Sparta (lokalni naziv - Λακεδαιμων) je bila najmoćnija vojna država u Staroj Grčkoj pre uspona Atine posle Persijskog rata. U početku, Sparta i Atina su bili saveznici, ali su uskoro postali rivali. Drugi i treći sukob između ove dve države, koji su doveli do uništenja atinske države, opšte su poznati kao Peloponeski rat. Spartanski pokušaji da preuzmu ulogu Atine kao „branioci helenizma“ su propali, i doveli do prvog poraza spartanskih hoplita u bici kod Leuktre 371. p.n.e. U vreme uspona Aleksandra Makedonskog 336. p.n.e., Sparta je bila samo senka nekadašnje slave, koja je silom uključena u Ahajski savez.

Spartanci su nastavili svoj način života i posle rimskog osvajanja Grčke. Grad je postao neka vrsta „turističke atrakcije“ za rimsku elitu koja je ovde dolazila da posmatra „neobičan“ spartanski narod. Posle poraza rimske armije u bici kod Adrijanopolja, spartanske falange su porazile vizigotske horde. Ovaj događaj smatra se poslednjim velikim delom Spartanaca.


Državno uređenje
Postoji malo pisanih podataka o unutrašnjem ustrojstvu i razvoju spartanske države. Ovaj nedostatak informacija Grci su obično pripisivali „stabilnosti spartanske države“, koja je nepromenjena trajala još od Likurgovih vremena. Nije bilo pisanih zakona, a i njih je, po predanju, svojim dekretom ukinuo Likurg. S druge strane, tajnovitost je uvek pratila oligarhijsku vladavinu.

Spartanskom državom upravljala su dva nasledna kralja iz agiadske i euripontidske porodice. Kraljevi su bili jednaki po autoritetu, tako da jedan nije mogao ništa preduzeti ako bi drugi stavio veto. Ipak, agiadski kralj je, po Herodotu, uživao veće počasti zbog većeg ugleda svoje porodice.

Smatra se da je ova dvojna kraljevina, jedinstveni fenomen u istoriji, nastala u vreme Aristodemove smrti, kada su ga nasledili njegovi sinovi blizanci. Savremeni naučnici su razvili različite teorije da bi objasnile ovo odstupanje. Neki smtaraju da je ovaj sistem stvoren da bi se sprečio apsolutizam i paralelu ovome nalaze u postojanju dva konzula u Rimu. Drugi veruju da je do doga došlo kopromisom posle borbe dve porodice ili zajednice, ili da dve kraljevske porodice predstavljaju spartanske osvajače Dorce i ahajske starosedeoce: pristalice ovog mišljenja pozivaju se na izreku koje je zabeležio Herodot: „Ja nisam Dorac, ja sam Ahajac.“

Obaveze kraljeva su bile uglavnom religijske, sudske i vojne. Oni su bili vrhovni sveštenici države koji su prinoosili žrtve i održavali vezu s Delfskim svetilištem, koje je uvek igralo važnu ulogu u spartanskoj politici. U vreme Herodota (oko 430. P.n.e.), njihova sudska funkcija je bila ograničena sporove među naslednicima, oko usvajanja i javnih puteva. Građanske parnice sudili su efori, a krivično sudstvo je preneseno na efore i veće staraca. Moć dvojnih kraljeva se iskazivala više u vojnoj nego sudskoj oblasti.

Aristotel opisuje kraljevinu Spartu kao „vrstu neograničene i stalne vojne vlasti“ (Pol. iii. I285a), dok je Isokrat smatra „oligarhijom kod kuće, a kraljevstvom u ratovima“ (iii. 24). Kraljevski prerogativi su, međutim, vremenom sve više ograničavani. Od perioda Persijskih ratova, kralj je oduzeto pravo da objavljuje rat, bez saglasnosti dva efora. Njega su efori zamenili i u vođenju spoljne politike. Vremenom, kraljevi su postali samo figure izuzev kao vojni zapovednici. Stvarna moć je prešla na efore i na veće staraca . Razlozi ovih promena leže delom u tome što su efore javno birali svi građani, te su oni bili demokratski element državnog uređenja bez kršenja onih oligarhijskih metoda koji su bili nužni u državnoj administraciji. Razlozi leže delom i slabljenju dvojne kraljevske moći, koja je neizbežno izazivala ljubomoru i neslaganje između dva kralja, koja je često dovodila do praktiče blokade upravljanja. Sledeći razlog leži u gubitku prestiža kraljeva, naročito tokom petog veka, kada su za kraljeve često psstavljani maloletnici a u njihovo ime su vladali regenti. Ugled kraljeva opao je i zbog toga što su, s pravom ili ne, optuživani da su primali mito od neprijatelja države.


Vojna služba i obuka
Poreklo moći koju je imala skupština građana – apela je praktično nepoznato zbog nedostatka istorijskih izvora. Običan Spartanac je pre svega bio ratnik, obučen da izvršava zapovesti i da podnosi teškoće, a političar je postajao samo ako bi bio izabran za efora na jednu godinu. Mogao je biti izabran za doživotnog člana saveta staraca posle 60 godina starosti, i tada bi bio oslobođen vojne službe.

Sparta je bila, pre svega, vojnička država, a vojna obuka počinjala je praktično s rođenjem. Odmah nakon rođenja dete bi bilo odvedeno pred veće staraca, koji bi odlučili da li će biti uzgajano ili ne. Ako bi našli da je defektno ili bolesno, dete bi bacali sa stene zvane Apothetae, ili Mesto odbacivanja. Na taj način su osiguravani visoki fizički standardi u Sparti. Od najranijih dana život Spartanca je pripadao državi.

Do sedme godine dečake su kod kuće obrazovale dadilje, vrlo cenjene u Grčkoj, koje su ih učile da pobeđuju svoje strahove i sujeverja. Njihovu obuku je potom preuzimala država kroz sistem „agoga“ koji su nadgledalo „pedonomi“, posebno izabrani službenici. Ova obuka se sastojala najvećim delom od fizičkih vežbi, kao što je ples, gimnastika i igre s loptom, dok je muzika i književnost igrala podređenu ulogu. Ova stalni naglasak na fizičke vežbe stvorio je kod Spartanaca ugled „lakonaca“ (ljudi koji malo govore), reč koja je nastala po imenu njihove domovine Lakonije. Obuka je obuhvatala i žensku decu. I jedni i drugi su vežbali goli. Žene se, međutim, nisu mogle takmičiti na igrama prema starom olimpijskim pravilima. Postojala su i takmičenja da bi se videlo ko može da izdrži najsurovije šibanje: taj ritual zvan je „dijamastigosis“.

