuju, sada, pošto je to saznala, bi joj gotovo žao, da nije prije pristala na Periconovo vabljenje, te nije više čekala, da je on pozove na tako slatke noćne domjenke, već se sama pozivala, ne riječima, jer ih Pericone i ne bi razumio, nego djelima. No sudbina nije bila zadovoljna time, što je mjesto kraljice postala ljubovca kaštelana, premda su ona i Pericone uživali u ljubavi, pa joj je spremila još okrutniju ljubavnu pustolovinu. Imađaše Pericone brata, dvadeset i pet godišnjeg mladića, lijepa i svježa kao ruža, a zvao se Marato. I njemu omilje Alatiel, a činilo mu se po njenu ponašanju, da je i on njoj u milosti, i da samo Periconov strog nadzor priječi da od nje dobije ono, što želi. Zato smisli okrutan naum i od zamisli namah prijeđe na zločinačko djelo. Slučilo se baš u to vrijeme, da je u luci bio spreman trgovački brod natovaren robom, za Chiarenzu u Romaniji. Vlasnici mu bili dva mlada Genovežana. Jedra već bijahu razapeta, pa su samo čekali povoljan vjetar da isplove. S ovima se Marato sporazumi, da će ga naredne noći s gospom na brod primiti. Nakon toga, kad se zanoćilo, i on sve pripremio, što mu se činilo potrebito, prerušen uđe s nekim svojim vjernim drugovima, kojima je otkrio svoj naum, u dom Pericona, koji nikakvo zlo očekivao nije, i skrije se u kući. Pošto je dobar dio noći minuo, on svojim drugovima otvori odaju, gdje je Pericone s gospom spavao, te ubiše Pericona na spavanju, a tužnu i uplakanu gospu odvedoše, prijeteći joj smrću, ako bude vikala. Potom pokupe velik dio Periconovih dragocjenosti, a da ih nitko čuo nije, te žurno krenu k obali. Netom priđu, gospa i Marato ukrcaju se na lađu, a njegovi se drugovi vrate. Dunuo baš svjež i povoljan vjetar, te mornari smjesta pritegnu jedra za put. Dotle je gospa gorko plakala zbog svoje prve nesreće i ove sada. No Marato je uze, svojim svetim Rastislavom, kako mu ga je Bog dao, tako tješiti, da se ona brzo s njim sprijatelji i zaboravi na Pericona. Mišljaše jadna, da je već sve u redu, kadli joj sudbina pošalje novu nevolju, kao da joj nijesu bile dovoljne sve one prošle. Budući da Alatiel bijaše .prava krasotica, kako smo već više puta spomenuli, a i veoma lijepa vladanja, oba se mlada gospodara broda tako ludo zaljube, da su zaboravili na sve, i samo njoj služili i ugađali, nastojeći da joj omile, te brižno krili od Marata pravi razlog svoje udvornosti. Ubrzo su oni jedan drugoga progledali, pa se tajno porazgovore i zaključe da je zajednički pridobiju, kao da je ljubav trgovački posao i da se može dijeliti kao dobitak. Videći da Marato brižno čuva svoju gospu i tako ih priječi u njihovu naumu, jednoga dana, kad je brod punim jedrima plovio, a Marato s krme promatrao more, ne sluteći nikakva zla, oni mu se nečujno približe i gurnu ga u more. I, tek kad su prešli dobru, milju, netko to opazi. Pošto to sazna gospa, a znajući da ga više ne može spasiti, opet se ražalosti i rasplače. Oba mladića namah priskoče, da je slatkim riječima i svakojakim obećanjima tješe, premda je ona od svih tih riječi malo koju razumjela i manje žalila za izgubljenim mužem, negoli oplakivala svoju nesretnu sudbinu. Nakon dugih i ponavljanih besjeda, kad se njima učini, da se gotovo primirila, uzeše njih dvojica raspravljati, koji će od njih prvi s njom spavati. Pa kako je svaki od njih htio biti prvi, a nijesu se mogli pogoditi, prvo započnu borbu grubim riječima i uvredama, a potom zaslijepljeni bijesom zgrabe noževe i kao mahniti polete jedan na drugoga. Kako ih nitko ne mogaše rastaviti, zada jedan drugome više udaraca od čega jedan pade mrtav, a drugi ostade na životu teško ranjen. To se gospi jako na žao dalo, jer se ona ćutjela osamljena, bez pomoći i prijatelja, a i bojala se, da se gnjev roditelja i prijatelja onih dvaju gospodara ne sruši na njenu glavu. No molbe ranjenika i skori dolazak u Chiarenzu spasiše je od strahovanja. Gospa se zajedno s ranjenikom iskrca i nastani s njim u nekom svratištu. Ubrzo se glas o njenoj krasoti rasprostre po gradu i dopre do ušiju morejskoga kneza, koji baš tada bijaše u tom gradu, te on poželje vidjeti je. A kada je ugleda, učini mu se još ljepša, no što se o njoj pričalo, i namah se u nju tako zaljubi, te ni na što drugo više nije mogao misliti. I pošto je čuo, kako je ovamo prispjela, ponada se, da će je pouzdano pridobiti. Dok je premišljao, kako da to izvede, saznadu to ranjenikovi rođaci i, ne čekajući, poslaše mu je, što bi vrlo drago knezu, a i gospi, jer je pomislila, da je sada izvan opasnosti. Videći knez, da je uz ljepotu resi i kraljevsko ponašanje, no ne mogav saznati tko je, prosudi da je plemenita roda, i to još pojača njegovu veliku ljubav. I toliko ju je štovao, da se prema njoj ponašao, ne kao prema milosnici, već kao da mu je žena. A njoj se, sjećajući se prošlih jada, učini da joj je sad dobro, pa joj se utješenoj vrati radost, a njena ljepota tako procvjeta, da se samo o njoj govorilo po svoj zemlji Romaniji. Stoga atenski vojvoda, knežev prijatelj i rođak, krasan i stasit mladić, zaželje da je svojim očima vidi, te mu dođe u pohode, kako je bio često navadan, s lijepom i dičnom pratnjom, u Chiarenzu, gdje ga svečano i sa svim počastima prime. Poslije nekoliko dana vojvoda s knezom rasprede razgovor o ljepoti gospe, i vojvoda upita kneza, je li ona doista takva krasotica, kako se govori, a knez mu uzvrati:
— Još je ljepša, pa nek te o tom oči tvoje uvjere, a ne moje riječi.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:11 | |
| Potom plačući zamukne, a Currado se obrati svojoj ženi:
— A što bi ti kazala na to, ženo, da ti dovedem takva zeta?
