“Poezija ima sposobnost da nas podsjeti na nešto što nam je zabranjeno da vidimo. Zaboravljenu budućnost: još uvijek nepostojeći prostor čija je moralna arhitektura zasnovana ne na vlasništvu i obespravljenju, podređivanju žena, izopćenih i manjina, već na kontinuiranom redefiniranju slobode – riječi koju retorika ‘slobodnog’ tržišta sada drži u kućnom pritvoru”

Adrienne Rich (1929-2012.) je američka pjesnikinja i teoretičarka čija su socijalno osviještena djela utjecala na čitavu generaciju feministkinja, antiratnih aktivista i boraca za prava manjina. Diplomirala je na Radcliffe koledžu, a potom predavala na univerzitetima: Columbia, Harvard, Stanford i dr. Objavila je više od dvadeset knjiga poezije i eseja. Za zbirku poezije “Ronjenje kroz olupine” 1974. godine je dobila Nacionalnu književnu nagradu SAD, a 2004. godine za zbirku “Škola među ruševinama” Nagradu nacionalnog kruga književnih kritičara. Nacionalnu medalju za umjetnost odbila je primiti 1997. godine, uz obrazloženje:  “Nisam mogla prihvatiti takvu nagradu od predsjednika Clintona ili Bijele kuće, jer je značenje umjetnosti, kako ga ja razumijem, nespojivo s ciničnom politikom njihove administracije. (…) Umjetnost ne znači ništa ukoliko samo dekorira stol za večeru onim momcima (političkim moćnicima) koji je drže kao svog taoca. ”
Poezija i društveni aktivizam
Pjesnički razvoj Adrianne Rich kretao se kroz nekoliko faza: od imitacije tradicionalnog muškog pisma do perioda revolta i traganja za “ženskim izrazom” te konačno, do vizije utjelovljenja koje nadrasta patrijarhalno shvaćene pojmove seksualne polarnosti i razlike. Njena poezija podriva nasilnu hijerarhiju unutar jezičkih i egzistencijalnih binarnih opozicija i frojdovskog i lakanovskog shvatanja identiteta, zasnovanog na odsustvu, gubitku i/ili razdvajanju.
Prvu zbirku “Promjena svijeta” objavila je 1951. godine u prestižnoj ediciji za mlade pjesnike univerziteta Yale. WH Auden, predsjednik žirija, u predgovoru je naveo spisateljičinu elegantanu tehniku, isklesani formalizam i suzdržani emocionalni sadržaj. 1953. godine Adrienne se udala za Alfreda Conrada i preselila se u Massachusetts, gdje je rodila tri sina u narednih pet godina. Iz njenih dnevnika saznajemo da je to bilo teško razdoblje za nju, budući da je bila rastrgana između tradicionalnog poimanja uloge majke/supruge i umjetničke kreativne uloge.
Knjiga “Isječci iz albuma jedne snahe”, objavljena 1963., smatra se prekretnicom u njenom pjesničkom razvoju. Po prvi put, u jeziku slobodnija i intimnija, govori o granicama, otporu i bijegu. U pjesmi “Pokretni krov” kaže: ”Život nisam birala, izabrao je on mene..”
1966. razvodi se od muža i seli u New York gdje aktivno sudjeluje u radikalnim društvenom poretima. Turbulentna socijalno-politička dešavanja, u kojima je bila sudionik, utječu i na njen stil pisanja (koristi savremene ritmove i postmodernu tehniku kolaža). Zbirke “Leci” (1969), “Želim promjene” (1971), i “Ronjenje u olupine” (1973) pokazuju progresivnu pustoš patrijarhata.
Eseji Adrienne Rich ukazuju na načine na koje su žene brisane iz historije i kako su negativno predstavljane u literaturi. Njen najpoznatiji doprinos lezbejskim studijama je kontraverzni esej “rinudna heteroseksualnost i lezbejska egzistencija” iz 1980. godine, u kojem, između ostalog, iznosi stav da bi žene mogle da nađu snagu, lično ispunjenje i na kraju oslobađanje kroz povezivanje sa ženama.
U zbirci “Dvadeset i jedna ljubavna pjesma” Rich govori o svojoj strasti prema ženi opisujući “darežljive butine” ljubavnice, “među kojima je moje čelo lice svršavalo i svršavalo”, a na kraju poentira “šta god da se desi, ovo jeste”. U sabranim esejima “Krv, kruh i poezija” Adrienne propituje savremeni feminizam te  artikulira niz podtema, naročito žensku povijest, žene i književnost  i akademske ženske studije. Poziva  žene da budu “nelojalne” onome što falocentrično društvo očekuje od njih, ističući važnost aktivizma: “Laganje se postiže riječima, ali i šutnjom.” Poeziju Adrienne Rich odlikuje kritika ustaljenih poimanja (hetero)seksualnosti, ženstvenosti i majčinstva kao opresivnih za žene i ona ove kategorije općenito vidi više kao politička nego prirodna stanja za ženu. U izražavanju seksualne politike, govoreći iz pozicije Jevrejke, lezbejke i majke, njen rad pokušava da razdvoji tradicionalne suprotnosti između umjetnosti i politike, ličnog i političkog, sebe i svijeta.

