NEOBJAŠNJIVI FENOMENI
Opsjednuti brodovi i kletve morskih pustinja




Duše koje lutaju pučinom i mračnim pustim palubama sigurno će zagolicati i one najveće skeptike.
Tijekom povijesti ljude su fascinirali i istovremeno užasavali zapisi i bizarna svjedočenja o viđenjima jezovitih brodova na kojima su se odvijali dan danas neobjašnjivi i misteriozni događaji.Očito osoba osjeti neku čudnu privlačnost i buđenje radoznalosti kada si u glavi zamisli sliku broda koji pluta usamljeno na mjesečini, bez konkretnih znakova života osim neartikuliranih, neobjašnjivih zvukova
koji dopiru iz same utrobe palube.

Proporcionalno s radoznalošću raste i strah od nepoznatog, no nije li upravo taj strah ono što u čovjeku budi radoznalost i žeđ za racionalnim objašnjenjem neobjašnjivih, natprirodnih pojava? Bilo kako bilo, sada ćemo vam predstaviti nekoliko najpoznatijih i najčudnijih priča o brodovima na kojima navodno dan danas lutaju nemirne duše bivših pripadnika posade i putnika, čija je pogibija ili tragična ili potpuno nepoznata.

The Flying Dutchman

Priča o brodu The Flying Dutchman vjerojatno je jedna od najpoznatijih. Brod je plovio oko Rta Dobre nade (najjužnija točka Afrike) kada ge je zahvatila jaka oluja. Kapetan je odbijao brod uploviti u sigurnost najbliže luke želeći pobijediti oluju, što je rezultiralo gubitkom broda. Zakleo se kako će ploviti morima do kraja vječnosti. U drugim verzijama mita govori se kako je na brodu


The Flying Duthcman


došlo do stravičnog zločina te da se posada zarazila kugom kojom bivaše prokleti i zauvijek prognani s kopna, osuđeni na vječnost ploviti morima.

Na početku stoljeća, točnije 26. siječnja 1923. godine, četiri mornara ugledali su brod za koji se smatra da je Flying Dutchman. Točno 15 minuta poslije ponoći, primijetili su čudno svijetlo na pučini. Gledajući kroz dalekozor mogli su raspoznati trup broda koji se činio iluminiranim, opremljen s dva jarbola. Na mjestu gdje su se trebala nalaziti jedra, činilo se kao da posjeduje tanku maglicu koja lebdi iznad broda. Kada se brod približio plovilu mornara, jednostavno je nestao.
Pojava Flying Dutchmana smatra se najavom lošeg događaja te se najčešće viđa za vrijeme oluja.


Wreck of the Titan

Dana 14. travnja 1912. 'nepotopljivi' Titanik plovio je preko Atlantskog oceana prema New Yorku. To je bilo Titanikovo prvo putovanje te su kapetana ohrabrivali mediji i razne kompanije da postavi novi brzinski rekord. Kao što većina ljudi zna, nakon što je brod udario u ledenjak brod se potopio u samo nekoliko sati. Od sveukupno 2.201 putnika samo 711 je spašeno. To je bila jedna od najvećih katastrofa do tada. Do
danas pojavile su se mnoge knjige i filmske ekranizacije Titanikove priče.



Brod duhova

Postoji i izmišljena priča koju je napisao jedan pomorski trgovac pod imenom Morgan Robertson. Njegova knjiga govori o nepotopljivom brodu koji je potonuo zajedno s najelitnijim društvom toga doba. Brod u njegovoj priči zove se Titan, a knjiga Wreck of the Titan (Olupina Titana). Iako je kompletna priča izmišljena, neke pojedinosti neodoljivo se podudaraju s pričom Titanika. Oba broda su građena s namjerom da postanu nepotopljivi, oba su potonula nakon što su udarila u ledenjak,
oba broda su krenula na svoje prvo putovanje isto kao što su se na Titanu i Titaniku nalazile jedne od najutjecajnijih osoba toga vremena. U Robertsonovoj priči također preživi samo trećina putnika, također se na brodu nisu nalazile dovoljne količine spasilačkih čamaca te se kapetana također ohrabrivalo da premaši brzinski rekord.
Roberstonova knjiga nikada nije izdana. Svaki puta su je urednici odbacili govoreći mu jednu te istu stvar - priča nije uvjerljiva, nemoguće da će se takvo nešto dogoditi nepotopljivom brodu.Ono što je najbizarnije u cijeloj priči, Robertson je napisao The Wreck of the Titan 14 godina prije negoli se Titanik zabio u ledenjak i završio na dnu Atlantskog oceana.