Žena mu odvrati:
— Čak i da nije mladić plemenita roda, već bijednik kakav, kad bi se vama sviđao, svidio bi se i meni.
Tada će Currado:
— Ufam se, gospe, da ću vas ubrzo obradovati.
A kad je vidio, da su se mladi ljudi oporavili i postali kao što su prije bili, bogato ih odjene te upita Giusfredija:
— Ne bi li tvoja sadašnja radost bila veća, kad bi ovdje ugledao svoju majku?
Giusfredi mu odvrati:
— Ne mogu vjerovati, da je ostala u životu, nakon žalosti i nesreće, koje su je zadesile, no kad bi tako bilo, neizmjerno bih se obradovao, jer mnim, da bi s njenim savjetom spasio veliki dio mog negdašnjeg imutka na Siciliji.
Tad Currado naredi da pozovu obje gospe. One dođu i beskrajno se obraduju nevjesti, te se nijesu mogle dosta načuditi tome, što je navelo Gurrada na toliku dobrotu, da je dade Giannottu za ženu. Uto se gospa Beritola spomenu nekih riječi, što ih je od Currada čula, pa poče promatrati Giannotta, i neka tajna sila probudi u njoj sjećanje na dječje crte Giusfredijeva lica, te, ne ištući druga dokaza, raskriljenih ruku poleti k njemu i obisnu mu se o vrat. Preobilje materinske ljubavi i radosti ne dadne joj da izusti riječ, već se kao mrtva sruši u sinovljev naručaj. Premda se on silno čudio, spomenuv se, da ju je puno puta vidio u dvoru, a nikad je nije prepoznao, sada se glas krvi javi u njemu, i kudeći sebe s pređašnja nemara, plačući je stegne u zagrljaj i nježno poljubi. Curradova žena i Spina samilosno priskočiše gospi Beritoli u pomoć, te je hladnom vodom i drugim umjećem dozovu k svijesti. Tad ona ponovo zagrli sina ridajući i tepajući mu mile riječi i, puna materinske nježnosti, tisuću ga puta poljubi, što je on s mnogo poštovanja primao.
Pošto se na veliku radost prisutnih taj radosni i pun poštovanja doček ponovio tri ili četiri puta, i jedno drugome ispripovjedili svaku zgodu, Currado obavijesti svoje prijatelje, na njihovo veliko zadovoljstvo, o novom rodbinstvu, i naredi da se priredi sjajna svečanost. Tada mu Giusfredi kaza:
— Currado, vi ste me mnogo obradovali i mojoj majci za dugo vremena iskazali svaku čast. Pa da ništa ne propustite od onoga, što možete učiniti, da razveselite moju majku i mene, te uljepšate svečanost, pozovite moga brata, koji kao rob živi u kući gospara Guasparrina d' Oria. On je, kako vam već kazivah, moga brata i mene gusareći zarobio. Potom vas molim, da pošaljete nekoga na Siciliju, da se točno obavijesti o prilikama u zemlji i pokuša saznati, što se dogodilo s mojim ocem Arrighettom, je li živ ili mrtav i kako mu je, pa kad sve to sazna, nek se k nama vrati.
Curradu se svidje Giusfredijeva molba i bez odlaganja pošalje pouzdane ljude u Genovu i na Siciliju.
Onaj, koji ode u Genovu, nađe gospara Guasparrina, te ga u ime Curradovo uljudno zamoli, da mu pošalje Scacciata i njegovu dojkinju, i pripovjedi mu sve po redu, što je Currado učinio za Giusfredija i njegovu majku. Kada to sazna, gospar Guasparrin se silno iznenadi i reče:
— Zaista bih za Currada činio sve, što mogu, i što on želi; točno je, da je u mojoj kući, ima već četrnaest godina, dječak, kojega tražiš, i neka žena, tobože njegova majka; njih ću mu rado poslati. No s moje strane mu reci, neka se čuva i nek ne vjeruje pričama toga Giannotta, koji sad kaže, da se zove Giusfredi, jer je taj čovjek mnogo gori negoli on sluti.