S navršenih 13 godina, mladići bi bili poslani van grada bez ičega, a od njih se očekivalo da prežive sopstevom snalažljivošću i veštinom. To je verovatno bio stari obred inicijacije, priprema za njihovu karijeru elitnih vojnika.

U dvadesetoj godini, Spartanac je počinjao svoju vojnu službu i članstvo u jednom od grupa za ishranu ili klubova, koji je imao petnaest članova i od svih građana se zahtevalo da budu članovi jednog kluba gde su se delili svi obedi. Spartanac je mogao da obavlja sva svoja prava i dužnosti građanina sa trideset godina. Samo su se rođeni Spartanci smatrali građanima u punom smislu, koji su morali da obavljaju dužnosti propisane zakonom i da učestvuju i doprinose u jednom od grupa za ishranu. Oni koji su ispunjavali ove uslove smatrani su „plemićima“, građanima u pravom smislu, dok su oni koji nisu uspeli zvani routtoves (niži ljudi), i oni su imali su samo građanska a ne i vojnička prava.

Spartancima, takođe poznatim i kao „homii“ (slični), bilo je potpuno zabranjeno da se bave trgovinom i zanatima, koji su bili u rukama „perikija“, i bilo im je zabranjeno (bar teoretski) da poseduju zlato i srebro. Spartanski novac sastojao se od gvozdenih šipki tako da je bila onemogućena svaka krađa, otežavana spoljna trgovina i obeshrabrivano bogaćenje. Bogatstvo je, bar u teoriji, dolazilo jedino iz vlasništva nad zemljom, i sastojalo se od godišnjih prihoda koje su stvarali „Heloti“, koji su obrađivali zemlju koja je dodeljivana Spartancima. Ali takav pokušaj izjednačavanja vlasništva nije uspeo: od najranijih vremena postojale su znatne razlike u bogatstvu, koje su postale još veće posle Epitadovog zakona, donešenog posle Peloponeskog rata, kojim su uklonjene zakonske zabrane primanja poklona i nasleđivanja zemlje. Heloti su nemilosrdno kontrolisani, posebno od strane tajne policije (Krypteria).

Žene su bile slobodnije nego u drugim grčkim zajednicama i mogle su da pregovaraju s muževima da dovode ljubavnike u kuću. Prema Plutarhu, u njegovom opisu Likurgovog života, muškarci su i dozvoljavali i ohrabrivali svoje žene da rađaju decu drugih muškaraca, prema opštim moralnim načelima zajednice da je važnije obezbediti potomke za dobrobit grada, nego ljubomorno čuvati vrednosti jedne porodice. Zbog toga je Plutarh tvrdio da je pojam preljube bio nepoznat Spartancima i citirao reči jednog starog Spartanca da je lakše naći bika sa tako dugim vratom da je s vrha planine mogao da pije vodu s reke u dolini, nego naći preljubnika u Sparti.

Pederastija, opšte prihvaćena širom Grčke, bila je prisutna i u Sparti. Spartanci su očigledno verovali da je ohrabrivanje starijih, uglednih ljudi da imaju odnose s mlađim ljudima bilo korisno za obrazovanje mladića. Jedna anegdota u Plutarhovoj biografiji Likurga odnosi se na priču o jedno spartanskom sudiji koga je grad osudio jer je njegov mladi ljubavnik plakao od straha u borbi, što se smatralo znakom da je mladić suviše razmažen jer ga njegov uvaženi ljubavnik nije dobro vaspitavao. Odnosi među mušlarcima služili su kao način jačanja muževnog obrazovanja spartanskih dečaka.

Punopravnom građaninu, oslobođenom bilo kakve privredne aktivnosti, davan je komad zemlje (klaros), koji su obrađivali Heloti. Kako je vreme prolazilo, sve veće površine zemlje su bile koncentrisane u rukama veleposednika, ali je broj punopravnih građana opadao. Početkom petog veka bilo je oko 8.000 građana, ali je do Aristotelovih dana spao na manje od 1.000, a kasnije je (244. p.n.e.) opao na samo 700. Bilo je pokušaja da se ova situacija promeni uvođenjem novih zakona. Uvedene su određene kazne za one koji su ostali neoženjeni ili su se kasno oženili. Ovi zakoni su, međutim, došli suviše kasno i pokazali su se neefikasnim.


Arheologija
Jedan poznat citat kod Tukidida kaže:

„Pretpostavimo da grad Sparta bude napušten, i da ne ostane ništa sem hramova i temelja; potonje generacije će teško poverovati da je moć Lakedemonjana jednaka njihovoj slavi.

„Njihov grad nikad nije izgrađen do kraja i nije imao sjajnih hramova ili drugih građevina; on je više podsećao na skupinu sela, kao sve drevni grčki gradovi, i zato je pružao jadan prizor.“

Prvi osećaj većine putnika koji posećuju savremenu Spartu je veliko razočarenje drevnim ostacima. Lepši je izgled vizantijskog grada Mistre, sa zatravljenim ulicama, propalim zgradama, razrušenom tvrđavom i velelepnom crkvom. Do ranog dvadesetog veka, najveća antička građevina bilo je pozorište, od čega je malo šta ostalo iznad zemlje osim dela potpornog zida; tzv. „Leonidinog groba“, četvorougaone zgrade, verovatno hrama, igrađenog od velikih blokova kamena koji se sastoji od dve odaje; temelja drevnog mosta preko reke Evrote; ruševine jedne kružne građevine; nešto ostataka kasnijih rimskih utvrđenja; nekoliko zgrada od cigle i pločnika s mozaikom.

Ostalo arheološko blago sastoji se od natpisa, skulptura i drugih objekata sakupljenih u lokalnom muzeju, koji je osnovao Stamatakis 1872. (i proširenom 1907). Obavljeno je nekoliko iskopavanja oko Sparte, na nalazištu Amikleum 1890. (Cunas) i 1904. (Furtwängler), kod Menelajevog svetilišta u Terapni (Ross 1833. i 1841. i Kastriotis 1889. and 1900.