The Queen Mary

Veća od Titanika, Queen Mary bila je ponos brodograditeljske tvrtke Cunard Lines. Bila je prijevozno sredstvo mnogim poznatim ličnostima te je tijekom Drugog svjetskog rata opremljena za transport velikog broja pješadije. Baš na jednoj od tih transportnih misija dogodila se jedna od najstravičnijih nesreća u njezinoj povijesti.

Dana 2. listopada 1942. godine Queen Mary nalazila se u blizini Irske te su joj pratnja bili HMS Curacoa te 6 razarača kada je bila u dometu Luftwaffea. Queen Mary je plovila u cik cak uzorku ne bi li podmornicama bilo teže pogoditi je. Zbog takvog manevriranja svi ostali prateći brodovi morali su ploviti ispred nje. Turbulencija koju su brodovi stvarali prisilila ih je na mala prilagođavanja rute.


The Queen Mary

U strojarnici broda Queen Mary osjetio se blagi udarac. Nitko na to nije obraćao previše pažnje, no ispostavilo se da je tal 'blagi udarac' bio Curacoa. Zbog promjene kursa Queen Mary je ušla u rutu Curacoe, a zbog naredbi koje su glasile da nema zaustavljanja što god se dogodilo, Queen mary je nastavila ploviti velikom brzinom prema Curacoi. Na kraju se ovaj monstruozni brod sudario s Curacoom te je presjekao na pola. Od 439 članova posade na Curacoi poginulo je 338.U listopadu 1967. godine Queen Mary su pretvorili iz broda u hotel. U tom periodu počele su se događati čudne, neobjašnjive stvari. Počeli su se čuti zvukovi u strojarnici kao da netko nešto popravlja, a kada bi netko ušao, zvukovi bi prestali.

Isto tako na području broda, gdje je bio zabranjen ulaz, nalazio se prazan bazen. No, jedan od članova posade ugledao je ženu kako stoji pored bazena noseći kupaći kostim koji nalikuje onima iz 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Žena kao da se pripremala skočiti u bazen kada je član posade povikao. U tom trenutku, misteriozna žena je nestala.


Pojava duha snilmljena sigurnosnom kamerom na brodu Queen Mary

Kasnije kada su se provjeravali stari zapisi broda, otkrilo se kako se jedna žena u tom bazenu utopila.Također postoji priča o vodootpornim vratima broj 13. Jedan čuvar
patrolirao je brodom sa svojim psom čuvarom. Odjednom je začuo čudnu buku koja dopire iza vrata broj 13. Pas se zaustavio te se nije želio pomaknuti. Arhive su pokazale kako su ta vrata zdrobila muškarca zvanog John Pedder. Nekoliko godina kasnije, jedan ženski vodič osjetio je prisutnost iza svojih leđa. Okrenula se i ugledala nepoznatog mladića kako stoji. Nakon nekoliko sekundi je nestao. Ta žena je kasnije identificirala Johna Peddera kao osobu koju je vidjela pored vrata broj
13. Nije prije toga znala za nesretnu sudbinu mladića.

Mnoge čudne stvari su se događale na brodu zvanom Queen Mary. Vrata su se zatvarala i otvarala sama od sebe (ne, nije propuh u pitanju) poslije ponoći, neobjašnjivi zvukovi iz napuštenih dijelova broda, mokri otisci stopala pojavljivali su se pored bazena te je viđen i prvi kapetan broda, koji je na njemu i umro, kako se šeće po palubi.
Jednu od najstravičnijih pojava proživio je jedan inženjer koji se u tom trenutku nalazio blizu strojarnice. Jasno i glasno je čuo glasove i vriske muškaraca u panici kako odjekuju brodom. Tada je čuo zvuk metala koji se drobi i trga te zvuk vode koja u velikim količinama ulazi i kao da puni prostor. To se znalo događati po nekoliko puta. Jesu li to događaji s Curacoe koji se ponovno proživljavaju? Vjerojatno nećemo
nikada doznati.


Snimka diha kako stoji iznad bazena na brodu Queen Mary

Neka svatko sam sebi stvori sliku o mogućim objašnjenjima jer su sigurno mnogi od vas skeptici kada su u pitanju paranormalne pojave, no morate priznati da vam se, čitajući ove redove, sigurno javio onaj pravi zdravi instinkt ispunjen velikom dozom radoznalosti pomiješan sa strahom i sumnjom.Ne brinite, to je sasvim ljudski.

Izvor:dalje.com

Duhovi na SS Watertown

Priča o duhovima sa SS Watertown [Votertaun] jeste na neki način klasik u analima lovaca na duhove, ne samo po jednostavnosti priče već i po tome
što ne postoje nikakva neslaganja oko činjenica. Činjenice su jasne. Njihova tumačenja nisu.



Decembra 1924. godine tanker za naftu SS Watertown nalazio se na svojoj redovnoj ruti krećući se u pravcu juga niz pacifičku obalu Meksika. Nakon što je isporučio tovar nafte i naftnih derivata u Los Anđeles, tanker se zaputio nazad ka Panamskom Kanalu na svom putu prema Atlantiku. Nakon prolaska kroz Panamski kanal, SS Watertown bi okrenuo na sever u New Orleans, gde bi, u obližnjim rafinerijama preuzeo novi tovar naftnih derivata za razbuktalu američku ekonomiju toga doba. Ovaj put između rafinerija u Meksičkom zalivu i spremišta za naftu u Los
Angelesu postao je rutina za SS Watertown i kapetan Keith Tracey [Kit Trejsi] dobro je poznavao svoj posao.

Nažalost, čak i pored iskustva i svih mera predostrožnosti, uvek postoji šansa za nepredviđeno, i tragedija je čekala svoj momenat.




Toga dana, James Courtney [Džejms Kortni] i Michael Meehan [Majkl Mihan], dvojica članova posade sa tankera S.S. Watertown dobili su ne tako
popularan zadatak da očiste talog koji je ostao u jednom od tankova za benzin koji je nedavno ispražnjen u Los Anđelesu. Iako to nije bio naročito komplikovan zadatak, ipak je predstavljao prilično prljav posao i zaostala benzinska isparenja nisu bila nimalo prijatna. Ali, ovoga puta gasovi nisu samo izazivali iritaciju i gušenja – ovog kobnog dana bili su smrtonosni. Usled visoke koncentracije otrovnih isparenja,
dvojica nesrećnih mornara izgubila su svest, a potom, u nemogućnosti da pozovu pomoć, i život.

Kapetan i posada, iako prilično potreseni ovim tragičnim događajem, nisu mogli da naruše običaje na moru, te su započele pripreme za njihovu sahranu u more. U jutro, 4.og Decembra te 1924. godine, kapetan je sakupio posadu broda, izvršio ceremoniju i umotana tela dvojice mornara spuštena su na večni počinak u zelene vode Pacifika. Ali njihov počinak nije bio dugog veka.


Već sledećeg jutra posada broda bila je u haosu. Prvi oficir broda prijavio je da je, nešto pre zore, video dva lica u talasima sa leve strane broda. Nesrećni mornari su se vratili! Uskoro su i ostali članovi posade počeli da zapažaju lica dvojice mornara u talasima. Njihova lica bila su malo uvećana i pojavljivala su se na vrhovima talasa ili u turbulentnim strujanjima vode iza broda, na oko desetak metara od broda i sa oko 3 metra međusobnog razmaka. Bila bi vidljiva oko desetak
sekundi, a zatim nestajala i ponovo se pojavljivala u jednakim vremenskim intervalima koje je posada broda iz radoznalosti merila.Da li su ovo bili duhovi nesrećnih mornara?

I sledećih dana lica dvojice poginulih mornara često su se mogla videti u vodama Pacifika. Na brodu se povela polemika da li će duhovi da ih prate kroz Panamski kanal, ali onoga trenutka kada je SS Watertown napustio vode Pacifika i uplovio u vode Panamskog kanala lica su nestala i do kraja plovidbe nisu se više pojavljivala.

Po dolasku u New Orleans, kapetan Tracey je podneo izveštaj svojim retpostavljenima, CITGO naftnoj kompaniji koja i danas postoji, u kojem je naveo detalje smrti dvojice mornara i kasnija neobjašnjiva dešavanja na brodu. Kapetan Tracey je u zauzvrat dobio savet da kupi foto-aparat koji će da drži pri ruci tokom
plovidbe nazad u Los Anđeles

Na putu nazad, nije bilo ni znaka od duhova dvojice mornara sve dok SS Watertown nije prošao nazad kroz Panamski kanal i ponovo zaplovio vodama Tihog okeana.
Kada se SS Watertown ponovo obreo u Pacifiku posada je nastavila da viđa lica dvojice poginulih mornara, ne toliko često i u pravilnim razmacima kao ranije, ali dovoljno da kapetan Tracey načini 6 fotografija. Nakon što je uslikao talase, kapetan je i film i foto-aparat zaključao u brodski sef.

Kada su konačno pristali u luku, kapetan je poslao film na razvijanje u New York, i od 6 fotografija koliko je ukupno načinio na prvih 5 nije se videlo ništa, ali na šestoj fotografiji...


Šesta fotografija prikazivala je dva lica u talasima okeana, dve poznate i veoma dobro formirane glave koje plutaju na peni talasa stvorenih
turbulencijom brodskih propelera. Obe glave se veoma dobro uklapaju u
ostatak fotografije.

Negativ je tada poslat čuvenoj Burns detektivskoj agenciji u Čikago na proveru ali nikakav trag falsifikovanja ili modifikovanja filma nije pronađen.


A što se dvojice nesrećnih mornara tiče, njihova lica u moru viđana su i tokom trećeg putovanja, iako sa manje učestalosti. Četvrtog puta nije ni bilo, barem ne za ostatak posade broda SS Watertown. Iz samo njima poznatog razloga, kompanija koja je bila vlasnik broda i poslodavac celokupnoj posadi, otpustila je ili raspršila po ostatku flote veliki deo prvobitne posade, a duhovi po svemu sudeći nisu bili vezani za sam brod koliko za njegovu posadu te se više nisu pojavljivali.

Kroz sledećih deset godina ova priča ostala je misterija koja se potiho prepričavala među zaposlenima u CITGO kompaniji, sve dok 1934. magazin ove kompanije nije objavio priču o duhovima na SS Watertown. Nažalost, posle deset godina postalo je veoma teško ući u trag svedocima iz prve ruke, ali osnova priče, kao i neverovatna fotografija koju je načinio kapetan Keith Tracey ostaju da svedoče o misterioznim dešavanjima na SS Watertown.

Jedno od uobičajenih “naučnih” objašnjenja jeste da je posada broda patila od stresa prouzrokovanog smrću njihovih prijatelja i da su zbog njihovog emotivnog stanja počeli da viđaju lica mornara u talasima mora. Ova pojava naziva se pareidolia. Mornari su, prema ovom objašnjenju, bili povezani u mrežu zajedničke vizualne histerije koja je pripomogla ubeđenju da su, umesto vode i zapenušanih talasa ustvari videli ljudske pojave.

Ali ovaj članak ne bi danas bio ovde kada bi rešenje bilo tako jednostavno, a ono što ga komplikuje do te mere da ni danas, posle gotovo jednog veka, nije objašnjeno ono što je fotografija uspela da zarobi.
Možda jeste tačno da grupa ljudi, pogotovo ljudi pod stresom, može da podlegne masovnoj histeriji i pogrešno protumači nesreću ili uz pomoć
mašte i straha isfabrikuje pojave ili ponašanja koja u stvari ne postoje, ali kako je moguće da takav stres proizvede fotografije ? Zar ne može dokaz u obliku fotografije da opiše šta se tamo stvarno dešavalo ? Mornari James Cortney i Michael Meehan bili su odani svome brodu i posadi čak i u smrti.

Priča o duhovima sa SS Watertown [Votertaun] jeste na neki način klasik u analima lovaca na duhove, ne samo po jednostavnosti priče već i po tome
što ne postoje nikakva neslaganja oko činjenica. Činjenice su jasne. Njihova tumačenja nisu.



Decembra 1924. godine tanker za naftu SS Watertown nalazio se na svojoj redovnoj ruti krećući se u pravcu juga niz pacifičku obalu Meksika. Nakon što je isporučio tovar nafte i naftnih derivata u Los Anđeles, tanker se zaputio nazad ka Panamskom Kanalu na svom putu prema Atlantiku. Nakon prolaska kroz Panamski kanal, SS Watertown bi okrenuo na sever u New Orleans, gde bi, u obližnjim rafinerijama preuzeo novi tovar naftnih derivata za razbuktalu američku ekonomiju toga doba. Ovaj put između rafinerija u Meksičkom zalivu i spremišta za naftu u Los
Angelesu postao je rutina za SS Watertown i kapetan Keith Tracey [Kit Trejsi] dobro je poznavao svoj posao.

Nažalost, čak i pored iskustva i svih mera predostrožnosti, uvek postoji šansa za nepredviđeno, i tragedija je čekala svoj momenat.


Toga dana, James Courtney [Džejms Kortni] i Michael Meehan [Majkl Mihan], dvojica članova posade sa tankera S.S. Watertown dobili su ne tako popularan zadatak da očiste talog koji je ostao u jednom od tankova za benzin koji je nedavno ispražnjen u Los Anđelesu. Iako to nije bio naročito komplikovan zadatak, ipak je predstavljao prilično prljav posao i zaostala benzinska isparenja nisu bila nimalo prijatna. Ali, ovoga puta gasovi nisu samo izazivali iritaciju i gušenja – ovog kobnog dana bili su smrtonosni. Usled visoke koncentracije otrovnih isparenja,
dvojica nesrećnih mornara izgubila su svest, a potom, u nemogućnosti da pozovu pomoć, i život.

