Pismo jedne konobarice iz Kanade: Radiš i plate te! Završiš fax i zaposle te!



Foto: Čitatelj Indexa
JEDNA nam je čitateljica poslala pismo prepuno svojih dojmova iz Kanade u koju se preselila u potrazi za poslom.
Koliko je vidljivo iz pisma, Kanada je "obećana zemlja" što se tiče zaposlenja, pristojnosti i kolegijalnosti, no djevojka potpisana samo s "d." tvrdi kako ju je ta "plastična" nacija iznenadila još nekim razlikama od Hrvatske i Hercegovine.
Konobarica se iznenadila kako u Kanadi, točnije u Torontu, pješak može prijeći cestu na kojem god mjestu želi, a vozači će mu s osmijehom na licu stati i propustiti ga, svi se grle i ljube, ali nitko ne plaća tuđe račune. Ono što je, kako sama tvrdi, toliko drugačije nego ovdje jest pitanje zaposlenja: "Radiš i plate te! Završiš faks i zaposle te! Trudiš se i, zamisli, promaknu te!".
Njeno pismo prenosimo u cijelosti:

"Draga Domovino,

Napustila sam te prije mjesec dana i moram priznati, nisam te se baš zaželjela...

Naravno, nedostaju mi tu u Kanadi moje sestre, moje frendice, ponekad i moj razmaženi brat, vjerojatno zato što je visok - to je tu skoro pa zaštićena vrsta... A kao svakoj pravoj balkanskoj ženi, osim visokih muškaraca, fali mi kava i cigara! Nije tu kao kod tebe, s cigarom skoro pa u bolnicu - pušiti je tu sramota, i skupo, i nemaš gdje, a naći kavu koja će te probuditi, to možeš jedino ako kupiš tursku u nekom specijalnom dućanu pa je skuhaš doma, iziđeš na trijem i kroz dim gledaš prolaznike koji se zgražaju nad tvojim očitim samoubojstvom. Ali zato s jedne kutije dnevno dođeš na trodnevno (kad dođe zima, vjerojatno će biti trotjedno).


Ima tu još puno čudnih stvari, kao na primjer - svi su ljubazni! Uđeš u dućan, pitaju te kako si, nemaju nešto što tražiš, ispričavaju se, dodaš im čašu, kažu ti hvala, skuhaš im večeru, kažu ti hvala i bravo, a ako počistiš za sobom, kažu ti i hvala i bravo i danima pričaju kako si najbolji cimer na svijetu! Znam da tvom krkanskom duhu to zvuči dosadno, ali vjeruj mi, brzo se navikneš. Osim toga, Majko introvertirane djece, tu se ljudi grle! I ljube! Kakav bok, dobar dan, kako si… To se govori čak i tetama u dućanu - ako ti je netko drag, zagrliš ga - i to za pravo, a ne kao neku žensku koja te gnjavi!

A pazi ovo - ne da se ne moraš bojati preko zebre, nego možeš prijeći cestu gdje god želiš i još ti sa smiješkom stanu (radila sam pokus da se uvjerim kako nije slučajno - dobila sam tri osmjeha, jedno namigivanje i jedno "ajde u pm!" - ne brini, imaš i tu kvalitetne zastupnike .
Radiš i plate te! Završiš faks i zaposle te! Trudiš se i, zamisli, promaknu te!

Ipak, Domovino moja, ovo je najnevjerojatnije i toliko drugačije nego kod tebe: Radiš i plate te! Završiš faks i zaposle te! Trudiš se i, zamisli, promaknu te!

A sad malo o meni! Ja sam svoju kanadsku karijeru započela kao konobarica - žensko sam pa ne mogu na gradilište...

Uglavnom, nije bilo teško zaposliti se. Čula sam za neko mjesto gdje prodaju rakije, rekoh volim rakije pa sam našla adresu, bila pristojna i počela sutra raditi... I ne, ne radim kod tvog sina Hrvata, nisu ti oni tu baš od povjerenja! Vjerovala ili ne, radim za Srbina. Pomogao mi je prije svih, no o tome ćemo drugi put, ne želim te skroz ubiti u pojam..

Znam da sam mogla kod kuće prodavati rakiju, no vjeruj mi, put se isplatio.
"Konobaricu ne gledaju kao polupismenu fufu"

Biti konobarica u Kanadi je drugačije u samom startu jer te gosti ne gledaju kao polupismenu fufu koju mogu pozvati na kavu kad im se sprdne. Ovdje većinom konobare mladi ljudi i to im je usputna stanica prije "pravog" posla. S druge strane, razgovor s gostom se ne svodi na to koliko sam ili nisam ljepote donijela, nego što sam donijela. No ipak, prodajem rakiju pa se zna naći netko od tvojih sinova koji uredno misle da u Torontu, etnički najraznolikijem gradu na svijetu, samo oni pričaju “po naški”. Nekad su simpatični pa se pravim da ne razumijem, ali kad sam čula “vidi je, k'o da je iz naše proizvodnje!”, bilo me strah što će dalje reći pa sam odgovorila “Hercegovina ’87!”. Bili su presretni, vjerojatno jer sam ih na vrijeme zaustavila.


A kad smo kod Hercegovine, moje drage bake Hercegovine - zbog nje sam par ljudi dovela u neugodnu situaciju. Traži neki par račun, a ja pravo frajeru pred nos! Slavi neka cura rođendan, eto ga njoj račun pred nos... Što ću, tako sam naučila - muško plaća, žena šuti, slavljenik plaća, gost se napije! A kad ono, tu svatko plaća svoje... Mislim, i mi to radimo (ne živim kod bake od ’97 pa sam se malo pripitomila), ali mi barem skupimo novce na hrpu i eto ga - a ova plastična nacija: "Provuci mi 10 dolara, ja sam pojeo to i to pa meni provuci koliko izračunaš, joj, ja ne znam koliko sam čaša vina popio, hm, samo da razmislim, nema veze što sam pijan…". Izluđivali su me na početku, no kad zbrojiš sve te slipove i tipove, bude ti manje teško…

Domovino lijepa, dosta za danas, ionako ti je teško u životu, posebno s tim visokim PDV-om... Čujemo se uskoro!

Nadam se da neću završiti kao onaj Mujo prije par godina, ali svoje prvo pismo ću završiti njegovim riječima - Kanada je divna zemlja!

d."

(Index.hr)