Postoje li stvarno mali zeleni koji posjećuju Zemlju i vrše eksperimente na ljudima? To je jedno od pitanja na koje svako ima svoj odgovor, a neke osobe čak tvrde da su bile i žrtve vanzemaljskih otmica. Ljudi u crnom, bliski susreti treće vrste pa čak i policajac koji tvrdi da je fotografisao biće koje nije s naše planete samo su neki primeri tema neverovatnih priča o vanzemaljskim otmicama

Betty i Barney Hill - prvi slučaj vanzemaljske otmice koji je izazvao medijsku pažnju u SAD-u



U rujnu 1961. Betty i Barney Hill iz New Hampshirea na sjeveru SAD-a vraćali su se kući iz Kanade kad su spazili snažno svjetlo u obliku cigare. Činilo im se kako se letjelica kreće u njihovom smjeru.

Hillovi su zaustavili svoje vozili i pratili kretanje NLO-a kroz dalekozor te su tvrdili da su čak mogli vidjeti prilike na prozorima bizarne letjelice. Kako im se činilo da prilike koje vide ne izgledaju ljudski, preplašili su se i nastavili svoju vožnju kući.

Dva sata kasnije probudili su se 55 kilometara od mjesta na kojem su zadnji put bili pri svijesti, a satovi su im stali prije nego su se onesvijestili. Bettyina haljina je bila poderana, a Barneyjeve cipele izlizane.

Bizarno i neugodno iskustvo stvaralo je tjeskobu u Hillovima nekoliko godina dok se konačno nisu odlučili potražiti pomoć psihoterapeuta. Tijekom odvojenih hipnoza vratilo im se sjećanje na otmicu u kojoj su ih niski sivi vanzemaljci transportirali na svoju letjelicu te vršili razna ispitivanja na njima.

Danas na autocesti gdje se Hillovima navodno dogodilo njihovo bizarno iskustvo stoji znak, a priprema se i snimanje filma o njihovoj priči.


Betty Andreasson bila je oteta i prebačena na vanzemaljsku letjelicu

Kućanica Betty Andreasson 25. je siječnja 1967. ostala je bez struje. Ona i njezina obitelj bili su iznenađeni kad su primijetili čudno crveno svijetlo koje dolazi kroz kuhinjski prozor.

Pet niskih vanzemaljaca skakutalo je prema kući Andreassonovih. Nakon što su bića prošla kroz zatvorena vrata kao da ih nema, cijela obitelj Andreasson izgubila je svijest.

Betty Andreasson tvrdi da vanzemaljci nisu imali uobičajena ljudska obilježja te da je jedan od njih očito bio njihov vođa. S obitelji su komunicirali isključivo telepatijom, a Betty je cijelo vrijeme ispunjavao osjećaj mira bez obzira na vrlo detaljne medicinske preglede koje su vanzemaljci vršili na njoj i njezinoj obitelji.

Nakon otprilike četiri sata pregleda Betty i njezina obitelj vraćeni su natrag kući bez sjećanja na većinu događaja te noći. Tek osam godina poslije Betty je zbog svog iskustva prošla 12 mjeseci psihijatrijskih pretraga te se podvrgla nizu medicinskih testova. Među testovima koje je Betty prošla bio je i detektor laži.

Stručnjaci koji su se pozabavili njenim slučajem na kraju su zaključili da je Betty mentalno zdrava te da vjeruje da joj se otmica stvarno dogodila. Njezin slučaj i danas je jedan od najpoznatijih među iskustvima vanzemaljskih otmica.

Otmica kod rijeke Allagash u Maineu




Slučaj Allagash

Među poznatijim slučajevima vanzemaljskih otmica svakako je ona braće Weiner i njihovih prijatelja Chucka Raka i Charlieja Foltza koja se dogodila 1976, tijekom izleta na rijeci Allagash u Maineu. Blizanci Jack i Jim Weiner s dvojicom prijatelja bili su na noćnom pecanju na jezeru Eagle.

Nakon što su zapalili veliku vatru na obali, ukrcali su se u kanue, no ubrzo su ugledali jarki svjetleći objekt iznad sebe koji je počeo mijenjati boje. Netko u grupi je baterijskom lampom signalizirao u smjetu NLO-a koji je zatim krenuo prema njima.

Ribiče je ovaj neočekivani pokret u njihovom smjeru preplašio, pa su počeli veslati natrag prema obali, no NLO ih je uhvatio zrakom svijetla i sve onesvijestio. Sljedeće čega se sjećaju je da su ponovo sjedili na obali, a vatra koju su zapalili prije pecanja već je potpuno izgorjela.

Prijatelji su uskoro počeli imati noćne more u vezi te noći, a i neka sjećanja su im se vratila. Među stvarima kojih su se uspjeli sjetiti bili su neki eksperimenti koje su vanzemaljci vršili na njima u svojoj letjelici.

Društvo ribiča u potpunosti se svega sjetilo tek poslije odvojenih hipnoza pod kojima su svi ispričali opise istih događaja – neugodne medicinske testove koje su vanzemaljci vršili na njima uključujući i testiranje njihovog sjemena i ostalih tjelesnih tekućina. Kako su sva četvorica muškaraca također bili i umjetnici uspjeli su i vrlo vjerno nacrtati svoja iskustva.

Rezultati poligrafa tvrde kako braća Weiner, Chuck Rak i Charlie Foltz vjeruju da im se dogodilo ono čega su se sjetili pod hipnozom.

Obitelj koju su posjetili ljudi u crnom nakon što su vidjeli ljubičasti NLO



U planinskom području Walesa u Velikoj Britaniji jedna obitelj tijekom vožnje kući navodno je na nebu ugledala veliki ljubičasti objekt. Nakon što je neko vrijeme samo lebdio, u njihovoj blizini spustio se i pričvrstio za njihov auto.

Nakon što su se svi pošteno prepali obitelj se već u sljedećem trenutku ponovo normalno vozila kući kao da se ništa nije dogodilo. Ljubičastog NLO-a nije bilo nigdje, no obitelj je primijetila da su izgubili popriličnu količinu vremena.

Nešto kasnije, kad je jedan od članova obitelji bio kod zubara jer ga je mučio karijes, zubar mu je izvadio čudni crni predmet iz jednog od kutnjaka. Nakon što su se požalili lokalnim vlastima, posjetili su ih ljudi u uniformama Britanskih zračnih snaga koji su im rekli da ne smiju pričati o svom iskustvu.

Nesretna obitelj tek je kasnije saznala da je NLO nekoliko puta viđen u tom kraju u tjednu kad su se vraćali kući, a navodno postoji još jedan očevidac ljubičastog objekta na toj istoj cesti u to isto vrijeme.

NLO i vanzemaljci

"Ako niste zainteresovani ili vas ne brinu stvari u vezi sa NLO, onda ste jednostavno neinformisani."

James MacDonald, bivši šef Katedre za atmosfersku fiziku Univerziteta Arizona



“Ne čudim se ja njima što su nam ga zavukli, nego nama što smo im se naguzili."

Mujo iz Bosne




Prema podacima starim nekoliko godina, samo u SAD-u postoji više od 750 hiljada registrovanih svjedoka koji su vidjeli NLO-e ili vanzemaljce. Dok su u istoj državi često potrebna samo dva svjedoka da bi se nekoga poslalo na električnu stolicu, ovih 750 hiljada još uvijek nije dovoljno da se postojanje vanzemaljskih bića i zvanično prizna!? Ukoliko uzmemo u obzir i one svjedoke iz drugih zemalja, onda se tu već radi o milionima. Da li se u svim tim slučajevima stvarno radilo samo o namjernim prevarama, halucinacijama ili nekim prirodnim fenomenima?

Naravno, skoro svaki malo poznatiji slučaj viđenja NLO-a ili vanzemaljaca, obično je praćen i sa nekim naučnim objašnjenjima, koja su često interesantnija od samog fenomena kojeg “objašnjavaju”.



Tako danas na našoj planeti postoji veliki broj ljudi koji ne vjeruju da vanzemaljci postoje, imamo određen broj i onih koji dozvoljavaju vanzemaljcima da postoje ali tamo negdje daleko i izvan domašaja (uzimajući u obzir zakone naše fizike a ignorišući mogućnost da ona ne mora da važi za sve, pogotovo kad su druge oblasti postojanja u pitanju). Imamo i one koji su uvjereni da oni postoje a među njima i veliki broj njih koji vjeruju kako se tu u stvari radi o našoj "kosmičkoj braći" koja nam potajno pomažu u našoj evoluciji. Naravno, postoji i jedna manja grupa onih koji smatraju da vanzemaljci ne samo da postoje, nego nas vijekovima kontrolišu i manipulišu na raznovrsne načine. Ako bi to bilo tako, kakav bi im bio motiv za tako nešto?

Postoji mnogo i onih koji su se posvetili jednom ozbiljnijem proučavanju ove problematike, međutim, i oni dolaze do prilično različitih zaključaka. Među onim istraživačima koji ne sumnjaju u postojanje vanzemaljaca, takođe imamo dvije grupe. U prvu spadaju oni koji na osnovu svog istraživanja smatraju da nam vanzemaljci potajno pružaju ‘bratsku pomoć’ u našem evolutivnom i duhovnom razvoju, dok u drugu spadaju oni koji smatraju da nas oni koriste slično kao što mi koristimo ovce a pomažu nam u našem duhovnom razvoju isto koliko i mi pomažemo ovcama u njihovom. Nadalje, slično kao i ovce, mi nismo svjesni činjenice da nas neko manipuliše a pogotovo same svrhe te manipulacije.



Istraživači "pozitivci"

Čini se da su istraživači koji promovišu “bratsku pomoć” daleko popularniji od onih drugih!?