Piše: Enesa Mahmić/kul.ba

Adrijen Rič

DVADEST JEDNA LJUBAVNA PESMA

I
Kad god u ovom gradu ekrani zatrepere
pornografijom, vampirima naučne fantastike,
obmanjenim plaćenicima što se saginju pod bičem,
i mi moramo da idemo... jednostavno kao da koračamo
kroz smeće natopljeno kišom, kroz senzacionalističke
svireposti naših komšiluka.
Moramo da shvatimo naše živote neodvojive
od onih užeglih snova, praska metala, sramota,
i crvene begonije što opasno blista
sa prozora na šestom spratu iznajmljene zgrade,
ili dugonogih devojaka koje se igraju loptom
na srednjoškolskom igralištu.
Niko nije ni pomislio da ćemo ovde doći. Želimo da živimo
kao drveće, kao javori što bukte kroz sumporni vazduh,
ispegavljeni ožiljcima, a ipak bujno pupe
naše životinjske strasti ukorenjene u ovaj grad.
II
Budim se u tvom krevetu. Znam da sam sanjala.
Mnogo ranije, budilnik nas je razdvojio.
Sad si za stolom satima. Znam šta sam sanjala:
naša prijateljica pesnikinja ulazi u sobu
u kojoj pišem danima.
Skice, verzije, pesme rasute su svuda,
a ja želim da joj pokažem jednu pesmu
koja je pesma mog života. Ipak, oklevam
i budim se. Poljubila si mi kosu
da me probudiš. Sanjala sam da si pesma,
recimo, pesma koju bih nekom da pokažem...
Smejem se i ponovo tonem u san
u kome gorim od želje da te pokažem svima koje volim
u kome gorim od želje da se slobodno krećemo zajedno,
što nije nimalo lako, pod silom gravitacije,
koja kotrlja busenje duboko u vazduh koji isparava.
III
Nedelje moraju da nadoknade sve godine
u kojima si mi nedostajala, i ja tebi. Jer nismo više mlade,
što ova čudna iskrivljenost u vremenu ponavlja: nismo više mlade.
Da li sam sa dvadeset šetala ulicama izjutra,
a noge mi poskakivale čistijom radošću?
Ili se naginjala kroz prozor nad gradom
da oslušnem budućnost
kao što slušam žilama naštimovanim da na njima sviraš?
A ti, i dalje ideš ka meni u istom tempu.
Oči su ti večne, zelene varnice irisa u rano leto,
zeleno-plavi dragušac okupan izvorom.
Da, sa dvadeset smo mislili da ćemo živeti večno
Sa četrdest pet želim da znam gde su nam granice.
Dodirujem te i znam da se nismo rodile sutra,
a nekako, pomoći ću ti da živiš, i ti meni,
a nekako, moraš mi pomoći da umrem, i ja tebi.
IV
Kad se mlada svetlost proleća prelomi na običnim zidovima,
Pez Doradu, robi sa popustom, prodavnici cipela,
vraćam se od tebe... Vučem ceger sa namirnicama
i jurim ka liftu. Vrata mi se skoro pred nosom zatvaraju.
Iza njih muškarac, uglađen, stariji, savršeno skrojen,
na koga kreštim – Za ime Boga, zadržite ih!
Histerična žena – kaže dok mi se sklanja s puta.
Onda ulazim u kuhinju da raspakujem kese;
kuvam kafu, otvaram prozor, puštam Ninu Simon
koja peva Here Comes the Sun... I otvaram pismo
dok ispijam ukusnu kafu, ukusnu muziku,
telom još uvek i lakim i teškim od tebe. Iz pisma
ispada kopija nečeg što je napisao dvadesetsedmogodišnji
muškarac, zarobljenik, koga muče u zatvoru:
Moje genitalije su predmet takvog sadističkog iživljavanja
i stalno me drže budnog u bolovima...
Uradi sve što možeš da preživiš.
Znaš, mislim da muškarci vole ratove...
I moj neizlečiv bes, nezaceljene rane
pucaju u suzama još više, i neutešno plačem,
i oni još uvek kontrolišu svet, i tebe nema u mom naručju.
V
Iz ovog stana punog knjiga, pod teškim vilicama,
mogle bi se izleći razjarene oči
čudovišta, lako: čim otvoriš knjige, moraš da se suočiš
sa naličjem svega što si volela –
police i klešta spremno čuvani, brnjica
kroz koju čak i najbolji glasovi moraju da mumlaju,
tišina koja sahranjuje neželjenu decu –
žene, devijante, svedoke – u pustinjskom pesku.
Kenet kaže da slaže knjige
tako da može da gleda u Blejka i Kafku dok piše;
Da; ali ipak u obzir moramo uzeti Svifta
koji je prezirao žensko telo, a slavio njen um,
i Geteov strah od majki, Klodea koji je klevetao Žida,
i duhove umetnika – njihove ruke sklopljene su vekovima –
koji su umrli na rođenju, mudre žene spaljene na lomači,
Vekove nenapisanih knjiga, nagomilane iza ovih polica;
a mi još uvek moramo da zurimo u odsustvo
muškaraca koji nisu hteli, žena koje nisu mogle, da govore
sa našim životom – ovom još uvek neiskopanom rupom
po imenu civilizacija, ovim činom prevođenja, ovim polu-svetom.
VI
Tvoje male ruke, savršeno su jednake mojima –
samo je palac veći, duži – Mogla bih da poverujem svetu
u ovim, ili u mnogim rukama poput ovih,
koje su za mašinama ili volanom
ili dodiruju ljudsko lice... takve bi ruke mogle
pravilno da okrenu nerođeno dete u porođajnom kanalu
ili da navedu izviđački spasilački brod
kroz ledene bregove, ili sastave
male, iglene tesnace velikih kratera
koji na svojim stranama nose
prste ushićene žene što krupnim koracima
ide do sibiline izbe ili Jelisejske pećine –
takve bi ruke mogle sprovesti neizbežno nasilje
sa takvom hladnokrvnošću, sa takvom kontrolom
raspona i granica nasilja,
da bi na kraju svako nasilje bilo prevaziđeno.
VII
Kakva bi to zver pretvorila sopstveni život u reči?
O kakvom pokajanju govorimo?