Godine 1904. Britanska škola iz Atine je započela detaljno istraživanje Lakonije, a sledeće godine iskopavanja su vršena u Talameji, Gerontri i Angeloni blizu Monemvasije, gde je istraženo nekoliko srednjevekovnih država. Godine 1906. Počela su iskopavanja i u samoj Sparti, gde je bilo mnogo nalaza, koji su objavljeni u „Godišnjaku Britanske škole“, vol. xii.

Dokazano je da je mali cirkus koji je opisao Leake bila građevina slična pozorištu izgrađenom posle 200. oko oltara i ispred hrama Artemide Ortije. Ovde su održavana muzička i gimnastička takmičenja kao i čuveni rituali bičevanja (diamastigosis). Hram, koji se datira na kraj drugog veka p.n.e, počiva na temeljima starijeg hrama iz šestog veka, a u blizini su pronađeni ostaci još starijeg hrama iz devetog, možda čak i desetog veka. Žrtvene ponude od gline, ćilobara, bronze, slonovače i olova pronađeni u izobilju na okolnom terenu, a koji datiraju od devetog do četvrtog veka p.n.e. pružaju neprocenjive dokaze rane spartanske umetnosti; oni dokazuju da je Sparta dostigla svoj umetnički zenit u sedmom veku, a da je opadanje počelo već u šestom veku.

Godine 1907. otkriveno je svetilište boginje Atine „Bakarna kuća“ (Chalkioikos) na akropolju odmah iznad pozorišta, a iako je sam hram skoro potpuno uništen, na nalazištu su otkriveni najduži postojeći arhaični natpis u Alkoniji, brojn bronzani čavli i posude i značajan broj žrtvenih ponuda. The Nađeni su tragovi grčkog gradskog zida, građenog u periodu od četvrtog do drugog veka, koji je bio dug 48 stadija ili skoro 10 km. Istražen je i kasniji rimski zid koji je okruživao akropolj, a deo zida datora verovatno posle Gotskog upada 262. posle Hrista. Pored do sada otkrivenih građevina, lociran je veći broj mesta u generalnoj studiji topografije Sparte, zasnovan na Pauzanijinim opisima. Iskopavanja vršena 1920. pokazuju da se grad iz mikenskog perioda nalazio na levoj obali Eurote, jugo-istočno od Sparte. Naselje je bilo grubog trougaonog oblika, s vrhom okrenutm ka severu. Ovo područje je bilo otprilike jednako površini „novije“ Sparte, ali su razaranja skoro potpuno uništila građevinie, izuzev temelja i krhotina crepa.


Spartanski svet
Oko sredine šestog veka p.n.e. južni Peloponez je bio Spartanska teritorija. S površinom od 8.050 kvadratnih kilometara, bila je to najveća grčka država. Čitavo područje podeljeno na dva dela: Lakoniju i Meseniju, koje je razdvajala planina Tajget. Za razliku od drugih grčkih gradova, Sparta je kontrolisala većinu obradivog zemljišta. Najraniji arheološki dokazi dokazuju da naseobina u Sparti datira oko 950. p.n.e.

Klasični izvori kažu da je Sparta osnovana u desetom veku p.n.e. Činile su je četiri sela: Pitan, Mesoa, Limne i Konoura, koji su se kasnije ujedinili pod jednom upravom.

Oko 750. p.n.e. počela je lagana ali odlučna ekspanzija Sparte. Podjarmljeni stanovnici su postali ili heloti ili perijeci. Heloti su zadržali svoja imanja, ali su morali da polovinu svojih prinosa daju spartanskoj državi, dok su perijeci bili stanovnici grada, koji su ostali samostalni, izuzev u u pitanjima spoljne politike i ratovanja. Perijeci su činili vitalni deo spartanskog društva. Pošto je Spartancima bilo zabranjeno obavljanje nevojničkih poslova i zanimanja, Perijeci su radili kao trgovci, zanatlije i umetnici. Od 650. pne. do 620. pne. , Sparta je podjarmila i Meseniju. U prvoj trećini šestog veka Spartu su porazili najpre Arg, a potom Tegeja. Posle Mesenijskog rata i navedenih pobeda razvio se spartanski jedinstveni način života zbog koga je Sparta postala čuvena u Antičkoj Grčkoj.

Od 550. godine nadalje, cilj spartanskog sveta – izdržljivost tela i duha kao i ratnička umešnost – je bio postignut. Sparta nije trpela vladavine tirana i diktatora, a njene falange su smatrane nepobedivim. „Spartanci“ su ostali sinonim za svakoga ko je nemilosrdno samodisciplinovan ili hrabar u susretu s bolom, opasnošću i nevoljama. Sparta je, međutim, bila zatvorena za uticaje drugih naroda, nije prihvatala tuđe ideje, stvorivši svoju zatvorenu oskudnu kulturu, lišenu velikih muzičkih i književnih dela


Izvor:wikipedija

Spartanci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Živeti kao Spartanac bilo je isto što i živeti kao ratnik. Nije bilo izbora. Osnovno zanimanje spartanskih muškaraca, koji bi prošli test na rođenju, bio je rat.

Kad bi se dete rodilo, kupali bi ga u vinu. Oni koji ne prođu test, bivali bi okarakterisani kao slabašni i defektni. Bacani su sa litice u podnožje planine Tajget. Za one koji bi ”preživeli vino”, tu bi priča samo počinjala.

Kratko u majčinom krilu

Do sedme godine , dete bi živelo sa majkom. Ali, ni tada nije moglo osetiti mnogo nežnosti. Nije ga smela oblačiti u specijalne dečje obuke kako mu se telo ne bi deformisalo, ili dete učinilo razmaženim. Od deteta se u tom periodu sklanjalo sve što bi izazivalo strah ili plač.

Spartanke su bile stroge i uspešne u vaspitanju. Toliko da su ih zapošljavali i Atinjani.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na rođenju su potapani u vino

Živeti kao Spartanac ili Spartanka, značilo je činiti sve za domovinu i njenu slavu. Tako su i Spartanke bile u službi ratnog polisa, koji je i danas sinonim za vojnu disciplinu i heroizam.

Kada su jednoj Spartanki javili, da je u jednom boju izgubila svih pet sinova, ona upita hladnokrvno : ”A pobedismo li ili ne?”

