Šansona

Šansona (Chanson) je izvorno pučka umjetnost. S vremenom je postala snažnom industrijom 20. stoljeća između dva svjetska rata, da bi se, posebno iza Drugog, preobrazila u glazbenu vrstu nadahnute sprege pjesnika, skladatelja i interpreta, ili interpreta-skladatelja i pisaca vlastitih pjesama. Ta se umjetnička forma najsnažnije razvila u Francuskoj, kolijevci europske šansone, pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća.

Šansona je komentator zbivanja i suptilni dnevnik o vlastitoj sudbini, često je kritički i pronicljivi promatrač svega što se zbiva u društvu u vrijeme nastanka pojedine pjesme. Njezina su lica mnogostruka: od izrazito artističko-umjetničkog do onog jednostavnijeg, popularnog koje se obraća svim ljudima na jednako razumljiv način. Toj su klimi posebno pogodovali procvat industrije ploča i otvaranje brojnih glazbenih dvorana za javne nastupe pjevača već u doba iza Prvoga svjetskog rata, kada se život nakon ratnih trauma vratio na ulice i u javni prostor.

U Francuskoj je tradicija ove glazbene vrste dugovječna. Traje još od srednjega vijeka, trubadura i trouvera 13. stoljeća, a obnovit će se snažno u 18. i 19. stoljeću. Već 1770. u Parizu se otvaraju preteče kasnijih music-hallova - café-concerti, u kojima su nastupali pjevači, glumci i akrobati. U drugoj polovici 19. stoljeća ta mjesta postaju pravom operom naroda i živim teatrom. Pjeva se posvuda - na ulici, na javnim trgovima, u café-concertima. Iz te tradicije izići će Maurice Chevalier i Édith Piaf.

Iz tradicije šansona pretežno socijalnog izraza jednog Aristidea Bruanta (1851.-1925.), koji u modu uvodi naturalističku protestnu šansonu, neuvijenog i direktnog izričaja, izići će duhovni svijet jednog Georgesa Brassensa ili Léa Ferréa.

Kad se na Montmartreu se 1881. otvara lokal Le Chat Noir (Crna mačka) kao prvi europski kabaret modernoga stila - okupljalište bohema, pjesnika i slikara, tamo zalaze novi umjetnici toga doba: pisci Edgar Allan Poe, Émile Zola, Alexandar Dumas-sin, slikari Henri de Toulouse Lautrec, kompozitor Claude Debussy i drugi. U prizemlju je bila i galerija slika, a u kabareu rano počinje nastupati Aristide Bruant pjevajući svoje kritičke i socijalno angažirane šansone, postavši muzom slikara i pjesnika.

Nezaboravna Lucienne Boyer i njezina pjesma Parlez-moi d`amour postala je sinonimom Pariza kao grada ljubavi. Napisana je još davne 1923. godine, ali Boyer ju je kreirala kao šansonu tek 1930. Bila je to ujedno prva pjesma čija je ploča te iste 1930. okrunjena slavnom francuskom nagradom Grand Prix.

Oko tridesetih godina prošlog stoljeća s pojavom zvučnog filma kinodvorane će malo po malo zamijeniti music-hallove, ali šansona će se i dalje snažno razvijati zahvaljujući razvitku novog medija - radio-difuzije, te će se mnogo slušati preko mnogih državnih i privatnih radiostanica.

Charles Trenet će postati ocem poetske šansone i pretečom svih kasnijih autora-kompozitora i interpreta vlastitih pjesama, što će biti bitnim obilježjem francuske artističke šansone. Mnogo se sluša jazz koji utječe na šansonu. Josephine Baker osvaja pariške pozornice, tu su naravno i Trenet, Yves Montand, Gilbert Bécaud, Charles Aznavour, zatim Boris Vian i Serge Gainsbourg i mnogi drugi autori, često inspirirani jazzističkim ritmovima.