– pa ipak, dok pišem ove reči, ja i živim.
Da li je sve ovo približno zavijanju žderavca
koje menja pesmu divljine?
Kada sam daleko od tebe i pokušavam da te pretočim u reči
da li te samo koristim, kao reku ili rat?
A kako sam iskoristila reke, a kako sam iskoristila ratove
da pobegnem od pisanja najgorih od svih stvari –
ne tuđih zločina, ne čak naše sopstvene smrti,
već nemogućnosti da želim našu sopstvenu slobodu dovoljno strasno
da bi sparušeni brestovi, bolesne reke, masakri izgledali
samo kao simboli tog skrnavljenja nas samih?
VIII
Vidim sebe pre mnogo godina na Sunionu,
boli me naduto stopalo, ličim na Filokteta
u ženskom obličju, i hramljem dugačkom stazom,
dok ne legnem na rt nad tamnim morem
i dole vidim crvene stene na mestu gde mi bešumni uvojak
beline govori o udaru talasa,
i zamišljam silinu te vode sa te visine,
znajući da namerno samoubistvo nije moj posao,
a ipak sve vreme gajim i odmeravam tu ranu.
E pa, to je gotovo. Žena koja je negovala
sopstvenu patnju sada je mrtva. Ja sam njen potomak.
Obožavam taj ožiljak koji mi je ostavila,
ali odavde hoću dalje s tobom,
boreći se sa iskušenjem da mi bol postane zanimanje.
IX
Tvoja tišina danas je jezero gde potonule stvari žive.
Želim da vidim kako podignute kaplju i suše se na suncu.
Ne vidim svoje lice tu, već druga lica,
čak i tvoje u nekim drugim godinama.
Štagod da se tamo izgubilo, potrebno je i tebi i meni –
nekakav sat od starog zlata, od vode zamagljena istorija bolesti,
ključ... Čak i mulj i oblutak sa dna
zaslužuju treptaj priznanja. Plašim se ove tišine,
ovog nerazgovetnog života. Čekam vetar koji će mi
ovoga puta nežno otvoriti ovu vodu
prekrivenu čaršavima i pokazati šta mogu da uradim
za tebe, koja si uvek neimenovano
imenovala za druge, čak i za mene.
X
Tvoj pas, miran i bezazlen, drema među našim kricima,
naša prošaputana zora kuje zaveru od naših
telefonskih poziva. Ona zna – šta ona zna?
Ako ovako drska tvrdim da čitam
iz njenih očiju, nalazim u njima samo sopstvene životinjske misli:
da stvorenja moraju naći jedno drugo zarad telesnog uživanja,
da glasovi duše putuju kroz telo dalje od onog
što je ograničen mozak mogao da predvidi,
da zemaljske noći postaju hladnije za one
na istom putovanju, koji žele da dodirnu
jedno stvorenje-putnika čistog do kraja;
da smo bez nežnosti svi mi u paklu.
XI
Svaki vrh je krater. Po zakonu vulkana
svaki od njih ima jasan i večit izgled žene.
Nema visine bez dubine, bez vatrenog jezgra,
iako se naši slameni đonovi raspadaju na stvrdnutoj lavi.
Putovala bih sa tobom na svaku svetu planinu
i tamo pušila kao sibila nagnuta nad svoj tronožac.
Pružila bih se ka tvojoj ruci dok se penjemo uz stazu,
da osetim kako ti arterije sijaju u mom stisku,
i nikad ne propuste da primete taj mali cvet nalik na dragi kamen,
nama nepoznat, bezimen dok ga ne preimenujemo,
što prianja uz stenu koju polako menja –
taj detalj izvan nas, koji nas vraća nama,
bio je ovde pre nas, znao je da ćemo doći, i videti dalje od sebe.
XII
Dok spavamo, okrećemo se kao planete
što kruže po svom ponoćnom polju:
dodir je dovoljan da nam pokaže
da nismo same u kosmosu, čak i kad spavamo:
san – utvare dva sveta
šetaju kroz svoje utvarne gradove, i skoro da govore jedne drugima.
Prilazim tvojim promrmljanim rečima
Izgovorenim pre toliko svetlosnih – ili mračnih – godina
da mi se čini da čujem sopstveni glas.
Ali glasovi su nam različiti, čak i kad spavamo,
i tela tako slična, ipak su tako različita.
i prošlost što nam odzvanja u krvotoku
natovarena je različitim jezicima, različitim značenjima –
u bilo koji letopis sveta koji delimo
moglo bi se upisati novo značenje:
da smo bile dva ljubavnika istog pola,
dve žene jedne generacije.
XIII
Pravila se krše kao toplomer
živa se prosipa po iscrtanim sistemima
negde smo na selu koje nema jezik
ni zakone, jurimo gavranove i cariće
kroz klisure neistražene još od zore
šta god radimo zajedno čista je domišljatost
mape koje su nam dali zastarele su
godinama se vozimo kroz pustinju
pitajući se da li će voda izdržati
halucinacije se pretvaraju u jednostavna sela
muzika na radiju postaje jasnija –
nije ni Rosenkavalier ni Gotterdammerung1
već ženski glas koji peva nove reči
na stare melodije, tihim basom. Flauta
na kojoj sviraju žene izvan zakona.
XIV
Ta tvoja predstava pilota
potvrdila je moju predstavu o tebi: rekla si, On se uporno
strmoglavljuje u talase, namerno
dok mi sklupčani u otvorenom prolazu
povraćamo u plastične kese
već tri sata između San Pjera i Mikelona.
Nikad ti nisam bila bliža.
U ovoj zagušljivoj kabini u kojoj se tek venčani
parovi zbijaju jedno uz drugo u
krilu i zagrljaju, dodirujem ti butinu
da nas obe utešim, ti svoju ruku stavljaš na moju,
i ostajemo tako da zajedno patimo
u sopstvenim telima, kao da je sva patnja
fizička, dodirujemo se u prisustvu
stranaca koji ništa ne znaju i nije im stalo
dok povraćaju svoju ličnu bol
kao da je sva patnja fizička.
((p)lutajuća pesma, nenumerisana)
Šta god se desilo s nama, proganjaće me tvoje telo,
jer ljubav vodiš prefinjeno i nežno, poput poluuvijene lepeze
napupelog lista paprati u šumi koju tek što je ispralo sunce.
A butine, putene i darežljive među kojima je
moje lice toliko puta svršilo – kriju nevinost i mudrost
mestašca koje je moj jezik pronašao. Proganjaće me i živ,
nezasit ples tvojih bradavica u mojim ustima –
tvoj dodir na meni, snažan, zaštitnički, u potrazi
za mnom, tvoj čvrst jezik i nežni prsti
koji stižu do mesta na kome sam te godinama čekala:
u svojoj ružičasto-vlažnoj pećini – šta god da se desi, tako će biti.
XV
Ako bih i ležala sa tobom na onoj plaži
gde belu, praznu i čistu zelenu vodu greje Golfska struja
ne bismo mogle da ostanemo tu i ležimo
zato što bi vetar nanosio fini pesak na nas
kao da je protiv nas
ako pokušamo da se odbranimo i ne uspemo
ako se odvezemo na drugo mesto
da spavamo jedna drugoj u naručju
u krevetima uskim kao zatvorski madraci
i budemo umorne i ne spavamo zajedno
jer ovo je sve što smo pronašle pa smo tu i došle –
da li je sve to do nas?
Ako se čvrsto držim okolnosti mogla bih
da ne osetim odgovornost. Samo ona koja kaže
da nije izabrala, na kraju je gubitnica.
XVI
Tamo gde si ti, s druge strane grada, i ja sam sa tobom
kao avgustovska noć što je
uspavana, zalivski topla, morem okupana. Gledam kako spavaš,
pored očišćene natkasne, bez sjaja,
natrpane našim četkicama, knjigama, bočicama na mesečini –
kroz slani voćnjak u izmaglici, ležeći pored tebe
posmatram crveni zalazak sunca kroz ulazna vrata kabine,
uz Mocartov g-mol na kasetofonu
tonem u san uz muziku mora.
Ovo ostrvo Menhetn dovoljno je daleko
od tebe, daleko od mene, a opet blizu:
Čujem te kako dišeš večeras, i znam da ti je lice
na gore okrenuto, i da polusvetlost traga
za tvojim darežljivim, nežnim usnama
na kojima bol i smeh zajedno spavaju.
XVII
Niko nije ni osuđen ni predodređen da nekog voli.
I mada nismo heroine, slučajnosti se dešavaju,
u našim životima kao automobilske nesreće,
i knjige koje nas menjaju, i susedstva
u koja se selimo i na kraju ih zavolimo.
Tristan i Izolda jedva da je priča,
žene bi bar trebalo da znaju razliku
između ljubavi i smrti. I nema pehara sa otrovom,
ni ispaštanja. Samo naznake da je kasetofon
trebalo da uhvati nekog duha u nama: kasetofon
koji nije samo svirao, već je trebalo da nas sluša
i pouči one posle nas:
ovo smo bili, ovako smo isprobali ljubav,
i ovo su sile koje su u nama bile,
u nama i protiv nas, protiv nas i u nama.
XVIII
Što duže živim, sve više mislim –
dok kiša pada na autoput što vodi na zapad
a crvena svetlost na Riversajd –
čudo je kad su dvoje zajedno.
Jednom i ti pričaš priču
o svom životu, dok drhtanje prodire na površinu tvojih reči.
Priča o našim životima postaje naš život.
Sada si deo fuge preko nečeg što je, sigurna sam,
neki viktorijanski pesnik, nazvao slanim otuđenim morem.
Takve mi reči padaju na pamet. Jer,
da, osećam otuđenost. Kao što osećam kako se zora
probija kroz svanuće. Nešto: procep svetlosti – ?
Negde između tuge i srdžbe, prostor u kome sam
usamljena Adrijen, otvara se. I postaje sve hladniji.
XIX
Zar postaje sve hladnije kada ponovo
počnem da se dodirujem, kad se čvrsta veza kida?
kada se golo lice što je gledalo unazad
polako okrene i pogleda u sadašnjost,
u oko zime, grada, besa, siromaštva i smrti
i usne se razdvoje da kažu: Nastaviću da živim?
Da li zvučim hladno kada ti u snu ili
u ovoj pesmi kažem: Čuda ne postoje?
(Odmah sam ti rekla da želim običan život,
Menhetn je ostrvo, dovoljno za mene.)
Kad bih mogla da ti pokažem –
Da su dve žene zajedno delo
koje ništa u civilizaciji nije pojednostavilo,
da je dvoje zajedno delo
herojsko u svojoj običnosti,
kao spora lopta i lagani lob
pri čemu puna koncentracija postaje rutina –
pogledaj u lica onih koji su to izabrali.
XX
Taj razgovor, koji nekako uvek tek što nismo
vodili, odvija se u mojoj glavi,
noću dok Hadson treperi pod svetlima Nju Džerzija
A u zagađenoj vodi ipak se ponekad čak
i mesec ogleda
nazirem ženu
koju sam volela, kako se davi u tajnama, dok joj strah seče grlo
i guši je kao dlaka. To je ona
sa kojom sam pokušala da govorim i čija se povređena, izrazita glava
udaljila od bola, i sada tone sve dublje i dublje
gde ne može da me čuje,
i uskoro ću znati da sam pričala sa sopstvenom dušom.
XXI
Tamni dovratak, plavo i tuđe kamenje
velikih oblina koje je zamreškao kamen
ispunjava svetlost letnje noći koja se uzdiže
sa dna horizonta – kada sam rekla „procep svetlosti”
na ovo sam mislila. A ovo jednostavno nije Stounhendž
niti bilo koje drugo mesto do misao
bačena nazad tamo gde je njena samoća,
podeljena, a koja se može izabrati bez usamljenosti,
ne tako lako i bez bola kojim se definiše
krug, teške senke, velika svetlost.
Biram da budem plesač na toj svetlosti,
poluukaljanoj tamom, nešto što se kreće
tim prostorom, boja kamena koji
pozdravlja mesec, ipak, nešto više od kamena:
žena. Biram da ovde hodam. I da iscrtam ovaj krug.