Obrazovanje na teretu države

Sa sedam godina, spartansko dete bivalo je prepušteno državnom vaspitanju ( Agoga ). Bili bi podeljeni u ”Ageles” ( bukvalan prevod : stada ). Tada bi za njih počinjala jos surovija disciplina.

Osnovna aktivnost bila je učenje rukovanja oružjem i borbe, ali i gimnastika, trčanje, bacanje diska itd.

Izlagani su gladi i studeni , kako bi što više očvrsli. Zanimljivo je da su pospešivani njihovi pokušaji da dođu do hrane krađom i tako nadoknade skromne zalihe koje su im bile dodeljivane. Ali oni koji bi bili uhvaćeni, bili bi i surovo kažnjeni.

Jeli su dosta meda. Mesec dana pre kraja obuke , učili bi da žive samo o medu ( ”mesec meda”).

Jednom godišnje su im testirali izdržljivost pred Artemidinim hramom u igri krađe sira dok su ih nemilosrdno bičevali. One koji su izdržali bez kukanja i plača u toj igri, gde je ne malo njih umrlo, krunisali su lovorovim vencima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hranili su se medom, ali u borbama nisu bili tako "medeni"

Išli su bosi; kupali se u hladnim vodama reka, a i leti i zimi nosili isto ”odelo”, parče tkanine koje im je dodeljivala država jednom godišnje.

Od prikladnog obrazovanja , morali su znati samo osnovno : da čitaju i pišu; mada su se učili i kratkim, mudrim tzv ”lakonskim” odgovorima , ali i Homerovim stihovima.
”Punoletstvo” u dvadesetoj

Sa dvadeset godina bi završili Agogu, i to bi značilo dve stvari.

Početak vojne službe.

Brak.

Kada bi postao vojnik, Spartanac bi se pridruzio tzv. javnim klubovima od po 15 muškaraca sa kojima bi živeo u javnim barakama do 60-e godine. Sve je ovo uredio svojim zakonima Likurg, legendarni zakonodavac Sparte.

A supružnici su birani zanimljivo : mladići i devojke se zatvore u neku mračnu sobu i onda tako u mraku hvataju svoje buduće supružnike, bez predstave koga su uhvatili.

”Spartaaaaaaaaaaaa!”

Jedna od legendi o Spartancima kaže da su jednom prilikom dobili od Atinjana, svojih najvećih neprijatelja, oštru, preteću poruku koja je glasila:

“Ukoliko ne učinite ono što zahtevamo, povešćemo vojsku na vas i ako vas pobedimo, opljačkaćemo vam sva imanja, sravniti vaše gradove sa zemljom, a decu i žene porobiti.”

Hrabri Spartanski ratnici, poznati po svojim uspešnim vojevanjima, odgovorili su na poruku samo jednom rečju: “Ako…

[You must be registered and logged in to see this image.]

Surovost kao srednje ime

Leonidini lakonski odgovori

Leonida je jedan od najpoznatijih Spartanaca koji ih je vodio u Termopilsku bitku. Kada su mu rekli da su neprijatelji blizu , odgovorio je : ”Odlično, i mi smo njima.”

Kada su mu rekli da ima premalo vojnika, nasuprot protivniku, odgovorio je : ” Imam ih i previše da umru!”

A kada su mu poručili da ce neprijateljske strele biti toliko brojne da će prekriti nebo, rekao je: ” Bolje, borićemo se u senci!” Takvog ”hlada” se nisu plašili Spartanci.
Spartanska slava

Sparta je bila jedan od najznačajnijih polisa u Grčkoj, koja je kao vojni polis, sa malim brojem stanovnika uspeo da pokori mnoge oblasti u čuvenom Peloponeskom ratu. Slava iz 4.veka p.n.e kasnije je izbledela, da bi ih u 7.v nove ere uništili Sloveni u svom prodoru na Peloponez.

1834. godine, na temeljima legendarnog grada izgrađeno je novo, savremenije naselje koje nosi isto ime.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lakonski rečnik i ubojiti mač: Leonida

A ono što je ostalo od starog su legende i simbol vojnog razmišljanja i življenja. Živeti kao Spartanac jeste značilo živeti kao ratnik. Smrt u borbi bila je slavna u Sparti, a služiti domovini svrha življenja.


Muskimagazin.

Spartanci, stanovnici Lakonije na Sparti u staroj Grčkoj i čuveni ratnici, ostali su u istoriji poznati po čeličnoj disciplini i oštrim vaspitnim merama, ali i po - škrtosti na rečima. Otuda danas izraz ‚‚lakonski govor“ ili ‚‚govoriti lakonski“ znači sasvim kratak govor, odnosno govoriti vrlo kratko i sažeto.

Jedna od legendi o Spartancima kaže da su jednom prilikom dobili od Atinjana, svojih najvećih neprijatelja, oštru, preteću poruku koja je glasila:

‚‚Ukoliko ne učinite ono što zahtevamo, povešćemo vojsku na vas i ako vas pobedimo, opljačkaćemo vam sva imanja, sravniti vaše gradove sa zemljom, a decu i žene porobiti.“

Hrabri Spartanski ratnici, poznati po svojim uspešnim vojevanjima, odgovorili su na poruku samo jednom rečju: ‚‚Ako...“

Da bi ih se u potpunosti razumjelo,
istine se moraju i živjeti.
Amonije Sakas, neoplatoničar iz Aleksandrije iz III st.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Godine 480. pr.Kr. ogromne vojne snage Perzijskog Carstva, sastavljene od preko trideset pokorenih naroda, koje su prema Herodotu brojile više od dva milijuna ljudi, kreću u osvajački pohod na Europu. Na tom im se putu suprotstavlja savez malobrojnih grčkih gradova, okupljenih oko Atene i Sparte. Bez obzira na neslogu i podijeljene interese, Grci, svjesni da je to za njih pitanje života i smrti, postižu dogovor o strategiji obrane te šalju manje savezničke snage, ukupno 4000 ljudi, da zaustave osvajača na vratima Grčke, u klancu Termopile.

Na čelu te samoubilačke misije nalazio se kralj Leonida i njegovih tri stotine izabranih Spartanaca. Oni zadržavaju Perzijance sedam dana, a zadnjeg dana bitke, znajući da su izdani i opkoljeni, Leonida otpušta sve preživjele saveznike. Spartanci i Tespijci ostaju dragovoljno do kraja (oko tisuću ljudi), dok nisu pali svi do posljednjeg čovjeka.

