Astronautička istraživanja Venere započela su 1961. sa Ruskim "Sputnik 7". Na nesreću ita i nekoliko narednih misija ("Sputnik 23", "Venera 1", "Mariner 1") završile su potpunim neuspjehom.



Prva uspješna misija ka Veneri bio je Američki "Mariner 2" 1962 godine preletjevši iznad Venere na 35.000 km, poslavši prve slike neprozirne atmosfere iz blizine i potvrdivši (pre)visoke temperature koje vladaju na planeti.



Ruska "Venera 4" (1967) prva je uspjela u Venerinu atmosferu spustiti sonde, međutim tu je znanstvenike čekalo još iznenađenja, temperatura znatno viša od očekivane i nevjerojatan pritisak uništilo je sondu prije nego je dospjela na površinu, isto se to dogodilo i sondama sa "Venere 5 i 6".



Snimak Venere 9

Nešto kasnije (1970), na površinu Zemljine blizankinje uspješno su se spustile "Venera 7 i 8" poslavši prve podatke sa lica mjesta. Pet godina kasnije, "Venera 9 i 10" šalju prve crno-bijele snimke sa površine paklene planete te potvrdile da se sastav tla ne razlikuje bitno od Zemljinog, te da na površini vladaju značajni erozijski procesi.

Tri godine kasnije, Američka misija "Pioneer Venus" radarski je snimila površinu, a u atmosferu poslala tri manje i jednu veću sondu, od kojih je jedna čak i preživjela pad na površinu iako to nije bilo planirano!

Sonde na Venerinoj površini mogu raditi vrlo kratko vrijeme, tek nekoliko desetaka minuta ili u najboljem slučaju par sati prije nego se rastope. Razglednicu sa Venere u boji poslale su nam sonde sa "Venere 13 i 14" (1981), te "Venera 15 i 16" (1983). Tijekom utrke ka Halleyevoj kometi, još su dvije Ruske letjelice (1984) istraživale Veneru, "Vega 1 i 2" spustile su lendere i balone u njenu atmosferu.



Snimak Magelana

Američka misija "Magellan" u vremenu od 1990-1994 detaljno je mapirala Venerinu površinu u rezoluciji od 300m po pixelu, nakon toga letjelica je namjerno spuštena u atmosferu gdje je i izgorjela.

Godine 1990, Američka letjelica "Gallileo" je na svom putu prema Jupiteru, nakratko istraživala Veneru. Posljednja letjelica koja je posjetila Zemljinu blizanku bila je "Cassini-Huygens" na svom putu ka Saturnu gdje se sada nalazi.

Ukupno je tridesetak letjelica upućeno ka Veneri a mi smo zapravo na početku istraživanja i razumijevanja ove zagonetne planete.

Venus Express

U Europskoj svemirskoj agenciji prije nekoliko godina krenuli su na konstruiranje nove misije ka Veneri – "Venus Express".



Venus Express, umetnička vizija

Letjelica temeljena na iskustvima dobivenim iz ranijih misija, "Mars Express" (2003) i "Rosetta" (2004) u rekordnom je roku sastavljena i jučer je na svoj 400 milijuna kilometara dug put koji će trajati 155 dana sa Ruskog kozmodroma "Baikonur" krenula "Venus Express", 220 milijuna eura vrijedna letjelica za koju se nadamo da će nam dati neke od odgovora koji će nam omogućiti bolje razumijevanje kako same Venere, tako i prilika na Marsu ali i na našoj planeti.

Kada u aprilu 2006. godine "Venus Express" stigne do svog cilja, tamo će boraviti najmanje 500 dana i uz pomoć tri tipa spektrometara, radara, detektora plazme i kamera istražiti sastav i temperaturu atmosferskih slojeva, strujanja vjetrova, vulkanizam te mehanizme koji su na Veneri doveli do efekta staklenika.

U ovom trenutku "Venus Express" se nalazi na direktnom kursu ka Veneri, letjelica radi bez problema a u narednim godinama očekuju nas nove informacije koje će poslužiti za naredne misije ka ovoj planeti.

