Igor Fjodorovič Stravinski (rus. И́горь Фёдорович Страви́нский, Igor' Fëdorovič Stravinskij; Oranienbaum, 17. lipnja 1882. - New York, 6. travnja 1971.), je bio ruski skladatelj ukrajinskog porijekla[1][2] kojeg danas mnogi, i na zapadu i u njegovoj rodnoj domovini, smatraju najutjecajnijim skladateljem glazbe XX. stoljeća. Bio je utjelovljenje kozmoplitskog Rusa kojeg je medij TIME imenovao kao jednog ud najutjecajnijih ljudi prošloga stoljeća. U dodatku priznanjima koje je dobio za svoje skladbe, zadobio je slavu i kao dirigent i kao pijanist, najčešće na premijerama vlastitih mu djela.
Skladateljska karijera Igora Stravinskog značajna je zbog njezine stilsitičke promijenjivosti. Međunarodnu slavu prvo je zadobio sa svoja tri baleta, koja je naručio Sergej Djagilev, a čiji ih je Ballets Russes i praizveo. Tri baleta su Žar-ptica (1910.), Petruška (1911.) i Posvećenje proljeća (1913.). Posvećenje proljeća, čija je premijera izazvala pobunu, preobrazila je način na koji su kasniji skladatelji gledali ritmičku strukturu. Do danas, njegova vizija poganskih rituala oživljenih u imaginarnoj prapovijesnoj Rusiji očarava i oduševljava publike.
Nakon ruske faze, za vrijeme 1920-ih Stravinski se okreće neoklasicizmu. Djelima iz ovog perioda namjera je bila korištenje tradicionalnih glazbenih formi (koncert, grosso, fuga, simfonija), često sakrivajući plašt intenzivnih emocija ispod površine koja je ostavljala dojam odvojenosti i jednostavnosti i često je odavala počast glazbi ranijih majstora kao što su Johann Sebastian Bach, Giuseppe Verdi, Petar Iljič Čajkovski i drugi.
Za 1950-ih adaptirao je serijske procedure, koristeći nove tehnike tijekom zadnjih 20 godina svog života da piše djela koja su kraća i više ritmična, harmonična i strukturalno kompleksnija od njegove ranije glazbe. Unatoč njihovoj kompleksnosti, ova djela dijele karakteristike sa svim prijašnjim djelima Igora Stravinskog. Ritmička energija, konstrukcija proširenih melodičkih ideja iz malih struktura kompromirajući samo dvije ili tri note, te čistoća forme, instrumentacije i ekspresije.
Stravinski je bio i pisac, i kompilirao je, uz pomoć Alexisa Rolanda-Manuela, teoretsko djelo Poetika glazbe, u kojem je rekao poznatu rečenicu da je glazba nesposobna da "izrazi išta drugo osim same sebe". Mnogi intervjui u kojima je Stravinski razgovarao sa Robertom Craftom izdani su kao knjiga nazvana Razgovori sa Igorom Stravinskim. Njih dvoje surađivali su na još 5 izdanja tijekom sljedećih desetljeća.

Igor Fjodorovič Stravinski rođen je 17. lipnja 1882. u Oranienbaumu (od 1948. Lomonosov), a djetinjstvo je proveo u Sankt Petersburgu. Njegovo djetinjstvo, kako piše u svojoj autobiografiji, u emotivnom smislu nije bilo bajno: "Nikad nisam sreo nikoga tko je stvarno nešto osjećao prema meni." Zahvaljujući ocu Fjodoru, mladi Igor rano je započeo sa satovima klavira, a kasnije je učio glazbenu teoriju i okušao se u skladanju. Godine 1890. Stravinski je gledao izvedbu Uspavane ljepotice Petra Čajkovskog u Mariinskome. Izvedba, koja je ujedno bila njegov prvi susret sa orkestrom, potpuno ga je očarala. U dobi od 14 godina usavršio je Mendelssohnov koncert za klavir u G-molu, a sljedeće godine završio je skraćenu, klavirsku verziju jednog gudačkog kvarteta Aleksandra Glazunova.

Mladi Stravinski sa Vaclavom Nižinskim.

