Nizami Gendževi

Nizamijevo stvaralaštvo odredilo je karakter daljeg razvoja književnosti ne samo Irana.
Tokom prethodnih osam vjekova svako stoljeće je pjesnikova djela prihvatalo kao savremenu umjetničku pojavu. Svaka Nizamijeva poema je cio svijet u pokretu. Taj svijet ne podliježe zakonu starenja, on se podmlađuje i raskošnije rascvjetava iz vijeka u vijek.



Onako kako se razvija opšteljudska kultura, širi se i sfera Nizamijevog uticaja, povećava se krug njegovih čitalaca, iz godine u godinu povećava se broj umjetnika, slikara i muzičara koji se obraćaju Nizamijevom stvaralaštvu, neiscrpnom bogatstvu njegovog duhovnog nasljeđa. U čemu je tajna vječne mladosti pjesnikovog djela? U tome što je veliki umjetnik svojom volšebnom četkicom oslikao takva ljudska osjećanja i snove koji će živjeti koliko i čovječanstvo.Nizami je ovjekovičio prekrasni svijet čistih i uzvišenih stremljenja ljudske duše, nadahnuto je opjevao požrtvovanu ljubav i time je prethodnik Dantea, Petrarke i trubadura.

O pjesnikovom životu, o činjenicama iz njegove biografije, malo je poznato. Posle Nizamija je prošlo osam vjekova, vjekova mnogobrojnih ratova, razaranja, pod čijim udarcima je uništeno brojno bogatstvo rada, uma, talenta i genija naroda. Dovoljno je napomenuti da je nekoliko godina posle pjesnikove smrti po cijelom Istoku prohujao uništavajući mongolski uragan, koji je gradove u procvatu pretvorio u ruševine.Međutim, Nizami je izdržao rušiteljski nasrtaj vremena.. Svi sačuvani rukopisi njegovih djela, koji su osnovni izvori podataka o njegovom životu i načinu mišljenja, prepisani su posle mongolske najezde u XIV vijeku, skoro dvjesta godina od njihovog nastanka.

Nizami se rodio 1140. godine u gradu Gendži, gdej mu se nalazi i mezar. Prošli su vjekovi, Gendžu je razrušio zemljotres, opustošila neprijateljska razaranja, porušene mnoge zgrade i palate, nestale su čak i ruševine starog djela grada, ali Nizamijev grob narod je sačuvao kao svetinju.Svi podaci o porodici i privatnom životu Nizamija mogu se izvući iz njegovih djela. U lirskim poemama on govori o sebi, svom ocu i majci, ženi i sinu. Saznajemo daje po socijalnom statusu bio vrlo blizak narodu, uvijek je živio sa njim. U poemi Lejla i Medžnun spominje oca i majku koji su u to doba već bili umrli. Njegova djela svjedoče o tome da je pripadao obrazovanom sloju ljudi svoje epohe, da je vladao znanjima iz mnogih nauka. Ne samo što je dobro poznavao perzijsku i arapsku književnost, istoriju i filozofiju, nego je poznavao i kulturu, književnost i filozofiju Grčke, Kine, Vizantije i drugih zemalja. Iz njegovih djela se vidi da je osim pisanih izvora, dobro poznavao folklor, riznicu narodne umjetnosti.

Još u djetinjstvuje učio je Kur'an, koji je kasnije više puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje usavršavanje, članovi bolje stojećih porodica išli su u poznato učilište „Nizamija" u Bagdadu ili u Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje znanje u rodnom gradu jer su se pedesetih godina XII vijeka u Gendži sa svih strana sakupili veliki naučnici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac čitao, to jest rukopisne knjige iz najrazličiti]ih naučnih oblasti, napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antičkih autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukrašavale su zidove biblioteke u Gendži i bile su dostupne pjesniku. On je sistematski proučavao aritmetiku, algebru, višu matematiku, geometriju, astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.