Za raketu nosilicu izabrana je pouzdana Ruska "Sojuz-Fregat" raketa, koja je u svemir ponijela i neke od onih prvih letjelica, od prije četiri desetljeća, ka ovoj planeti. Znanstvenicima je posebno interesantno razumijevanje efekta staklenika, u slučaju da njega vremenom nestane, temperatura bi se na Veneri spustila za više od 400° C, voda bi se vratila, a sa vodom je život kakav poznajemo itekako moguć.

U dalekoj budućnosti i naša bi civilizacija mogla uz pomoć tehnoloških rješenja omogućiti spuštanje pa možda i dugotrajan boravak ljudi na njoj.

Biti će to jedna druga Venera, jedan drugi, bolji svijet sa prekrasnim oblacima između kojih će se vidjeti – Zvijezde!

Za nekoliko stotina milijuna godina, a možda i prije, Venera će i u stvarnosti postati božica ljepote, baš kao što su ju doživljavali stari narodi koji su joj i nadjenuli božansko ime.



astronomija.

VENERA, ZEMLJINA ZLOČESTA BLIZANKINJA




Venera, planeta koja se nalazi najbliže Zemlji, obično se predstavlja kao Zemljina blizankinja, no osim sličnih masa, sastava tla i promjera nemaju gotovo nikakvih drugih sličnosti.

Za razliku od prekrasnog, nježnog plavo-bijelog domaćinskog svijeta naše civilizacije, Venera je planeta neprozirnih, purpurnih oblaka, paklenskih temperatura na kojima se metali počinju taliti, na Veneri padaju kiše sumporne kiseline, pušu orkanski vjetrovi, dani traju duže od godina, a pritisku koji vlada na njenoj površini ne može se oduprijeti nijedna atomska podmornica. Svijet je to za sebe, pun iznenađenja i misterija, pun nepoznanica koje tek moramo dokučiti kako bi bolje razumjeli našu vlastitu planetu i našu sudbinu na njoj. U proteklih nešto više od četiri desetljeća ka Veneri smo uputili nekoliko desetaka robotičkih letjelica – ali i dalje smo na samom početku razumijevanja prilika na toj jedinstvenoj planeti.

Venera je druga planeta po udaljenosti od Sunca, srednja udaljenost od matične zvijezde iznosi 108,2 miljuna kilometara, promjer planete je 12.103km i tek je nešto manji od Zemljinog (12.756km), a njena je masa 4.869x10^24kg, odnosno 0.82 Zemljine mase.
Na našem nebu Venera se može vidjeti kao najsjajnije nebesko tijelo poslije Sunca i Mjeseca. Obzirom na njenu poziciju u Sunčevom sustavu, te da se nalazi bliže Suncu od Zemlje nikada se ne uspijeva popeti visoko na noćnom nebu, a vidljiva ili pred jutro na istočnom horizontu ili navečer na zapadnom horizontu, ovisno o međusobnom položaju dviju planeta.

Venera je svoje ime dobila prema Rimskoj božici ljepote – Veneri, stari su je Grci nazivali Afroditom, a Babilonci – Božica Ishtar. U našem je podneblju uobičajen naziv za Veneru "Danica", "Zornjača" te "Jutarnja zvijezda" kada je vidljiva ujutro, odnosno "Večernjača" ili "Večernja zvijezda" kada je vidljiva navečer. Upravo je ovih dana Venera vidljiva kao najsjajnija zvijezda na našem nebu, odmah u sumrak nad zapadnim horizontom.
Zanimljivo je kako je Veneru zapravo moguće vidjeti i usred dana, samo treba točno poznavati njenu poziciju!

Venerina je unutrašnjost nalik Zemljinoj, masivna željezna jezgra nalazi se u središtu planete i promjera je oko 3000 km, oko nje nalazi se otopljeni kameni, stjenoviti omotač, a debljina njezine površinska kore još uvijek nije jasno definirana. Zbog snažnih, intenzivnih naprezanja u kamenom omotaču površina Venere veoma je mlada, tek nekoliko (200-800) milijuna godina.