1974-1976.


Izvornik: Adrienne Rich, The Fact of a Doorframe, Selected poems 1950-2001, ”W. W. Norton & Company”, New York-London, 2002, str. 143-154.

polja.rs

Rich, Adrienne (1929- )
Američka pesnikinja i teoretičarka

Andrienne Rich je rođena u Baltimoreu (Maryland), od bele majke južnjačke protestankinje i oca jevrejina aškenasko-sefardskog porekla. Većina njenih radova, kako poezije tako i eseja, govori jetko o položaju žena u patrijarhalnoj kulturi; njen rad kritikuje ustaljena poimanja (hetero)seksualnosti, ženstvenosti i majčinstva kao opresivnih za žene i ove kategorije vidi više kao politička nego prirodna stanja za ženu. U izražavanju seksualne politike, govoreći većinom iz svog iskustva kao Jevrejke - lezbejke i majke, njen rad pokušava da razdvoji tradicionalne suprotnosti između umetnosti i politike, ličnog i političkog, sebe i sveta. Njena poezija je naročito imala uticajnu ulogu u legitimizaciji politike roda i seksualnosti kao prisno vezanih za literaturu, što je u suprotnosti sa humanističkim paradigmama književne studije koje vide tekstove, pisce i čin čitanja kao odvojene od specifičnih društvenih i materijalnih uslova.

Godine 1951. Richova je diplomirala na Radcliffe koledžu i dve godine kasnije se udala za ekonomistu Alfreda H. Conrada, ortodoksnog Jevrejina. Kako sama opisuje u 'Rascep u korenu: esej o jevrejskom identitetu' (Split at the Root: An Essay on Jewish Identity), Richova je osećala da joj je njeno majcinsko iskustvo, posebno dok je podizala njene sinove, pedesetih i ranih šezdesetih godine prošlog veka, pomoglo da se korenito promeni. Nakon napuštanja muža 1966. godine, prelaska u New York i uključivanja u mnoge radikalne političke pokrete '60-tih, Rich je postajala sve više uključena u feminizam. Njeni eseji iz ovog perioda ukazuju na koje su sve načine iskustva žena bila brisana iz istorije, i ne samo da su bila loše predstavljena u literaturi, nego i pogrešno čitana.

Njen najpoznatiji, iako kontroverzni, doprinos lezbejskim studijama je esej 'Prinudna heteroseksualnost i lezbejska egzistencija' (Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence) prvi put objavljen 1980. godine. Govoreći o lezbejskoj egzistenciji kroz različite istorijske periode i društveno-geografske lokacije, Richova, kroz isticanje solidarnosti među ženama, iznosi da sve žene mogu biti locirane negde na širokom spektru lezbejskog identiteta, bilo da one same biraju da se identifikuju kao lezbejke, ili ne. Njen pojam lezbejskog kontinuuma je izazvao raspravu među nekim lezbejskim kritičarkama i teoretičarkama zbog nejasne razlike između lezbejki i heteroseksualnih žena koje su sa drugim ženama u solidarnim, neseksualnim odnosima, kao i zbog umanjivanja specifičnosti lezbejske želje i načina na koje se žene seksualno vezuju za žene.