Tada pogosti valjana čovjeka i primi ga sa svim počastima. Potajno pak dade dozvati dojkinju, pa je oprezno poče ispitivati o tome. A ona, pošto već bješe čula za pobunu na Siciliji i saznala da je Arrighetto živ, otrese se straha i po redu mu sve ispripovjedi i otkri razloge, zašto je tako postupala. Gospar Guasparrin, videći da se dojkinjine riječi potpuno slažu s riječima Curradova izaslanika, povjeruje. Ipak on, kao vrlo prepreden čovjek, točno istraži cijelu zgodu, pa se, kad su ga mnogi podaci sve više učvrstili u vjerovanju, zasrami, što je tako ružno postupao s dječakom, i da popravi pogrešku, znajući tko je bio i što je danas Arrighetto, dade mu svoju lijepu jedanaestgodišnju kćer za ženu s velikim mirazom. Pošto je priredio pir, ukrca se s mladićem, kćerkom, poslanikom Curradovim i dojkinjom na dobro opskrbljenu i oružanu galiju te otputuje u Lerici. Currado ga lijepo dočeka, i cijela družba ode u nedaleki Curradov grad, gdje je bila priređena sjajna gozba.
Nemoguće je riječima iskazati, kolika je bila majčina radost, kad je ugledala svoga sina, kako su se braća obradovala jedan drugome, i sve troje vjernoj dojkinji, kako su svi čestitali gosparu Guasparrinu i njegovoj kćerki, kako je on čestitao svima i kako su se svi zajedno veselili s Curradom i njegovom ženom, sinovima i prijateljima; stoga vam, gospe, prepuštam da to zamislite.
Da veselje bude potpuno, htjede gospod Bog, koji obilato poklanja, kad počne, dodati radosnu vijest, da je Arrighetto Capece zdrav i živ. U punom jeku svečanosti, baš kad su gosti, gospe i gospoda, sjedili za stolom i bilo im posluženo prvo jelo, stiže onaj, koji bijaše poslan na Siciliju. Uz ostalo ispripovjedi, da je puk, kad je u zemlji planula pobuna protiv kralja, u bijesu odjurio do tamnice, gdje je Karlo držao Arrighetta zasužnjena, ubio straže, oslobodio Arrighetta, te ga kao zakletog neprijatelja kralja Karla postavio za vođu u borbi i progonu Francuza. Stoga je ušao u veliku milost kralja Pietra, koji mu je vratio sve posjede i časti, pa je sad opet moćan i bogat. Nadodao je, da ga je Arrighetto primio s najvećim počastima i neizmjerno se obradovao, kada je čuo vijesti o ženi i sinu, o kojima, otkad bijaše zarobljen, ništa čuo nije. Izim toga šalje im brzi brod s mnogim plemićima, koji za njim dolaze.
Poslanika saslušaju i prime s velikim veseljem. Currado se namah s nekim svojim prijateljima otputi u susret plemićima, koji dolažahu po gospu Beritolu i Giusfredija. Primi ih radosno, te ih dovede na gozbu, koja je tek na polovici bila. Gospa, Giusfredi i svi ostali dočekaju ih s takvim veseljem, da se tako nešto nikad prije čulo nije, a oni, još prije no što za stol posjedaše, pozdrave i zahvale u Arrighettovo ime, što su bolje znali i umjeli, Curradu i njegovoj ženi za čast iskazanu gospi Beritoli i sinu mu, te ponude sve svoje usluge u svoje i Arrighettovo ime. Potom se obrate gosparu Guasparrinu, te ga uvjeravahu, da bi isto takvu hvalu, i još veću, iskazali i njemu, da je Arrighetto znao, što je učinio za Scacciata. Nakon toga svi u najvećem veselju blagovaše na piru dviju nevjesta i njihovih ženika.
Gozba, koju je Currado priredio svom zetu i svojoj rodbini i prijateljima, ne trajaše samo taj dan, već još mnogo dana. A kada se sve okonča, i gospa Beritola i Giusfredi i drugi odluče, da je vrijeme krenuti, ukrcaju se na brod, povedu Spinu sa sobom, te otputuju praćeni suzama Currada i njegove žene i gospara Guasparrina. Vjetar bijaše povoljan, te uskoro stigoše na Siciliju. Arrighetto tako svečano dočeka svoju ženu, sinove i njihove žene u Palermu, da se to jedva iskazati može. Tamo su, kako se kazuje, svi dugo i sretno živjeli, sveudilj zahvaljujući Bogu na iskazanoj milosti. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:11 | |
| Ma da se majka mlade žene jako smutila i smatrala, da joj je kći za taj grijeh zaslužila najtežu kaznu, ipak, kada je razabrala iz Curradovih riječi, što on snuje s krivcima, ne uzmogne to podnijeti, već se požuri do svog razgnjevljenog muža i uze ga zaklinjati, da se u jarosti ne prenagli i pod starost ne postane ubica svoje kćeri i ne okalja ruku krvlju svoga sluge, teneka radije nađe drugi način, da utaži svoj gnjev, primjerice da ih baci u tamnicu, gdje će u muci i suzama okajavati počinjeni grijeh. Toliko ga je kumila i zaklinjala njegova pobožna žena, da ga je odvratila od nauma, da ih pogubi. On naredi, da zatvore svako u posebnu tamnicu, da ih dobro čuvaju, dadu im samo malo hrane, nek se zlopate, dok on što drugo ne odluči. Tako i bi. Lako je zamisliti, kakav su život u zatvoru provodili, u neprestanim suzama i dugu postu.
Tako tužno provedu Giannotto i Spina godinu dana, a da se Currado njih ni sjetio nije. Tad se zbude, da se gospar Gian di Procida urotio i s pomoću kralja Piera di Raona digao na Siciliji bunu i oteo je kralju Karlu, čemu se Currado kao gibelin silno, obraduje. A kada je Giannotto to čuo od nekog svog tamničara, duboko uzdahne i reče:
— Jao, jadna li mene! Već je prošlo četrnaest godina otkad sam krenuo u svijet i zlopatio se, očekujući samo čas, koji je eto došao, a sad sam dopao tamnice, iz koje živ više ne ću izići, te se nikakvu dobru više nadati ne mogu!
— Što te briga zato, što moćni kraljevi rade? — upita ga tamničar. — Kakvog si ti posla imao na Siciliji?
Giannotto mu odvrati:
— Srce mi se cijepa, kad se spomenem, što je nekada moj otac tamo bio. Bijah još nejak, kad smo iz Sicilije pobjegli, no spominjem se još, koliki je gospodin bio za života kralja Manfredija.
Tamničar proslijedi:
— A tko bijaše tvoj otac?
— Sad smijem bez straha odati, tko mi je bio otac, — odgovori Giannotto — kad sam i onako u pogibelji, koje sam se vazda bojao, otkrijem li svoje porijeklo. Ime mu je bilo, a i još je, ako je živ, Arrighetto Capece; a meni nije ime Giannotto, već Giusfredi. Nimalo ne sumnjam, da bi stekao visoku čast, kad bih se oslobodio tamnice i vratio na Siciliju.
Valjani ga čovjek više ništa ne zapita, već, čim uzmogne, ispripovjedi sve Curradu. Currado se ničim tamničaru ne oda, već ode gospi Beritoli i uljudno je zapita, da li je imala s Arrighettom sina, koji se zvao Giusfredi. Gospa plačući odgovori, da bi se njen stariji sin, od dvojice, koje je imala, kad bi bio živ tako zvao i sad bi imao dvadeset i dvije godine. Kad to Currado sazna, prosudi, da bi to mogao biti on, te mu umah na um pade, da sada, ako je to istina, može učiniti veliko djelo milosrđa, a i svoju i kćerinu sramotu oprati, tako da je dade Giusfrediju za ženu.
Kriomice dade dozvati Giannotta, te ga podrobno ispita o njegovu prošlu životu i zgodama, pa uvidjev očito, da je to zaista Giusfredi, sin Arrighetta Capece, kaza mu:
— Ti znaš, Giannotto, kakvu si mi i koliku uvredu nanio po mojoj rođenoj kćeri; prema tebi sam postupao lijepo i prijateljski, a tebi bijaše svojim djelima čuvati moj obraz i čast moje kuće, kao što dolikuje vjernom sluzi. Mnogi drugi bi te bili dali sramotno usmrtiti, da si uradio ono, što si učinio meni, a ja sam se prema tebi milosrdan pokazao. Sada pak, kad mi veliš, da si sin oca i majke plemenita roda, hoću da okončam tvoje patnje, da te lišim bijede i sužanjstva, samo ako ti hoćeš, te odjednom svoju i tvoju čast operem od ljage. Kao što znaš, Spina, koju si naveo na grešnu ljubav, nedostojnu tebe i nje, jest udovica, i miraz joj je velik i bogat. Kakav je njen odgoj i tko su joj otac i majka, znaš; o tvom sadašnjem položaju ne ćemo govoriti. Zato sam pripravan, ako hoćeš, da ona, koja ti je u nepoštenju bila dragana, sada u poštenju postane tvojom ženom i da s njom, kao moj sin, dokle ti se svidi ovdje ostaneš.
Premda je sužanjstvo iznurilo Giannottovu put, ono ipak nije umanjilo ni plemenitost duha, što ga imađaše po svom porijeklu, ni duboke ljubavi, koju je osjećao prema svojoj dragani. No, koliko je god žarko želio ono, što mu je Currado nudio, a i znao je da je u njegovoj vlasti, ipak ga to nije odvratilo: da kaže ono, na što ga je upućivao njegov plemeniti duh, pa mu ovako odgovori:
— Currado, nijesu me želja za gospodstvom, ni pohlepa za novcem, ni bilo što drugo naveli da počinim izdajstvo prema tebi ili tvojima. Ljubio sam tvoju kćerku, ljubim je i ljubit ću je zavazda, jer je smatram za dostojnu svoje ljubavi. Pa, ako se prema mnijenju prosta svijeta nijesam prema njoj pošteno ponio i počinio grijeh, u koji često upada mladost, da bi se taj grijeh spriječio, valjalo bi nam oduzeti mladost. A kad bi se starci htjeli spomenuti, da su mladi bili, i tuđe grijehe mjerili po svojima, a svoje po tuđima, ne bi naš grijeh tako težak bio, kao što ti i mnogi drugi sude. Izim toga počinih ga kao prijatelj, a ne ako neprijatelj. Ono, što mi sad nudiš, sveđ sam želio, pa da sam mogao vjerovati, e bi mi želja bila uslišana, davno bih je bio zaprosio. Sada će mi to biti utoliko milije, ukoliko je manje bilo moje ufanje. No ako u svom srcu ne ćutiš tako, kao što veliš, ne budi u meni varave nade: naredi, da se vratim u tamnicu, i tamo me muči koliko hoćeš, jer dokle god budem ljubio Spinu, dotle ću njoj za ljubav voljeti i štovati tebe, pa ma što mi učinio.
Currado se zadivi njegovim riječima i plemenitosti te ga još više zavoli zbog žarke mu ljubavi. Stoga ustane, zagrli ga i poljubi i časa ne časeći zapovjedi, da tajno dovedu Spinu.