Dr John Hunter Gray, profesor sa Univerziteta Dakota, dobitnik mnogih priznanja i nagrade Martin Luter King za svoje društvene aktivnosti, poručuje nam da su vanzemaljci - “dobroćudna stvorenja koja pomažu ljudima na njihovom ličnom i društvenom nivou”. On sam priznaje da je to saznao kad su njega i njegovog sina vanzemaljci oteli 1988. godine. Dr Gray čak tvrdi da smo mi veoma sretni što su ovi vanzemaljci uopšte odlučili da nam pomognu!?

Profesor sa Univerziteta Wyoming, Leo Sprinkle, na osnovu svog dugogodišnjeg istraživanja fenomena otmica od strane vanzemaljaca, zaključio je da oni žele da ostvare dva cilja: 1. Da obnove planetu Zemlju; 2. Da pomognu čovječanstvu u drugoj fazi njegove evolucije. Ovo drugo se navodno ostvaruje metamorfozom ljudske svijesti koja se odvija uz pomoć lekcija kojima nas vanzemaljci podučavaju o ‘kosmičkim stvarima’. Ovakav pristup ovoj problematici učinio ga je veoma popularnim u new-age krugovima, što nije nimalo čudno, jer je new-age pokret upravo i osnovan na principu pozitivnog gledanja na realnost, u smislu – ‘šta je babi milo, to joj se i snilo’. Uostalom, Sprinkle je i sam priznao da ne samo da je bio otiman od strane vanzemaljaca, nego da je u jednoj stalnoj vezi s njima?!).

Richard Boylan, psiholog iz Sacramenta, California, takođe tumači svoja iskustva sa vanzemaljcima veoma korisnim a njih opisuje kao dobroćudne entitete. On za njih kaže da su veoma zabrinuti za stanje naše prirodne okoline i našim mjestom u kosmičkom društvu. Tako nam oni navodno poručuju da ne vršimo nasilje jedni nad drugima; zabrinuti su za naš odnos prema djeci; zabrinuti su u vezi našeg korištenja nuklearnih elektrana i nuklearnog oružja, za uništavanje naše prirodne okoline itd. Boylan nam takođe kaže da će nam se oni otvoreno predstaviti kad mi budemo spremni za to. Sada se, navodno, odvija proces “mentalne obrade” ljudi za taj trenutak. I naravno, kad se odreknemo nuklearnog oružja i kad se popravimo, onda ćemo sigurno biti primljeni u "Intergalaktičke Ujedinjene Nacije". Dakle, blago nama!

Joseph Nyman, naučnik iz Massachusettsa, koji se od 80.-tih godina bavi hipnotičkim regresijama žrtava vanzemaljskih otmica, tvrdi da su vanzemaljci i oni koje oni otimaju - jedni te isti, tj. njihove žrtve su oni od nas koji su u prošlim životima bili vanzemaljci, odnosno, da sve osobe koje oni otimaju imaju istovremeno karakteristike i ljudi i vanzemaljaca!?

John Mack, sa Harvard Univerziteta, nakon dugogodišnjeg istraživanja otmica ljudi od strane vanzemaljaca zaključuje da nam ove otmice donose priliku za duhovnu transformaciju i podizanje svijesti.

Većina ovih naučnika optužuju sve one koji misle drugačije u smislu da ovi pokušavaju da siju strah i naprave paniku, te tako otežavaju cijeli proces našeg “prosvjetljenja”. Istovremeno, ‘pozitivista’ Richard Boylan kaže da neki od naučnika rade zajedno sa “tajnom vladom” i CIA na tome da se ljudima ne otkrije prava pozadina interakcije vanzemaljaca s nama?! (Zašto tolika tajnovitost, kad bi trebali biti počašćeni njihovim prisustvom?!)

S druge strane, neki prominentni istraživači kao što su Whitley Strieber, Linda Moulton Howe itd. koji su prije upozoravali na opasnost od ovih entiteta - prekonoći su postali njihovi pobornici!?

S obzirom da smo preko medija do sada većinom imali priliku da se upoznajemo sa onim aspektima ove problematike koji su bili predstavljani od strane tzv. “istraživača-pozitivaca”, ovom prilikom ćemo posvetiti malo više pažnje i onim informacijama koje dolaze sa “negativne” strane, dakle, iz suprotnog tabora.



Istraživači "negativci"

Pripadnici drugog tabora tvrde da ovi ‘istraživači-pozitivci’ ignorišu činjenice da se ljudi otimaju na silu od strane vanzemaljaca, da se na njima vrše veoma bolni eksperimenti, da se krši njihova slobodna volja, da ih manipulišu uz pomoć implanata, programiranja i kontrole uma; da se oni seksualno zlostavljaju, da se žene impregniraju protiv njihove volje, da se ljudi i životinje ‘studiozno’ mutiliraju, da se mentalno i genetički manipulišu, kao i to da se mnogi od otetih ne vraćaju nazad. Uz to dodaju da vanzemaljcima nije nikakav problem da mentalno kontrolišu i većinu onih koji njih istražuju, navodeći ih na stavove i zaključke koji njima odgovaraju. Nadalje, oni navode da vanzemaljci imaju svoje vlastite ciljeve a to su 1. obezbjeđenje ishrane, pa stim u vezi i očuvanje perspektive njihove rase u smislu njene sposobnosti za život, 2. povečanje njihovog broja, 3. povečanje njihove moći, 4. ekspanzija njihove rase kroz cijeli 4-ti denzitet (oblast postojanja koja se navodno nalazi iznad naše?!). Ovo bi se striktno odnosilo na grupu vanzemaljaca koji kontrolišu naš sektor vremena-prostora jer navodno postoje i dobroćudni vanzemaljci, međutim, njima je pristup ovamo strogo ograničen.

Drevni Zapisi

Postoje i neki drevni zapisi o interakciji vanzemaljca s nama kroz istoriju, tokom nekih 15 hiljada godina. U samerskim spisima se čak navodi podatak da su vanzemaljci (nazvani ‘annunaki’) stvorili ljudsku rasu (homo sapiens sapiens) miješajući svoje gene sa genima nešto zaostalijih čovjekolikih stvorenja (homo sapiens) prije nekih 30 hiljada godina dok su istovremeno odstranili sa planete neke zaostalije vrste kao što su bili neandertalci (homo sapiens neanderthalensis). Današnja antropologija nije u stanju da objasni ovu naglu zamjenu neandertalaca savremenim čovjekom. Zecharia Sitchin je čak napisao i jednu seriju knjiga na tu temu gdje navodi dosta podataka koji ukazuju na mogućnost da su se u neki periodima naše istorije, nad ljudskim bićima odvijali eksperimenti bio-inženjeringa. Međutim, M. Cremo i R. Thompson u njihovoj knjizi Forbidden Archeology, na temelju arheoloških nalaza tvrde da su ljudi već prisutni na ovoj planeti stotinama hiljada ako ne i milionima godina!? Da konfuzija bude veća, treći opet iznose hipotezu da je čovjek nekada davno bio daleko napredniji ali da su ga vanzemaljski entiteti “skratili” sa 12 lanaca DNK na samo 2, što je analogno nekoj vrsti lobotomije. Navodno, upravo to je razlog zašto je u našoj DNK ostalo dosta pokidanih niti (‘junk-DNA’) i zašto naš mozak radi sa samo nekih 5% kapaciteta!? Nadalje, oni dodaju da je na taj način čovjek izgubio svoju vezu sa duhovnim aspektom kreacije, te je ostao vezan samo za njen materijalni dio a kao takav, on je postao laka žrtva za manipulaciju od strane naših ‘svevišnjih bogova’.

Na osnovu mnogih referenci iz starih zapisa postoje neke indikacije da se u pojedinim istorijski periodima vanzemljska bića nisu krila od od nas, mada su nam se tada predstavljali kao naši bogovi, dok se nisu povukli izvan polja naše percepcije. Otprilike, u istom vremenskom periodu su nam uveli monoteizam uz pomoć egipatskog faraona Ekantona (Akhenaten-a), dok su neke varijacije na tu temu postepeno dodavane kasnije.

Nadalje, neki naučnici kao npr. Jacques Vallee, nalaze mnoge sličnosti između današnje interakcije ljudi i vanzemaljaca s interakcijom ljudi sa vilama i vilenjacima, patuljcima, gnomima, vampirima i drugim bićima iz narodnog folklora (knjiga: Passport to Magonia). Tako, on u svojoj knjizi Dimensions, dolazi do sljedećeg zaključka: "Mi ovdje imamo posla sa kontrolnim sistemom...NLO-i su sistem koji djeluje na ljude i koristi se ljudima. O kakvom god ‘sistemu’ se ovdje radi, on manipuliše život na zemlji na fizički, psihički i duhovni način".

Charles Fort je jedan od onih koji su još davno uradili domaći zadatak, kad je tema vanzemaljaca u pitanju. Tako, još prije nekih stotinjak godina, nakon što je skupio oko 40 hiljada novinskih članaka na temu paranormalnih fenomena, u knjizi The Book of the Damned, on kaže:

„Ja mislim da smo mi imovina. Hoću da kažem, - mi pripadamo NEČEMU; nekada davno, naša planeta je bila ničija zemlja, drugi svjetovi su je istraživali, kolonizirali i međusobno se borili za prevlast nad njom i ona sada pripada NEČEMU; to NEŠTO posjeduje ovu Zemlju – dok svima drugima zabranjuje pristup. (...) Ja ne znam kako da predstavim u ovoj knjizi sve moguće načine na koje mi možemo biti iskorištavani od strane nekog drugog oblika egzistencije...(...) Svinje, guske, goveda... Prvo treba spoznati to da njih neko posjeduje. Onda treba potražiti razlog zašto. Ja mislim da smo mi, nakon svega, korisni nekome – da je među našim vlasnicima došlo do neke promjene – ili da sada to NEŠTO ima zakonsko pravo na nas, bilo da je ono to ostvarilo silom ili nas je otkupilo od naših prijašnjih vlasnika koji su možda bili malo primitivniji u odnosu na ove nove – a sve je to bilo poznato možda već vijekovima nekim pojedincima na ovoj planeti, nekim društvima, pripadnicima nekih kultova čiji članovi imaju ulogu OVNOVA PREDVODNIKA, vodeći nas na osnovu uputstava koje dobijaju od NEKUD DRUGO – u skladu s našom misterioznom upotrebljivošću."