Druge lezbejske kritičarke su smatrale da ideja lezbejskog kontinuuma nije problematična sama po sebi; dok tekst Richove dozvoljava zamenu izraza 'lezbejka' za 'ženu', problem leži u uprošćenim i na sopstvenu korist usmerenim tumačenjima eseja koja asociraju na 'ženu' umesto 'lezbejku' i svode lezbejstvo na obeležje implicitno heteroseksualnog otpora i želje. Prema Teresi de Lauretis, u kasnim sedamdesetim, 'lezbejka' a ne 'žena' je izrazila Richovu viziju i označila otpor žena prema braku i instituciji heteroseksualnosti. Kontinuum Richove, de Lauretis nastavlja, jeste teoretska konstrukcija i u njegovom slučaju ne bi trebalo da bude reči o tome ko bi se mogao ili trebao nazvati lezbejkom; kontinuum je konceptualni prostor u kom se može zamisliti lezbejska egzistencija, uprkos svemu onome što se zaverilo da je porekne, izostavi ili učini nezmislivom. Richova je sama komentarisala ponovna određenja njenog pojma lezbejskog kontinuuma, koji je vrlo brzo poceo da izaziva zabune i nedoumice. U Krv, hleb i poezija (Blood, Bread, and Poetry, 1986), ona naglašava da ideja lezbejskog kontinuuma 'može da bude, jeste, korišten je od strane žena koje još nisu počele da ispituju privilegije i solipsizam heteroseksualnosti, kao bezbedan način da opišu svoje veze sa ženama, a da ne dele rizike i opasnosti lezbejske egzistencije'.

U njenoj knjizi 'Dvadeset i jedna ljubavna pesma', prvi put objavljenoj 1976. godine, ubrzo nakon početka njene veze sa noveliskinjom i pesnikinjom Michelle Cliff, a kasnije objavljenoj u antologiji 'San zajedničkog jezika' (The Dream of Common Language, 1978), Richova govori posebno o svojoj strasti prema drugoj ženi. Pesme se mogu tumačiti ne samo kao coming-out etabliranog stvaraoca u američkoj poeziji, već kao pokušaj zamišljanja dve žene zajedno u, a verovatno i izvan, sveta koji ih isključuje i lezbejsko telo vidi groteskno. Iako Richova u svojim esejima piše o ženskoj i lezbejskoj nevidljivosti u istoriji i o načinima na koje je lezbejska želja tumačena tradicionalno kao zastranjenje, ovo nema neminovno istu jačinu značenja u njenoj poeziji - ženocentriranoj seksualnosti, kao što je to uzapćeno u nenumerisanoj pesmi koja prekida niz od dvadeset i jedne numerisane pesme, koja postoji u izolaciji od ostatka sveta. Opisujući 'naputovane, darežljive butine' njene ljubavnice, '‘među kojima je moje čelo lice svršavalo i svršavalo' , i 'nezasit ples tvojih bradavica u mojim ustima', ova pesma završava sa 'šta god da se desi, ovo jeste', pokazujući, kako Marilyn Farwell tvrdi, da tela ljubavnica postoje van istorije, izvan narativa numerisanih pesama koje predstavljaju telo u bolu, tela fizički odvojena u homofobičnom društvenom poretku. Lezbejsko telo u ovoj floating poem je oznaceno kao eksces u odnosu na numerisane pesme; dok je prisustvo ono što može da se ne uklapa u dominantne narativne i diskurzivne strukture, prisustvo je i pored toga ono što se oseća i što ima uticaj na jezik i na svet.
Richova je objavila još nekoliko tomova poezije i proze. Ona i Cliffova su takode uređivale lezbejsko-feministički žurnal Sinister Wisdom od 1981. do 1983. godine.

William J. Spurlin

„Možete biti sve što stvarno želite biti – ako ste spremni boriti se, stvarati prioritete za sebe nasuprot čestice kulturalnih očekivanja, ustrajati u lice mizoginog neprijateljstva“.

Za američku pjesnikinju i esejisticu Adrienne Cecile Rich sredstvo te neprekidne borbe bila je poezija, koju je opisala kao tekući glas što može proći kroz kamen, ali i prodrijeti u neizgovorivo, direktno izreći sve ono za što smo mislili da ne možemo iskazati.
U pedesetak godina svojega plodnog stvaralaštva jačina njezina pisanja uspjela je upravo u tome – kroz povezivanje osobnih preokupacija te društveno-političkih okolnosti svojega vremena, osnažila je do tad marginalizirane glasove žena i lezbijki te postala nekompromisnom kritičarkom nepravde koja nikada nije prestala nepokolebljivo braniti vlastiti integritet.