Ona u tamnici bijaše smršavljela. poblijedjela i oslabila, te se gotovo činila druga žena. a ne ona, koja je prije bila, a i Giannotto isto tako. U Curradovoj prisutnosti zaruče se prema našim običajima.
Prošlo je više dana, a da nitko ne znadijaše, što se dogodilo. Currado im bijaše obilno priskrbio sve, što im je bilo potrebno i što su željeli, pa kad mu se učini, da je došlo vrijeme da obraduje njihove majke, pozove svoju ženu i Srnu, te im se obrati riječima:
— Što biste rekli, gospo, da vam vratim vašeg starijeg sina, kao muža jedne od mojih kćeri?
Srna mu odgovori:
— Što bih vam drugo mogla reći doli to, da bih vam toliko zahvalnija bila, koliko mi je draže od života ono, što ste mi vratili, kad bih vam uopće mogla većma zahvalnosti dugovati negoli što dugujem. A kada biste mi ga vratili, tako kao što kažete, oživjeli biste moju izgubljenu nadu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:12 | |
| Pošto je na njene molbe Currado otjerao pse, nakon mnogih molbi nagovore je, da im ispriča, tko je i što ondje radi. Nato im ona potanko ispripovjedi, tko je i što joj se dogodilo, usto im još saopći svoju tužnu odluku. Kada je to čuo Currado, koji je veoma dobro poznavao Arrighetta Capecea, zaplače od ganuća i pokuša je na sve moguće načine odgovoriti od njene tako strašne odluke, te joj ponudi, da će je odvesti njenoj kući ili zadržati kod sebe i poštovati kao svoju sestru; kod njega može ostati, dok joj Bog ne pošalje sretniju sudbinu. Gospa ne prihvati njegove ponude, a Currado ostavi svoju ženu kod nje i kaza joj, da ondje dade donijeti jela i da gospu Beritolu, koja bijaše sva u dronjcima, odjene nekom svojom haljinom, te da je svakako pokuša nagovoriti da ode s njima. Plemenita gospa ostane s gospom Beritolom, te se zajedno isplaču nad njenim nesrećama; potom naredi da donesu odjeću i hrane i na jedvite je jade nagovori da jede i da se odjene, ali na sve njene molbe, ona kaza da ne će nikad otići onamo, gdje je poznaju. Ipak je naposljetku nagovori, da ode s njima u Lunigianu i sobom povede lanad i srnu, koji su se međutim vratili i umiljavali oko gospe Beritole, na veliko divljenje Curradove žene.
Kada se vrijeme razgalilo, gospa Beritola se s Curradom i njegovom ženom ukrca na brod i sobom povede srnu i lanad, pa su je po tome prozvali Cavriola, to jest Srna (jer joj svi nijesu znali imena). Uz povoljan vjetar brzo dojedre do ušća Magre, gdje su se iskrcali i popeli do njihova grada. Ondje gospa Beritola obuče udovičke haljine i ostane kao komorkinja kod Curradove žene. Bila je vazda poštena, ponizna i poslušna, a svoje je srne sveđ sama hranila i njegovala.
Oni gusari, koji bijahu kod Ponza zarobili brod, na kojemu je putovala gospa Beritola, i nju ostavili na otoku, jer je nijesu opazili, sa svima ostalima otputovali su u Genovu. Ondje vlasnici galije podijele plijen i slučajno, među ostalom robom, nekom gosparu Guasparrinu d' Oria dopane dojilja gospe Beritole i njena dva sina. On nju i dječake pošalje svojoj kući, da mu služe kao robovi. Dojilja duboko rastužena zbog gubitka svoje gospodarice i nesretne sudbe, što je snašla nju i dječake, dugo plakaše. Onda uvidje, da joj suze ne koriste i da joj je zajedno s dječacima robovati. Ma da bijaše siromašna žena, bila ona ipak mudra i razborita, pa se prvo lijepo utješi, koliko je mogla, a potom, razmisliv o novom položaju, dosjeti se, da bi bilo pogibeljno za dječake, kad bi ih tko prepoznao. Izim toga, nadajući se, da bi se prije ili kasnije sreća ipak mogla nasmijati i njima, i oni mogli, ako požive, opet stići prijašnji položaj, naumi da nikome ne otkrije tko su, dok ne dođe pravi čas, i svima kazivaše, da su njeni sinovi. Starijega nije zvala Giusfredi već Giannotto di Procida, a mlađemu i nije marila da izmijeni ime. Giusfredu oprezno razloži, zašto mu je izmijenila ime i kojim bi pogibeljima bio izložen, da ga prepoznaju. To mu nije jedamput rekla već ga je mnogo puta i često na to podsjećala. Bistri je dječak to shvatio držao se pouka mudre dojkinje.
Tako su dječaci i njihova dojkinja proveli više godina u kući gospara Guasparrina, vršeći najprostije poslove, loše odjeveni i još gore obuveni. Giannotto se pokazao plemenitije naravi negoli su obično sluge, pa pošto napuni šesnaest ljeta, prezre niskost ropskog položaja, te napusti službu kod gospara Guasparrina i ukrca se na galije, koje su plovile u Aleksandriju. Potom proputuje još mnoge zemlje, ali nigdje se ne mogaše skrasiti i steći bolji položaj. Naposljetku, koje tri ili četiri godine, pošto je napustio dom gospara Guasparrina, a bijaše postao krasan i stasit mladić, sazna da mu otac, koga smatraše za mrtva, još živi, ali da ga kralj Karlo kao sužnja drži u tamnici. Sav očajan nad svojom hudom srećom, lutao je po svijetu, dok nije dospio u Lunigianu. Ondje se ponudi u službu Curradu Malespini, gdje služaše na zadovoljstvo svoga gospodara. Svoju je majku, koja bijaše s Curradovom ženom, rijetko viđao, no nije je prepoznao, a ni ona njega, toliko se bijahu izmijenili od vremena, kad se posljednji put vidješe.
