Manduševac



Fontana Manduševac jedna je od poznatih zagrebačkih znamenitosti, a zbog svoje je lokacije i povijesne pozadine omiljena destinacija građana Zagreba. Ispod fontane Manduševac nalazi se izvor koji je opskrbljivao Zagreb do kraja 19. stoljeća. Sudski spisi o progonima vještica spominju izvor kao njihovo glavno sastajalište. Heraldičkim simbolima prikazan je kao izvor na grbu Zagrebačke županije. Uz izvor se veže legenda o nastanku imena grada. Prema legendi na tom izvoru lijepa djevojka Manda srela je umornog i žednog drevnog bana na povratku iz bitke, koji ju je zatražio da mu zagrabi vode s izvora. Rekao joj je: “Mando, dušo, zagrabi.”, a prema toj izreci su Zagreb i Manduševac dobili ime. Manduševac je nazvan po lijepoj djevojci Mandi, a ime grada Zagreba proizašlo je iz imperativa „zagrabi“. U vrijeme dok je voda iz zdenca bila pitka, govorilo se da će se onaj tko se ondje napije vode uvijek vraćati u Zagreb. Sve do danas živi predaja o Manduševcu kao zdencu sreće koji ispunjava želju ako se u njega ubaci novčić.

Zagrebački Krvavi most

Kratka i uska, zagrebačka Ulica Krvavi most podsjetnik je na mračnu stranu gradske prošlosti, obilježenu čestim sukobima dvaju susjednih gradova – biskupskog Kaptola i slobodnog, kraljevskog grada Gradeca. Nekad se na tom mjestu nalazio Pisani (šareni) most, prijelaz preko potoka Medveščak koji je tekao između Gradeca i Kaptola, današnjom Tkalčićevom ulicom. Iako je most i faktički, i simbolički nešto što spaja, ovaj je [pre]više puta služio razdvajanju susjednih gradova, udaljenih svega nekoliko desetaka metara!



Pisani most, prijelaz preko potoka Medveščak

Povodi za sukobe bili su mnogi, pogotovo stoga što su se u političkim previranjima gradovi redovito nalazili u suprotstavljenim taborima, ali uzrok uvijek isti – želja za profitiranjem na račun susjeda, bilo stjecanjem zemljišnih posjeda, bilo prisvajanjem, odnosno oslobađanjem od, raznih nameta i dadžbina, bez obzira na opravdanost i zakonitost takvih inicijativa.

Pisani most bio je mjesto pogodno za pokretanje, odnosno zaustavljanje, napada, te se na njemu i oko njega borbe vode već od druge polovine 13. stoljeća kad su se na potoku sukobili pristaše Andrije III. Arpadovića s kaštelanom Medvedgrada, knezom grebengradskim G[a]rdunom. Prema jednoj verziji predaje, već je tada most dobio svoj neslavni naziv, dok Pavao Cindrić u „Gričkom mileniju“ daje verziju po kojoj je tek u 17. stoljeću most dobio nadimak: „Tako se zametnula kavga i godine 1667. zbog gradnje mosta. Jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što bi drugi podigli. Kad su 17. studenoga 1667. Kaptolci pokušali urediti svoj dio mosta, došlo je do oružanog sukoba, pa od tog vremena Krvavi most i nosi to ime.“[1] Kako bilo, prilika za preimenovanje Pisanog mosta bilo je tijekom Srednjeg i početkom Novog vijeka mnogo!
Vjerojatno najopakije, i politički najozbiljnije, razdoblje sukoba zbilo se krajem 14. stoljeća; na Miholje 1396. kanonici su započeli novu kampanju protiv Gradeca zbog desetinskog vina i žitne šesnaestine na koje su, navodno, imali pravo. Kako bi [se] naplatili, poduzeli su najobičnije razbojstvo – pljačku tovara vina. Dva mjeseca kasnije Kaptolci su (imenom i prezimenom njih 22), prema svjedočenju Gradečana, provalili u Šoštarsku ves, pretukli i opljačkali izvjestan broj građana, a neke i umorili (iako nema imena navodno umorenih i pretučenih!), te silovali nekoliko udanih žena (opet, bezimenih!). Prepad na Šoštarsku ves se, nesumnjivo, odigrao, no manjak detalja u opisu kaptolskih zločina daje naslutiti da je izvješće uvelike pretjerano! Bez obzira na stvarni opseg kanoničkih zločina, susjedi im nisu ostali dužni, te su se svrstali u bojni red i pod vodstvom zastavnika milicije, Firentinca Kona, navalili i provalili u Kaptol, prebili i ranili nekoliko kanonika, spalili neke kurije i opljačkali mnoge vrijednosti među kojima brevijare, misale i kanoničke udžbenike. Kanonici su, pak, već sljedeći dan odgovorili rušenjem gradečkih mlinova na Medveščaku i navalom na gradska sela Črnomerec, Dedić i Gračane koje su zasuli gorućim strijelama. Osim toga, biskup Ivan II. zatražio je od susjeda javnu ispriku i nadoknadu štete, no oni su ga ignorirali. Zbog takvog je stava biskup, a „na molbu kaptolskog prokuratora“[2], na Božić 1396. izopćio (prokleo) Gradec.