Kapetan i posada, iako prilično potreseni ovim tragičnim događajem, nisu mogli da naruše običaje na moru, te su započele pripreme za njihovu sahranu u more. U jutro, 4.og Decembra te 1924. godine, kapetan je sakupio posadu broda, izvršio ceremoniju i umotana tela dvojice mornara spuštena su na večni počinak u zelene vode Pacifika. Ali njihov počinak nije bio dugog veka.


Već sledećeg jutra posada broda bila je u haosu. Prvi oficir broda prijavio je da je, nešto pre zore, video dva lica u talasima sa leve strane broda. Nesrećni mornari su se vratili! Uskoro su i ostali članovi posade počeli da zapažaju lica dvojice mornara u talasima. Njihova lica bila su malo uvećana i pojavljivala su se na vrhovima talasa ili u turbulentnim strujanjima vode iza broda, na oko desetak metara od broda i sa oko 3 metra međusobnog razmaka. Bila bi vidljiva oko desetak
sekundi, a zatim nestajala i ponovo se pojavljivala u jednakim vremenskim intervalima koje je posada broda iz radoznalosti merila.Da li su ovo bili duhovi nesrećnih mornara?

I sledećih dana lica dvojice poginulih mornara često su se mogla videti u vodama Pacifika. Na brodu se povela polemika da li će duhovi da ih prate kroz Panamski kanal, ali onoga trenutka kada je SS Watertown napustio vode Pacifika i uplovio u vode Panamskog kanala lica su nestala i do kraja plovidbe nisu se više pojavljivala.

Po dolasku u New Orleans, kapetan Tracey je podneo izveštaj svojim pretpostavljenima, CITGO naftnoj kompaniji koja i danas postoji, u kojem je naveo detalje smrti dvojice mornara i kasnija neobjašnjiva dešavanja na brodu. Kapetan Tracey je u zauzvrat dobio savet da kupi foto-aparat koji će da drži pri ruci tokom
plovidbe nazad u Los Anđeles.

Na putu nazad, nije bilo ni znaka od duhova dvojice mornara sve dok SS Watertown nije prošao nazad kroz Panamski kanal i ponovo zaplovio vodama Tihog okeana.
Kada se SS Watertown ponovo obreo u Pacifiku posada je nastavila da viđa lica dvojice poginulih mornara, ne toliko često i u pravilnim razmacima kao ranije, ali dovoljno da kapetan Tracey načini 6 fotografija. Nakon što je uslikao talase, kapetan je i film i foto-aparat zaključao u brodski sef.

Kada su konačno pristali u luku, kapetan je poslao film na razvijanje u New York, i od 6 fotografija koliko je ukupno načinio na prvih 5 nije se videlo ništa, ali na šestoj fotografiji...


Šesta fotografija prikazivala je dva lica u talasima okeana, dve poznate i veoma dobro formirane glave koje plutaju na peni talasa stvorenih
turbulencijom brodskih propelera. Obe glave se veoma dobro uklapaju u
ostatak fotografije.
Negativ je tada poslat čuvenoj Burns detektivskoj agenciji u Čikago na proveru ali nikakav trag falsifikovanja ili modifikovanja filma nije pronađen.


A što se dvojice nesrećnih mornara tiče, njihova lica u moru viđana su i tokom trećeg putovanja, iako sa manje učestalosti. Četvrtog puta nije ni bilo, barem ne za ostatak posade broda SS Watertown. Iz samo njima poznatog razloga, kompanija koja je bila vlasnik broda i poslodavac celokupnoj posadi, otpustila je ili raspršila po ostatku flote veliki deo prvobitne posade, a duhovi po svemu sudeći nisu bili vezani za sam brod koliko za njegovu posadu te se više nisu pojavljivali.

Kroz sledećih deset godina ova priča ostala je misterija koja se potiho prepričavala među zaposlenima u CITGO kompaniji, sve dok 1934. magazin ove kompanije nije objavio priču o duhovima na SS Watertown. Nažalost, posle deset godina postalo je veoma teško ući u trag svedocima iz prve ruke, ali osnova priče, kao i neverovatna fotografija koju je načinio kapetan Keith Tracey ostaju da svedoče o misterioznim dešavanjima na SS Watertown.

Jedno od uobičajenih “naučnih” objašnjenja jeste da je posada broda patila od stresa prouzrokovanog smrću njihovih prijatelja i da su zbog njihovog emotivnog stanja počeli da viđaju lica mornara u talasima mora. Ova pojava naziva se pareidolia. Mornari su, prema ovom objašnjenju, bili povezani u mrežu zajedničke vizualne histerije koja je pripomogla ubeđenju da su, umesto vode i zapenušanih talasa ustvari videli ljudske pojave.