Dakle, Charles Fort ovdje implicira da te sile imaju i svoje “pomoćnike” među nama, koji su obično organizovani u kojekva “društva” ili “kultove”!? Interesantno je to da na ovoj našoj planeti od davnina postoji cijela jedna paleta kojekvih javnih, tajnih i polutajnih društava ili kultova?!

Karlos Kastaneda, američki antropolog, u svojoj knizi Aktivna Strana Beskraja ide još dalje: “Imamo grabljivca koji je došao iz dubine kosmosa i preuzeo vlast nad našim životima. Ljudska bića su njegovi zarobljenici. (…) Oni su preuzeli vlast zato što se nama hrane i oni nas nemilosrdno pritiskaju zato što im služimo kao sredstvo za održavanje života. (…) Baš kao što mi gajimo kokoške u kokošinjcima, grabljivci gaje nas u ljudskim krletkama. Tako im je hrana uvek na raspolaganju.”

William Bramley je prišao ovoj problematici druge strane. On je krenuo od proučavanja pozadine međuljudskih sukoba kroz istoriju. Tako u svojoj knjizi The Gods of Eden, on navodi sljedeće:

“Kad sam prvi put počeo istraživati porijeklo i uzroke međuljudskih sukoba, sigurno posljednja stvar koja mi je mogla pasti na pamet bili su neidentifikovani leteći objekti, bolje poznati kao NLO."

Kasnije on kaže kako je evidentno to da je u mnogim sukobima između dvije grupe ljudi, jedna treća strana uvijek igrala značajnu ulogu (Makijaveli), pa dodaje:

“Zaintrigiran tim konceptom, odlučio sam se da sprovedem jednu studiju kako bih odredio koliko je taj faktor treće strane bio bitan u ljudskoj istoriji. Želio sam da otkrijem da li postoji išta zajedničko između tih uticaja treće strane, kroz našu istoriju. Nadao sam se da će ta moja studija ponuditi neke dodatne uvide u vezi toga kako i od čije strane je naša istorija krojena. Ono što je proizašlo iz ovog mog skromnog cilja bila je jedna od najnevjerovatnijih odiseja koje sam ikada poduzeo. Moja istraga krivudala je kroz jedan kompleksan labirint satkan od značajnih činjenica, zapanjujućih teorija i svega između toga. Što sam dublje kopao, jedna zajednička nit počela je sve više i više da se pojavljuje. Na moju žalost, ta nit je bila toliko bizarna da sam dva puta morao da prekidam ovo svoje istraživanje, jer mi se sve to zgadilo. Kada sam razmišljao o toj neprilici u koju sam zapao, shvatio sam nešto veoma važno: racionalni umovi imaju tendenciju da teže ka racionalnim uzrocima kako bi objasnili ljudske probleme.

Što sam dublje kopao, dolazio sam sve više i više na ideju da bi uzroci nekih problema čovječanstva mogli da potiču iz nekih najbizarnijih realiteta, koji bi se ikako mogli zamisliti.
Iz razloga što ti realiteti nisu zvanično priznati a pogotovo razumljivi, njima se niko ni ne bavi. Kako rezultat toga, problemi koji potiču iz tih realiteta se veoma rijetko rješavaju, te tako se čini da svijet srlja iz jedne katastrofe u drugu. Moram priznati da prije nego što sam počeo sa svojim istraživanjem već imao neke predrasude o tome šta ću najvjerovatnije otkriti: profit, kao glavni razlog za onu zajedničku nit koja povezuje te razne uticaje treće strane kroz istoriju nasilja između ljudskih bića. Umjesto toga, ono na šta sam naišao, bili su NLO-i. Ne postoji ništa što sam manje želio”.

U jednoj publikaciji pod naslovom The Cosmic Sheepdog, Bob Girad nastavlja: “Jedan od najrazumljivih primjera bi bila naša kontrola cjelokupnog životnog ciklusa goveda, od farme do trpeze. Na neki način, mi se trudimo da držimo goveda onako kako im priliči; možemo pokušavati da popravimo njihovu rasu, odnosno, prinose, međutim, mi ne pokušavamo da pomognemo govedima u njihovoj evoluciji prema gore. Mi ih nikada ne podučavamo više nego što je to potrebno da bi ona zadovoljila naše potrebe. Mi im obezbjeđujemo hranu ili pružamo mjesto gdje ona mogu da pasu. Mi se brinemo o njihovom zdravlju i štitimo ih od loših vremenskih prilika. Ukratko, pružamo im više luksuza nego što bi ona sama sebi bila u stanju da obezbijede kad bi se nalazila na slobodi.

Možda možemo čak reći da su tokom vijekova goveda postala hipnotisana u jednom određenom stepenu. Njima je jasno da kako se stvari odvijaju, nije im ni toliko loše. Doduše, navikli su se na to da tolerišu ona nerazumljiva dvonožna bića koja stalno prave buku i koriste se nekim čudnim tehnološkim spravama – jer ta bića im pružaju ne samo udoban život, nego i ukusne obroke. Tako, sve dok se na kraju ne nađu u klaonici, goveda ne sumnjaju da se možda tu radi o nekoj izdaji ili prevari.

Ukoliko ovo svedemo na jedan makrokosmički nivo, onda je prilično moguće – ili možda neminovno, to da je – cijeli čovjekov životni ciklus podređen potrebama jedne druge ‘makro-vrste’ koja je za njega nevidljiva. Naravno, mi tu možemo zadovoljavati i neke svoje potrebe emocionalne ili druge prirode, isto kao što to mogu i naši kućni mezimci. Mi možemo da predstavljamo i jednu laboratorijsku koloniju planetarnih razmjera u kojoj se proučava naše ponašanje kao i naše reakcije na razne stimulanse. Na nama se možda sprovode i neki biološki i medicinski eksperimenti, slično kao što mi za iste svrhe odgajamo pacove da bi na njima isprobavali dejstvo lijekova i nekih drugih kemijskih supstanci, kako bi izbjegli da dovedemo same sebe u opasnost. U svakom slučaju, oni nas drže na ‘ljudski način’.



Da li su njihove namjere “dobre” ili “zle” (u onom smislu na kojeg mi poimamo te pojmove), to za sada za nas nema nikakvog smisla, isto kao što nema smisla dovoditi u pitanje naš odnos i motive, kad se o kontroli i manipulaciji raznih životinjskih ili biljnih vrsta radi. Oni su nama potrebni u ovim sadašnjim uslovima. Vjerovatno je to tako i kad se radi o ovoj vrsti koja kontroliše čovječanstvo.

Životinje imaju bar tu ‘prednost’ što su u stanju da primjete prisustvo ljudi među njima, međutim, mi ljudska bića, nemamo tu mogućnost kad se radi o percpeciji bića sa viših oktava. Jedina naznaka o postojanju viših životnih oblika dolazi preko onoga što mi nazivamo ‘fenomenima’. Ukoliko, se desi neki događaj u kojem su uključena ne-ljudska bića i ukoliko prilikom tog incidenta dođe do narušavanja naših zakona fizike, onda vjerovatno imamo posla sa nekim oblikom života koji potiče sa jedne oktave koja je viša od ove naše.

Kao što mi, ljudska bića, imamo sposobnost da kontrolišemo i dominiramo nad nižim životnim formama dok te niže vrste nisu dovoljno svjesne ili sposobne da nam pružaju neki značajniji otpor, tako su i životni oblici sa viših oktava u stanju da kontrolišu nas. Pri svemu tome mi nismo svjesni toga kakva je njihova suština a uz to smo i nesposobni da im pružimo jedan efikasan otpor.”

Dakle, W. Bramley je doveo vanzemaljce u vezu i sa “našim” ratovima?! Charles Fort ih je doveo u vezu i sa tajnim društvima. Postoji mnogo indikacija da neka tajna društva od davnina praktikuju rituale prinošenja ljudskih žrtava svojim ‘bogovima-mentorima’ a isto tako da stoje i iza pokretanja većih međuljudskih sukoba, revolucija i ratova. S obzirom da u ratovima gine mnogo ljudi, da li se i oni možda mogu smatrati jednim oblikom žrtvovanja ljudskih bića?

U jednom intervjuu za američku radio emisiju “Sightings”, Credo Mutwa, šaman južnoafričkog plemena Zulu, izjavio je sljedeće: “Zašto preko 500 afričkih plemena, koje sam posjetio u zadnjih 40 do 50 godina, govore o jednim te istim stvorenjima? I svi oni tvrde da se ova stvorenja hrane ljudskim bićima i da su oni nekada davno objavili rat samom Bogu, zato što su htjeli da sami kontrolišu cijeli ovaj univerzum. (…) Oni se hrane ljudskom krvlju i energijom koja se emituje kad ljudi na površini zemlje ratuju i međusobno se ubijaju u većem broju. Ja sam sreo dosta ljudi koji su pobjegli iz Ruande za vrijeme sukoba između plemena Hutu i Watusi. Oni su bili su užasnuti onim što su vidjeli. Dok su se ljudi iz ova dva plemena međusobno klali, ‘imanujela’ mostrumi su se istovremeno time hranili, tako što inhaliraju, odnosno, absorbuju tu energiju koju ljudi emituju u stanju užasnog bola, straha ili kad su na samrti.”

Čini se da bi ipak mogli postaviti pitanje mogućnosti da naša (emocionalna?) energija može biti hrana nekim ‘vanzemaljskim entitetima’ ili onima koje smo davno nazivali “svevišnjim bogovima”?! Ukoliko bi to stvarno bilo tako, onda bi se i sama svrha žrtvenih rituala mogla razumjeti a na ovoj našoj planeti život bio organizovan na takvom principu da ono što podrazumijevamo pod normalnim ljudskim bićem bude pretvoreno u neku vrstu “baterije”, koja će snabdijevati energijom naše nevidljive susjede/nadzornike s gornjeg sprata!? U jednom takvom slučaju, normalan čovjek bi trebao da živi u duhovnom sljepilu orjentisan ka materijalnom aspektu kreacije i jednoj stalnoj ili bar povremenoj neizvesnosti, često zabrinut za svoju egzistenciju. Naravno, pored svih njegovih ličnih drama, njega bi se povremeno i uvlačilo u sukobe s drugim ljudskim bićima!? Da li u ovoj našoj realnosti postoje neke indikacije na osnovu kojih bi mogli zaključiti da se tako nešto dešava?!

