Izet Sarajlić

Izet Sarajlić
1930.-2002.




Izet Sarajlić bosanskohercegovački esejist, prevodilac i pjesnik.rodio se u Doboju , 16.03.1930. godine.
Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Filozofije i komparativistike, doktorirao filozofske nauke.
Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Umro je 02.05.2002. godine u Sarajevu.


Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.

Lagano s tugom

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam već, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nežnjuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa,
koji je u nasljeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.

Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što još sam želio da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
časti ću vas cčajem i uspomenama.
Ja sam još tu.

Minutu ćutanja za mene!

Oproštaj s velikom umjetnošću


Sjećate li se "Čuda u Milanu"?

Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?

Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?

Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?

Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove "Pesme"?

Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?

Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Spa...."?

Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?

Sjećate li se
kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?

Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više
One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam
barem
u njemu živio!

U predvečerje

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.

Budući sarajevski Bulat Okudžava?

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime
Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

(1968 )

IZ VOZA


Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…

PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA


Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

POKUSAJ ROMANSE


Jos si clanica hora,
jos hranis macke ptice,
jos nikom sem tati s mora
ne pises razglednice.

Jos ne dijelis svijet na svjetove,
jos se ne predajes sjeti,
jos nije odslusan Betoven,
jos je u usima Doniceti.

Jos skupljas glumce, pjevace,
jos se odusevljavas Ducicem,
jos ne znas kako se place.
Naucices.

Naucices,a uskoro,uskoro,
javice se i prva bora,
ali sada jos ljetujes pod satorom,
jos si clanica hora.

NASI LJUBAVNI SASTANCI

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog juznoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
kad me na groblju uhvati kisa.

Uzasno volim da kisnemo zajedno!
(16.03.1998-)

NA SVE SPREMNA BUDI

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćes misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina posle naše, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udješ
s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam
"Snežanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri
beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

(Izet Sarajlić)

LAGANO S TUGOM


U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!

NE ZNAM ZASTO


Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto.
Ne znamo zasto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zasto usta moraju da proplacu Zbogom
kad je ljepsa, manje bolna rijec Dovidjenja.
Ne znamo zasto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za pozar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se vec rastati mora
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto,
cekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane zene
jeseni prolaze, prolaze..

VEC NAGLAS…


Vec naglas su te brezama recitovala moja predvecerja.
Vec nista u mom zivotu nije bilo vazno tako kao ti.
Vec sve oko mene je bilo samo dio opsteg mita o tebi.
Vec nijedan drvored kojim si prosla nije se zvao prosto drvored.
Vec sve je znalo da ces doci.
S nebom plocnici vec su se u zivot kladili da si tu negdje.
Buducnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Buducnost je vec oponasala tvoje pokrete i tvoj hod

SARAJEVO


Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.

DA JE BAREM 1993. GODINA


Da je barem ona strasna,
po ponizenju ni sa cim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niceg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strasna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Jos punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te drzim za ruku!

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE


Pa, nekako ce se vec snaci.
Pustice koju suzu, odrzati tri govora.
Onaj treci, nad rakom, neka bude sto kraci.

Onda ce se vratiti u svoju noc
i poceti zaboravljati.

Prve noci pod zemljom jos cu zvati u pomoc.
Htjeti da procitam barem "Oslobodenje", barem
"Vjesnik"
Poslije cu se vec i sam naviknuti.

Ali,
mi cemo se jos sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna njezna rijec,
ja cu tu biti.

Ja znam ko ce najteze vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA


Tesko je ljubavi, sve teze.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoskolke
od ljubavi bjeze.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Sta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Tesko je, tesko je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni ustipke pravis,
pravis snenokle,

a ti izlazis na balkon,
***** cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjerujes u "Vertera", u kolace,
u tu tugu sto nas oboje steze,
i ja placem, placem, placem,
jer tesko je ljubavi. Sve teze.

NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA


Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog juznoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
kad me na groblju uhvati kisa.

Uzasno volim da kisnemo zajedno!

PO LATICU


Po Laticu
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Laticu
morao bih da odem u opstinu i zatrazim razvod.

Nece.
Nece,
Laticu,
od strane Sarajlica biti nikakvog razvoda.

Ni poslije cetrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pisem
Petrovoj kcerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Sta mogu,
mi Sarajlici smo takvi!

SEM SMRTI


Sem smrti
meni se vec sve dogodilo.

Mogu obici jos koju zemlju,
mogu steci jos kojeg prijatelja,
mogu (zasto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom zivotu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se vec sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me jos drzi za ovaj zivot.

NUIT de PARIS


Divna Pariska noc!

Ni sarajevskoj,
Kad imate dvadeset godina,
Ne fali nista!




LJUDSKA MILOSTA

Ljudska milosto,
gdje si?

Zar jedino
u knjigama?

NA SVE SPREMNA BUDI

Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao djevojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeljeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvijek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina poslije nase, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad udes s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam "Snjezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

VEĆ NAGLAS…

"Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod."