Prema tome kojim se glasovima zamenio stari glas jat, u srpskohrvatskom jeziku postoje tri izgovora:
ikavski (mliko, dite), ijekavski (mlijeko, dijete) i ekavski (mleko, dete).
Prema upitnoj zamenici za lica i stvari postoje tri narečja:
čakavsko (ča?), kajkavsko (kaj?) i štokavsko (što/šta?).

Prema razvitku akcenta i oblika štokavsko narečje se deli na starije štokavske dijalekte i mlađe štokavske dijalekte, odnosno novoštokavske.

Srpski književni jezik nastao je na osnovu mlađih štokavskih dijalekata (novoštokavskih): istočnohercegovačkog (ijekavski izgovor) i šumadijsko-vojvođanskog (ekavski izgovor).

Srpskohrvatski jezik:

1. čakavsko narečje

2. kajakvsko narečje

3. štokavsko narečje

Štokavsko narečje:

1. ekavski izgovor:

a) prizrensko-timočki

b) slavonski ekavski

v) kosovsko-resavski

g) šumadijsko-vojvođanski

2. ijekavski izgovor:

a) zetsko-južnosandžački

b) istočno-hercegovački

3. ikavski izgovor:

a) posavsko ikavski

b) mlađi ikavski

v) istarski ikavski

Dijalekt (reč grčkog porekla διάλεκτος, dialektos) je varijetet jezika koji koriste ljudi iz određene geografske oblasti. Broj govornika, i veličina oblasti, može da bude različite veličine. Dijaletk većeg prostranstva može da se sastoji iz poddijalekata manjih oblasti, koji mogu dalje da se dele na dijalekte još manjih oblasti itd.

Dijalekt je potpun sistem za govornu komunikaciju (ali ne neophodno i pisanu) sa svojim rečnikom i/ili gramatikom.

Konceptualno, dijalekti mogu biti:

* sociolekti, varijeteta jezika kojim govori određena socialna klasa,
* standardni jezici, koju su standardizovani radi upotrebe u javnosti (npr. pisani standard),
* žargoni, koji se razlikuju u rečniku, i
* sleng.

Varijeteti jezika kao što su dijalekti, idiolekti i sociolekti mogu se razlikovati ne samo po rečniku i gramatici, već i po fonologiji (uključujući prosodiju). Ako su razlike samo u fonologiji, za ovakve dijalekte koristi se termin da su akcentski varijetet, umesto varijetet ili dijalekt.

Standardni dijalekt(takođe pod imenom standardizovan dijalekt, "standardni jezik", "književni jezik" u nekim zemljama) je dijalekt koga podržava institucija. Ova podrška može da uključuje podršku od strane države; predtavljen kao "pravilan" oblik jezika u školama; za koga postoje gramatike, rečnici, i udžbenici koji postavljaju "pravilan" govorni i pisani oblik; česta formalna upotreba u literaturi korišćenjem ovog dijalekta (proza, poezija, itd.). Mogu da postoje standardni dijalekti povezani sa jezikom. Na primer, standardni američki engleski, britanski engleski, standardni indijski engleski mogu biti smatrani kao standardni dijalekti engleskog jezika.

Nestandardan dijalekt, kao i standardan dijalekt, ima potpun rečnik, gramatiku i sintaksu, ali ne i dobrobit institucije koja ga podržava.


Štokavsko narečje je jedno od narečja centralnojužnoslovenskog dijasistema, na čijoj osnovi su standardizovani srpski, hrvatski, srpskohrvatski i bošnjački jezik, kao i predloženi crnogorski jezik.
Prvo je razdoblje, koje traje do kraja 12. veka, doba sporih jezičkih promena, uglavnom na glasoslovnom planu. Zbog nevelikog broja tekstova (povelja Kulina bana, Mihanovićevi fragmenti) stanje se uglavnom rekonstruiše metodama istorijsko-poredbenog jezikoslovlja.
Po hrvatskom jezikoslovcu Josipu Liscu, štokavsko područje bilo je podeljeno na zapadnu i istočnu štokavicu.

Zapadna štokavica graničila je pre velikih seoba (uglavnom 16. i 17. vek) s kajkavskim i čakavskim narečjem te s istočnom štokavicom. Prema kajkavcima granica je išla približno od ušća Une u Savu prema severoistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Mađarsku. Čakavsko-zapadnoštokavska granica očito nije bila oštra, ali se kao njeno prostiranje može uzeti područje neznatno istočno od Une, zatim Dinara, uz izbijanje na more istočno od Cetine. Ostrva su bila čakavska, obala zapadnoštokavska, ali zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i ostrva pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.

Granica između dve štokavice najverojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavici; zatim je odvojila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati verovatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije.

Istočna štokavica prostirala se od područja zapadne štokavice do područja torlačkog narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu. (Josip Lisac: Štokavski dijalekt, 2003. [1] U navedenom tekstu je izostavljeno protuslovlje koje verovatno ni sam autor nije primetio: u istoj se rečenici govor bokeljskih Hrvata proglašava zapadnoštokavskim, kao i najzapadnijim istočnoštokavskim.)

U drugom pak periodu, 13.-14. vek, dolazi do većeg broja promena glasova i oblika, što na kraju ima za posledicu redukciju broja glasova iz fonemskog inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. veku, svedok je mešanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavice i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.

Štokavsko narečje se klasifikuje prema dvama načelima: radi li se o novoštokavskom ili nenovoštokavskom (katkad nazvanom staroštokavskom) dijalektu, te o refleksu praslovenskog fonema jat, što se često u latinici beleži kao ě.

Nenovoštokavski:

- Slavonski - Slavonskim dijalektom se govori u delovima Slavonije. Mešanog refleksa jata, ikavsko/ekavsko/jekavski, u slavonskom dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su uglavnom Hrvati.

- Istočnobosanski - Istočnobosanski ili šćakavsko-jekavski je stari bosanski dijelekt kojim se govori na širem području koje uključuje Sarajevo, Tuzlu, deo Posavine i govori u porečju Fojnice, te u bosansko-hrvatskim iseljeničkim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj. Uglavnom je jekavski, uz pojedinačne ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika im je izgovorna grupa –šća umesto –šta u novoštokavici (kliješća/klešta). Izvorni govornici su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, te manji deo Srba na području planine Ozren.

- Kosovsko - resavski - Staroštokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na području dela severnoga Kosova i severoistočne Srbije. Zadržao je i neke arhaične oblike u morfologiji, najviše u promenama po padežima. Izvorni govornici su u velikoj većini Srbi.

- Zetsko - sandžački - Staroštokavski jekavski ili zetsko-sandžački govori se u istočnom delu Crne Gore i jugozapadnom delu Srbije, istorijskoj Raškoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandžak. Jedna od specifičnosti je i dosta često sekundarno jotovanje (npr. đevojka), katkad uz pojavu novih fonema (/ś/, /ź/). Izvorni govornici su uglavnom Crnogorci, Bošnjaci i Srbi.

Novoštokavski:

- Bosansko-dalmatinski ili novoštokavski ikavski
- Hercegovački ili novoštokavsko (i)jekavski
- Dubrovački dijalekt
- Vojvođansko-šumadijski ili novoštokavski ekavski