Fenomen vanzemaljaca je obavijen velom tajne. Neki istraživači, kao pokojni W. Cooper, čak tvrde da su neki elementi iz američke vlade sklopili ugovor sa vanzemaljcima. Oni bi im navodno obezbjeđivali tehnologiju, dok bi im američka vlada dopuštala da otimaju ljude i eksperimentišu na njima a ujedno i zataškavala posljedice te interakcije. Bolje rečeno, čini se da su i mnoge druge vlade sklopile slične sporazume sa različitim vanzemaljskim vrstama?!

VANZEMALJSKE OTMICE

Ovdje se radi o jednom od direktnijih oblika interakcije vanzemaljaca s ljudima i na tu temu je već napisan priličan broj knjiga u pokušaju da se rasvijetli pozadina ovog fenomena. Postoji dosta faktora koji ukazuju na to da se ljudsko biće manipuliše iz jedne druge oblasti postojanja ne samo uz pomoć manipulacije prostora/vremena nego i njegovog uma. Većina otetih se svjesno ne sjeća detalja otmice osim što u nekim slučajevima nalaze čudne ožiljke na tijelu, imaju noćne more ili ‘fleševe’ sa slikama pojedinih detalja za vrijeme dok su bili oteti ili su jednostavno “izgubili” nekoliko sati vremena ne znajući gdje su ga proveli. Kod nekih žena fetusi nestaju nakon ustanovljene trudnoće (što doktori obično objašnjavaju “apsorpcijom nakon njegovog ugibanja”), dok se nekima u vanzemaljskim bazama ili letjelicama pokazuju i njihova djeca. Međutim, čini se da ovi u većini slučajeva odstranjuju fetuse prije nego što žena sa sigurnošću ustanovi trudnoću?!

Prilikom regresivne terapije primjećeno je da je kod većine otetih instalirana i tzv. “paravan memorija”, za slučaj da budu podvrgnuti regresivnoj terapiji. Obično se radi o jednoj lažnoj predstavi događanja za vrijeme otmice koja je mnogo više idilična u poređenju sa stvarnim događanjima. Ukoliko se uspije probiti ta “paravan memorija”, onda se pojavljuju bizarni detalji gdje se nad ljudima vrše raznovrsni eksperimenti, neki se seksualno zlostavljaju, nekima se crpi životna energija, izvode se razni hirurški zahvati na tijelu, ugrađuju implanti a nekima se instaliraju i određeni mentalni ili “duhovni” programi, obično new-age tipa. Trećima se napuhuje ego u smislu da su oni posebni i da su u nekoj vrsti “misije” na ovoj planeti, te da kao takvi igraju veoma važnu ulogu u evoluciji ljudske vrste i univerzuma. Neki se izlažu i nekoj vrsti virtualnih scenarija (holograma?) od kojih neki imaju i religijsku konotaciju kao npr. pojava Isusa, Marije ili nekog anđela s kojim mogu i popričati u četiri oka, itd.

Od fizičkih (tjelesnih) vanzemaljskih bića, oteti navodno najčešće vidjaju tzv. ‘reptile’ (dvonožna bića koja liče na guštere ili aligatore), mantide (insektoidni vanzemaljci) i različite vrste već dobro poznatih ‘grejsa’ od kojih su većina, navodno, ‘kibernetičke sonde’ humanoidnog izgleda, posebno dizajnirane od strane onih prvih za svrhu interakcije s nama. Oni lakše prolaze kroz ‘barijere’ između oblasti postojanja, te tako i kroz zidove i zatvorene prozore naših domova. U nekim slučajevima primjećeni su i tzv. ‘nordici’ koji su navodno najviše slični nama ali i druga različita stvorenja ili hibridne vrste. Ono što unosi najviše zabune je i prisustvo ljudi u pojedinim slučajevima, većinom u vojnim uniformama što neki istraživači uzimaju kao potvrdu saradnje nekih vlada, odnosno, armija pojedinih zemalja (ili tzv. "tajne vlade") sa vanzemaljcima. Zabilježeni su i slučajevi otmica ljudi koje normalno otimaju vanzemaljci, od strane vojnih lica, prilikom čega je navodno korištena nešto primitivnija tehnologija (MILABs). To unosi i jednu prilično veliku zabunu kad se radi o pokušaju rasvjetljavanja ovog fenomena. Prema nekim izvorima, vlade nekih zemalja su čak napravile sporazume sa nekim vanzemaljskim vrstama gdje ovima dozvoljavaju otimanje ljudi u zamijenu za tehnologiju. (Ukoliko, na primjer, pokušate doći do podataka koliko ljudi a pogotovo djece, netragom nestane s ove planete u toku jedne godine dana i nikada se više ne pronađu, zaboliće vas glava od te brojke.) Prema tim ugovorima, vanzemaljci su navodno dužni da tim vladama dostave spisak osoba koje oni povremeno otimaju (i vraćaju natrag; dakle, ne onih koje otimaju zastalno); a onda vojska otima iste, navodno u pokušaju da otkrije šta to oni ovima rade?! U svakom slučaju, žrtve otmice se tu nalaze između dvije vatre, ili između čekića i nakovnja što obično rezultira jednom velikom frustracijom i patnjom.

Nekim od otetih je planeta zemlja od strane vanzemaljaca predstavljana kao jedan “kosmički zološki vrt” gdje i mi predstavljamo samu jednu od interesantnih životnih vrsta za njegove posjetioce.

David Jacobs, profesor istorije sa Temple Univerziteta u Filadelfiji kaže u njegovoj knjizi the Threat: "Sva ova tajnovitost koja obavija fenomen otmica ljudi od strane vanzemaljaca ukazuje nam na to da su ovi vanzemaljci poduzeli opsežne mjere kako bi se spriječilo njihovo otkrivanje. Stoga, njihovo otkrivanje je možda ono što ih najviše čini ranjivim. Ako je to tako, onda možda još uvijek imamo neke šanse da intervenišemo.

Međutim, kako se čini, svi naši pokušaji da nešto poduzmemo u smislu njihovog sprečavanja nisu bili djelotvorni. Eksperimenti da se zaustave otmice u smislu korištenja kamera i drugih elektronskih uređaja u većini slučajeva nisu ih mogli zaustaviti, mada su u nekim slučajevima smanjili njihovo ponavljanje. Što je još gore, ljudi koje vanzemaljci redovno otimaju tvrde da je učestalost njihovih otmica u poslednje vrijeme drastično povećana. Da li je to možda znak da ljudsko društvo postaje sve svjesnije ovog fenomena? O čemu god da se radi, zataškavanje otmica – kao i njihovih posljedica, sada se ne čini nimalo mudrim. Dugotrajnost ovog programa, komentari vanzemaljaca da se on bliži svom kraju i nesvjesnost ljudskog društva o negovom postojanju—sve to navodi na zaključak da će do njegove realizacije doći prije neko što javnost shvati težinu situacije.

Ja ne gajim iluziju da neko apelovanje na naučnu zajednicu da se ona ozbiljnije pozabavi ovim fenomenom može uroditi plodom. Njih su istraživači NLO fenomena molili za to još od kasnih 40.-tih godina, međutim, sve to je bilo uzaludno. Sasvim je jasno to da ukoliko ne dođe do jednog dramatičnog i nepobitnog javnog incidenta, naučna zajednica se vjerovatno neće baviti NLO-fenomenom—bez obzira na to koliko je važna ova tema. Čak ako bi sada naučnici i odlučili da se sprovedu neko opsežnije istraživanje, čini se da je za tako nešto već odavno kasno".

D. Jacobs nadalje tvrdi da je cilj vanzemaljaca integracija u ljudsko društvo i da postoje 4 posebna programa koje vanzemaljci sprovode kako bi ostvarili taj cilj:

“1. Program Otmica. Vanzemaljci su prvo odabrali ljudske žrtve širom svijeta a onda uspostavili proceduru da neopaženo uzimaju te ljude iz njihove životne sredine, zajedno s njihovim potomstvom.

2. Rasplodni Program (uzgoj i razmnožavanje). Vanzemaljci skupljaju ljudsku spermu i jajne ćelije, genetički mijenjaju oplođeni embrio, inkubiraju fetuse u ljudskim domaćinima (ženama) i tjeraju ljude da ulaze u mentalnu i fizičku interakciju s njihovim potomstvom kako bi se ti hibridi pravilno razvijali.

3. Program hibridizacije. Vanzemaljci popravljaju karakteristike hibrida njihovim stalnim izmjenama i ukrštanjem s ljudima kroz generacije kako bi oni što više ličili na ljude a istovremeno zadržavali glavne karakteristike vanzemaljaca. Vjerovatno i ljude postepeno mijenjaju kako bi stekli karakteristike vanzemaljaca.

4. Program integracije. Vanzemaljci pripremaju one ljude koje otimaju za buduće događaje. Na kraju, ovi hibridi ili vanzemaljci sami, integriraju se u ljudsko društvo i preuzimaju kontrolu”.