Unatoč svojem entuzijazmu prema glazbi, njegovi roditelju su od njega očekivali da postane odvjetnik. Stravinski je upisao pravo u St. Petersburgu, no profesija mu je bila dosadna, te je u 4 godine studija prisustvovao na manje od 50 predavanja.[8] Nakon smrti njegova oca 1902., Stravinski je sve više pažnje posvećivao svojim glazbenim studijama. Stravinski je diplomu na pravnom fakultetu dobio 1907. i nakon toga je mogao svo svoje vrijeme posvetiti glazbi. Na savjet Nikolaja Rimski-Korsakova, koji je tada vjerojatno bio vodeći ruski skladatelj, odlučio se ne upisati na St. Peterburški konzervatorij. Umjesto toga, 1905. je započeo privatno učenje (dva puta tjedno) kod Rimski-Korsakova, koji mu je postao kao drugi otac


Stravinski (prvi lijevo) i Nikolaj Rimski-Korsakov (prvi do Stravinskog) sa još 3 osobe 1908.

Te iste godine, zaručio se sa svojom rođakinjom Katerinom Nosenko, koju je poznavao od ranog djetinjstva. Vjenčali su se 23. siječnja 1906., te su u roku od dvije godine dobili dvoje djece - sina Feodora (1907.) i kći Ludmilu (1908.).
Godine 1909., njegov Vatromet je izveden u Sankt Petersburgu, gdje ga je čuo Sergej Djagilev, šef Ballets Russesa u Parizu. Djagilev je bio dovoljno impresioniran djelom da je odmah angažirao Stravinskog da mu napiše orkestracije, a kasnije i cijelovečernji balet - Žar-pticu.

wikipedija

Stravinski je 1910. otputovao u Pariz kako bi gledao premijeru Žar-ptice. Nedugo zatim pridružila mu se i njegova obitelj, te su odlučili da će ostati na zapadu jedno vrijeme. Preselio se u Švicarsku, gdje je ostao do 1920., i to, izmjenično, u mjestima Clarens i Lausanne. U tom periodu, skladao je još 3 djela za Ballets Russes - Petrušku (1911.), napisanu u Lausannei, Posvećenje proljeća (1913.) i Pulcinellu, oba napisana u Clarensu.

Dok je obitelj Stravinski boravila u Švicarskoj, rođen je njihov drugi sin, Soulima (1910.), i njihova druga kći, Marija Milena (1913.). Tijekom zadnje trudnoće, otkriveno je da Katerina boluje od tuberkuloze, te je smještena u švicarski sanatorij na njegu. Nakon kratkog povratka u Rusiju u srpnju 1914. da pokupi materijale za Vjenčanje, Stravinski je napustio svoju domovinu i vratio se u Švicarsku tik prije početka rata. U Rusiju se nije vratio skoro cijelih 50 godina.

Godine 1920. preselio se u Francusku. Nakon kratkog boravka u blizini Pariza, on i njegova obitelj preselili su se na jug Francuske gdje su ostali do 1934., kada se ponovno vraćaju u Pariz gdje se smještaju u rue Fabourg St.-Honoré. Stravinski je kasnije rekao da mu je to bila poslijednja i najtužnija europska adresa na kojoj je boravio. Dok je tu boravio, tuberkuloza njegove supruge prešla je na njegovu najstariju kći Ludmilu i na njega samoga. Ludmila je preminula 1938., a Katerina sljedeće godine. Dok je Stravinski boravio u bolnici, gdje je liječen 5 mjeseci, preminula mu je i majka. Stravinski je već tada imao kontakte u SAD-u. Tada je radio na simfoniji u C-molu za Čikaški simfonijski orkestar i pristao je predavati na Harvardu tijekom školske godine 1939/40. Kada je u rujnu izbio rat, otputovao je u SAD. Na početku je živio u Hollywoodu, no 1969. seli se u New York.