Nizamijevo poznavanje astronomije poražava čak i savremene stručnjake. U svojim poemama {Lejla i Medžnun, Sedam princeza i drugima) pjesnik navodi i profesionalno karakteriše takve astronomske pojave, od kojih su mnoge postale poznate evropskoj nauci tek posle otkrivanja teleskopa. Raznolikost zemlje, autonomnost svake planete („svaka zvijezda je svijet za sebe, koji ima svoju zemlju i nebo"), postojanje „svoda koji stalno kruži", „zakon o očuvanju materije", „vječnost svemira" itd. sve je to bilo poznato njegovom radoznalom umu. Bilo mu je poznato da Saturn ima svoj prsten, koji je u Evropi mnogo kasnije otkrio Galilej. Naravno da Nizami nije sam došao do ovih otkrića, njegova znanja svjedoče o tome da je on bio u toku naučnih dostignuća svoga vremena.

I kao što je govorio pjesnik, on je „tokom svog kratkog života pročitao sve nauke od Saturnovog" prstena do centra Zemlje i sakupio more znanja iz svih oblasti".

Za razliku od većine svojih savremenika Nizami se bavio astronomijom ne zbog predskazivanja sudbine, nego da bi pronikao u tajne prirode. On nije vjerovao u astrologiju, u zvjezdoznance koji su stalno okruživali cara i vlast, otvoreno je poricao uticaj zvijezda na sudbinu čovjeka.Neobično duboko i raznovrsno je bilo njegovo poznavanje medicine. Odlično je znao radove antičkih ljekara Galena i Hipokrata, značajna dostignuća muslimanske medicine i farmakologije (Raži, Isaka ibn Hunejna, Avicene i drugih). Recepti i savjeti koje je Nizami preporučivao za održavanje zdravlja često iznenađuju savremene ljekare.

Pjesnik je posebno proučavao historiju kulturnih naroda, drevnih i srednjovekovnih. Odlično je znao historiju antičkog svijeta, arapskog halifata, historiju i etnografiju brojnih turskih plemena, rasijanih po ogromnom prostranstvu od Kine do Sredozemnog mora. Bili su mu poznati Platonovi Država i Zakoni, djela Aristotela, traktati Arhimeda, Euklida, Hermesa Trismegista, Miletskog Talesa, Apolonija Tijanskog, Porfirija Tirskog itd. Kako svjedoće brojni podaci, uvjek je uz sebe imao djela at-Tabarija, al-Balazurija, al-Jakubija, Ibn-Kutajbija, Baljamija, Ibn Faldana, Masudija i drugih historičara, odakle je crpio svoja znanja o raznim narodima.

Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Proučavao je djelatnost takvih velikih majstora rijeći kao što su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili 1038.), Manučehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldžučkog dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih.Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendževija (XII vijek), Falakija Širvanija (1108-1146), Izudina Širvanija (XII vijek) i neprevaziđenog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego što počnu sami da pišu stihove, bili su obavezni da napamet nauče dvadeset hiljada stihova iz djela klasika i deset hiljada stihova savremenika.

Nizami je počeo da oprobava svoje pjesničke snage već u mladosti. Ogroman pjesnički talenat pomogao mu je, još kao mladiću, da vrlo brzo stekne veliku popularnost među čitaocima. Na to pjesnik ne jednom ukazuje. Njegove lirske gazele pjevale su se u mnogim gradovima Irana.Godine 1180. Nizami je počeo da radi na poemi Husrev i Širin, a 1188. godine završio je svoje drugo remek djelo, poemu Lejla i Medžnun. Godine 1197. Nizami je završio poemu Bahramname, koja je u književnosti postala poznata pod nazivom Sedam ljepotica.Rad na Iskendernami ( Knjiga o Aleksandru), koja je njegova najveća i najmonumentalnija poema, tekao je u posljednjim godinama života pjesnika. Godine 1199. bio je gotov prvi dio njegove Knjige o slavi (Šarafname), a 1201. godine bio je završen drugi dio, Knjiga o sreći (Ikbalnama).

Tačan datum smrti je do danas ostao problematičan, ali je očigledno da je to bilo 1203. godine.

Do svoje tridesete - trideset pete godine, Nizami je pisao samo lirske stihove i kaside. Oni su ga među savremenicima proslavili kao najtalentovanijeg pjesnika. Pišući liriku, Nizami je sakupljao znanje, saznavao ljudsku prirodu i život. Na poemama je počeo da radi stekavši već široko poznavanje svih oblasti ljudskog života, prošavši kroz borbu i stradanja i pronašavši odgovore na goruća pitanja čovjekove historije i bivstva. Bilo mu je trideset pet godina kada je pristupio pisanju poema i radio je na tome do kraja života (1203.).