Međutim, neki čak tvrde da su oni tu “kontrolu” već odavno preuzeli!? Barbara Bartholic, koja je veći dio svog života posvetila istraživanju ovog fenomena (u međuvremenu je umrla nedugo nakon saobraćajne nesreće koja se desila pod veoma čudnim okolnostima i u kojoj je poginuo i njen muž), ide dotle da tvrdi kako oni miču i bijele i crne figure na šahovskoj ploči, tako da im je cijela igra uvijek pod kontrolom. "Te sile stoje iza 'majki Tereza' isto kao i iza serijskih ubica", kaže ona u knjizi - Barbara, a Story of UFO Investigator dok je u jednom nedavnom intervjuu za jedan francuski časopis izjavila sljedeće:

Mi smo ovdje suočeni sa jednom inteligencijom koja ima sposobnost da:

- ‘usisa’ auto sa ceste zajedno sa svima koji se u njemu nalaze a da to niko ne primjeti;

- ulazi u ljudske umove i nastambe danju ili noću;

- interveniše na bebama i za vrijeme dok se još nalaze u materici;

- neprimjetno otima malu djecu direktno iz njihovog kreveta ili sa igrališta;

- mijenja dinamiku u intimnim vezama ili ljubavnim odnosima između ljudi;

- prouzrokuje bolesti;

- stvara psihičke probleme i ovisnost od droga;

- pokreće ratove i mutira ljudske generacije u sklopu njihovog programa "Razmnožavanje kroz ljubav".

A na kraju svoje knjige The Threat, profesor Jacobs zaključuje: “Njihov plan je orjentisan ka njima samima a ne prema ljudima, kao što bi se očekivalo od jednog programa kojem je cilj reprodukcija. Na kraju, postoji mogućnost da će tu biti i neke koristi za nas, ali ako mi preživimo sve to kao ljudska vrsta; cijena za ovo milosrđe će biti naše odricanje od slobode da upravljamo svojom vlastitom sudbinom a najvjerovatnije i odricanje od naše lične slobode. Uz pomoć jednog kompetentnog istraživanja mnoge nepoznanice i misterije fenomena otmica su riješene. Međutim, tu se sa kristalnom jasnoćom pojavio i jedan od njegovih glavnih aspekata. Vanzemaljci su nas prevarili. Oni su nas uspavali, uveli su nas u jedan trans opšte nevjerice i samozadovoljstva, još od početka njihovog prisustva. Tako smo bili nesposobni da razumijemo dimenzije ove prijetnje koju nam oni predstavljaju kao i da im se adekvatno suprostavimo. Sada je vjerovatno prekasno. Moja lično samozadovoljstvo je već odavno nestalo i ono je sada zamijenjeno jednim dubokim osjećajem odbojnosti, pa čak i jeze.”

Naravno, s tačke gledišta većine onih koji se danas podrazumijevaju kao “normalni ljudi”, ovakvi koncepti spadaju u “naučnu fantastiku”, međutim, moramo se zapitati koliko su “naša” vjerovanja, stvarno naša?! Preduslov za kontrolu uma je kontrola informacija a kontrola informacija je još od davnina prisutna u ovoj našoj realnosti. Tako, možda mi u ovoj realnosti pod “normalnim” ljudima podrazumijevamo – normalno programirane ljude?!



Jedan od predstavnika istočnog gnostičkog učenja Četvrti put, G. Gurđijev, tvrdio je da su ljudi u stanju u kakvom jesu (‘mašine’ ili ‘bioroboti’) – hrana za “mjesec”. Da li se tu pod “mjesecom” podrazumijevala neka druga oblast postojanja?!

Nadalje, on je implicirao i to da smo mi kao bio-roboti na neki način programirani da se i ponašamo kao robovi: Ljudi nesumnjivo gube svoje stečene navike za nezavisnost, automatiziraju se i pretvaraju u dijelove mašine. Nemoguće je reći gdje je kraj svega toga i gdje se nalazi izlaz ili - da li uopšte postoji kraj i izlaz iz toga. Jedna stvar je sigurna, a to je da čovjekovo ropstvo raste i povećava se. Čovjek postaje rob svojom vlastitom voljom. Njemu ne trebaju više nikakvi lanci. On počinje da voli to svoje ropstvo, pa se čak i ponosi time. A to je i najstrašnija stvar koja se uopšte čovjeku može dogoditi."

Gurđijev je ovo govorio još prije nekih 70 godina a danas možemo vidjeti da se u vezi s tim ne samo da ništa nije promijenilo, nego stvar postaje sve gora. Iz dana u dan gubimo sve više građanskih prava uz različite “isprike” (kao npr: "s ciljem obezbjeđenja naše lične sigurnosti", usljed državno-sponzoriranih zločinačkih akata sprovođenih s ciljem narušavanja sigurnosti ljudi od strane istih onih koji im je nude), dok se kontrola i nadzor uz pomoć raznovrsnih tehničkih sredstava sve više povećavaju.

Treći čovjek



Još jedno od pitanja koje možemo sebi postaviti je - da li naša pecepcija može biti modifikovana izvana i da li ona može biti toliko modifikovana da mi ne budemo u stanju vidjeti neke veoma bitne detalje realnosti u kojoj živimo? Jednom prilikom izveden je jedan interesantan eksperiment.

U jednoj prostoriji za stolom su sjedile tri osobe. Osoba A je hipnotisala osobu B a onda joj je sugerisala da je treća osoba (C) nestala. Međutim, nakon što je osoba B bila povraćena iz hipnotičkog transa, ona je i dalje vidjela osobu C jer njen ‘sistem vjerovanja’ nije dozvoljavao mogućnost da neko može tek tako nestati. Eksperiment je ponovljen tako što je osoba A opet hipnotisala osobu B a onda joj je sugerisala da je osoba C dobila neki iznenadni poziv te mora napustiti prostoriju. Osoba C je pri tome ustala, došla je do vrata, otvorila ih je i zatvorila s namjerom da proizvede samo zvukove kao da odlazi ali nije izašla iz prostorije, nego se vratila natrag i ponovo sjela za sto. Kad je osoba B bila povraćena iz hipnotičkog transa ona nije više bila u stanju da vidi osobu C! Međutim, kad je osoba C uzela šoljicu s kavom i primakla je ustima, osoba B je na svoje zaprepaštenje primjetila ‘paranormalni fenomen’ kako se šoljica s kavom sama kreće kroz zrak. Naravno, osoba B bi se vjerovatno mogla kladiti ulažući svu svoju imovinu u opkladu, da su se u prostoriji nalazile samo dvije osoba, ona i osoba A.

Naša vjerovanja uveliko diktiraju našu percepciju, a sada se moramo samo zapitati – da li nam i naša vjerovanja mogu biti “diktirana” izvana? Ili smo samo - hipnotisani?

S druge strane, Kastaneda tvrdi da nije ni potrebno modifikovati čovjekovu percepciju izvana jer je navodno svako od nas svjestan predatora na jednom dubokom nivou svoje podsvijesti, te s obzirom na to da se u odnosu na njega osjećamo potpuno bespomoćnim, mi to znanje o njemu ne želimo iznositi na površinu. Dakle, prema njemu, tu se radi o jednom vidu ‘autocenzure’ koja je karakteristična za većinu nas ako ne za sviju. (Čovjek će se iz petnih žila boriti da zaštiti iluziju u kojoj živi, ukoliko njeni temelji počnu da se ruše jer ukoliko bi se ona srušila, on se više ne bi imao na šta oslanjati.) U istočnoj gnostici se ovi naši “uređaji” za očuvanje realnosti/iluzije/laži u kojoj živimo nazivaju “odbojnicima” ili “sistemom za samo-trankvilizaciju”.

Nadalje, čini se da se u poslednje vrijeme i mediji sve više uključuju u kondicioniranje psihe ljudi, vjerovatno s ciljem pripreme za vrijeme kada ćemo se napokon morati sresti s našom "kosmičkom braćom". Tako, jedan od novijih primjera promocije koncepta “kosmičke braće koja nam pomažu u duhovnom razvoju” podrazumijeva Spielbergova serija Oteti (Taken) gdje on predstavlja dinamiku interakcije vanzemaljaca s nama od Drugog svjetskog rata, naovamo. Spilberg je tu uspjeo prilično dobro predstaviti i psiho-patološki profil individua koje se infiltriraju na sam vrh kojekvih vladinih tajnih službi (čini se da psihopate često igraju ulogu "avatara" ili "proksija" vanzemaljskih sila u našoj realnosti!?). Na kraju, naravno, prema scenaristima ove serije, krajnji proizvod ove interakcije ili rasplodnog programa je pojava tzv. “indigo” (“kristal” ili "zvjezdane") djece koja bi navodno trebala popraviti kvalitet ljudskog genoma, odnosno, rase, pa tako i našu budućnost. To bi bilo lijepo, samo kad bi bilo istinito. Čudno da profesor Jacobs, Barbara Bartholic i mnogi drugi koji su posvetili toliko vremena istraživanju ovog ‘fenomena’ nisu mogli nadoći na neki sličan zaključak!?

S obzirom na dinamiku ‘mentalne masaže’ kojoj smo izloženi u poslednje vrijeme u vezi s ovom tematikom, ne bi bilo nikakvo čudo da se bliži onaj momenat kad ćemo preko medija čuti vijest tipa: “Recite dragička, - stigla su nam naša kosmička braća”!

Bitka za Dušu!?



Ako ste stigli čak dovdje i već mislite da ste stekli određenu sliku, vjerovatno se varate?! Čini se da ima još?!

Na primjer, neki istraživači kao što je italijanski naučnik Dr Corrado Malanga i njegovi saradnici, otišli su dotle da tvrde da se neki vanzemaljci nalaze čak i u nama tj. u mnogima od nas!? Ukratko, dok mi gledamo u nebo tražeći neke znakove njihovog prisustva, oni su nas već odavno infestirali i tako se nalaze u nama; tj. preciznije rečeno, neki od njih u nekima od nas. Naravno, u međuvremenu je naša pažnja usmjeravana na sve ostale strane kako ne bi primjetili ovu podmuklu dinamiku. Doduše, već je odavno dokazano to da čak i neki “3D-paraziti” kao što je Toxoplasma gondii (koju obično dobijemo od mačke) mogu da kontrolišu i manipulišu čovjekovu svijest i percepciju, te mu tako mijenjaju i proces razmišljanja i ponašanja. Zar bi onda bilo nemoguće pomisliti na mogućnost da postoje i neki razvijeniji ili inteligentniji paraziti od Toxoplasme?!