Bitka na Krvavom mostu

U Srednjem vijeku izopćenje je bilo vrlo ozbiljna kazna koja je izopćenika ponekad dovodila u životnu opasnost, kao i u nemogućnost mirnog uživanja u smrti, što se zbilo i ovom prigodom kad su kanonici dali iskopati mrtvace ukopane za trajanja prokletstva – izopćenik i prokletnik nisu smjeli biti ukopani u posvećenu zemlju groblja.
Sam spis o izopćenju sadrži imena 137 građana – buntovnika. Taj je dokument izuzetno važan za proučavanje zagrebačke povijesti na prijelazu 14. u 15. stoljeće, jer je uz svako ime napisano i zanimanje dotičnog građanina, pa nam pruža uvid u društvenu i gospodarsku strukturu Gradeca u promatranom vremenu – kolikogod nepotpuna ta slika bila.
Budući da je Gradec bio kraljevski grad, a s obzirom na ozbiljnost situacije, kralj Žigmund I. poslao je biskupu Ivanu II. u ožujku pismo u kojem traži skidanje prokletstva i vraćanje svih otetih zemljišnih posjeda Gradecu, uz zaključak da će potom čitavu stvar staviti ad acta i svima (i Gradecu, i Kaptolu) oprostiti zločine. Biskup nije imao izbora, te je, što je indicija kaptolske krivice za ovaj sukob, bez riječi bune dao skinuti prokletstvo s Gradeca i tako okončati taj iznimno ozbiljan sukob.
Unatoč mnogim krvavim epizodama, bilo bi pogrešno pomisliti da su susjedi živjeli u trajnoj mržnji, jer su, ukoliko ni zbog čeg drugog, a onda zbog uzajamne potrebe i koristi, često i tijesno surađivali, pogotovo u razdobljima prirodnih nepogoda i epidemija. U 18. je stoljeću među gradovima postignut trajni mir. Zajedničkim su snagama izgradili most koji je postao dijelom kratke prometnice Kamenita vrata – kaptolska vrata (danas u Skalinskoj ulici) i zalog jedinstva. Most je opstao do 1899., kad je, nakon regulacije Medveščaka i izgradnje Tkalčićeve ulice, srušen, a njegovo mjesto zauzela ulica koja, osim sjećanja na ratničku prošlost Zagreba, čuva uspomenu na ulazak grada u moderno doba prvenstveno obilježeno naglim i opsežnim razvojem [tele]komunikacija. Na broju 2 Ulice Krvavi most proradila je, na Novu godinu 1887., prva zagrebačka telefonska centrala. Time je uspostavljena kozmička ravnoteža, jer je mjesto regresa – što rat jest – postalo mjestom progresa.
Krvavi most dobio je i čast naslovljavanja trilera Marije Jurić Zagorke „Tajna krvavog mosta“, popularnog izvorno hrvatskog trilera prve klase, što je doprinijelo širenju legende i povijesti tog lokaliteta i Zagreba u cjelini među svim čitateljima na čijim je jezicima djelo dostupno.



Ulica Krvavi most


(Hrvatski povijesni portal)

Zlatna bula Bele IV.