Ova remek-djela su ušla u svjetsku književnost pod nazivom Hamse, tj. Petorka. Bila je to prva Petorka u historiji istočnjačke književnosti. Po sižeima pojedinih dijelova Nizamijeve Hamse bili su napisani mnogobrojni stihovi i poeme od strane brojnih klasika svjetske književnosti, kao što su Husrev Dehlevi, Sa'di, Hafiz, Džami, Šekspir, Gete i drugi.


irib.

Sve mi jade donesoše obrazi boje pšenice,
svu noć zato vatrom gori upalo moje lice.

Pšenice njene zrno svako rađa zumbul plodom,
svako je zrno kao klas pod ovim nebeskim svodom.

Drugome klasove cijele dade, a meni zrna ne da,
u očima njenim kao da sami džennet se ogleda.

Sa terazija dva joj solufa mošus pada u kapljama,
da pšenice njene hoću ponavljam u svoji rimama.

Kao klas se suhi povih, popola mi puklo srce,
a kod nje ni zrna brige što Nizami za njom crče.

Nizami Gandževi 1141-1209

Put ka vrhu planine Ljubavi je težak...strm,
cesto se pada i posustaje, ranjava i krvari, ali samo
uporni i istrajni, oni koji srcem žive i dišu
Ljubav, dođu do vrha i tada im život postane
sveprisutna Ljubav u svemu što rade i cine, bilo
da šute ili pričaju, pišu ili slikaju, skladaju
ili prelijepa zdanja grade. Oni, voljeni i koji
vole, u svemu pečat i miris Ljubavi ostavljaju.
Volite srcem i dušom, darujte sa radošću, volite u
svim stanjima, jer Ljubav će vas zauvijek
nagraditi i natopiti, postaće vaša sjena, a vi
njen saputnik i život ce vam ispuniti ljepotom,
ugodom, radošću, zadovoljstvom, i mirom u duši.
Volite, i Ljubav će od vas svojom magičnom snagom
rastjerati sve tmurne oblake straha, zebnje,
nesigurnosti i nepovjerenja koje vam je život na
vašem putu donosio. Volite uvijek, i u snu i na
javi, i ako vam Ljubav uzvraćena nije, jer budite
sigurni da će krila Ljubavi vaših srca neumitno
spojiti krila sa srcem koje čeka na vas...

Lejla i Medžnun

Najljepša priča o mističnoj ljubavi ikada napisana…

Ovo djelo je prožeto snažnom emocijom i mnogi kasniji pisci i pjesnici su kao simbol

uzvišene ljubavi uzimali upravo Nizamijinog Medžnuna. A on, Medžnun, pjesnik

ljubavnih gazela, morao je da pati da bi čovječanstvo u njegovim dirljivim pjesamama

moglo uživati.

Pjesnik je, iz arapskih niti ove priče, njen novi zlatni brokat u perzijskom jeziku

istkao…

…Kad biste imali znanje o tome šta je jedan zaljubljenik, znali biste također da

je potrebno samo malo ga zagrebati i već će kap voljenog iz njega prokapati…

…”Pošto vidite ljusku a ne jezgru”, odgovori Medžnun, “zar vi to možete razumjeti?

Ime je zastor, a taj zastor sam ja. Ja sam veo, a lice pod njim je ona…”

"...Ljubav prema tebi je strazar moje tajne!

Bol, koju mi je ona prouzrokovala,

za moju dusu je milovanje!

Sta je to, pa da za moju ranu nema mehlema?

Samo ti zdravo ostani i sva patnja je nista!"