Ali ovaj članak ne bi danas bio ovde kada bi rešenje bilo tako jednostavno, a ono što ga komplikuje do te mere da ni danas, posle gotovo jednog veka, nije objašnjeno ono što je fotografija uspela da zarobi.

Možda jeste tačno da grupa ljudi, pogotovo ljudi pod stresom, može da podlegne masovnoj histeriji i pogrešno protumači nesreću ili uz pomoć mašte i straha isfabrikuje pojave ili ponašanja koja u stvari ne postoje, ali kako je moguće da takav stres proizvede fotografije ? Zar ne može dokaz u obliku fotografije da opiše šta se tamo stvarno dešavalo ? Mornari James Cortney i Michael Meehan bili su odani svome brodu i posadi čak i u smrti.

U predjelima gdje su vjetrovi jaki i učestali, stanovnici ih dočekuju na razne načine i slute, nagovješćuju ih i tumače. Poznaju, ili vjeruju da poznaju, ne jedino njihovu narav i ćudi, smjer ili snagu, nego i težinu im, čak i zapreminu ili prazninu njihovu, huku, miris, dodir i same oblike.

Kolika je doista težina vjetra i njegova zapremina, u čemu je njegova snaga i praznina, po čemu miriše, zašto huči ili ječi, što i kako dodiruje, o tome svjedoče pamćenja i ispovijedi. Od toga nastaju zapisi i legende. Ima li vjetar i sjenu? Jedni postavljaju takva pitanja, drugi ih smatraju neumjesnim.
Oblike vjetra odaju povijene grane masline i bora, polegnuti buseni i trsovi na mjestima koja su mu izložena, povaljeno šiblje i trstika, u njima su njegovi otisci i figure. Stvarima koje mu se nađu na putu vjetar oduzima uobičajene boje ili im pak pridodaje svoje, boje što se ne vide prostim okom. Pokupi i raznese sjeme ili cvat brnistre i rute, usvoji i podari mirise kadulje, sljeza, lavande i svega ostalog što zatekne po poljima, uz vrleti, na površini mora. Zemlja i pijesak se pod njegovim naletima povuku i ogole, stijene i zidovi se udube i ogule. Burama i tramontanama nisu odoljele ni prošlost ni povijest. Olupine najčešće ostaju u dubinama, nevidljive i nepristupačne.
Neke se naziru i prepoznaju uz obalu kad more nije uzburkano i pomućeno.

Vjetar i valovi ih ponekad izbace na žal ili razbiju o hridi. Pomorcima su opomena, istraživačima izazov. Mnoga su blaga ostala u potonulim lađama. Olupine stoga rađaju znatiželju ili potiču pohlepu. Stanovnici najbliže obale htjeli bi ih preuzeti ili prisvojiti, lučke ih kapetanije žele zaštiti ili ukloniti. Lađe su najprije gubile jedro i zastavu, zatim jarbol i kormilo. Brodski teret traje na morskom dnu duže od sama broda. Balast ili pritega još su trajniji. Stari su kapetani bili do kraja vjerni svojim lađama, tonuli su zajedno s njima. Njihovi su grobovi na dnu mora, u olupinama. Potonuli brod najčešće leži na boku ili kobilici, izdignute krme ili pramca. Ponekad se posve preokrene i osloni na vlastitu palubu. Položaj mu ovisi o naravi havarije koja mu se dogodila i oblicima dna koje ga je dočekalo. S vremenom i sam postane dnom. Ribe se uvlače u njegove šupljine kao u morske spilje, školjke mu prianjaju uz grede kao uza stijene, alge i travulje ga obavijaju kao plaštevi. Drveni trup ponegdje čuvaju pijesak i glib. Sol i rđa nagrizaju metalnu građu. Olupine s površine sjaju na suncu. Na mjesečini izgleda kao da opet plove. Po mraku podsjećaju na hridi.

Usporedbe s njima i njihovom sudbinom, osobito književne, vrlo su česte, najčešće banalne. O potonulim lađama pričaju se priče, obično tužne. Mnogo više lađa leži na dnu mora nego što plovi. Image Hosted by ImageShack.us Pomorski muzeji posjeduju karte na kojima su označene zone havarija i brodoloma. Plinije Stariji smatrao je najopasnijom Haribdu u Messinskom tjesnacu, što ¨guta i bljuje more tri puta u danu¨.
Grobovi olupina su nadomak obale, groblja su im dalje od nje, u dubinama. Kartografe više zanima mjesto i razlog potonuća, nego porijeklo ili pripadnost plovila. U bezdanu mora ne vije se ničija zastava. Blago koje je potonulo pobuđuje više znatiželje nego sudbina posade koju je Mediteran progutao. Od najstarije olupine nađe se uvijek još starija.

