Na ovom svijetlom brijegu Italijani bi sagradili crkvu, Amerikanci vojnu bazu, Libanci kockarnicu, Francuzi neki ekskluzivni hotel, a Beograđani bi vjerojatno otvorili kafanu. Arabljani, s druge strane, ne bi ovdje ništa podigli.Pisac je nastavio svoje putovanje, a na ljubičastom nebu su se već pojavile krupne i tople zvijezde. Bila je to boja neba kakvu još nikada nije vidio u svom životu.

Kamen crnog sjaja

Pijesak je piscu već postao dosadan. Sve je bilo tako monotono i isto. Pustinja je izgledala kao da je obavijena šutnjom i očajanjem. Neprobojan i gust mrak pokrio je Arabiju. Pisac je putovao iza kolone beduina. Svratili su u neke male dućane, u kojima su se mogle kupiti trave koje liječe od ujeda kobre. Bili su okruženi devama, prekrasnim i neobičnim životinjama. Sve Marokanke su imale pokrivena lica.

Do zore bi već trebali stići u Mekku, kraljicu svih gradova. Pred ponoć su stigli u neku oazu. Oaza obraduje svakog čovjeka u pustinji, kao neka svijetla točka u tami. Morali su platiti pola dolara za lonac žute pustinjske vode. Vrijeme u pustinji ništa ne znači. U pustinji ništa ne počinje i ništa se ne završava. Granice između stvarnosti i svijeta legendi bile su izgubljene.

U zoru su naišli na prve policijske karaule na prilazima Mekke. Ubrzo su naišli na još četiri karaule, zadužene za sigurnost hodočasnika. Dani su im prolazili u svađama i trgovini, a noći u poeziji. Piščev prijatelj, koji je s njim krenuo na put, zvao se Abdel Rabimn i naučio je napamet mnogo dova (molitvi). Želio je postati hodža, ali ga je pisac odvraćao od te ideje jer se na Istoku nije moglo živjeti samo od religije, baš kao što se na Zapadu nije moglo živjeti samo od umjetnosti.

Zapisi pod gorom

Pisac je jedno čitavo jutro proveo u hladu Getsemanskog vrta. Jedino se u sjenkama starih maslina nije osjetio miris benzina. U daljini je mogao vidjeti grad. Grci su u tom gradu podigli mnogo crkava. Rim je zidao puno katedrala i kapela. Ruski carevi su njima darivali ikone od suhog zlata. Nazirala se samo jedna džamija. To je bila Omerova džamija, poznata u čitavom muslimanskom svijetu. Ličila je na neku skupocjenu kutiju za bombone. Englezi su u tom gradu podigli kasarnu. Bilo je to neobično iskustva za pisca. Okružen konjima, vojnicima, generalima, devama, osjećao se kao u nekoj čudesnoj zemlji, nekom posve drugom svijetu.

Krenuli su dalje, dok je za njim ostala stara maslinova šuma. Na vrhu Getsemanskog vrta bila je jedna ruska crkva. Arapima je pripao Kristov grob, Omerova džamija, Maslinova gora, Golgota, Getsemanski vrti i još mnogo crkava. Večeri su bile svježe i hladne. Već je bilo vrijeme jeseni.

Trube u Jerihonu

Piscu je sve izgledalo kao neka gluha galija nasukana u maslinjaku. Jarboli nad gradom izgledali su mu kao okamenjeni svatovi iz starih priča njegovog zavičaja. U blizini su bile dvije trgovine. U prvoj su se prodavali križevi, napravljeni od kosti. Bili su raznih veličina. Druga trgovina bila je zatvorena. U vrtu je bilo mnogo ovčetine i slika Artura Milera sa suprugom. Artur je bio pisac i vlasnik nikada nije ni čuo za njega, no ipak je držao njegovu sliku.

Kasnije je pisac otišao na kraj grada. Iza maslinjaka i vinograda prostirala se pustinja. Nazaret je bio na sjeveru ili zapadu, nije bio siguran. Još dalje nalazio se Damask. Masline su ličile na neke stare prosjake, nemoćne i bijedne. Najljepša poezija rađala se upravo u tim pustinjama, vinogradima i maslinjacima. Pjesma i poezija rodile su se kako čovjek ne bi poludio.

Pijesak i zvijezde

Pisac je krenuo dalje u zemlju Antiohiju. Na sedmom Konstantinovom brijegu nalazio se manastir. Tu je bilo mnogo ikona, svetih portreta i zidnih svetih kalendara. Od tog starog manastira ostalo je malo ili skoro ništa. Tu se nalazio i jedini kršćanski hram u kojeg se ulazilo kao u džamiju – bez obuće. S gornje terase se pružao se pogled na nepreglednu pustinju.

Sjeli su u hlad jedne česme i odmarali se. Čitavo popodne proveli su u mislima. Kuće oko njih bile su male i trošne. Iznad sela osjetio se miris kozjeg loja i jasmina. Predvečer je prošao svećenik i još neki ljudi. Nosili su tijelo neke djevojke. U pustinji je smrt bila posve svakodnevna i obična stvar, pa nitko nije plakao. Na nebu su se uskoro pojavile zvijezde i bilo ih je beskrajno mnogo. Ličile su na neki sitan novac starog propalog carstva.