To je najpopularnija ljubavna priča. Najraširenija varijanta priče o Lejli i Medžnunu ima sljedeći sadržaj: Lejla i Medžnun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu devčad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladić čuje priču o Lejlinoj ljepoti. Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu koja je povremeno priređivala zabave u kući žene po imenu Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik Munazil. Međutim, i Lejla se zaljubljuje u Medžnuna. Jedanput će Lejla, kako bi iskušala Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih oboje pred drugima pokazuju ravnodušnim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat će kako se razumiju pogledima i kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Reći će: U našim srcima je zakopana ljubav. Kada Kajs to čuje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva veća. Pjesme koje pjeva Lejli šire se među svijetom. Otac koji uviđa Kajsovu patnju odlazi prositi Lejlu, međutim, Lejlin otac, srdit što se preko Kajsovih pjesama pročulo časno ime njegove kćeri, ne da njezinu ruku. Štaviše, Lejlino pleme tuži Kajsa Halifi, koji im zabranjuje susrete, te šalje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se nastave viđati. Lejlino pleme seli na drugo mjesto, međutim, Kajs ih prati, kleči i plače.

"...Ipak ovdje, sto je jedno,
mora se kao dvoje pojaviti,
I ne smije se vec sada u jedno udruziti.
Nema puta koji tijelo drugom tijelu vodi,
samo dusa dusi moze putovati...
Srce je vjecno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gdje ti nisi..."

Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojača ljubav.

Gledajuci plašt na Ćabi

Što me na tvoj veo sjeti

lica tvoga sjaj naslutih

i osjetih tren radosti

Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom - ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma, međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet. Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.



Kažu mi:

"ugasi u tvom srcu tu želju za Lejlom"

A ja Te molim Gospodaru:

pusti da moja čežnja za Lejlom raste iz trena u tren.

Uzmi od moga života ono dana što mi je je preostalo,

pa ih Lejlinom životu pridodaj!

Ne dozvoli da od nje i jednu dlaku zahtjevam,

pa makar od patnje za njom i sam postao tanak kao dlaka..."

O Nizamiju...

Ilyas ibn Yusuf Nizami Ganjavi(Gendževi) se rodio 1140. godine u gradu Gendži, gdje mu se nalazi i mezar.

Još u djetinjstvuje učio je Kur'an, koji je kasnije više puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje usavršavanje, članovi bolje stojećih porodica išli su u poznato učilište „Nizamija" u Bagdadu ili u Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje znanje u rodnom gradu jer su se pedesetih godina XII vijeka u Gendži sa svih strana sakupili veliki naučnici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac čitao, to jest rukopisne knjige iz najrazličiti]ih naučnih oblasti, napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antičkih autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukrašavale su zidove biblioteke u Gendži i bile su dostupne pjesniku. On je sistematski proučavao aritmetiku, algebru, višu matematiku, geometriju, astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.

Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Proučavao je djelatnost takvih velikih majstora rijeći kao što su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili 1038.), Manučehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldžučkog dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih.Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendževija (XII vijek), Falakija Širvanija (1108-1146), Izudina Širvanija (XII vijek) i neprevaziđenog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego što počnu sami da pišu stihove, bili su obavezni da napamet nauče dvadeset hiljada stihova iz djela klasika i deset hiljada stihova savremenika. Tačan datum smrti je do danas ostao problematičan, ali je očigledno daje to bilo 1203. godine.

Neki podaci iz epova

ukazuju na to da je mladi Nizami započeo

svoju karijeru kao dvorski pesnik - panegiričar.

Međutim, kao visoko moralan i dostojanstven

čovek, Nizami je vrlo brzo napustio

dvorski život, svakako lagodan i siguran,

ali i prepun intriga i poniženja. U tom

ranom periodu napisao je više lirskih gazela

i kasida u kojima je do punog izražaja došao

njegov ogromni i osobeni talenat.

Godine 1180. Nizami se potpuno okrenuo

epskom stvaralaštvu. Do kraja života

napisao je pet epova od kojih je svaki odista

pravo remek djelo.

Prvi od njih je filozofsko-mističko-didaktička

mesnevija, Mahzan- ul-esrar -

Riznica tajni, u kojoj je pesnik izložio svoje

filozofske i estetičke stavove. Iako u

ovom delu ne nalazimo uobičajenu sufijsku

terminologiju, mnogi ga danas smatraju riznicom

sufijskih tajni. Vrlo je verovatno da

je Nizami pripadao sufijskom bratstvu ahija.

Lejla i Medžnun

Nizami

Najljepša priča o mističnoj ljubavi ikada napisana…

Ovo djelo je prožeto snažnom emocijom i mnogi kasniji pisci i pjesnici su kao simbol

uzvišene ljubavi uzimali upravo Nizamijinog Medžnuna. A on, Medžnun, pjesnik

ljubavnih gazela, morao je da pati da bi čovječanstvo u njegovim dirljivim pjesamama

moglo uživati.