U marsejskoj luci, koja je bila kadra potopiti sve što je htjela i zadržati sve što joj je trebalo, izvučen je iz mulja otmjeni rimski brod Lacydon. Sačuvali su mu se dijelovi trupa, kobilice i palube, drvena građa od zelenog hrasta i jasena, meleza i libanske cedrovine, bora iz Alepa. Po svemu sudeći potonuo je poslije čuvene Punske lađe, stradale u jednoj od pomorskih bitaka između Rima i Kartage nedaleko od Egadskog otočja. Ona se čuva kao trofej i izlaže prolaznicima na Siciliji, u Marsali. Podsjeća na drevni fenički brod s reljefa Senaheribove palače u Ninivi. Starija je od Lacydona. Uz jugoistočnu obalu današnje Turske, u nekadašnjoj Likiji, nadomak ruševina što su ostale za gradom koji se zvao Apelae, nalaze se Kas i Ula Burun. Tu je najstarija olupina pronađena do danas, s mnoštvom dragocjenosti koje odaju bogatu vezu Istoka sa Zapadom: nakit od jantara s Baltičkoga mora i skarabej od žada iz Egipta. Osim pjesničkih zapisa, nemamo drugih podataka o ostacima grčkog brodovlja koje se vraćalo iz Trojanskoga rata i doživjelo zajednički brodolom kraj rta Kafereos u Eubeji (Ovidije je u izgnanstvu spominjao taj kobni događaj, Ibis, 238).

Od mlađih grobišta pod morem karte su označile Baie de Giens, nedaleko od Hycresa, uz dvostruki pješčani tombolo, jedini na našem moru. ¨Olupina staklenine¨ otkrivena je u Egeju, u zaljevu koji obližnji ribari zovu Sorce Limani (Vrapčji zaljev). Kraj tuniških obala, nadomak Mahdije, potonuo je stari grčki brod s velebnom kolekcijom skulptura, koja je ukrasila muzej Bardo u gradu Tunisu. Na istočnoj jadranskoj obali nije teško doroniti do dviju olupina s mnogo amfora, jedne grčke, druge rimske, u zaljevu pred Cavtatom. Jedna vrlo stara krije se kraj Trogira, druga, mlađa kraj rta Pernat uz otok Cres. Na morskom dnu je završilo mnogo blaga do kojeg nikad neće doći oni koji su najviše blaga željni. Imena posada nisu poznata, nazivi brodova su zaboravljeni, i jedne i druge zamjenjuju same olupine, imena i nazivi mjesta kraj kojih su potonule: Marseille i Marsala, Ula Burun i Tombolo. Nesreće rađaju nove talasonime u atlasima Mediterana.



bure blog

Ukleti nosač aviona :Razgovarali sa 'duhovima' na brodu na kom je umrlo više od 300 ljudi

ISTRAŽIVAČI paranormalnog, skupina koja sebe naziva Chill Seekers, tvrde da imaju dokaz da na nosaču zrakoplova američke mornarice USS Hornet obitavaju duhovi.

Ova ekipa iz Kalifornije snimila je 12-minutni video svoje istrage prošlog mjeseca, a prije nekoliko su je dana objavili i na YouTubeu. U njemu se može vidjeti i čuti kako navodni glasovi duhova komuniciraju s njima, u jednom im trenutku govoreći "Napadnuti smo" i "Povucite se s broda".

U jednoj sceni objašnjavaju da su redoviti udarci koji se mogu čuti ustvari Morseova abeceda kojom je napisano "Pozdrav I.T". Napominju da je u pitanju poruka djelatnika informacijskog odjela koji su radili na brodu na kojem je umrlo više od 300 ljudi i koji je u uporabi bio za vrijeme Drugog svjetskog rata te u misiji Apollo 11.

Objašnjavajući svoj pothvat, istraživačica Ashley objasnila je da je USS Hornet "zaslužan za uništavanje 1400 neprijateljska aviona, potapanje milijuna tona neprijateljskih brodova" te da se na njemu dogodilo više samoubojstava nego na bilo kojem drugom brodu u mornarici.

Poslušajte i pogledajte kako ova ekipa "razgovara s duhovima"

Jedrenjak “Mari Selest”


Pronađen je kod Gibraltara 1872. Iako neoštećen, na njemu nije bilo ni žive duše.

“Džojita”


Trgovački brod, pronađen je napušten 1955. godine na Pacifiku, ali nikad nije utvrđeno šta se dogodilo sa 25 putnika i članova posade.

Tanker “Đijang Seng”


Pronađen je 2006. kod obala Kvinslenda u Australiji. Na njemu nije bilo posade.