Dok je, dakle, Giannotto bio u Curradovoj službi, zbude se, da je jedna Curradova kći, po imenu Spina, žena Niccoloa de Grignana, obudovljela i vratila se kući svoga oca. Bijaše ona veoma lijepa, ljupka i mlada, a jedva napunila šesnaest ljeta. Zagleda se ona u Giannotta i on u nju, te jedno drugo žarko uzljube. Ta ljubav ne ostade dugo bez zadovoljenja, te potraja više mjeseci, a da to nitko ne opazi. Stoga, previše sigurni, postanu manje oprezni, no što bi u ovakvom slučaju bilo potrebno, te se jednoga dana, šećući nekom krasnom šumom izdvoje od društva i zađu u guštik. Kad im se učinilo, da su dosta odmakli od drugih, nađoše ubavo mjestašce obraslo mekom travom i cvijećem, zaklonjeno svuda naokolo drvećem, te tu ostaše i prepustiše se ljubavnoj slasti. Pa premda su dugo ostali zajedno, njima se u užitku učini jako kratko, te ih tako tu zatekoše, prvo njena majka, a potom Currado. Izvan sebe od gnjeva, dozva trojicu svojih slugu, naredi da ih uhvate i vezane odvedu u neki njegov kašteo; zaslijepljen od čemera i gnjeva, htjede oboje sramno pogubiti.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:12 | |
| ŠESTA NOVELA
Gospu Beritolu, pošto je izgubila dva sina, nađu s dva srnčeta na nekom pustom otoku. Odanle ona ode u Lunigianu, gdje jedan od njenih sinova stupi u službu njenu gospodaru i obljubi njegovu kćer, te dopane tamnice. Kada se Sicilija pobunila protiv kralja Karla, majka prepozna svoga sina, koji se oženi kćerkom gospodarevom. Potom ovaj nađe svoga brata i uspe se na visoki položaj.
Gospe i mladići mnogo se smijahu Andreucciovim nezgodama, što ih je Fiammetta ispripovjedila. Kada novela bijaše dokončana, Emilia, po kraljičinoj zapovijesti, poče ovako:
— Teški su i bolni različiti putovi sudbine. Koliko god puta o tom slušamo, probudi se naš duh, koji se rado uspavljuje slatkim nadama, pa sudim, da i sretni i nesretni valja da bez žaljenja slušaju o tome, jer prve pouči, druge utješi. Premda su mnoge zgode o tome već prije kazivane, naumila sam pripovjediti vam novelu, koja je, koliko istinita, toliko i dirljiva; konac joj je veseo, no tako je puna dugotrajne gorčine, te jedva mogu vjerovati, da je radosni konac može zasladiti.
Premile gospe, valja da znate, da je nakon smrti cara Federiga II. za kralja Sicilije okrunjen Manfredi. Na njegovu dvoru zauzimao je vrlo visok položaj neki napuljski plemić, po imenu Arrighetto Capece, koji je imao veoma lijepu i plemenita roda ženu, gospu Beritolu Caracciolu, također iz Napulja. Taj je Arrighetto imao u svojim rukama svu vlast na otoku, pa kada je čuo, da je kralj Karlo I. kod Beneventa pobijedio i ubio Manfredija, te se cijelo kraljevstvo priklonilo Karlu, a nemajući mnogo vjere u prevrtljive Sicilijance i ne hoteći postati podanikom neprijatelju svoga gospodara, spremao se na bijeg. Sicilijanci to saznaju, te namah njega i mnoge njegove prijatelje i sluge kralja Manfredija izruče kao zarobljenike kralju Karlu, a potom mu predadu i otok. Gospa Beritola nije znala, što se s Arrighettom zbilo za vrijeme tih promjena; bojeći se onoga, što se doista dogodilo, od straha da je ne obeščaste, napusti sav svoj imutak, te se, tako siromašna, sa sinom Giusfredom, koji je bio možda u osmoj godini, i s drugim pod srcem, ukrca na neki brodić i pobježe na Lipare. Ondje rodi drugog sina i dade mu ime Scacciato. Uzev sobom dojkinju, ukrca se na neki brodić, da bi se vratila u Napulj svojemu rodu. No zbude se drugačije negoli ona snovaše, jer jak vjetar zanese brodić, koji je krenuo za Napulj, na otok Ponzo, gdje uprave u neku dragu, da čekaju povoljan vjetar za svoje putovanje. Gospa Beritola se zajedno s ostalima iskrca na otok, gdje potraži skrovito i samotno mjesto i ondje poče sama samcata da jadikuje za svojim Arrighettom. Dok su joj tako prolazili dani, zbude se, baš kad se ona prepustila svojoj boli, da je stigla galija s gusarima, a da ih nitko od mornara i putnika ni opazio nije. Oni ih sve bez borbe zarobe i odvedu.