Pjesnik je, iz arapskih niti ove priče, njen novi zlatni brokat u perzijskom jeziku

istkao…

…Kad biste imali znanje o tome šta je jedan zaljubljenik, znali biste također da

je potrebno samo malo ga zagrebati i već će kap voljenog iz njega prokapati…

…”Pošto vidite ljusku a ne jezgru”, odgovori Medžnun, “zar vi to možete razumjeti?

Ime je zastor, a taj zastor sam ja. Ja sam veo, a lice pod njim je ona…”

"...Ljubav prema tebi je strazar moje tajne!

Bol, koju mi je ona prouzrokovala,

za moju dusu je milovanje!

Sta je to, pa da za moju ranu nema mehlema?

Samo ti zdravo ostani i sva patnja je nista!"



To je najpopularnija ljubavna priča. Najraširenija varijanta priče o Lejli i Medžnunu ima sljedeći sadržaj: Lejla i Medžnun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu devčad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladić čuje priču o Lejlinoj ljepoti. Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu koja je povremeno priređivala zabave u kući žene po imenu Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik Munazil. Međutim, i Lejla se zaljubljuje u Medžnuna. Jedanput će Lejla, kako bi iskušala Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih oboje pred drugima pokazuju ravnodušnim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat će kako se razumiju pogledima i kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Reći će: U našim srcima je zakopana ljubav. Kada Kajs to čuje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva veća. Pjesme koje pjeva Lejli šire se među svijetom. Otac koji uviđa Kajsovu patnju odlazi prositi Lejlu, međutim, Lejlin otac, srdit što se preko Kajsovih pjesama pročulo časno ime njegove kćeri, ne da njezinu ruku. Štaviše, Lejlino pleme tuži Kajsa Halifi, koji im zabranjuje susrete, te šalje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se nastave viđati. Lejlino pleme seli na drugo mjesto, međutim, Kajs ih prati, kleči i plače.

"...Ipak ovdje, sto je jedno,
mora se kao dvoje pojaviti,
I ne smije se vec sada u jedno udruziti.
Nema puta koji tijelo drugom tijelu vodi,
samo dusa dusi moze putovati...
Srce je vjecno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gdje ti nisi..."

Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojača ljubav.

Gledajuci plašt na Ćabi

Što me na tvoj veo sjeti

lica tvoga sjaj naslutih

i osjetih tren radosti



Ja zavapih Gospodaru

obdari me s jos ludosti

razbor bih me uništio

jer ne mogu s Lejlom biti



Rekose:mi dovu čini

da te tvoja ludost mine...

šta s pameti moja Lejlo

kada tebe sa mnom nije



I zlatovez s plašta njena

jel se s Ćabe preslikao

il' roj zvijezda s vedra neba

po plaštu joj popadao



Il' zvijezdama, zlatovezu

svem nur lica njenog dao

Gospodaru obdari me

ne bih li tek nju gledao



Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom - ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma, međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet. Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.



Kažu mi:

"ugasi u tvom srcu tu želju za Lejlom"

A ja Te molim Gospodaru:

pusti da moja čežnja za Lejlom raste iz trena u tren.

Uzmi od moga života ono dana što mi je je preostalo,

pa ih Lejlinom životu pridodaj!

Ne dozvoli da od nje i jednu dlaku zahtjevam,

pa makar od patnje za njom i sam postao tanak kao dlaka..."





O Nizamiju...

Ilyas ibn Yusuf Nizami Ganjavi(Gendževi) se rodio 1140. godine u gradu Gendži, gdje mu se nalazi i mezar.

Još u djetinjstvuje učio je Kur'an, koji je kasnije više puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje usavršavanje, članovi bolje stojećih porodica išli su u poznato učilište „Nizamija" u Bagdadu ili u Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje znanje u rodnom gradu jer su se pedesetih godina XII vijeka u Gendži sa svih strana sakupili veliki naučnici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac čitao, to jest rukopisne knjige iz najrazličiti]ih naučnih oblasti, napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antičkih autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukrašavale su zidove biblioteke u Gendži i bile su dostupne pjesniku. On je sistematski proučavao aritmetiku, algebru, višu matematiku, geometriju, astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.

Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Proučavao je djelatnost takvih velikih majstora rijeći kao što su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili 1038.), Manučehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldžučkog dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih.Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendževija (XII vijek), Falakija Širvanija (1108-1146), Izudina Širvanija (XII vijek) i neprevaziđenog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego što počnu sami da pišu stihove, bili su obavezni da napamet nauče dvadeset hiljada stihova iz djela klasika i deset hiljada stihova savremenika. Tačan datum smrti je do danas ostao problematičan, ali je očigledno daje to bilo 1203. godine.

Neki podaci iz epova

ukazuju na to da je mladi Nizami započeo

svoju karijeru kao dvorski pesnik - panegiričar.

Međutim, kao visoko moralan i dostojanstven

čovek, Nizami je vrlo brzo napustio

dvorski život, svakako lagodan i siguran,

ali i prepun intriga i poniženja. U tom

ranom periodu napisao je više lirskih gazela

i kasida u kojima je do punog izražaja došao

njegov ogromni i osobeni talenat.

Godine 1180. Nizami se potpuno okrenuo

epskom stvaralaštvu. Do kraja života

napisao je pet epova od kojih je svaki odista

pravo remek djelo.

Prvi od njih je filozofsko-mističko-didaktička

mesnevija, Mahzan- ul-esrar -

Riznica tajni, u kojoj je pesnik izložio svoje

filozofske i estetičke stavove. Iako u

ovom delu ne nalazimo uobičajenu sufijsku

terminologiju, mnogi ga danas smatraju riznicom

sufijskih tajni. Vrlo je verovatno da

je Nizami pripadao sufijskom bratstvu ahija.



Tema sledeća dva epa, Husreva i Širin

(pers. Husrev u Širin) i Lejle i Medžnuna

(pers. Lejla u Medžnun) je velika ali tragičnu

ljubav.



Spev Iskendernama - Aleksandrida

podeljen je na dva dela, veći Šerefnamu i

manji, poznatiji, Ikbalnamu, ili persijski

Hirednamu - Knjigu Aleksandrove sreće

ili Knjigu Aleksandrove mudrosti. Iako u

delu govori o vladavini i ratovanjima Aleksandra

Velikog, Nizami zapravo slavi Aleksandrovu

mudrost i njegovo vojevanje sa

knjigama Aristotela i Platona u rukama.



Pretposlednji ep iz Nizamijeve Petorke,

spev Heft pejker - Sedam portreta /

Sedam lepotica, ima istorijsku podlogu i

opeva vladavinu sasanidskog kralja Behrama

Gura (vladao od 421. do 438. godine),



Romantični ep, Lejla i Medžnun, od

oko 4000 distiha, jeste subjektivna Nizamijeva

transpozicija poznate i u više orijentalnih

književnosti obrađene legende o nesrećnoj

ljubavi Lejle i Kajsa, beduinskog Romea

i Julije. Tu ljubav roditelji brane i razdvajajući

dvoje zaljubljenih teraju

ih u smrt.Zbog rastanka i n e o s t v a r e n e

ljubavi Kajs je poludeo i tako dobio ime

Medžnun (ar.“lud” tj. “lud od ljubavi”).







„Tako Ti Tvoje Svemoći

i tako Ti Voga Veličanstva

i Tvoje Savršene Vlasti:

pusti da moja ljubav neprestano raste i traje,

pa i nakon moje smrti!

Daj mi da pijem s ovog izvora,

i da moje oči ovo svjetlo nikad ne izgube!

Pošto sam ljubavnim vinom opijen,

učini me još opijenijim nego što jesam!..."

Lejla i Medžnun

Nizami

Najljepša priča o mističnoj ljubavi ikada napisana…

Ovo djelo je prožeto snažnom emocijom i mnogi kasniji pisci i pjesnici su kao simbol

uzvišene ljubavi uzimali upravo Nizamijinog Medžnuna. A on, Medžnun, pjesnik

ljubavnih gazela, morao je da pati da bi čovječanstvo u njegovim dirljivim pjesamama

moglo uživati.