Stravinski je nastavio sa životom u SAD-u od 1939. pa sve do smrti 1971. Državljanstvo je dobio 1945. Priča kako ga je dobio dosta je zanimljiva. Kada je sa 58 godina došao SAD i otišao u ured za dobivanje državljanstva, službenik ga je pitao za prezime. Stravinski je rekao da se prezima Stra-vin-ski pazeći na naglasak svakog sloga. Kada je službenik zapisao prezime, nasmiješio se i rekao: Znate, mogli biste ga i promijeniti.[10] Stravinski se navikao na život u Francuskoj, no preseljenje u SAD u dobi od 58 godina bila je velika promjena. Jedno vrijeme držao je krug prijatelja emigranata iz Rusije, no eventualno je shvatio da to neće ograditi njegov intelektualni i profesionalni život u SAD-u. Kada je planirao napisati operu sa Wystanom Hughom Audenom, potreba da se bolje upozna sa engleskim jezikom poklopila se sa njegovim susretom sa dirigentom i glazbenikom Robertom Craftom. Craft je živio sa Stravinskim sve do skladateljeve smrti,[11] te mu je pomagao gao interpretator, kroničar, pomoćni dirigent i pomagač u mnogim glazbenim i socijalnim zadacima.
Godine 1962., Stravinski je pristao na poziv natrag u rodnu Rusiju da bi odradio seriju koncerata, no ostao je emigrant baziran čvrsto na Zapadu.
Igor Fjodorovič Stravinski preminuo je 6. travnja 1971. u New Yorku u 88. godini života, a pokopan je na venecijanskom groblju San Michele. Njegov grob nalazi se u blizini groba njegovog dugogodišnjeg suradnika Sergeja Djagileva. Život Igora Stravinskog obuhvatio je većinu XX. stoljeća, uključujući i mnoge njegove moderne stilove klasične glazbe, a sam Stravinski je utjecao na mnoge skladatelje tijekom svog života, ali i nakon njega. Stravinski ima zvijedzu na Hollywoodskoj stazi slavnih na 6340 Hollywood aveniji, a posthumno je dobio Grammya za životno djelo 1987.


wikipedija

Posle ovoga muzika više nije bila ista

Tog 29. maja, pre tačno sto godina, najveći deo publike u tada mladom pariskom pozorištu “Théâtre des Champs-Élysées” bio je zgranut. Glasno su negodovali i zviždali komadu koji će izmeniti istoriju klasične muzike.


Igor Stravinski bio je mladi kompozitor na početku karijere za kojeg je deo javnosti znao zahvaljujući ranijem izvođenju nekih njegovih komada. Međutim, nakon pariske premijere komada “Posvećenje proleća” (29. maj 1913) o njemu su svi govorili.

O njemu su pričali veoma glasno oni koji su bili šokirani navodnim divljaštvom na sceni, nekonvencionalnom upotrebom muzičkih motiva i nesvakidašnjom koreografijom. U početku sasvim tiho, a potom sve glasnije, o Stravinskom su govorili i malobrojni koji su hvalili njegovo izlaženje iz svih poznatih tokova. Istorija je pokazala da su oni bili u pravu, pa se danas, sto godina od premijere “Posvećenja proleća” s pravom kaže da je to delo koje je promenilo klasičnu muziku i obeležilo ceo jedan vek.

U publici su tada bili i Klod Debisi, Marsel Prust, Moris Ravel, Gertruda Stajn i Pablo Pikaso, a događaj je ostao upamćen kao najozloglašenija premijera u istoriji muzike.


Nastalo u sumraku prvog svetskog rata, “Posvećenje proleća” je preživelo brojna izvođenja tokom svojeg prvog veka. Iako naslov komada u prevodu na ruski glasi “Sveto proleće”, srpski kao i engleski naslov naslov izveden je iz francuskog pod kojim je i prvi put izveden. Podnaslov dela ostao je do danas “Slike iz paganske Rusije” što je još tada bio trn u oku zapadnoevropskoj javnosti.

Delo je pisano za neubočiajeno veliki orkestar koji je uključivao nekoliko flauta, oboe, engleski i klasične rogove, klarinete, fagote i kontrafagote, desetak truba, trombona, tuba i timpana kao i ceo niz tradicionalnih istočnoevropskih instrumenata.

Zanimljivo je da je premijerno izvođenje pratio i niz tehničkih problema, pa su tokom jednog dela izvođenja plesači svojom koreografijom nadjačali zvuk intrumenata. Koreografija je inače posebno kritikovana zbog sasvim novog načina praćenja muzike i neobičnih folklornih momenata. Za nju je bio zadužen Vaslav Nižinjski, dok je produkciju potpisao Sergej Djagiljev.

Delo je kasnije često izvođeno kao koncertna kompozicija, bez plesača i koreografije, ali njegova upečatljivost i inovativnost nisu gubile na značaju. Mnogi teoretičari tvrde da se tajna Stravinskog krije u njegovom osećaju za ritam, zahvaljujući kome je uspešno izveo ovaj eksperiment, šetajući od jednog do drugog pravca. Time je uticao na brojne kompozitore koji su nakon njega zaplovili klasičnim vodama, ostavljajući jedinstven pečat u klasičnoj muzici.

Stogodišnjica premijernog izvođenja ovog dela biće obeležena i u Beogradu. Na inicijativu beogradskih muzičara i plesača na splavu “Lebowski” biće priređen specijalni muzički program, uz tortu i dokumentarni film o kompozitoru.



Izvor:b92