Tako bi možda mogli da nekim još manje vidljivim ali daleko inteligentnijim parazitima služimo kao izvor energije i za neke druge svrhe. Prema navedenim italijanskim istraživačima, oni parazitiraju direktno ili indirektno na nama a nekima navodno služimo čak i kao "mrtvački sanduci", tj. za pohranjivanje njihovih ‘mrtvih’, odnosno, onih vanzemaljaca koji su fizički umrli dok za njih (kompleks: Duh+Um) ne postanu dostupna nova (vanzemaljska) fizička tijela?!

Dakle, tematika do sada viđenih horor i naučno-fantastičnih filmova više bi ličila na dječije uspavanke u odnosu na ono što be se moglo već odavno dešavati u objektivnoj realnosti, uključujući – sada i ovdje.

Nadalje, Dr Malanga tvrdi da je ljudska Duša ono oko čega se vrti cijela ova igra, dok ista kod nas još uvijek nije naučno dokazana i priznata (vjerovatno zato što se ne može vidjeti, izvagati i izmjeriti)!?

Prema rezultatima istraživanja ovih istraživača, mnoga ljudska bića, pored Uma i Duha, posjeduju i Dušu dok je vanzemaljci ne posjeduju. Oni od njih koji su fizičke prirode (mada nama ‘nevidljivi’), pored tijela imaju samo Um i Duh.

Međutim, čini se Duša ipak postoji nezavisno od toga priznavali je mi ili ne?!

Duša, pored toga što navodno posjeduje ogromnu energiju, takođe je i vječna a to je upravo ono što nedostaje nekim drugim komponentama jednog bića, kao što su fizičko tijelo i Um/ličnost. Ličnosti žele da budu vječne, međutim, ne mogu to ostvariti bez Duše. A ne mogu čak ni sa Dušom ukoliko ona redovno napušta fizičko tijelo nakon njegove smrti kao što je to slučaj kod ljudskih bića i oni su se odavno pomirili s tim. Međutim, vanzemaljcima je navodno cilj da uz pomoć njihove razvijene tehnologije - zarobe dušu, i zadrže je u sklopu svog bića, tako da im ona obezbijedi vječni život. Istovremeno, oni koriste energiju naših duša i hrane se njome. Pored toga, genetički eksperimentišu na nama pokušavajući da stvore tijela sa takvom DNA koja će moći vezati za sebe dušu a istovremeno i vanzemaljski um i duh. (Navodno, naše žene im manje-više nesvjesno začinju i/ili rađaju većinu takvih eksperimentalnih tijela/stvorenja/hibrida što bi bio samo jedan od aspekata vanzemaljskih otmica!?)

Tako, prema Dr Malangi i njegovim saradnicima, na terenu imamo prilično komplikovanu situaciju: ljude s dušom (koji su u trenutno manjini; prema Istočnoj Gnostici, 50% ljudske populacije ima Dušu, dok prema Dr Malangi, broj ljudi s Dušom je daleko manji od toga), ljude bez duše i vanzemaljce bez duše. Vanzemaljci bez duše parazitiraju ona ljudska bića koja imaju dušu, tj. jedan dio njih (prema njegovoj procjeni, oko ¼).

U mentalno kontuzovanom stanju u kakvom jeste, normalan čovjek s dušom se po svom razmišljanju i ponašanju uglavnom relativno malo razlikuje od onih koji je nemaju. Razlog je vjerovatno taj što su mu veze između Uma, Duše i Duha prilično slabe ili nedostaju!? U kontekstu seansi regresivne hipnoze i navođene imaginacije, primjećeno da svaka od ove tri komponente ljudskog bića a pogotovo kod žrtava otmica, vuče na svoju stranu kao jedan zaseban entitet, nesvjestan stanja i situacije u kojoj se nalaze druge komponente uključujući i fizičko tijelo. Mada se ipak može reći da kod ljudi s dušom koji nisu žrtve otmica, duša ipak dopire do ostalih komponenti i ima određenog upliva na njihovu navigaciju kroz život.

Međutim, i ljudi koji imaju Dušu uglavnom se poistovjećuju sa svojim umom/ličnošću i tijelom, kao i ostali, dok duše skoro da nisu ni svjesni. Nadalje, njihova ličnost se trudi da prati društvene trendove koje su zacrtali uglavnom oni koji nemaju dušu, tako da su okupirani egizstencijalnim problemima i drugim stvarima koje im treba da odvlače pažnju od suštinskih stvari.

Da li je stvarno teško povjerovati u mogućnost da smo parazitirani i manipulisani od strane nevidljivih entiteta? Uostalom, dugo vremena, tokom našeg razvoja kao ljudske rase, nismo bili svjesni toga da na nama parazitiraju razni mikroorganizmi i paraziti od kojih su neki vidljivi i golim okom a drugi uz pomoć mikroskopa. Kasnije smo dostigli određen nivo svijesti kad smo postali u stanju da ih uočimo, pa tako i počnemo poduzimati nešto u vezi s tim problemom. Tako smo pronašli i razne antibiotike, antiparazitike i druga sredstva koja su efikasna protiv ovih nametnika. Odnedavno smo otkrili da postoje i nevidljivi paraziti koji nas još efikasnije iskorištavaju na razne načine, pa čak i upravljaju sistemom života na ovoj planeti preko svojih "trojanskih konja" (infestiranih individua; koje se često organizuju i u kojekakva tajna ili polutajna društva, kao što su iluminati, masoni, Skull and bones society itd. itd.). A sada polako pronalazimo i sredstva za dekontaminaciju od te vrste nametnika ili gamadi... [Dr Malanga je kako se čini pronašao neka “sredstva za dekontaminaciju” (pogledaj članke: SIMBAD, Fleš-mentalna simulacija i Test svijesti uz pomoć boja), međutim, problem je u tome što to čovjek mora odraditi sam... ako hoće, dakle, nema nikakvog “spasitelja odozgo”, što nam je trebalo već odavno biti jasno. Čovjek mora da postane – “Sam svoj majstor!”]

Dakle, prema ovoj kosmologiji, čovjek s dušom je u ovoj realnosti glavna žrtva manje-više nevidljivih bestjelesnih i tjelesnih vanzemaljaca i prijeti mu opasnost da potpuno ostane bez nje. S obzirom na potencijale (probuđene) duše, odnosno, ljudskog bića sa integrisanim komponentama Duše, Uma i Duha, vanzemaljcima je od suštinske važnosti da se cijeli ovaj proces odvija u tajnosti. Tako, imamo situaciju gdje se nalazimo usred jedne - Bitke za Dušu - a da velika većina nas uopšte nije toga ni svjesna, te ne pruža nikakav otpor napadačima?! Kao da su nas zatekli na spavanju (ili uspavali?). Tako bi se i ona bajka o Uspavanoj ljepotici (Duši), mogla odnositi na ovo što se dešava. Još jedino nije jasno – ko je tu princ na bijelom konju? Da li je to Duh?!

Međutim, što se većine nas tiče, nema mjesta za paniku jer vanzemaljce ne zanimaju toliko ljudi bez duše koliko oni koji je imaju. A što se tiče one manjine ljudskih bića koji imaju dušu, kako je već pomenuto, Dr Malanga i njegovi saradnici pronašli su i određene “tehnike za dekontaminaciju” koje mogu koristiti oni koje su zajašila "vanzemaljska braća", ukoliko žele da ih se oslobode za sva vremena tj. ukoliko u međuvremenu nisu počeli patiti od Štokholmskog sindroma (što je takođe čest slučaj!).

Nadalje, ima tu još nekih stvari koje komplikuju situaciju. Navodno, svaka žrtva otmica ili “kontaktirani” ima i svoje klonove koje štancaju vanzemaljci i (“ljudske”) vojne frakcije koje sarađuju s njima [prema istim istraživačima, profesionalni vojnici (političare da ne pominjemo) uglavnom nemaju komponentu duše u sklopu svog bića, nego samo Um i Duh, dakle, isto kao i vanzemaljci; tako da se cijela ova stvar može lakše razumjeti.) Klonovi navodno služe za privremeno skladištenje tzv. AAM (Aktivne vanzemaljske memorije ili “mrtvog vanzemaljca”) kad ovi nešto rade na ‘originalu’, za vojne svrhe (kao vojnici) što uključuje i njihovo moguće upošljavanje prilikom uvođenja tzv. “novog svjetskog poretka” kao i ratovima uopšte. Treća funkcija klonova je da se kroz njih, navodno, isisava i energija Duše iz žrtve otmica. Ljudski klonovi vjerovatno imaju još neke funkcije koje nam trenutno nisu poznate i o njima možemo samo da nagađamo?!

Druga stvar koja komplikuje situaciju je ta što su neke žrtve otmica ili kontaktirani mentalno “frizirani” tako da misle da se nalaze u nekoj vrsti misije za dobro čovječanstva a parazite smatraju kosmičkom braćom, duhovnim učiteljima, anđelima čuvarima itd. Na primjer, jedan od bestjelesnih parazita po imenu Lux, uveliko je specijalizirao ulogu “duhovnog učitelja ili vodiča”, “anđela čuvara”, “unutrašnjeg glasa (duše ili duha) itd. tako da je uveliko uticao na plasiranje religijskih i “duhovnih” kosmologija u ovu realnost, preko individua koje parazitira (takvi nam se obično prezentiraju kao sveci, misionari, vizionari, vidovnjaci, gurui, ‘kontaktirani’ itd...)