Na Veneri ne postoje tektonske ploče kao na Zemlji, a pretpostavljena vulkanska aktivnost dodatno mijenja izgled reljefa, koji je pretežito ravničarski. Zanimljivo je i kako su svi reljefni oblici na Veneri prozvani ženskim imenima, osim najviše planine i pripadajućeg gorja koje se naziva Maxwellovo gorje. Tri velika područja, tri "kontinenta" nazvana su; Isthar terra, Aphrodite terra i Beta Regio, između njih protežu se bazaltne ravnice; Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia.

Na površini se nalazi vrlo malo udarnih kratera od meteorita, a praktički i nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Venerina gusta atmosfera znatno uspori putanju meteorita, koji u njoj sagore i tek reijetki ili samo oni veći dospiju do površine koje se i sama intenzivno mijenja. Istraživanja i radarska mapiranja Venerine površine pokazuju kako se na njoj nalazi stanoviti broj vulkana, međutim iako je u ranijim (Ruskim i Američkim) robotičkim misijama u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća ustanovljena vulkanska aktivnost, nje u devedesetim godinama (za vrijeme istraživanja letjelice "Magellan" od 1990-1994) nije bilo.

Atmosfera Venere priča je za sebe, i najmaštovitiji pisci teško bi se dosjetili svega što ona sakriva, a takva, neprozirna atmosfera u cijelosti sakriva Venerinu površinu čiji izgled možemo konstruirati samo na temelju radarskih istraživanja sa Zemlje i letjelica iz neposredne blizine. Gusta, 25 km debela atmosfera sastavljena od ugljičnog dioksida (96%) i dušika (3%) te ostalih elemenata (sumporni dioksid, vodena para, ugljični monoksid, argon, helij, neon, ugljikov sulfid, klorovodik i fluorovodik), i upravo su ovi potonji ponukali dio znanstvenika na pretpostavku kako bi u Venerinim oblacima moglo biti stanovite biološke aktivnosti, koja zasada tek čeka svoju potvrdu. Atmosferski pritisak na Veneri devedeset i tri je puta veći nego onaj na Zemlji i iznosi 93 bara. Velike količine ugljičnog monoksida stvaraju "efekat staklenika" te se temperature na površini kreću između 470-510° C, što je oko 400° C više nego što bi, prema proračunima i položaju planete, trebalo iznositi! Pa je primjerice Venera toplija i od Merkura iako je u odnosu na njega dvostruko udaljenija od Sunca i prima četiri puta manje Sunčeve svjetlosti!

Strujanja u atmosferi su izuzetno jaka i intenzivna, vjetrovi su sporiji bliže površine planete, ali u višim slojevima vjetrovi pušu i preko 350 km/h, čime se postiže ravnomjerno zagrijavanje planete, odnosno strana planete na kojoj vlada noć ne stigne se previše ohladiti.

Smatra se da je nekada Venera imala vode, međutim vodena se para pod utjecajem sunčeva vjetra, koji zbog nedostatka ikakvog magnetskog polja planete nemilice razara atmosferu, raspala na vodik i kisik koji su se kasnije vezali sa drugim elementima, a veliki je udio nekadašnjeg vodika zbog male molekularne mase nepovratno napustio atmosferu.
Zbog nepostojanja magnetskog polja, a za što je vjerojatno kriva veoma spora rotacija same planete te stoga željezno jezgro ne može proizvesti odgovarajući rotacijsko-magnetski učinak, na Veneri nije moguće zapaziti pojave polarne svijetlosti kao na Zemlji i drugim planetama Sunčeva sustava.

Venera oko Sunca orbitira po gotovo idealnoj, kružnoj putanji, sa ekscentricitetom manjim od 0,007, što je također neuobičajeno, jer svi ostali planeti imaju ekscentrične putanje.
Zanimljivo je i kako dan (rotacija oko vlastite osi) na Veneri traje duže od Venerine godine (jedan ophod oko Sunca)! Mjereno u Zemaljskim mjerilima, dan na Veneri traje 243 Zemaljska dana, a godina dvadesetak dana manje – 225 Zemaljskih dana!