Zlatno doba šansone nastupa iza Drugog svjetskog rata s niz novih nadahnutih autora i interpreta. Yves Montand i Françis Lemarque nastavljaju se na pučku šansonu, kao i Édith Piaf, pojavljuju se Bécaud, Guy Béart, Jacques Brel, Georges Brassens, Léo Ferré, Félix Leclerc, Cathérine Sauvage, Juliette Gréco i mnogi drugi. Pjesništvo i šansona tada su već u uskoj sprezi što će potrajati kroz cijelo četvrto i peto desetljeće - sve do šezdesetih godina i provale yé-yé razdoblja, pod utjecajem američkog rock`n`rolla, što će potpuno izmijeniti sliku glazbenog života mladih.

Édith Piaf je obilježila cijelu prvu polovicu 20. stoljeća izuzetnom ličnošću i krajnje emocionalnim načinom pjevanja. Bila je i ostala najveće ime francuske šansone, jednostavna i direktna, obraćala se svakome i svi su je razumjeli. Velika se umjetnost često rađa iz velike osobne patnje, a šansonjerski izričaj Édith Piaf bio je upravo to: svoju patnju i strašna iskustva iz siromašne mladosti, a i kasnije, ona je cijelim svojim bićem prenijela u svoju pjesmu.

Poznati interpreti:
Alizée
Hugues Aufray
Charles Aznavour
Josephine Baker
Daniel Balavoine
Brigitte Bardot
Lucio Battisti
Gilbert Bécaud
Marie-Paule Belle
Jane Birkin
Bourvil
Angelo Branduardi
Mike Brant
Georges Brassens
Jacques Brel
Fifi Brix
Patrick Bruel
Carla Bruni
Francis Cabrel
Jean-Michel Caradec
Ingrid Caven
Eric Charden
Robert Charlebois
Jeanette Chéro
Maurice Chevalier
André Claveau
Julien Clerc
Riccardo Cocciante
Paolo Conte
Dalida
Joe Dassin
Arsen Dedić
Georgette Dee
Michel Delpech
Ewa Demarczyk
Marlene Dietrich
Yves Duteil
Jacques Dutronc
Blandine Ebinger
Lara Fabian
Mylène Farmer
Jean Ferrat
Léo Ferré
Tim Fischer
Patrick Fiori
Sabine Fischmann
Maxime Le Forestier
Cora Frost
Michel Fugain
Serge Gainsbourg
Valeska Gert
Jean-Jacques Goldman
Juliette Gréco
Yvette Guilbert
Gerhard Rüdiger Gundermann
Daniel Guichard
Johnny Hallyday
Francoise Hardy
Hana Hegerova
Michael Heltau
Dominique Horwitz
Michel Jonasz
Joana
Patrick Juvet
Patricia Kaas
Hildegard Knef
Maegie Koreen
Cissy Kraner
Marie Laforet
Serge Lama
Catherine Lara
Gérard Lenorman
Lotte Lenya
Margo Lion
Annett Louisan
Colette Magny
Malediva
Hélène Martin
Mireille Mathieu
Maurane
Gisela May
Reinhard Mey
Milva
Mistinguett
Georges Moustaki
Yves Montand
Kemal Monteno
Maria Mucke
Celina Muza
Jo van Nelsen
Nicoletta
Claude Nougaro
Marc Ogeret
Vlaho Paljetak
Pierre Perret
Nicolas Peyrac
Edith Piaf
Thomas Pigor
Michel Polnareff
Anna Prucnal
Queen Bee
Serge Reggiani
Renaud
Tanja Ries
Henri Salvador
Veronique Sanson
Michel Sardou
Catherine Sauvage
Claude-Michel Schönberg
Nanette Scriba
Arthur Senkrecht
William Sheller
Mort Shuman
Francesca Solleville
Alain Souchon
Iris Stromberger
Anne Sylvestre
Barbara Thalheim
Charles Trenet
Rosa Valetti
Sylvie Vartan
Boris Vian
Frank Viehweg
Helen Vita
Claire Waldoff
Zazie
Zebda

(Wikipedija)