Svojom herojskom žrtvom zadržali su neprijatelja, nanijeli mu velike gubitke (20000 mrtvih Perzijanaca), omogućili ostalim Grcima pripremu za obranu, dali herojski primjer i uzdigli rodoljubni zanos do neslućenih visina. To je nadahnulo ostale Grke da se čvršće povežu, i da u jesen te iste godine u pomorskoj bitci kod Salamine, te u proljeće 479. godine na kopnu kod Plateje, do nogu potuku Perzijance.

Te su pobjede omogućile procvat Atene i ostalih gradova te tako utemeljile ono što je i danas uzor europske civilizacije, trajni ideal kulturnog uzdizanja koji ni izbliza nije nadiđen ni iscrpljen.

Danas kod Termopila stoje dva spomenika koja čuvaju uspomenu na te događaje: suvremeni, tzv. Leonidin spomenik, s njegovim odgovorom na Kserksov zahtjev da predaju oružje: Molon labe! (Dođi i uzmi!), te drugi, ono­vremeni, najpoznatiji ratnički epitaf u europskoj povijesti, sa stihovima pjesnika Simonida s otoka Keja:

“O XEIN ANGELLEIN LAKEDAIMONIOIS HOTI TEDE
KEIMETHA TOIS KEINON RHEMASI PEITHOMENOI“
“Pođi, o stranče, Sparti pripovjedi,
Pali smo slušajuć’ što nam zapovjedi.”

Kultura kao pokretačka snaga

Junaci kod Termopila bili su odlučni obaviti svoju dužnost, bez prisile. Suočeni s neizbježnom i sigurnom smrću, nisu ustuknuli. Svi se ljudi boje smrti, ali zbog kakvog odgoja, učenja ili vjerovanja su oni tako odlučno odbacili strah?

Da bismo to dublje razumjeli, zapitajmo se: Tko su bili ti junaci? Što su voljeli? Čemu su se radovali? Od čega su strahovali?

Traženjem odgovora i čuvanjem spomena na izuzetne primjere ljudskog uzdizanja mi čuvamo temelje kulture, ljudskog nastojanja pomoću kojeg čovjek ostvaruje svoju ljudsku prirodu i potvrđuje izvore i temelje svog dostojanstva i ponosa.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grci su vjerovali da Fobos, strah, stanuje u tijelu, a da je Nous, um, taj koji treba zagospodariti tijelom, i da nas upravo ta kontrola nad tijelom u širem smislu, što uključuje misli, želje i osjećaje, približava božanskom. Također su smatrali da čovjekov život ne pripada samo njemu, već i njegovoj djeci, majkama i očevima, svim ljudima za koje je odgovoran u svom polisu.

Zbog toga su Grci davali veliko značenje odgoju (grč. paideia) koji je poticao veze s tradicijom i precima, jačao svijest o odgovornosti za svoje postupke te isticao važnost sadašnjeg djelovanja za budućnost.

U čovjeku postoji snaga, jača od straha i moćnija od nagona za samoodržanjem. Najvećom nesrećom ne smatra se smrt, nego je puno gore ostati sam, lišen veze s bogovima, bez svoga doma i svoga grada. Zbog toga se politička kazna progona smatrala gorom i od pogubljenja. Vjerovali su da postoje vrijednosti za koje vrijedi umrijeti i da život sam po sebi nije vrijedan ako nije oplemenjen savezom duša, neraskidivim vezama prijateljstva, kada su ljudi odgajani i žive zajedničke vrijednosti u ljubavi i oda­nosti svome gradu, kroz poštivanje njegovih zakona. To su bili temelji slike svijeta svakog antičkog čovjeka, koji je odmalena, slušajući Homerove stihove, nastojao živjeti tako da bude dostojan svojih herojskih predaka.

Spartanski odgoj

Kako sami Spartanci o sebi nisu ostavili nikakvog pisanog traga, polemike oko njihovog vrijednosnog sustava tema su tisuća knjiga i svako ih vrijeme pokušava razu­mjeti na svoj, uglavnom manje ili više ograničen način. S jedne strane se divimo njihovom sažetom i jezgrovitom, lakonskom govoru, njihovom junaštvu, vrlo snažnoj samodisciplini. S druge strane im predbacujemo da su bili zatvoreno, konzervativno i militantno društvo u kojem je ratnička manjina bešćutno vladala većinom sluga i robova, nedostatak obiteljskog života, i sl. Uglavnom, teško razumijemo cjelinu njihovog pristupa životu i ne pomišljamo poželjeti živjeti na njihov način.


Prije nego ukratko prikažemo spartanski odgoj, prema spisima Ksenofonta i Plutarha, moramo naglasiti da naše moderno vrijeme nema razumijevanja za ono što su Spartanci poštivali, slijedili i voljeli. Smatrali su da se sloboda sastoji u tome da se sebe stavi u službu zajednice na što bolji način, da se obavi svoju ljudsku dužnost što je valjanije moguće.
U razdoblju od VIII. pa do IV. st. pr.Kr. Sparta je bila najutjecajniji grčki polis i to ne samo zbog svoje vojne nepobjedivosti, već i zbog svoje pravdoljubivosti, korek­tnog odnosa prema svojim saveznicima i mudrih odluka u posredovanju u stalnim sukobima i ratovima između grčkih polisa.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Udubimo li se u način života i običaje Spartanaca, uvidjet ćemo da su za snagu Sparte najvažniji bili njeni zakoni, koje je prema mitskoj predaji uspostavio Likurg, odvažan i mudar zakonodavac kojeg su kasnije uzdigli na položaj božanskog heroja. Likurg nije dopuštao da se ti zakoni (retre) zapišu jer nije vjerovao da će ih to sačuvati. Tražio je da se oni odgojem duboko usade u srce i um svakog građanina koji će tako najbolje pri­mjenjivati te zakone u svakoj životnoj situaciji. On provodi važne reforme u tadašnjoj Sparti koje radikalno mijenjaju način života i prioritete građana. Sve političke strukture nastale na osnovu tih zakona bile su utemeljene na osobnoj odgovornosti pojedinca za svoje postupke, pred državom i pred bogovima. Za razumijevanje spartanskog načina života važno je da su upravo oni, najozbiljnije od svih Grka, poštivali bogove. Da bi to osigurao, Likurg propisuje skromne žrtve koje su bile dostupne svakom građaninu. Grčka je filozofija, povezana s misterijima, učila čovjeka da ono osjetilno i vidljivo nije prava stvarnost. U suvremenom povijesnom romanu Stevena Pressfielda Ognjena kapija, jedan od spartanskih štitonoša kod Termopila pojašnjava to ovako: “I zemlja i sve na njoj samo su utjelovljenje suptilnije i dublje stvarnosti iza njih, nevidljive čulima smrtnika. Sve ono što mi zovemo stvarnošću zapravo odražava taj skriveni temelj koji je vječan, neuništiv, iza zastora naših ograničenih čula. Stvarno je samo ono što nadilazi naša čula. Duša. Majčina ljubav. Hrabrost. Samo je to blisko bogovima zato što to postoji s obje strane smrti, iza zastora kao i ispred njega.”
Likurg je svojim reformama oduzeo vlast kralju i predao je Vijeću staraca (geronti) u koje su birani dokazano mudri i moralni građani iznad 60 godina starosti, njih 28. Svi stanovnici s punim građanskim pravima, koji su to ne po rođenju već prije svega po završenoj obaveznoj obuci (spartijati), postaju jednaki po pravima s navršenih 30 godina i biraju 5 efora, nadzornika, koji zajedno s gerontima donose sve važne odluke za državu. Te su odluke dužni provoditi dva kralja s nasljednim pravom (potomci mitskog heroja Herakla), koji upravljaju vojskom u ratu te obavljaju vjerske dužnosti.