Zlatna bula Bele IV., kraljevski privilegij hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića, zapisan 16. XI. 1242. u Virovitici, kojim je Gradec postao slobodni kraljevski grad. Izdana je nedugo nakon provale Tatara 1242. na područje Slavonije. Njome je Gradec bio izuzet iz banske i županijske vlasti te izravno podvrgnut kralju, odnosno meštru taverniku kao predstojniku kraljevske komore. Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ujedno su bili oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Gradu je dana i znatna administrativno-upravna autonomija, prije svega slobodno pravo izbora gradskoga suca, kojega je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Građani su dobili pravo slobodnoga oporučnog raspolaganja svojom pokretnom imovinom, ali su se nekretnine u privatnom vlasništvu (kuće, vinogradi, oranice) mogle oporučno ostavljati supružnicima, djeci ili rodbini samo uz odobrenje gradskih vlasti. Pokretna i nepokretna dobra osoba koje su umrle bez sastavljene oporuke, a nisu imale nasljednike i rođake, dijelila su se tako da je jedna trećina pripala gradu, a dvije trećine trebale su biti podijeljene Crkvi i gradskim siromasima. Za gospodarski razvoj Gradeca osobito je bilo važno Zlatnom bulom stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila sljemenska kosa, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava. Za uzvrat su građani bili obvezni davati kralju 10 potpuno naoružanih vojnika u slučaju njegova vojnog pohoda u Primorje, Korušku i Austriju. U slučaju kraljeva posjeta Gradecu, građani su trebali za njegov i objed njegove pratnje osigurati »12 volova, 1000 kruhova i 4 bačve vina«, a također su imali obvezu ugostiti hercega Slavonije (ako je član kraljevske obitelji) i bana (samo jednom tijekom njegova banovanja). Zlatnom bulom Bela IV. oslobodio je Gradec svih spomenutih obveza na razdoblje od 5 godina. Jedna od težih obveza građana bila je obveza utvrđivanja Gradeca i obnove gradskih zidina na vlastiti trošak.

God. 1256. Bela IV. dopustio je Gradecu održavanje tzv. Markova sajma, i to jednom godišnje u trajanju od 8 dana prije i 8 dana nakon blagdana sv. Marka Evanđelista, što je povoljno utjecalo na razvoj gradske trgovine, jer su svi trgovci, domaći i strani, bili oslobođeni plaćanja poreza.

God. 1266. Bela IV. potvrdio je građanima Gradeca odredbe Zlatne bule te ih je, zbog velikih troškova koje su imali oko utvrđivanja grada, obnove domova i gradnje novih kuća, oslobodio prije spomenute vojne obveze i drugih davanja. Ipak je kralj obvezao građane na plaćanje godišnjega danka njegovu sinu Beli, hercegu Slavonije 1261–69., u visini od 40 maraka. Naposljetku, Bela IV. je 1267. građane Gradeca oslobodio i plaćanja carine zvane tridesetina.

Sve tajne zagrebačkih bordela: Grad je imao šest bludilišta...

Kad je prije stotinjak godina na Gornjem gradu padala noć, u Kožarskoj ulici kod broja 69 bilo je živo. Pored ove zgrade žmirkalo je nekoliko svjetiljki crvene boje


 
Kad je prije stotinjak godina na zagrebačkom Gornjem gradu padala noć, u Kožarskoj ulici kod broja 69 bilo je živo. Pored ove zgrade žmirkalo je nekoliko uličnih svjetiljki crvene boje. Prozori zgrada pored crvenih svjetiljki bili su s ulične strane zatamnjeni. Crvene svjetiljke značile su da su zgrade pored njih bile javne kuće ili bludilišta.
U njima su zavodljivo šetale zgodne djevojke i mamile poglede i uzdahe mnogim muškarcima. Najviše su im se protivile gospođe, kojima nije bilo drago da njihovi muževi navraćaju u bludilišta. Neke su znale stajati sate i sate u tišini u nekom od obližnjih haustora i promatrati hoće li ugledati koje poznato lice. Nadale su se da će ga uhvatiti na djelu i dokazati mu nevjeru. Vlasti su prostituciju nekada zabranjivale, pa odobravale, pa opet zabranjivale i sve tako do današnjih dana. Kako gdje, kako u kojoj državi.