Pošto gospa Beritola okonča svoje svakodnevno jadikovanje, vrati se na žalo, da nađe svoje sinove, kako je bila navikla, no ne nađe nikoga živog. Sprva se začudi, potom se dosjeti jadu. Baci pogled na more i ugleda nedaleko od kraja galiju, kako vuče za sobom brodić. Namah spozna, da je uz muža sad još izgubila i djecu. Siromašna, sama i napuštena, ne znajući gdje da ih na ovom svijetu nađe, sva izmučena uze dozivati muža i djecu, te se obeznanjena sruši na žalo. Ondje nikoga ne bijaše, da je hladnom vodom ili čim drugim dozove svijesti, i njen je duh lako mogao odbludjeti, kud je htio. No kad su se izgubljene snage zajedno s jecajima i plačem vratile u slabo tijelo, dugo dozivaše svoje sinove, tražeći ih po pećinama. Pošto vidje, da joj je sav trud uzaludan, a noć se već spuštala, nadajući se, a da i nije znala čemu, poče se brigati za sebe, te otiđe do žala i vrati se u onu pećinu, gdje je običavala plakati i tužiti.
Noć je provela u neiskazanom strahu i boli, a kada je svanuo dan i treća ura prošla, glad je prisili, te uze pasti travu, jer sinoć ne bijaše večerala. Nahranila se, kako je mogla, te se plačući predala mislima o svom novom životu. Dok je tako u mislima bila, opazi srnu, kako je ušla u susjednu pećinu i za kratko vrijeme izišla pa pošla u šumu. Ona ustade i stupi u pećinu, odakle je srna izišla. Tamo nađe dva laneta, možda baš taj dan osrnjena, koja joj se učine najslađa i najljupkija bića na svijetu. Pa kako joj od posljednjeg porođaja još ne bješe presahlo u grudima mlijeko, nježno ih primi i primakne svojim dojkama. Oni ne odbiše njenu ponudu, već je posisaše, kao da im je majka, pa od toga časa ne razlikovahu majku od nje. Plemenitoj se gospi sada činilo, da je u toj pustoši našla društvo, pa dok se travom hranila i vodu pila, plakala bi, kad bi se god sjetila svog muža, djece i prošlog života; stoga odluči da ondje živi i umre, a srni se tako priljubila kao i njenoj lanadi.
Živeći tako, plemenita gospa podivlja. Prođe tako mnogo mjeseci kadli oluja zanese, baš kao i brodić, kojim je ona putovala, na otok, u onu istu dragu, neki brodić iz Pise, koji moradne ondje ostati nekoliko dana. Na brodu je bio plemić, po imenu Currado, iz kuće markiza Malespini sa svojom vrlom i pobožnom gospom. Vraćali su se svome domu s hodočašća po svim svetim mjestima u Pugliji. Markiz, da ubije dosadu, zajedno sa svojom ženom, nekolicinom slugu i psima jednoga dana ode u unutrašnjost otoka. Nedaleko mjesta, gdje življaše gospa Beritola, počnu Curradovi psi goniti ona dva srnčeta, koja su ponarasla i sama onuda pasla. Kad ih psi pognaše, oni pobjegoše baš u pećinu gospe Beritole. A ova, kad opazi ose, zgrabi neki štap i otjera ih. Uto stignu, slijedeći pse, Currado i njegova žena i nađu Beritolu, koja je bila preplanula od sunca, mršava i porunjavila, te se silno začude, a ona još i više.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio Pon 4 Dec - 19:12 | |
| Pa obrativ mu se, jedan od njih kaza:
— Ej, moj kume, izgubio si pare, no Bogu zahvali, da ti se desilo, te si onako pao i nijesi se više mogao vratiti u kuću; jer da nijesi pao, budi uvjeren, da bi te bili zaklali, tek što bi zaspao, pa ne bi izgubio samo novac, već i glavu. Ne vrijedi ti sad plakati. Prije bi suzama zvijezdu s neba skinuo, nego i paru natrag dobio; a lako bi te mogao onaj čovjek i ubiti, ako sazna, da si samo i zucnuo o tome.
Tada se stanu nešto dogovarati, a onda mu kazaše:
— Eto, nekako si nam se smilio, pa zato, ako nam se hoćeš pridružiti u poslu, na koji se spremamo, sudimo, da će ti pripasti u dio još više, no što si izgubio.
Onako očajan Andreuccio pristane.
Istoga su dana u Napulju pokopali nadbiskupa, gospodina Filippa Minutola, a u grob su ga položili s bogatim ornatom i s prstenom, na kojemu je bio rubin vrijedan preko pet stotina zlatnih fiorina. Tog su mrtvaca ona dvojica naumila opljačkati, te Andreucciu otkriju svoj naum, a on pohlepan za blagom, ne razmišljajući puno, krene s njima. Na putu prema stolnoj crkvi, kako je Andreuccio strašno smrdio, reče jedan:
— Ne bismo li mogli gdje svratiti, da se ovaj opere i ne smrdi ovako strašno.
Drugi otpovrne:
— Možemo. Ovdje je u blizini kladenac, na kojemu je obično vitao s velikim sićem. Hajdemo tamo, pa ćemo ga za hip oprati.
Stignu do zdenca i nađu samo uže, kabla ne bijaše. Stoga odluče da ga privežu za konop i spuste u bunar, da se dolje opere, pa kad se opere neka povuče konop, a oni će ga izvući. Tako i učine.