Likurg je proveo i preraspodjelu ze­mlje na jednake čestice, oko 9000 posjeda za spartijate na kojima su živjeli i obrađivali ih potomci osvojenih naroda, državni robovi (heloti), kojih je bilo oko 150000. U okolici grada živjeli su slobodnjaci (perijeci), koji su obavljali sve poslove za grad, posjedovali mala imanja i nisu imali građanskih prava (oko 30000 posjeda).
Likurgovi zakoni ukidaju novac i svaki oblik luksuza te tako iz grada nestaje želja za bogaćenjem, a zamjenjuje je natjecanje u vrlinama. Sparta tako počinje davati značaj drugim stvarima, potičući u svemu jednostavnost i kori­snost. Tako se na prvo mjesto u srcima građana usijeca, kao temeljna vrijednost, dužnost prema zajednici.
Politički sustav u Sparti, zasnovan na raspodjeli vlasti, odgovornosti i kontroli kroz jasne zakone, stoljećima je služio kao djelotvorna brana pred siromaštvom, bijedom i tiranijom pojedinaca ili društvenih grupa.


Građani su bili podijeljeni u manje grupe od po tridesetak ljudi (fratrije), koji su zajedno objedovali, vježbali, razgovarali i provodili veći dio dana i noći. Tako su kroz mudrost i iskustvo starijih, marljivost zrelih i hrabrost mladih poticali međugeneracijsku povezanost kako bi se ostvarila zajednička svrha. Takav je odgoj među njima poticao prijateljstvo i odanost. A svrha svih Likurgovih zakona bila je nutarnje i vanjsko poboljšanje čovjeka, kroz gimnastiku, muziku (skup vještina pod zaštitom Muza) i najvažnije: sposobnost slušanja i zapovijedanja. Tako formirani građani bili su ujedno najkorisniji za državu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Prehrana im je bila jednostavna, skromna i javna, a u vinu se preporučala umjerenost. Za kraljeve je uglavnom vrijedilo isto ono što i za druge Spartance; vladajuća je elita živjela strože i oskudnije nego njihovi podređeni. Odricali su se svega onoga što je nama danas osnovna životna preokupacija da bi sačuvali osvjedočene prednosti Likurgovih zakona i održali borbenu spremnost. Naglasak nije bio samo na razvoju vještine, već prije svega, na stvaranju timskog duha i prijateljstva koji pomažu nadići strah, težnju za pukim biološkim opstankom, spašavanje vlastite kože po svaku cijenu. Takvu su vrstu pobjede trebali Spartanci izvojevati nad samima sobom i tada bi postajali nepobjedivi.
Da bi postali spartijati, muški potomci punopravnih građana te oni nadareni iz veza spartijata i helotkinja morali su proći kroz vrlo zahtjevan i naporan sustav obrazovanja koji je za njih započinjao u sedmoj godini života i trajao sve do tridesete kada su postajali punoljetni. Taj strogi način života odnosio se samo na punopravne građane dok su svi ostali živjeli na isti način kao i ostali dio Grčke.

Za djevojčice je ta obuka počinjala nešto kasnije, u blažem obliku, i one su za razliku od dječaka živjele s roditeljima. Žene su imale izuzetno važnu ulogu u Sparti jer bez njihove požrtvovnosti, hrabrosti i mudrosti ovaj su­stav ne bi mogao potrajati. U antici su Spartanke važile kao najslobodnije i najutjecajnije, a istovremeno i najskromnije žene. Za njih se govorilo da vladaju svojim muškarcima zato što ih jedino one mogu roditi.

Program spartanske obuke (agoge) započinjao je odvođenjem dječaka u sedmoj godini iz roditeljske kuće i njihovim podvrgavanjem stalnim vježbama za jačanje tijela, psihološkoj i socijalnoj edukaciji i vježbama inte­ligencije, a sve da bi se formirao izdržljiv, čvrst i jednostavan karakter. S dvanaest godina obuka postaje još stroža kroz naporne tjelesne vježbe, reduciranje hrane, spavanje na podu i izloženost hladnoći i nesanici. U toj se fazi odgoj nadopunjava muzikom te dječaci pripremaju umjetničke programe, a natječu se i u drugim vještinama. Tada im je bila do­zvoljena i časna krađa, tj. smjeli su krasti hranu, ali da ih pri­tom nitko ne vidi. U protivnom bi bili kažnjavani šibanjem. U toj dobi oni dobivaju prijatelje, savjetnike i nadzornike, mladiće između 20 i 30 godina koji su im bili nešto poput kumova. Stariji je mladić učio mlađega prvenstveno primjerom i bio mu je uzor u svemu. Između njih se razvijao poseban odnos prijateljstva, ljubavi i međusobne odanosti koji se prenosio na cijelu grupu. Tako se, opet kroz vježbu, druženje i muziku, izgrađivala plemenitost koja poput glazbe uzdiže dušu, a dječak se učio sroditi sa zajednicom da bi se borio ne za sebe, nego za svoje drugove, nastojeći iznad svega ne iznevjeriti ih i biti ih dostojan. Tek tada njegovo srce može stvarno prezirati strah od smrti; on nadilazi sebe i svojim djelima dotiče uzvišenost.