Jedna od najznačajnijih pjesnikinja zadnjih pola stoljeća, rođena je 16. svibnja 1929. godine u Baltimoreu, kao najstarije dijete poznatog američkog patologa i profesora na medicinskom fakultetu John Hopkins Arnolda Ricea Richa te koncertne pijanistice Helen Elizabeth Rich. Zahvaljujući ambicijama svojeg oca koji je za nju imao velike planove, od malih je nogu bila odgajana okružena velikom kućnom bibliotekom te poticana da razvije svoj interes za pisanje i poeziju, koju je i kao dijete doživljavala veoma ozbiljno.

Istovremeno je ipak osjećala veliki pritisak zbog pretjerano zapovjedničkog ponašanja svojega oca, zbog čega joj je nakon završene srednje škole odlazak na tada znameniti ženski Radcliffe College predstavljao pravo olakšanje. Tijekom studija se nastavila baviti kreativnim pisanjem i poezijom, ali je ubrza postala razočarana kada je shvatila kako se, usprkos činjenici što pohađa elitni fakultet, od nje i drugih studentica ne očekuje više od toga da postanu supruge nekom znamenitom muškarcu.

Pjesnički joj je talent ipak davao svojevrsnu prednost, zahvaljujući čemu je njezinoj prvoj zbirci A Change of World pri završetku studija 1951. godine poznati američki pjesnik W. H. Auden dodijelio Yaleovu nagradu za mlade pjesnike, a kasnije i napisao predgovor tiskanom izdanju. Karakteristika koju je Auden najviše istaknuo kod Rich bili su njezini uredni, metrički stihovi, pisani pod utjecajem tradicionalne i formalne poezije na kojoj je odrasla, ali i potpuno drugačiji od slobodne i gromoglasne ekspresija koja je obilježila njezino stvaralaštvo poslije 1970-ih godina.

Nakon diplomiranja dobila je stipendiju za nastavak studija na Oxfordu, koji je napustila kako bi mogla putovati po Italiji, a 1953. godine udala se za harvardskog profesora ekonomije Alfreda Haskella Conrada, s kojim je imala tri sina. Dvije godine kasnije izdala je svoju drugu zbirku poezije The Diamond Cutters, čije je objavljivanje u međuvremenu požalila, dok je nezadovoljstvo vlastitim pisanjem dovelo do stagnacije u njezinu radu. Pedesete je tako uglavnom provela živeći kao supruga i majka, za što je spoznala da ju ipak nije ispunjavalo kao što je to očekivala.

U PONOVNOM OŽIVLJAVANJU KREATIVNOG IMPULSA POMOGLO JOJ JE OTKRIVANJE TEKSTOVA MARY WOLLSTONECRAFT I SIMONE DE BEAUVOIR, PA JE SVOJE ISKUSTVO SUPRUGE I MAJKE USPJELA PRETOČITI U TREĆU ZBIRKU POEZIJE SNAPSHOTS OF A DAUGHTER-IN-LAW: POEMS 1954-1962 (1963.), IZRAZITO INTIMNI RAD KOJI JE PREDSTAVLJAO RADIKALIZACIJU PRIJAŠNJE POETIKE KROZ KORIŠTENJE SLOBODNOG STIHA I NE-PJESNIČKOG JEZIKA TE ISTRAŽIVANJE TEMA POPUT IDENTITETA, SEKSUALNOSTI I POLITIKE.
Usprkos tome što je zbirka doživjela negativne kritike zbog toga što je smatrana previše „gorkom i osobnom“, označila je prekretnicu u njezinu opusu koja je postala ključna za vrednovanje kasnijih radova.

Kada se s obitelji 1966. godine preselila u New York, započeo je i njezin angažman u Novoj ljevici, kao i feminističkom aktivizmu te borbi za građanska prava, a preokupacija društveno-političkim pitanjima otisnula se i u pjesničkim zbirkama iz ove faze, poput Necessities of Life (1966.), Leaflets (1969.) i The Will to Change (1971.). U svojem je stanu čak organizirala humanitarne zabave za pokret protiv rata u Vijetnamu i Stranku crnih pantera, ali su njezine sve izrazitije političke aktivnosti s vremenom dovele do napetosti u odnosu s Conradom, a 1970. godine i do razvoda, nedugo nakon kojeg je on počinio samoubojstvo.

Revolucionarna atmosfera kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina ostavila je veliki trag na Rich, čiji su nastupi i pisanje krenuli putem sve izraženijeg aktivističkog angažmana, uglavnom na području feminizma te lezbijskih i afroameričkih prava. Zbog toga je odbila individualno primiti Nacionalnu književnu nagradu za poeziju, koju je 1974. godine za zbirku Diving into the Wreck: Poems 1971-1972 dobila zajedno s Allenom Ginsbergom, već je to učinila tek nakon što su joj se pridružile druge nominirane feminističke i afroameričke pjesnikinje Audre Lorde i Alice Walker. Njih su tri tako nagradu prihvatile zajedno, u ime svih žena „čiji se glasovi nisu čuli i još uvijek se ne čuju u patrijarhalnom svijetu“.

Vezu s književnicom Michelle Cliff započela je 1976. godine, a iako je mnoge šokiralo njezino otkrivanje kao lezbijke, za Rich je taj čin predstavljao ispunjenje želje koja je u njoj postojala od adolescencije, te je istovremeno posjedovao i osobni i politički značaj. Isprepletanje intimnog, seksualnog i političkog aspekta imalo je i preporođujući utjecaj na njezino pisanje, što se odrazilo na njezinoj prvoj, izrazito utjecajnoj zbirci eseja Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution.