Pošto su ga spustili, služi se, da su. u potjeri za nekim, prišli žbiri, ožednjeli od vrućine, da se napiju. Kad ih ona dvojica opaze, umah pobjegnu. Žbiri, ne opaze one da bježe, a Andreuccio, koji se u zdencu već oprao, zadrma užetom. Žedni žbiri odlože svoje štitove, oružje i vrhnjake, te počnu, konop vući, misleći da o njem visi vjedro puno vode. Dovuku oni Andreuccia do ruba, kadli ovaj ispusti konop, te se rukama dohvati ograde. A kada žbiri ugledaše ruke, spopane ih takav strah te glavom bez obzira pobjegoše. Andreuccio se silno začudi i, da se nije čvrsto držao ograde, bio bi se srušio natrag, a možda i unesrećio ili ubio. Još se više začudi, kad iziđe napolje i nađe oružje, za koje je znao, da ga njegovi drugovi nijesu imali. Strašeći se i ne znajući što da uradi, ništa i ne dotakne, već, žaleći na svoju zlu kob, odluči da ode, te krene i sam ne znajući kamo.
Idući tako, susretnu ga ona dva njegova druga, koji se vraćahu, da ga izvuku iz zdenca. Kad ga ugledaju, iznenade se i upitaju, tko ga je iz kladenca izvukao. Andreuccio im kaza, da ne zna, te im potanko ispriča sve, kako se zbilo, i što je našao kraj bunara. Oni se dosjete što je, te mu u smijehu ispripovjede, zašto su pobjegli i tko ga je izvukao. Budući da već bijaše ponoć, ne prosloviv ni bijele, udare prema stolnoj crkvi, u koju bez po muke uđu. Stanu kraj velike mramorne grobnice i svojim oruđem, dignu pretešku ploču, toliko da se čovjek mogao unutra uvući, i podupru je. Kad to obaviše, upita jedan od njih:
—Tko će ući?
Drugi mu odvrati:
— Ja ne ću.
— Ne ću ni ja, — odsiječe prvi, — Neka uđe Andreuccio.
— Ne ću bogme ni ja, — odvrati Andreuccio.
Ali ona dvojica navališe:
— Kako ne ćeš ući! Tako mi Boga, ovom željeznom polugom raspalit ćemo te toliko puta po glavi, dok se mrtav ne srušiš.
Prestrašen Andreuccio uđe i ulazeći pomisli:
»Ovi me tjeraju unutra, da me prevare. Kad im sve izručim, dok se budem mučio, da se iz grobnice izvučem, oni će otići svojim poslom, a ja ću ostati praznih, ruku.« — Zato odluči, da, prvo, sebi osigura dio, te prisjetiv se dragocjena prstena, što su ga spominjali, tek što siđe, skine ga biskupu s prsta i sebi natakne. Potom im preda pastirski štap, mitru, i rukavice, te ga svuče do košulje i sve im dade i reče, da ničega više nema. Oni ga stanu uvjeravati, da mora biti prsten, i neka ga traži, no on je odgovarao, da ga nema, te ih tako zadržavao, kao da tobože traži. Nego, ako je on bio lukav, ni oni ne bijahu glupi, pa, dok su mu govorili da traži, polako izvuku željeznu polugu, što je podupirala grobnu ploču, te pobjegnu i ostave ga zatvorena u grobnici.
Lako je zamisliti, kako je Andreucciu bilo pri duši. Pokuša više puta i glavom i ramenima podići ploču, upre svom snagom, no utaman se trudio. Od teška jada malakše i pade obeznanjen na mrtvo nadbiskupovo tijelo. I da ih je tko tako vidio, teško bi mogao kazati, tko je pravi mrtvac, nadbiskup ili on. Kada se osvijestio, gorko zaplače, znajući da ga neminovno čeka žalostan konac, ili će, ako nitko ne dođe da otvori, umrijeti u grobnici od gladi i smrada među crvima lešine ili, ako tko dođe i nađe ga unutra, objesit će ga kao lupeža. Dok je tako tužan čamio, i crne ga misli pritisle, začu u crkvi korake i razgovor više osoba, koje po njegovu sudu dolažahu, da učine ono isto, što je on sa svojim drugovima bio učinio, pa sav protrne od straha. Pošto ovi otvore grobnicu i podupru ploču, stanu se prepirati tko da uđe, i nitko od njih ne htjede. Nakon duga prepiranja neki pop kaza:
— Čega se bojite? Je li mislite, da će vas požderati? Mrtvi ne jedu ljude. Ući ću ja.
To kazav, legne potrbuške na rub grobnice, glavu pruži van, a noge okrene unutra, da bi se spustio. Nato se Andreuccio uspravi, zgrabi popa za nogu, kao da će ga unutra povući. Kada to pop oćutje, kriknu i odmah se izvuče iz grobnice. Svi se prestrave, ostave grobnicu otvorenu i nagnu u bijeg, kao da ih tisuću vragova goni. Andreuccio, sav sretan, brzo se izvuče i iziđe iz crkve istim putem kojim bijaše i došao.
Dan se bližio, a on je s onim prstenom na prstu nasumce hodao, te tako lutajući nabasao na obalu i na svoje svratište, gdje su ga drugovi i krčmar cijelu noć u brizi čekali. Pošto im ispripovjedi, što mu se dogodilo, svima se, po krčmarevu savjetu učini, da je za njega najbolje, nestati iz Napulja, što Andreuccio bez oklijevanja i uradi. Tako se Andreuccio vratio u Perugiu s prstenom, a bješe otišao u svijet da kupi konje.
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Giovanni Boccaccio | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 3 | Idi na stranu : 1, 2, 3 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 687 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 687 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|