Pjesnik je, iz arapskih niti ove priče, njen novi zlatni brokat u perzijskom jeziku

istkao…

…Kad biste imali znanje o tome šta je jedan zaljubljenik, znali biste također da

je potrebno samo malo ga zagrebati i već će kap voljenog iz njega prokapati…

…”Pošto vidite ljusku a ne jezgru”, odgovori Medžnun, “zar vi to možete razumjeti?

Ime je zastor, a taj zastor sam ja. Ja sam veo, a lice pod njim je ona…”

"...Ljubav prema tebi je strazar moje tajne!

Bol, koju mi je ona prouzrokovala,

za moju dusu je milovanje!

Sta je to, pa da za moju ranu nema mehlema?

Samo ti zdravo ostani i sva patnja je nista!"



To je najpopularnija ljubavna priča. Najraširenija varijanta priče o Lejli i Medžnunu ima sljedeći sadržaj: Lejla i Medžnun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispašu devčad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladić čuje priču o Lejlinoj ljepoti. Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu koja je povremeno priređivala zabave u kući žene po imenu Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik Munazil. Međutim, i Lejla se zaljubljuje u Medžnuna. Jedanput će Lejla, kako bi iskušala Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih oboje pred drugima pokazuju ravnodušnim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat će kako se razumiju pogledima i kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Reći će: U našim srcima je zakopana ljubav. Kada Kajs to čuje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva veća. Pjesme koje pjeva Lejli šire se među svijetom. Otac koji uviđa Kajsovu patnju odlazi prositi Lejlu, međutim, Lejlin otac, srdit što se preko Kajsovih pjesama pročulo časno ime njegove kćeri, ne da njezinu ruku. Štaviše, Lejlino pleme tuži Kajsa Halifi, koji im zabranjuje susrete, te šalje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se nastave viđati. Lejlino pleme seli na drugo mjesto, međutim, Kajs ih prati, kleči i plače.

"...Ipak ovdje, sto je jedno,
mora se kao dvoje pojaviti,
I ne smije se vec sada u jedno udruziti.
Nema puta koji tijelo drugom tijelu vodi,
samo dusa dusi moze putovati...
Srce je vjecno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gdje ti nisi..."

Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojača ljubav.

Gledajuci plašt na Ćabi

Što me na tvoj veo sjeti

lica tvoga sjaj naslutih

i osjetih tren radosti



Ja zavapih Gospodaru

obdari me s jos ludosti

razbor bih me uništio

jer ne mogu s Lejlom biti



Rekose:mi dovu čini

da te tvoja ludost mine...

šta s pameti moja Lejlo

kada tebe sa mnom nije



I zlatovez s plašta njena

jel se s Ćabe preslikao

il' roj zvijezda s vedra neba

po plaštu joj popadao



Il' zvijezdama, zlatovezu

svem nur lica njenog dao

Gospodaru obdari me

ne bih li tek nju gledao



Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom - ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma, međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet. Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.



Kažu mi:

"ugasi u tvom srcu tu želju za Lejlom"

A ja Te molim Gospodaru:

pusti da moja čežnja za Lejlom raste iz trena u tren.

Uzmi od moga života ono dana što mi je je preostalo,

pa ih Lejlinom životu pridodaj!

Ne dozvoli da od nje i jednu dlaku zahtjevam,

pa makar od patnje za njom i sam postao tanak kao dlaka..."





O Nizamiju...

Ilyas ibn Yusuf Nizami Ganjavi(Gendževi) se rodio 1140. godine u gradu Gendži, gdje mu se nalazi i mezar.

Još u djetinjstvuje učio je Kur'an, koji je kasnije više puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje usavršavanje, članovi bolje stojećih porodica išli su u poznato učilište „Nizamija" u Bagdadu ili u Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje znanje u rodnom gradu jer su se pedesetih godina XII vijeka u Gendži sa svih strana sakupili veliki naučnici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac čitao, to jest rukopisne knjige iz najrazličiti]ih naučnih oblasti, napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antičkih autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukrašavale su zidove biblioteke u Gendži i bile su dostupne pjesniku. On je sistematski proučavao aritmetiku, algebru, višu matematiku, geometriju, astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.

Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Proučavao je djelatnost takvih velikih majstora rijeći kao što su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili 1038.), Manučehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldžučkog dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih.Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendževija (XII vijek), Falakija Širvanija (1108-1146), Izudina Širvanija (XII vijek) i neprevaziđenog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego što počnu sami da pišu stihove, bili su obavezni da napamet nauče dvadeset hiljada stihova iz djela klasika i deset hiljada stihova savremenika. Tačan datum smrti je do danas ostao problematičan, ali je očigledno daje to bilo 1203. godine.

Neki podaci iz epova

ukazuju na to da je mladi Nizami započeo

svoju karijeru kao dvorski pesnik - panegiričar.

Međutim, kao visoko moralan i dostojanstven

čovek, Nizami je vrlo brzo napustio

dvorski život, svakako lagodan i siguran,

ali i prepun intriga i poniženja. U tom

ranom periodu napisao je više lirskih gazela

i kasida u kojima je do punog izražaja došao

njegov ogromni i osobeni talenat.

Godine 1180. Nizami se potpuno okrenuo

epskom stvaralaštvu. Do kraja života

napisao je pet epova od kojih je svaki odista

pravo remek djelo.

Prvi od njih je filozofsko-mističko-didaktička

mesnevija, Mahzan- ul-esrar -

Riznica tajni, u kojoj je pesnik izložio svoje

filozofske i estetičke stavove. Iako u

ovom delu ne nalazimo uobičajenu sufijsku

terminologiju, mnogi ga danas smatraju riznicom

sufijskih tajni. Vrlo je verovatno da

je Nizami pripadao sufijskom bratstvu ahija.



Tema sledeća dva epa, Husreva i Širin

(pers. Husrev u Širin) i Lejle i Medžnuna

(pers. Lejla u Medžnun) je velika ali tragičnu

ljubav.



Spev Iskendernama - Aleksandrida

podeljen je na dva dela, veći Šerefnamu i

manji, poznatiji, Ikbalnamu, ili persijski

Hirednamu - Knjigu Aleksandrove sreće

ili Knjigu Aleksandrove mudrosti. Iako u

delu govori o vladavini i ratovanjima Aleksandra

Velikog, Nizami zapravo slavi Aleksandrovu

mudrost i njegovo vojevanje sa

knjigama Aristotela i Platona u rukama.



Pretposlednji ep iz Nizamijeve Petorke,

spev Heft pejker - Sedam portreta /

Sedam lepotica, ima istorijsku podlogu i

opeva vladavinu sasanidskog kralja Behrama

Gura (vladao od 421. do 438. godine),



Romantični ep, Lejla i Medžnun, od

oko 4000 distiha, jeste subjektivna Nizamijeva

transpozicija poznate i u više orijentalnih

književnosti obrađene legende o nesrećnoj

ljubavi Lejle i Kajsa, beduinskog Romea

i Julije. Tu ljubav roditelji brane i razdvajajući

dvoje zaljubljenih teraju

ih u smrt.Zbog rastanka i n e o s t v a r e n e

ljubavi Kajs je poludeo i tako dobio ime

Medžnun (ar.“lud” tj. “lud od ljubavi”).







„Tako Ti Tvoje Svemoći

i tako Ti Voga Veličanstva

i Tvoje Savršene Vlasti:

pusti da moja ljubav neprestano raste i traje,

pa i nakon moje smrti!

Daj mi da pijem s ovog izvora,

i da moje oči ovo svjetlo nikad ne izgube!

Pošto sam ljubavnim vinom opijen,

učini me još opijenijim nego što jesam!..."

O pjesnikovom životu, o činjenicama iz njegove biografije, malo je poznato. Posle Nizamija je prošlo osam vjekova, vjekova mnogobrojnih ratova, razaranja, pod čijim udarcima je uništeno brojno bogatstvo rada, uma, talenta i genija naroda. Dovoljno je napomenuti da je nekoliko godina posle pjesnikove smrti po cijelom Istoku prohujao uništavajući mongolski uragan, koji je gradove u procvatu pretvorio u ruševine.Međutim, Nizami je izdržao rušiteljski nasrtaj vremena.. Svi sačuvani rukopisi njegovih djela, koji su osnovni izvori podataka o njegovom životu i načinu mišljenja, prepisani su posle mongolske najezde u XIV vijeku, skoro dvjesta godina od njihovog nastanka.