Gradovi su regulirali prostituciju
Još u 19. stoljeću vlasti u Hrvatskoj pokušavale su naći način da je barem uspješno kontroliraju. Država je dopustila prostituciju, ali je propisala tko se i kako njome smije baviti. Prvi propisi kod nas donijeti su još 1852. godine. Bili su poprilično liberalni. Zakon je gradskim redarstvima dopuštao da sami reguliraju pitanje prostitucije, tako da su se propisi razlikovali od grada do grada. Još davne 1895. prostitutke su stavljene pod stalni liječnički nadzor. U pokušajima da se i dalje moderniziraju propisi, Gradsko poglavarstvo grada Zagreba 1899. godine izglasalo je Bludilišni pravilnik.
Tada se prvi put dopustilo otvaranje bludilišta. Vlasti su se nadale da će na taj način moći spriječiti širenje spolnih bolesti. Bludilištima su mogle upravljati samo žene starije od 30 godina. Bilo je zabranjeno postojanje priljubnika, kako su tada zvali svodnike. U jednoj javnoj kući moglo je biti zaposleno do 20 prostitutki.
One u početku nisu smjele biti mlađe od 17 godina i prije stupanja na posao morale su ići na liječnički pregled. Ako nisu imale spolnu bolest, policija im je izdavala dozvolu za rad na tri mjeseca, a nakon isteka dozvola se mogla i produljiti.

Zagreb je do 1914. imao šest bludilišta
Muškarci mlađi od 16 godina nisu smjeli navraćati u javnu kuću. Prije Prvog svjetskog rata u Zagrebu je bilo šest bludilišta, uglavnom u Kožarskoj, Tkalčićevoj i Medvedgradskoj. Njihove vlasnice plaćale su velike poreze i znatno punile tadašnji proračun grada. U javne kuće dolazili su uglavnom imućni građani, časnici, đaci i studenti iz dobrostojećih obitelji. Zabave je bilo na više načina. Potiho su svirali poznatiji violinisti ili pijanisti.
Javne kuće su bile moderno opremljene, obično u crvenom plišu, na podu su bili skupocjeni tepisi. Na zidovima su visjele velike slike i zrcala. Prema propisima, bludilišta su pregledavali jednom mjesečno. Prostitutke su usluge naplaćivale do 300 dinara, a to bi moglo biti oko polovine policijske plaće. Zbog širenja spolnih bolesti redarstvo je pooštrilo propise pa je 24 rujna 1922. dorađen Bludilišni pravilnik. Prostitutke su se morale upisati u “očevidnik tolerantnih prostitutki”.
Tada bi je na razgovor primio policajac. Ako bi zaključio da ona može postati tolerantna prostitutka, sastavio bi zapisnik koji bi sadržavao podosta podataka: o njezinim roditeljima, njihovu zanimanju, sklonosti alkoholu i drugim porocima, je li pismena, koje jezike govori, razlozi početka bavljenja prostitucijom, kad je izgubila nevinost... Svaku promjenu adrese bila je dužna prijaviti. Na očevidnik je zalijepljena fotografija prostitutke.

Prvo seksualno iskustvo imala je s liječnikom
Propisi su nalagali da mora dva puta tjedno ići na liječnički pregled i da se ne smije baviti prostitucijom izvan javne kuće. Tako je Marija Papić po nadimku Sonja iz Mrkoplja 26. listopada 1922., kad je napunila 18 godina, pokucala na policijska vrata u Đorđićevoj i izjavila da bi se htjela bavila prostitucijom. Policajac je u evidencijski arak broj 82 popunio podatke o njoj. U 10. godini ostala je bez roditelja pa ju je odgajala teta u Fužinama.
Poslije je prešla na Sušak kod sestrične kod koje je završila školu. Tu je 1920. oboljela od tifusa i krenula u Zagreb da bi našla posao. Nije se uspjela zaposliti iako, za to vrijeme, nije bila neobrazovana. Imala je četiri razreda pučke i četiri razreda više djevojačke. Nije bilo posla, a njezina priča i danas je aktualna. Doslovno je u zapisnik izjavila: “Kako namještenje nisam mogla naći jer nisam bila u gradu poznata, a niti sam imala preporuka, odlučila sam da ću sreću potražiti u javnoj kući”.
Krenula se raspitivati kako dospjeti u javnu kuću, ali kako do tada nije imala nikakvo seksualno iskustvo i kao nevina nije mogla u javnu kuću, odlučila je prvo seksualno iskustvo steći s liječnikom iz bolnice u kojoj se liječila od tifusa. “Svibnja 1922. došla sam u Zakladnu bolnicu i dr. Milanoviću sam se kao nevina podala samo iz razloga da mogu u javnu kuću ustupiti”, završila je ispovijed Marija.
Osim hrvatskog, govorila je i talijanski. U Marijinu očevidniku rubrike o kaznama su prazne, što znači da se ili držala propisa ili ih je uspješno izvrdavala. Prošao je Drugi svjetski rat i njezina očevidnika dohvatila se policija bivše nam države. Tako su 11. lipnja 1946. utvrdili da je nema u evidenciji u prijavnom uredu.