TAKOĐER OBJAVLJENO 1976. GODINE, OVO JE PROVOKATIVNO DJELO PREDSTAVLJALO JEDNU OD PRVIH FEMINISTIČKIH ANALIZA MAJČINSTVA, KROZ PRIKAZ NJEGOVE ISKONSTRUIRANOSTI U POVIJESTI PATRIJARHALNOG DRUŠTVA, ALI I PRIZMU RICHINOG VLASTITOG ISKUSTVA KAO MAJKE, TE JE BILO DEFINIRANO KAO SAMO JEDNA OD DIMENZIJA KOJU ŽENA MOŽE OBUHVATITI, ALI KOJA JU JE NI TREBALA DEFINIRATI NITI OGRANIČAVATI.
„Najistaknutija činjenica koju kultura utiskuje na žene je osjećaj naših granica. Najvažnija stvar koju jedna žena može učiniti za drugu je rasvijetliti i proširiti osjećaj za njezine stvarne mogućnosti“.

Početak pisanja o lezbijskoj seksualnosti i želji, temama koje su bile ključne u ostatku njezina opusa, pak predstavlja pjesnička zbirka The Dream of a Common Language (1978.), posebice skupina lezbijskih ljubavnih pjesama u drugom dijelu knjige pod nazivom Twenty-One Love Poems, koje su istovremeno obuhvatile i poetičko i političko, temeljni element njena cjelokupnog opusa. Napisala je i još nekoliko zbirki eseja, često hvaljenih zbog njihova pronicljivog tretmana feminizma, rasizma, povijesti i brojnih drugih tema.

KAO FEMINISTIČKU INTELEKTUALKU JU JE PRI TOME NAJVIŠE ETABLIRAO JEDAN OD NJEZINIH NAJPOZNATIJIH TEKSTOVA PRISILNA HETEROSEKSUALNOST I LEZBIJSKA EGZISTENCIJA (1980.), U KOJEM SE BAVILA TIME KAKO SU ŽENSKA PRIJATELJSTVA, VEZE, ROMANSE I ZAJEDNICE ZATOMLJENE TE PRISILJENE NA SKRIVANJE U DRUŠTVU DOMINIRANIM PRISILNIM SUSTAVOM HETEROSEKSUALNOSTI.
Nasuprot tome, Richina analiza i dovođenje u pitanje tog normativizirajućeg diskurza imali su veliki značaj za pozitivno vrednovanje lezbijskog postojanja kao jednog od oblika pružanja otpora prisilnom načinu života.

„Propust da se istraži heteroseksualnost kao institucija je kao da se ne uspije priznati da ekonomski sustav koji se zove kapitalizam ili sustav kasti koji se zove rasizam održavaju različite snage, uključujući i fizičko nasilje i lažna svijest“.

Krajem 1970-ih godina s Cliff se preselila u kalifornijski grad Santa Cruz, gdje je nastavila djelovati kao profesorica i književnica, a početkom osamdesetih godina zajedno su uređivale i jedan od najstarijih lezbijskih književnih i umjetničkih časopisa Sinister Wisdom. Također je, zahvaljujući suradnji s organizacijom Nova židovska agenda, pomogla 1990. godine osnovati židovski časopis o ženskim pravima Bridges: A Journal for Jewish Feminists and Our Friends, a pitanje njezinog židovskog podrijetla kojeg je u mladosti trebala skrivati postalo je važno i u zbirkama iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina.

Tijekom devedesetih aktivno je djelovala i kao članica različitih ženskih organizacija, dok je nove pjesničke zbirke objavljivala svakih nekoliko godina, pri tome osvajajući brojne nagrade. Za svoj je izniman doprinos poeziji 1997. godine dobila i prestižnu Nacionalnu medalju za umjetnost, koju je odbila primiti protestirajući protiv onog što je nazvala ciničnom politikom Clintonove administracije, potpuno oprečne onome što je ona smatrala značenjem umjetnosti.

„Svatko upoznat s mojim radom od ranih šezdesetih zna da ja vjerujem u društvenu prisutnost umjetnosti – kao prekida službenih tišina, kao glasa za one čiji se glasovi zanemaruju, i kao rođenjem stečenog ljudskog prava“.

IAKO JOJ JE KASNIJE ZBIRKE PJESAMA OBILJEŽIO MOŽDA UBLAŽENIJI IZRAZ NEGO U ODNOSU NA RANIJE FAZE, IPAK NIKADA NIJE PRESTALA OBRAĐIVATI POETSKU ISPREPLETENOST VLASTITE INTIME I DRUŠTVENOG ANGAŽMANA, ŠTO SE OČITOVALO I U POSLJEDNJOJ ZBIRCI TONIGHT NO POETRY WILL SERVE: POEMS 2007-2010 (2010.), KOJU JE OBJAVILA KAO OSAMDESETOGODIŠNJAKINJA.
Na taj se način još jednom potvrdila kao neumorna zagovornica za ženska i lezbijska prava te društvenu pravednost, navodeći svoj strastveni skepticizam kao ono što ju je uvijek tjeralo prema naprijed.

Umrla je 27. ožujka 2012. godine u svojem domu u Kaliforniji.