S 15 godina mladići se potpuno sami brinu o sebi i tada dobivaju čuveni grimizno-crveni spartanski ogrtač koji će nositi do kraja života. U tom za njih najdelikatnijem razdoblju adolescencije, odlučujuća je bila briga i pomoć kumova (filatei) jer tada obično dolazi do pobune protiv svih autoriteta i mladić traži svoj vlastiti životni put, kada mu je najpotrebniji prijatelj koji je kroz to već prošao. Istovremeno se vjerovalo da je u ovoj dobi mladić najskloniji pravednosti i poštenju i da je to dob kad se u njemu rađaju vrline hrabrosti, časti i odanosti koje ostaju za cijeli život. No, znali su da se tada rađaju i strasti, želje i razni apetiti i odlučujuće je, primjerom starijih, usmjeriti i podučiti mladog čovjeka kako bi ispravno izabrao svoj put. Stalno su nešto radili i stalno su u tome bili nadzirani, a u razgovorima kod zajedničkih objeda (sistija) isticani su dobri primjeri i ispravljane pogreške, da bi se pedagoški djelovalo na sve sudionike. Tako su ti mladići uz puno truda odraslih usvajali Likurgove zakone kroz praktično ponašanje i djelovanje.
[You must be registered and logged in to see this image.]


S 18 godina mladić bi bio poslan u divljinu naoružan samo štapom, i tamo morao ostati dvije godine i čuvati granice od vanjskih i nutarnjih neprijatelja (stalna prijetnja od pobune helota), preživjeti gotovo nevidljiv te skrbiti za sve svoje nužne potrebe. S navršenih 20 godina vraća se u grad i ulazi u sastav spartanske vojske, do tridesete godine živi u vojarni te ga se potiče na ženidbu, ali se sa ženom viđa samo tajno. Tada Spartanci puštaju kosu, dobivaju potpunu vojnu opremu i pravo da budu izabrani među tri stotine najboljih, kraljevih osobnih pratitelja.

Punopravni građani postaju tek s 30 godina, kada mogu ravnopravno sudjelovati u političkom životu grada i živjeti sa svojim obiteljima, s tim da im vojna obveza traje do 60. godine. Takvim je odgojem Sparta stvarala građane zbog kojih je bila nepobjediva i zbog kojih jedina od grčkih gradova nije imala nikakvih obrambenih zidina. Afirmirala se kao kompaktna zajednica koja je svojevoljno izabrala izolaciju od vanjskog svijeta, prvenstveno da bi sačuvala svoj način života, gdje se svaki građanin bavio filozofijom.
Antički pisci sačuvali su mnoštvo priča i anegdota koje vjerno oslikavaju spartanski način života i njihov odnos prema sebi i drugima. Tako jedna majka, dajući sinu štit naslijeđen od otaca i ispraćajući ga u rat, govori: “Sa štitom ili na njemu!” To je značilo da se vrati kao pobje­dnik ili da časno pogine.

Jedan od mnogih Spartanaca koji su pobjeđivali na Olimpijskim igrama nije pristajao ni za veliku nagradu prepustiti pobjedu drugom natjecatelju. A kada su ga začuđeno upitali zašto lovorov vijenac cijeni više od blaga, on im je odgovorio: “Borim se da bih stekao pravo da u ratu mogu stajati u prvom redu, uz svoga kralja.“


Kad je u prepuno gledalište na Olimpijskim igrama ušao jedan starac i prošao kraj tribine Atenjana, ništa se nije dogodilo; kad je došao do Spartanaca, oni su ustali svi kao jedan, na što su Atenjani spontano zapljeskali. Na to jedan Spartanac reče: “Atenjani znaju što se priliči čovjeku, ali to i ne čine!“

Bitka kod Termopila

Priprema za bitku bila je za Spartance poseban trenutak. Dok su inače uvijek hodali bosonogi i u istom haljetku, za bitku su se posebno uređivali. Nakon izlaska Sunca počinju češljati i uplitati svoju dugu kosu i bradu, a da bi izgledali što ljepše, ukrašavaju se cvjetnim vijencima te na kacige stavljaju perjanice. Tijelo mažu maslinovim uljem, a štitonoše (iz redova helota) im pomažu staviti štitnike i navući oklope. Tada oblače sandale i tako dotje­rani okružuju svoga kralja koji prinosi žrtvu Muzama da bi se borili lijepo i da bi njihovo junaštvo ostalo sačuvano u uspomeni potomstva. Prinose žrtvu i Erosu, bogu ljubavi i prijateljstva, da bi bili složni i borili se kao tim, kao jedan. U bitci kod Termopila ostavili su nam možda jedan od najljepših primjera svoga junaštva i ta je priča, zahvaljujući Herodotu, postala legenda.

Za grupiranje kompletne vojske kod uskog klanca Termopila, Kserksu je trebalo gotovo tjedan dana i on šalje izvidnice da izvide položaj i snagu Grka. Kada ovi javljaju da su vidjeli ljude bez oružja koji vježbaju i uređuju kosu, Kserkso se nasmijao vjerujući da će njegovi “Besmrtni” (elitna carska garda stalnog broja od 10000 vojnika) u trenu pomesti Grke. U njegovoj pratnji bio je i Demarat, prognani bivši spartanski kralj, koji mu objašnjava da su ti ljudi Spartanci koji se uređuju prije bitke iz koje znaju da se neće vratiti živi. “U borbi pojedinačno nisu ništa bolji od drugih, no svi zajedno najbolji su od svih ljudi. I premda su slobodni, ipak nisu posve slobodni: njihov je gospodar zakon i njega se plaše još mnogo više nego što se tvoji boje tebe. Postupaju stoga onako kako im on zapovijeda; a zapovijeda im uvijek isto i ne dopušta im bježati iz bitke ni pred kakvim mnoštvom ljudi, već ostati u bojnom redu i pobijediti ili poginuti.”