U Kožarskoj i u Tkalči više ne gori crveno svjetlo
Ne zna se kako i gdje je završila Marija. Nisu samo Hrvatice stanovale u Kožarskoj 69. Bilo ih je tu i s inozemnom putovnicom, najviše Mađarica. Jedna od strankinja je i Emma Wotke, rođena 1901. u Čehoslovačkoj, kći krojačkog obrtnika i kućanice. U Bratislavi je završila pet razreda pučke škole i tri ugostiteljske. Bila je zaposlena kao kavanska blagajnica. Kad je ostala bez posla, odlučila se baviti prostitucijom, ali ne u svojoj državi već su je neizvjesni i čudni životni putovi doveli u Zagreb. Došla je u policiju 12. siječnja 1924. i prijavila se da bi postala tolerantna prostitutka. Unajmila je stan u Petrinjskoj 25.
Emma je bila problematična. Više puta je uhićena zbog besposličarenja i nemoralnog života. Kažnjena je s osam dana zatvora i izgonom iz Zagreba na dvije godine. Liječila se nekoliko puta od gonoreje. Očito da je u zatvoru razmišljala o svemu te joj je bilo dosta takvoga života pa je isti dan, nakon izlaska 11. ožujka 1925., došla u policiju i tražila da se briše iz evidencije tolerantnih prostitutki. Navela je kao razlog da “napušta život prostitucije i da se vraća u Čehoslovačku radi nabave dokumenata jer se udaje za vozača iz Zagreba”. Što se dalje događalo s Emmom, ne zna se. I nju su vlasti nove države potražile.
Kako je nisu pronašle, 12. kolovoza 1946. na njezin očevidnik udarili su pečat na kojem je označeno “neprijavljena u prijavnom uredu”. Na današnjem zagrebačkom Gornjem gradu ulice su iste. Ali u Tkalčićevoj, Kožarskoj i drugim ulicama više nigdje ne gori crveno ulično svjetlo, nema više ni zatamnjenih uličnih prozorskih stakala.



(24sata.hr)