Roju-Un Maru


Japanski ribarski brod pronađen je u martu 2011. godine, nakon što ga je odneo cunami preko Tihog okeana. Primetio ga je tokom rutionskog leta avion kanadske vojske na oko 150 nautičkih milja od obale Britanske Kolumbije.

“Kaz II”


Katamaran dug 12 metara, primećen je kod Velikog koralnog grebena, s upaljenim motorom, radiom i GPS-om, hranom koja se pušila, ali bez traga o tri člana posade.

"Ljubov Orlova"


Ruski ukleti brod,

sagrađen u Jugoslaviji i napušten u Kanadi, plovi ka obalama Britanije, bez posade, samo sa pacovima koji se međusobno proždiru

Igra sudbine ili slučajnost?

Ukleti brodovi spadaju među jedne od najvećih misterija svijeta!

Engleski trgovački brod Ocatvius koji se vraćao iz Kine je pronađen 1775. godine plutajući uz obalu Grenlanda. Zadnji zapis u dnevniku je bio napisan 1762. godine što znači da je brod 13 godina bio zarobljen na Arktiku. Kapetan je pokušao skratiti put kući preko tada još nedovoljno istraženog sjeverozapadnog prolaza i to je koštalo njega i njegovu posadu života.


Najpoznatiji "stvarni" ukleti brod je Mary Celeste koji je pronađen 1882. godine između Portugala i Azora netaknut, ali bez posade.


Obalni putnički parobrod SS Valencia potonuo je u oluji kraj otoka Vancouver 1906. godine, ali su mornari kasnije izvještavali da su ga vidjeli kako plovi baš na mjestu potonuća. Njegovih pet čamaca za spašavanje je pronađeno nedaleko od mjesta nesreće 27 godina nakon potonuća broda, u nevjerojatno dobrom stanju.

Teretni parobrod Baychimo napušten je 1931. godine nakon što je bio zarobljen ledom u Arktičkom oceanu. Smatralo se da će ga ledene sante zdrobiti i potopiti, ali je ostao plutati i viđen je mnogo puta u slijedećih 38 godina, a da ga nitko nije pokušao spasiti.

Indonezijski brod High Aim 6 pronađen je napušten 6. siječnja 2002. godine u australskim vodama. Njegov vlasnik je zadnji put razgovarao s kapetanom putem radija u prosincu 2002. godine. Do danas se ne zna što se dogodilo posadi.

Tanker Jian Seng pronađen je 2006. godine napušten uz sjevernu obalu Australije, a do danas je nepoznato odakle je brod i tko mu je vlasnik.


Do danas se neke od misterija i nestanaka ne mogu riješiti znanstveno. Slučaj ovih brodova ostaje nepoznat i obavijen velom tajni i straha!


urbancult

Ukleti Holandez


Ukleti Holandez je ukleti brod koji nikada ne može doći u matičnu luku nego mora ploviti preko svih sedam mora zauvijek. Engelski naziv za Ukletog Holandeza je Flying Dutchman i pravi bi prijevod bio Leteći Nizozemac, no kod nas se ustalio naziv Ukleti Holandez, a ponegdje čak i Leteći Holandez.
Radi se o brodu. Obično ga se može vidjeti u oluji obasjanog sablasnim svjetlom. Ako se približi drugom brodu, njegova će posada preko novopridošlog broda pokušati poslati na kopno pisma upućena ljudima koji su odavno umrli. Prema nekima, priča je nizozemska. Drugi tvrde da je zasnovana na engleskom romanu 'The Phantom Ship' iz 1837. No svi se slažu da se radi o brodu iz 17. stoljeća koji je pripadao trgovačkom društvu Nizozemska Istočnoindijska kompanija. Plovio je na ruti od Europe do Indije i, kada je prolazio kraj rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike, zapao je u oluju. Tada se kapetan zakleo da će obići rt, pa makar morao ploviti do sudnjega dana. Drugi izvori kažu da se na brodu tijekom plovidbe dogodio strašan zločin, pa se posada zarazila kugom, zbog čega nisu smjeli uploviti ni u jednu luku. Od tada su brod i njegova posada osuđeni na to da plove zauvijek i da se nikada ne iskrcaju na obalu. Legenda kaže da svaki brod koji na otvorenom moru susretne Ukletog Holandeza očekuje neka strašna nesreća. Legenda o Ukletom Holandezu pojavljuje se u mnogim knjigma, filmovima, pa čak i operama. Primjerice njemački skladatelj Richard Wagner napisao je operu pod tim nazivom. Zatim je jedna jedrilica za oceanske utrke nazvana Ukleti Holandez. I u filmu 'Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja' pojavljuje se brod s tim nazivom.