MAROKO – ZEMLJA MALOG PRINCA, ZAČINA, LJUBAZNIH LJUDI I NEPRESTANOG SUNCA
Dolazim u Marakeš, Maroko na aerodom Hamam. S obzirom da je tada u Banjaluci bilo nekih -10 stepeni, na sebi imam debelu jaknu, ispod tri majice, dvoje pari debelih čarapa, šal i kapu. Međutim, prva stvar koju primjećujem je toplo afričko sunce i miris egzotike, miris Maroka.
Šetajući do pasoške kontrole ugledam jednog malog dječaka koji se u papučama, onako kao za plažu obučen, igra sa svojim drugovima na obližnjem igralištu. Pogleda me onako znatiželjno, vjerovatno se pitajući šta će mi ta silna garderoba. Nakon pasoške kontrole, krećem polako ka gradu, ulazim u autobus, a unutra je jedan jako prijatan i nasmijan čikica, koji me na savršenom engleskom pita “Where are you from my friend?” – Iz Bosne, kažem mu -. A on sav oduševljen me pogleda I povišenim tonom kaže “Oooo Bosna Herceg, welcome to Marakech my friend”. Da to je Maroko.
Dobro došli u zemlju malog princa, začina, berbera, kamila, ljubaznih ljudi, neprestanog sunca i jedinu zemlju na svijetu koja vam omogućava da u istom vidnom polju imate palme koje se njišu na pustinjskom pijesku i snježne vrhove planine Atlas. Dobro došli u crveni Marakeš.
Dolazim na glavnu autobusku stanicu gdje trebam da sačekam auto koji će nas odvesti do hotela. Inače, razlog mog boravka u Maroku bila je XI konferencija o marketingu na kojoj sam trebao da držim predavanje, na kojoj je bilo oko 150 ljudi iz oko 30 zemalja iz čitavog svijeta.
E sad, gledajući neka tri momka kako pristižu, nisam ni sanjao da će mi se za samo nekoliko minuta desiti jedna veoma simpatična situacija, koja savršeno opisuje različitost između naroda i religija u svijetu. Sjeli smo u auto, lagano se upoznali i zaputili prema hotelu u kojem ćemo biti smješteni narednih nekoliko dana. U taksiju smo bili Younes iz Tunisa, Carlos iz Ekvadora, Fuaz iz Bahreina, simpatični taksista Marokanac i ja.
Pet zemalja i četiri različita kontinenta u jednom malom istrošenom taksiju; Evropa, Južna Amerika, Afrika i Azija. Vozeći se tako, u jednom trenutku naš vozač je krenuo da pretiče jedan auto, što se na kraju i nije ispostavilo kao baš pametna ideja. U moru auta i motora koji neprestano zuje ulicama Marakeša zaletili smo se i udarili u vozilo ispred nas.
Tršš!
Začuo se udar.
Ono što se desilo nakon toga ostaće mi u sjećanju čitav život. S obzirom na činjenicu da smo iz totalno različitih krajeva svijeta, reakcija svakoga od nas na identičnu situaciju bila je veoma zanimljiva. Carlos iz Ekvadora, s obzirom da dolazi iz veoma religiozne zemlje u strahu je skupio ruke i odmah počeo da se moli. Čuo sam samo da spominje Boga. Fuaz je bio totalno zaprepašten cijelom situacijom i samo je počeo da viče „terorists, terorists“. Sa druge strane, Younes koji živi u Tunisu bio je mrtav hladan jer je očito ovo doživio još nekada i uopšte se nije zabrinuo. A ja? Bio sam zbunjen, nisam znao kako da reagujem. Upravo sam imao prvi sudar u životu i to u Maroku. Nisam siguran kako sam reagovao iskreno.
Vozamo se tako Marakešom.