Ukoliko bi sve ovo bilo istina, onda se možemo slobodno i zapitati koliko bi kojekakvih političara, nacionalnih vođa i vojskovođa, bilo pod direktnom ili indirektnom kontrolom vanzemaljaca dok bi se ti “trojanski konji” nama istovremeno činili kao normalni ljudi!?! Oni bi funkcionisali kao vanzemaljski ‘avatari’ u njihovim originalnim tijelima a ukoliko bi neki od njih bili upošljavani i kao klonovi, mi ih ne bi bili u stanju razlikovati. S te strane, ovo povremeno organizovanje ratova i pretvaranje ljudskih bića u topovsko meso ili robove ‘elite’, moglo bi se lakše razumjeti. S tog aspekta, čak bi se i cijeli ovaj sistem života na ovoj planeti čija istorija liči na istoriju neke klaonice, dao lakše razumjeti.

Nadalje, pitanje je i koliko je religijskih i “spiritualnih” dijela napisano uz njihovu asistenciju ili inspiraciju, sve sa ciljem zaglupljivanja narodnih masa, odnosno, kontole ljudskog uma?! Mentalni sklop jednog vijernika drastično se razlikuje od mentalnog sklopa jednog tragaoca za istinom. Vijernici mogu samo da vjeruju u vjerovanja dok će kao takvi istovremeno biti manje-više razvedeni od objektivne realnosti. Stoga, možda nije slučajno to što na ovoj planeti velika većina ljudskih bića spada u tu grupu? Tu takođe imamo i tzv. “nju-ejđ duhovnjake” koji se ne razlikuju mnogo od vijernika, mada nisu religiozni, jer su prijemčivi samo za one duhovne “istine” koje lijepo zvuče njihovim ušima, tako da se u poslednje vrijeme ta vrsta “istina” štanca u neograničenim količinama. Tako, naoružan ružičastim naočalama i ovom vrstom “duhovnog znanja,” jedan nju-ejđer je u stanju da vidi sve i svašta, osim objektivne realnosti. Da tragikomika bude veća, mnogi od njih i smatraju da su se “probudili”!?

Uostalom, činjenica jeste da nama duhovnu ili istinsku realnost predočavaju (kontaminirane) komponente Uma, kojima ona ne može ni biti poznata jer joj oni uopšte ne pripadaju. Istovremeno, u ovoj realnosti (Umova/ličnosti), stvarne istine koje dolaze od strane Duša koje pripadaju istinskoj realnosti, - strogo su cenzurisane.

Kuriozitet predstavlja i to da se prilikom istraživanja dinamike vanzemaljskih otmica, navodno, ispostavilo da bez obzira na to da li žrtva vanzemaljskih otmica živjela u Evropi, Americi ili bilo gdje drugo, kod nje se pronalazi uglavnom manje-više isti ‘komplet’ parazita i njihovih implanata a svaka od njih ima i određen broj klonova smještenih u podzemnim bazama širom ove planete, kao i na nekim drugim planetama!?

U tu grupu spadaju sljedeći tjelesni i bestjelesni paraziti, prema terminologiji pomenutih istraživača



1- Grejsi ili “Sivi”: klasični vanzemaljci koje često viđamo; oko metar i dvadeset visoki; velike bademaste crne oči, tri/četiri prsta. To su biološke mašine. Roboti. Užasno smrde (sumpor dioksid/povarena jaja). Oni obično služe za otimanje žrtava i njihovo vraćanje, a izvode i “medicinske zahvate” na njima. Mentalno su jaki i imaju telepatski uticaj na žrtve. Služe se “čarobnim štapićem” kojim zadaju žrtvi električni šok ukoliko je ova neposlušna. (Žrtva kasnije obično primjeti na koži ožiljak sličan opekotini od cigarete a ne sjeća se kako je on nastao).

2 – Lizardi/reptili/reptilijanci/gušteri: nekoliko vrsta. Militaristička rasa. Svirepi su. Obično u društvu ljudskih vojnika koji pričaju engleski. Čine se stalno nervoznim. Kad se naljute, oči im pocrvene. Imaju vertikalne zjenice. Visoki su.

3 – Insekti: mantide/bogomoljke, braon, zelene ili bijele boje. Diplomatski nastrojeni. Obično u pratnji izraelskih vojnika (ti vojnici govore hebrejski). Velike crne oči kao kod grejsa. Vema su visoki kad se usprave, od 13 do 32 stope.

4 – Naranđasti ili Petoprsti plavušani (iako im je kosa u stvari crvenkaste boje); humanoidi, vertikalne zjenice, visine oko 7,2 stope. Nose plave uniforme ili kombinezone sa amblemom na prsima (dva isprepletena trougla). Imaju i ženskog pratioca. Obično su u društvu sa francuskim vojnicima.

5 – Nacistička zaba: vojna rasa, ruke kao kod žabe, velika glava, nemaju vrata. Nose uniforme koje su veoma slične nacističkim.

6&7 – Horus-Ra: glava mu je slična kokošijoj; vrlo je ružan i potpuno drugačiji od bilo čega šta ste do sada mogli vidjeti! Veoma je visok, više od 13 stopa, tamne, skoro ljubičaste puti. Na čelu ima nešto slično ‘trećem oku’. Veoma liči na egipatsko božanstvo Hor(usa). Međutim, to je samo jedno biološko tijelu koje iznutra naseljava “prava stvar”, bestjelesni vanzemaljski entitet: “Ra”. Stoga i naziv za njega Horus-Ra (on se može nazvati i Shiva). Horus-ra, u svom stvarnom bestjelesnom i bidimenzionalnom obliku kao jedan tamni duh parazitira žrtvu otmica. Njega ćete nositi svuda sa sobom... Ima veliku moć mentalne kontrole nad svojom žrtvom. Veoma je podmukao.

8&9 – “Režalo”/“Growl” ili Lažni plavušan – 6 prstiju. Veoma visok, izrazito plava kose, veoma podmukao. Nosi jedan dugački bijeli plašt. To nije njegovo stvarno tijelo. Ono je ‘mehaničke’ prirode, dok se on u svom stvarnom obliku čini kao jedna tamna mrlja koja lebdi u zraku (Kastanedini “letači”/voloderosi?!).

Parazitira žrtvu preko jednog posebnog ‘zgloba’ kojeg formira na njenim leđima. Ima veliku mentalnu kontrolu nad žrtvom. To je onaj iz filma “The Exorcist”.

10 – LUX ili Svjetlosno biće: bestjelesni entitet koji se čini kao jedan pokretni plamen, ponekad izgleda kao dijete od svjetlosti koje leti i kod kojeg se naziru tamne “oči” i “nokti”. Ulazi kroz solarni pleksus i obitava u mozgu. Može da ima veliki uticaj na ličnost i život domaćina. Čovjek obično čuje “unutrašnji glas” ili ga osjeća kao “anđela čuvara”, “duhovnog vodiča” [čini se da je ovaj entitet visoko specijalizirao “(pseudo)duhovnost”!?]

(Napomena: postoje neke indikacije da ove tri vrste bestjelesnih parazita kontrolišu i većinu “fizičkih” vanzemaljaca!?)

11 – Primordijalni Čovjek ( IT: l’Uomo Primo, UP; En: PM - Primordial Man). Veoma visok čovjek, preko 20 stopa. On je navodno stvorio tro-dimenzionalne vanzemaljce (Petoprste plavušane, mantide, reptoide/’gušterolike’ i druge). U našoj zemaljskoj istoriji on je nazivan i Adam Kadmon. On je Višnu i drugi.
Ovaj igra ulogu našeg “dobrog oca” dok se u stvari radi o jednom veoma egocentričnom lažovu. On navodno povremeno uništava čovječanstvo tako da Duše ne bi mogle postići dovoljan nivo svjesnosti u vezi s njegovom istinskom prirodom i onome šta se stvarno dešava a takođe i da bi spriječio vanzemaljce da dođu u posjed duša. (Pogledaj članak: Geneza)

Što se implanata tiče, njih ima nekoliko vrsta i obično se nalaze se po cijelom tijelu žrtava, od glave do nožnih prstiju. (Žene koje im služe za “produkciju podmlatka” obično imaju dodatne implante ugrađene u reproduktivne organe.)

Neke metode dekontaminacije od ovih parazita i implanata, uključujući i eliminaciju klonova, bazirane su na teoriji Bohm-ovog hologramskog univerzuma ili virtuelne realnosti gdje se unutar jednog zamišljenog virtuelnog scenaria formira jedna unutrašnja realnost uz pomoć sve tri komponente ljudskog bića a onda se, nakon uvida u načine manipulisanja ljudskog bića i njihove glavne protagoniste, vrši dekontaminacija ili modifikacija vanjske realnosti uz pomoć prethodnog modifikovanja unutrašnje realnosti; uglavnom uz pomoć energije i volje Duše. (Za razliku od Baldwin-ovih tehnika, gdje je komponenta Uma obično igrala glavnu ulogu zajedno s određenim “vanjskim silama svjetlosti”, dok su komponente Duše i Duha bile ignorisane.) Čini se da su se ove Malangine tehnike oslobađanja do sada pokazale najefikasnijim jer su bazirane na unutrašnjim potencijalima ljudskog bića (a ne nekim “vanjskim spasiocima”) što ima i jedan jak psihološki efekat zato što osposobljava čovjeka da napokon sam preuzme kontrolu nad svojim bićem i svojim životom?!



galaksija.

Policajac koji je fotografirao vanzemaljca



Radnik policije Philip Spencer šetao je 1987. u blizini svog doma u gradiću Ilkey Moore u Velikoj Britaniji u nadi da će možda uspjeti fotografirati misteriozna svjetla koja je prije vidio u močvarnom području. Spencer je taman koračao kroz gustu maglu u blizini kuće svog punca kad je ugledao malo čudno biće koje kao da je odmahivalo i pokušavalo ga otjerati.

Spencer se jedva snašao i podignuo svoj fotoaparat te slikao stvorenje. Biće se nakon toga okrenulo i pobjeglo.

Iako se policajac dao u potjeru za čudnim stvorenjem, nije ga uspio uloviti, no vidio je kako se ogromna letjelica podiže iz močvarnog područja. Odmah je požurio razviti film iz fotoaparata, no onda je shvatio da je 'izgubio' sat vremena te da mu kompas pokazuje jug umjesto sjevera.