Pregled značajnih događaja
oko 600. n.e. Propada staro rimsko naselje Šćitarjevo (Andautonia). Na ove prostore dolaze Hrvati, a najstariji su dokazi o njihovom boravku grobovi na Visokom brijegu u Velikoj Gorici.
879. Zemlje izmedu Save i Drave, pa dakle i područje Zagreba, ulaze u okvir hrvatske države kralja Tomislava, koji je 925. godine okrunjen za prvoga hrvatskog kralja.
1094. Ugarski kralj Ladislav osniva biskupiju.
1134. Izdana je pismena povelja u kojoj se spominju utemeljitelj biskupije kralj Ladislav, prvi zagrebački biskup Duh i ostalo svećenstvo.
1217. Završena je gradnja i posvećena stolna crkva, koja je 1242. godine teško stradala za provale Tatara.
1242. Da bi se građanima odužio za pomoć koju su mu pružili pred naletomTatara, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV tadašnjem Gradecu dodjeljuje Zlatnu bulu.
1355. Spominje se prva ljekarna u Zagrebu.
1557. Grad je ponovno u opasnosti, sada mu prijete Turci. Ali, baš se te godine prvi puta spominje kao glavni grad.
1607. Osnovana je Isusovačka gimnazija sa šest razreda.
1624. Grom je zapalio drveni krov stolne crkve, a požar se proširio. Veliki požari izbili su još nekoliko puta, dok nisu prevladale kuće od opeke.
1664. Isusovci osnivaju prvu tiskaru u Zagrebu.
1669. Hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. poveljom potvrduje Kraljevskoj akademiji pravo da bude sveučilište.
1767. Kraljevsko vijeće određuje Varaždin za svoje privremeno sjedište.
1771. U Zagrebu počinje izlaziti prvi tjednik na latinskom jeziku Ephemerides Zagrebienses.
1776. Sjedište vlade vraća se iz Varaždina u Zagreb.
1834. Na južnoj strani Markova trga počinje s radom prvo stalno kazalište u Zagrebu.
1850. Zagreb, objedinjavanjem svih dijelova, postaje jedinstveni grad, a za prvog je gradonačelnika izabran Josip Kamauf, koji je do tada bio varoški sudac Gradeca.
1862. Otvorena prva željeznička pruga na relaciji Zidani Most-Zagreb-Sisak.
1880. U studenome grad je pogodio katastrofalan potres.
1891. Gradskim ulicama kreće tramvaj kojega vuku konji. Prvi električni tramvaj je u upotrebi od 1905.
1896. U Zagrebu prikazan prvi film.
1901. Prvi automobil na gradskim ulicama.
1909. Održana prva velika gospodarska izložba - Gospodarski zbor.
1926. Oglasila se radiopostaja, prva u ovom dijelu Europe.
1956. Počinje emitiranje programa Zagrebačke televizije.
1957. Počinje gradnja novih velikih stambenih naselja na južnoj obali Save.
1964. U noći od 24. na 25. listopada nabujala se Sava razlila gradom, te uništila i oštetila više tisuća kuća. Bila je to najteža poplava koju je Zagreb doživio.
1979. Tramvajska je pruga premostila Savu.
1987. U Zagrebu je održana Univerzijada, velika svjetska sportska priredba.
1990. 30. svibnja održano je prvo zasjedanje Sabora poslije višestranačkih izbora.

Kad budete šetali zagrebačkim ulicama, razgledavali njegove spomenike, upoznavali umjetničke zbirke… vi ćete mu se diviti. Ali kad budete sjedili u nekoj od njegovih kavana, šetali ulicama i parkovima ili pak razgovarali s ljudima, vi ćete Zagreb voljeti. I već pri prvom susretu znat ćete – ljubav je to na prvi pogled, onoliko jača koliko je i poznanstvo dulje i prijateljstvo veće.
Zagreb – njegove ulice i spomenici – žive tisućljeće. Ipak, svoju najveću vrijednost on mjeri trenutkom koji nam poklanja, ljepotom i osobnošću koje dijeli s nama. I on je tako veći za našu radost, mi bogatiji za prijateljstvo s gradom čije su ga vrijednosti uvrstile u popis europskih umjetničkih gradova, a osobnost u riznicu našega srca.

Ako gradovi imaju srce...
Ako gradovi imaju srce – a pouzdano imaju – onda je zagrebačko srce Trg bana Josipa Jelačića, jedan od simbola i prepoznatljivih zagrebačkih razglednica. Središnje mjesto grada cilj je i krajnja točka svih onih koji se – a da se ništa ne dogovaraju – ondje nalaze. Ako ste s nekim dogovorili susret, a niste rekli gdje, vi ste i bez riječi spominjali baš ovo mjesto... jer, na Trg bana Jelačića vode svi zagrebački putovi...


Ulični svirači, stručci cvijeća i radost slučajnih susreta dio su njegove svakodnevice. Tu se “ispod sata” dogovaraju susreti, započinju nove ljubavi ili se – “na kavici poslije placa” – govori o politici, nogometu i drugim “sudbinskim” temama... tu uvijek netko nekoga traži i dočekuje.


Cijelim trgom dominira kip hrvatskoga bana Josipa Jelačića na konju. I oboje su – i ban i spomenik – važan dio burne hrvatske povijesti. Kod fontane Manduševac legenda se isprepliće sa stvarnošću te za novčić priziva sreća. Uostalom, je li vas ikada iznevjerilo ono u što ste svim srcem vjerovali?