Tu naravno nije kraj iznenađenjima, Venera oko svojih osi rotira retrogradno (obrnuto), od istoka prema zapadu. Pretpostavlja se da je do toga došlo zbog pradavnog sudara sa nekim masivnim nebeskim tijelom, no o tome nema konkretnih dokaza. Da stvari budu još bolje, njezina je rotacija sinkronizirana sa ophodom oko Sunca, pa je tako prema nama uvijek okrenuta istom stranom kada se dvije planete nađu najbliže jedna drugoj, ne zna se je li to tek puka slučajnost ili su tome razlog privlačne plimske sile dviju susjednih planeta.
Venera se na svom putu oko Sunca kreće brzinom od 35 km/s, a nagib njezine osi iznosi svega 3,39°.

Dugo je vremena Venera ostajala potpuno tajnovita planeta i tek su prva radarska istraživanja njezine površine započela otkrivati njezinu tajnu. Za prava saznanja i prve konkretne informacije o tom zagonetnom svijetu trebalo je pričekati svemirsku eru i prve robotičke letjelice.


astronomija.

VENERA 3 I ZLATNO DOBA SOVJETSKE KOZMONAUTIKE



Venera 3

01.03.1966. godine, sovjetska međuplanetarna letjelica «Venera-3» postala je prva ljudskom rukom izrađena letjelica koja je ikada dospjela na površinu nekog drugog planeta.

Bilo je to zlatno doba sovjetske kozmonautike, 04.10.1957. sovjeti su lansirali prvi zemljin umjetni satelit, «Sputnjik-1», nešto kasnije 02.01.1959. «Luna-1» prva je letjelica koja je prošla kraj Mjeseca, a krajem godine 12.09.1959. «Luna-2» prva se (tvrdo) spustila na Mjesec, «Luna-9» je 31.01.1966. uspješno spustila prvi lender na naš prirodni satelit, a «Luna-10» postala je 31.03.1966. prvi Mjesečev orbiter, izgledalo je kao da uspjesima nema kraja, ali..

U to vrijeme na desetke «Luna», «Venera», «Zondova», «Marsova», «Marsnika» i «Kozmosa» upućeno je na razne strane sunčeva sustava. Sovjeti su ostvarili cilj, postali su prvi u mnogobrojnim poduhvatima, ali tehnologija ondašnjeg doba naprosto nije bila na visini zadatka i veći je dio tih letjelica neslavno propao u osjetljivim trenucima misija, obično nadomak cilja ili na samom cilju.

Svi su ti uspjesi i neuspjesi nakraju su «izumorili» sovjete, poslati desetak letjelica (inače bravurozne konstrukcije) na Mars, a kao povratnu informaciju dobiti tek nekoliko mutnih slika Marsove površine, tek je nešto bolja situacija bila sa misijama na Veneru, dok se istraživanje Mjeseca, naročito kasnije u sedamdesetim godinama vraćanjem uzoraka mjesečeve površine na Zemlju i prvim roverima na drugom nebeskom tijelu («lunohod 1 i 2»), već moglo smatrati uspjehom, bilo je premalo za političare koji su htjeli biti prvi na svim područjima svemirske utrke, čistke među znanstvenicima, rasturanje «konačne količine mozgova» na preveliki broj istovremenih projekata naposljetku su uzeli danak i sovjeti su izgubili svemirsku utrku. Od tih se poraza ni do danas nisu oporavili.



Lender Venere 3

Iako danas u Rusiji postoji i više nego pouzdana tehnologija kojom bi se bez problema moglo organizirati robotičke misije na druge planete i mjesece sunčeva sustava, nedostatak novca još uvijek zadržava ruske planove u ladicama ili na diskovima računala.

Šteta.

astronomija.