Leonida je znao za staro proročanstvo da: “Ukoliko Spartanci ne budu oplakivali smrt kralja, Sparta će pasti.” Vjerovao je da je upravo on taj kralj i zbog svečanosti u Sparti posvećene Apolonu Karnejskom, kada im je bilo zabranjeno ratovati, on vodi samo odabranu jedinicu od tri stotine Spartanaca koji su imali muškog potomka. Kada su krenuli, kažu da ga je jedna starica upitala: “Vodiš tako malo ljudi, a koliko vas neprijatelja tamo čeka?” Leonida odgovara: “Za smrt ionako previše, a za slavu, ne treba više.”

Kserkso četiri dana odgađa napad, očekujući da će se Grci uplašiti i povući, no pošto se to ne događa, on peti dan započinje s napadom.

Četiri tisuće Grka na čelu sa Spartancima odbija perzijski napad cijeloga dana i nanosi neprijatelju velike gubitke. Vidjevši da ima puno ljudi, a malo pravih muževa, Kserkso sljedeći dan u bitku šalje svoje “Besmrtne”, ali se i oni povlače s velikim gubicima. Herodot piše: “Lakedemonjani su se borili na način doista vrijedan spomena, te su između ostalog pokazivali neznalicama kako se znalački bori i svaki su put, kad bi okrenuli leđa, tobože svi zajedno bježali, a barbari, kad bi ih vidjeli kako bježe, navaljivali su uz viku i urnebes, no oni bi se zaustavljali i iznenada okretali prema barbarima te bi, tako okrenuti, obarali na zemlju bezbrojno mnoštvo Perzijanaca; pogibali su ondje i malobrojni Spartanci. Budući da Perzijanci, uspr­kos svojim pokušajima, nisu mogli osvojiti nijedan dio klanca, bez obzira na to da li su napadali u četama ili nekako drugačije, počeli su se povlačiti natrag.”

Krajem drugoga dana, Kserkso je u nedoumici, voj­ska mu je demoralizirana, a poginuli su i mnogi ugledni Perzijanci. Tada se pojavljuje izdajnik, Efijalt iz Malide, koji mu otkriva tajni put preko brda i Kserkso odmah šalje vojskovođu Hidarna na čelu elitnih postrojbi. Pješačili su cijelu noć, zaobišli Fokiđane koji su čuvali tu stazu i ujutro trećega dana, sudbina Grka bila je zapečaćena. Prorok Megistija prorekao je Grcima u klancu da će ih taj dan zadesiti smrt. Tada se s brda spuštaju Fokiđani i javljaju o izdaji i opkoljavanju. Leonida tada raspušta glavninu vojske, a jedino su Tespijci (svojevoljno) i Tebanci (kao taoci, protiv volje) ostali s Lakedemonjanima, ukupno oko tisuću ljudi.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Herodot piše: “Budući da su znali da ih uskoro čeka smrt od onih koji su obilazili brdo, Grci su pokazivali koliko god su mogli snage u borbi s barbarima, puni prezira prema smrti i slijepi od bijesa. Većini su tada koplja već bila slomljena, pa su mačevima uništavali Perzijance. U tom boju padne i Leonida koji se iskazao kao najizvrsniji junak, a s njim i drugi znameniti Spartanci, za čija sam imena saznao kao za imena ljudi dostojnih spomena, a saznao sam i imena svih tri stotine Spartanaca. Dva su Kserksova brata ovdje pala u borbi, a za Leonidino mrtvo tijelo trajala je silna bitka sve dok ga Grci nisu izvukli i četiri puta natjerali svoje protivnike u bijeg. To je bilo tako dok se nisu pojavili oni kojima je put pokazivao Efijalt. Kada su Grci opazili njihov dolazak, boj se stubokom počeo mijenjati: povlačili su se unatrag prema uskom dijelu puta, prešli su zid, došli do brežuljka i ondje zauzimali položaje, a okupili su se svi ostali osim Tebanaca. Na tom su se mjestu branili mačevima, bar oni kojima su još bili preostali, pa i rukama i zubima, a barbari su ih zasuli strelicama, jedni napadajući ih sprijeda pošto su srušili zid, a drugi odasvud, pošto su ih opkolili sa svih strana.“

Tako je završila ta bitka. Ostala je besmrtna priča o spartanskom junaštvu kojoj se ništa ne može ni dodati ni oduzeti jer je to bila pobjeda, bez obzira što su svi izginuli. No, Spartanci nisu veličali samo ratničko junaštvo, koje je prisutno u svim narodima, već su oni posebni zbog dubljih razloga. Naime, ono što su iznimno cijenili i u čemu vježbanje i odgoj nisu nikada završavali, bila je težnja prema vrlini, i taj napor i rad bio je za njih primaran. Kod njih nije bilo mirovine, već su smatrali da čovjek u svojim zrelim godinama, iznad šezdesete, može svojom mudrošću i iskustvom biti najkorisniji zajedničkom dobru, tj. državi. Oni koji nisu izabirani u vijeće staraca, podučavali su mlađe i to prvenstveno vlastitim primjerom vrline. Njihov je učitelj i pjesnik Tirtej u VII. st. pr.Kr. pisao stihove koji su postali temelj odgoja spartanske mladeži. Tako Tirtej pjeva: “O, vi ratnici, prije nego što prijeđete granice smrti, morate prijeći granice vrline!”

To je bio zahtjev koji su imali pred sobom, imperativ cijele spartanske zajednice, i dok je to bilo tako, Sparta je bila nepobjediva. No sve što ljudi izgrade podložno je vremenu, pa tako i Sparta. Nakon što osvaja Atenu, u razdoblju nakon Peloponeskog rata, Lisandar donosi u Spartu ratni plijen te time krši neka od osnovnih Likurgovih načela. Pedeset godina nakon toga Spartu je porazila Teba, a širenjem makedonskog kraljevstva nestaje s povijesne scene. Pokušaji kraljeva Agisa i Kleomena da reformama povrate Likurgove zakone u III. st. pr.Kr. bili su samo labuđi pjev nekadašnje veličine i slave.

No, usprkos tome, Sparta je ostavila nasljeđe i baštinu nepomućenog sjaja. U ovom našem vremenu duhovne izgubljenosti i kriza veliki primjeri vrline i junaštva, skromnosti i odanosti, prijateljstva i požrtvovnosti ostali su nam kao svjetionici.


Autor: Branko Zorić