Zuko Džumhur biografija

Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 1921. godine u Konjicu. Bio je dijete službenika i više puta se selio, pa nije bilo čudno što je svoje školovanje nastavio van granica Bosne i Hercegovine. Po završetku srednje škole, počeo je studirati pravo, ali je od njega odustao i nastavio studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je u konačnici završio u klasi Petra Dobrovića, poznatog srpskog slikara i političara.

Džumhur je imao mnogo talenata i bio je jako obrazovan. Zbog svojih talenata radio je kao slikar, likovni kritičar, pisac, kostimograf, televizijski i filmski scenarist. Mnogo je putovao i posjećivao razne zemlje.

Objavio je sljedeća djela: “Nekrolog jednoj čaršiji” (1958), “Pisma iz Azije” (1974), “Hodoljublja” (1982) i “Putovanje bijelom lađom” (1982). Pisao je i razne putopise, kao što su “Pisma iz Afrike i Europe” i “Stogodišnje priče”, tiskane 1978. godine u Politici te dopunjene s drugim tekstovima. Objavio je i novinske tekstove, pod naslovom “Adakale”.

Zanimljivo je napomenuti da je Zuko bio jedini pisac kojemu je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor u knjizi, i to upravo za “Nekrologa jednoj čaršiji”.

Džumhurovi prvi crteži tiskani su 1947. godine u Narodnoj armiji. Od tada je objavio još desetak tisuća karikatura i ilustracija u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju i NIN-u.

Televizijski gledatelji posebno će pamtiti Džumhura po putopisnoj televizijskoj seriji “Hodoljublja”, koju je režirao sarajevski televizijski i filmski redatelj Mirza Idrizović. Zuko je u istoimenoj seriji obilazio svijet i opisivao mjesta koja je posjećivao. Dio serije snimljen je u Bosni i Hercegovini, a dio u inostranstvu. Zuko je stvarao iluziju kako je on domaćin na koje god mjesto došao, s tolikom je strašću i ljubavlju volio putovati i opisivati mjesta u kojima bi boravio.

Džumhur je preminuo u Herceg-novom 1989. godine. Sahranjen je u svome rodnom gradu Konjicu, po svojoj želji.

Retko se u jednom čoveku susretnu tako svestran umetnik i tako istančan hedonist kakav je bio Zuko Džumhur sa čijom je pojavom ovdašnja putopisna književnost dobila i dan-danas neprevaziđenog autora.

„Umrijet ću, a neću znati da l ‘je ljepši Istanbul il’ Lisabon”, govorio je konjički šeret, jedini kome je predgovor napisao veliki Andrić. Za taj nesvakidašnji „detalj” zaslužan je Herceg Novi, grad u kome je Zuko proveo dobar deo svog života i u kome je i umro.

O njegovoj zaljubljenosti u Herceg Novi, najbolje svedoči kafana „Hercegovina“ u kojoj stari Novljani još uvek pamte „Zukovu stolicu”.

Igrom slučaja u tom istom gradu, u Njegoševoj 65, na Toploj, deo života je proveo i naš jedini nobelovac. Koliko je Andrić bio poštovan, svima je znano. A koliko je bio poštovan Zuko Džumhur, potvrđuje ponuda Novljana da, nakon Andrićevog odlaska za Beograd, baš on živi u njegovoj kući. Ponuda koju je Zuko, bez razmišljanja, odbio rečima: „Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”

Umro je 27. novembra dan 1989. u Herceg Novom, a sahranjen je dva dana kasnije u rodnom Konjicu, na tadašnji Dan Republike, poslednji koji je obeležen u svim jugoslovenskim državama.

Zuko Džumhur – jedini koji je zavredio predgovor Ive Andrića

U izdanju sarajevskog izdavača Baybook nedavno su pojavila Izabrana dela jugoslovenskog
novinara i putopisca Zuka Džumhura sa predgovorom Ive Andrića, jedinim predgovorom
koji je ovaj nobelovac napisao.

Nekrolog jednoj čaršiji
Pisma iz Azije
Putovanje belom lađom
Hodoljublja
Pisma iz Afrike i Evrope
Stogodišnje priče

Malo je pisaca koji su preko svog ljudskog vijeka živjeli tisuću prethodnih godina, i koji su osim
vlastitoga imali bezbroj zavičaja – zapisao je pre nekoliko godina Miljenko Jergović. – S jedne
strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji
se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote
za koje čitatelj nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko izmislio
kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u
pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju.

[You must be registered and logged in to see this image.]


kultivisime, 28.10.2018.
........

" Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice
na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali
usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne
kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada
preselila u međunarodnu politiku. "

" Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju
ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti
način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši
svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i
od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više
održalo šarenilo svijeta. "