Fotografija vanzemaljca koju je Philip Spencer uspio slikati danas je poznata širom svijeta u krugovima ljudi koji vjeruju u vanzemaljce.

Otac i sin doživjeli bliski susret treće vrste



U ožujku 1988. John Salter Mlađi i njegov sin John vozili su se cestom 61 kad su doživjeli bizarno iskustvo. Prema njihovom sjećanju u jednom trenutku su se vozilom kretali u jednom smjeru, a u sljedećem u suprotnom.

Otac i sin 'izgubili' su sat vremena i sljedeće jutro su se još više iznenadili kad su ugledali veliki NLO. Čim su ugledali letjelicu obojica su se sjetili nekih detalja iz 'izgubljenog' sata.

Među stvarima koje su se Salteri prisjetili bili su niski vanzemaljci čiji je vođa bio viši od njih i djelomično čovjek. I otac i sin tvrde da su se osjećali zaštićeno, no vanzemaljci su ih svejedno detaljno pregledali dok su njih dvojica bili paralizirani nepoznatom silom.

Iako bi većina opisalo ovo iskustvo kao neugodno, otac i sin tvrde da su uspostavili kontakt s vanzemaljcima koji su im svojim 'pregledom' riješili niz medicinskih problema od kojih su prije otmice patili.

Dvije obitelji otete iste noći



Australka Kelly Cahill i njezina obitelj vozili su se kući od prijatelja i oko ponoći u kolovozu 1993. Primijetili su NLO kako lebdi pokraj ceste. Cahill tvrdi da je vidjela prilike nalik na ljude kroz prozore letjelice.

NLO je odletio, no kasnije je obitelj Cahill obasjala jarka svjetlost koja ih je sve paralizirala, te im stvorila osjećaj ugode i opuštenosti. Cahillovi su se kasnije probudili na cesti, no 'izgubili' su sat vremena.

Kelly je otkrila kako ima čudan ožiljak blizu pupka, a u nakon nekoliko tjedana se požalila svom liječniku na bolove u želucu te upale maternice. Kelly se navodno kasnije sjetila letjelice koja je bila oko 50 metara duga i vrlo visokih vanzemaljaca koji su stajali ispod nje.

Među sjećanjima koja su joj se vratila bilo je i ono da je vidjela još jedan automobil pokraj ceste, a ljudi kojima je vozilo pripadalo kasnije su poduprli njezine tvrdnje kako su ih oteli vanzemaljci.



tportal.

Otmice vanzemaljaca



U svetu se mnogo govori o kontroverznom fenomenu poznatom kao 'otmice vanzemaljaca'. To je postao uobičajen termin u ufološkim krugovima, a oko njega se razvila ogorčena diskusija između skeptika,
koji opovrgavaju ovaj fenomen, i onih koji tvrde da su bili u samom središtu ovakvih i sličnih NLO iskustava. Skeptici tvrde da ne postoji nijedan opipljiv dokaz koji bi potvrdio postojanje jednog takvog fenomena i da navodne otmice nisu ništa drugo do moderna varijacija drevnih folklornih priča, koje postoje već hiljadama godina. Uprkos ovakvom mišljenju, za ovu temu sve veće interesovanje pokazuju i psiholozi, psihijatri i drugi ugledni članovi medicionske profesije, makar sa stanovišta promena u ponašanju današnjeg društva.

PRAVI ILI LAŽNI FENOMENI

   Bez obzira na razne tačke gledišta, mora se priznati da sve veći broj ljudi, i na raznim stranama sveta, zahvata ovaj sindrom. Trenutno se procenjuje da preko devet miliona ljudi u SAD veruje da su bili oteti od strane vanzemaljaca. U Velikoj Britaniji cifre su dosta niže, ali se smatra da je to zbog nedovoljne upoznatosti sa problemom i oklevanja mnogih da govore o tome iz straha da ne budu izvrgnuti podsmehu. Ipak, sve je veći broj onih koji govore o tome, u nadi da će pronaći odgovore na neobjašnjive događaje koji utiču na njihov život.
   Veliki broj slučajeva otmica vanzemaljaca uključuje period 'nedostajaćug vremena', gde svedoci prolaze kroz čudna iskustva praćena neshvatljivim gubitkom pamćenja. U ovim slučajevima postalo je uobičajeno da se pomoću hipnotičke regresije učini pokušaj da se popune praznine u sećanju. Takođe, u nekim slučajevima, svedoci su podvrgnuti poligrafskim testovima da bi se dokazala njihova iskrenost. Međutim, mnogi stručnjaci tvrde da ni jedna ni druga metoda nisu pouzdane, pa im se ne može verovati. Uprkos tome, postoje izuzetne sličnosti u pričama do kojih se došlo tokom regresije, bez obzira na zemlju u kojoj se incident desio. Mnogi svedoci nose znake ili ožiljke na telima koji su u skladu sa pričama izrečenim pod hipnozom - da su vanzemljci tokom otmice vršili nad njima hirurške operacije.
    Očigledno da smo suočeni sa rastućim fenomenom, koji ima očigledan uticaj na sve veći broj populacije i mora mu se prići ozbiljno, bez obzira na njegov uzrok. Izgleda da je u ovom trenutku jedino moguće sakupljati iskaze i vagati ih na osnovu verovatnoće. Problemi su beskonačni, a spekulacije nepovezane. Postavlja se i pitanje: zašto fenomen otmica vanzemaljaca kulminira baš u ovim vremenima? Da li je to neka potreba sve frustriranijeg društva ili je pak reč o novom stepenu naše evolucije - otkriva li nam se, naime, i na taj način istina o našem poreklu i mestu u nekoj velikoj kosmičkoj misteriji?




   Slučaj dečaka Džejsona Vilijamsa, iz engleske oblasti Kent, koji nema nikakvog znanja o NLO fenomenu, ali u poslednje tri godine živi mučenički život pun uznemiravanja od strane - kako uporno tvrdi - nekih 'malih ljudi' nezemaljskog izgleda, po mnogo čemu je indikativan primer pomenutog fenomena.

ČUDNI ZNAKOVI NA TELU



   Porodica Vilijams - otac Džon i majka Suzan, sinovi 13-godišnji Danijel i 11-godišnji Džejson - u svakom su pogledu jedna prosečna engleska porodica i živeli su mirno i relativno srećno na svojoj maloj farmi okruženi šumom. A onda je, pre tri godine, Džejson, inače veseo i komunikativan dečak, doživeo iznenadnu promenu karaktera. Postao je zlovoljan i povučen i pokazivao je užasan strah od večernjeg odlaska u krevet. Ovaj strah postao je tako veliki da je apsolutno odbijao da spava u svojoj sobi. Kad su ga roditelji upitali čega se to boji, odgovorio je: 'Plašim se malih ljudi koji uveče dolaze u moju sobu i odvode me sa sobom'. Na pitanje o kakvim malim ljudima govori, rekao je: 'Mali ljudi noću dolaze kroz prozor i odvode me u njihovu bolnicu gde me povređuju zabadajući igle u moje telo'.
   Roditelji su zaključili da njihov sin verovatno ima noćne more, pa su uložili dosta napora da ga uvere da je samo imao loše snove. Ali, situacija se postepeno pogoršavala do tačke kada je Džejon izbačen iz škole zbog lošeg vladanja. Spavanje mu je bilo izuzetno poremećeno. Budio bi se izjutra umoran i nervozan, kao da je na svojim ramenima nosio teret čitavog sveta. Nekoliko puta izjutra su mu pronalazili čudne kružne ili truglaste, kao iglom izbodene, znake na rukama, nogama i glavi, a imao je i jaka krvarenja iz nosa.
   Džejsonov otac radio je po smenama i obično se vraćao kući s posla oko dva sata ujutro. Odlučeno je da Džejson spava sa majkom dok ne bi stigao otac, a onda da ga zaspalog prenose u njegovu sobu. Ovo ga je malo umirilo, ali je i dalje insistirao da ne spava u svojoj sobi.

GDE JE DEČAK

   Jednom prilikom Džejdon je zaspao u majčinom krevetu, dok je ona čitala pored njega. O tome šta se tada dogodilo ona je ispričala: 'Iznenada je svetlo u spavaćoj sobi zatamnelo i počelo da svetluca, čas većim, čas manjim intenzitetom. Čuo se prigušen zvuk zujanja, a zatim je jak bleštavi sjaj prodro u sobu kroz zavese. Bila sam se tako uplašila da sam se pokrila preko glave i tako uznemirena, posle izvesnog vremena, sam i zaspala'.
   Drugi put Džejson je spavao u majčinom krevetu, dok je ona opet čitala knjigu. Napolju je besnela oluja i sobu je iznenada osvetlio jak bljesak munje. Džejson se odmah uspravio u krevetu i kao u snu počeo brzo da izgovara vrlo složenu kombinaciju brojeva, skoro kao kompjuter. Zatim je legao i zaspao.
   Jednog jutra u tri i trideset, Džejsonove roditelje iz sna je probudio besan lavež pasa, koji su očigledno bili uznemireni. Zatim su svi u isto vreme prestali da laju i nastala je tišina. Džon Vilijams je ustao iz kreveta da vidi šta je uznemirilo pse. Međutim, nije primetio ništa neobično, dok nije pogledao u Džejsonovu spavaću sobu i video da dečaka tamo nema. Tada mu se pridružila i supruga, pa su pretražili svaku sobu u kući, ali Džejsona nisu pronašli. Zapitali su se kako je to moguće. Sva vrata i prozori bili su zatvoreni iznutra. Nije bilo znakova provale niti bilo kakvog otvaranja. Uspaničeni bračni par Vilijams pregledao je vrt, ali Džejsona nije bilo ni tamo. Rešili su da odmah obaveste policiju. Spremajući se da sedne u kola i krene u policijsku stanicu, Džon Vilijams se iznenada setio da jedino nisu pretražili jednu baštensku prostoriju. Laknulo im je kada su tamo pronašli Džejsona. Bio je u pidžami i  tvrdo spavao  u jednom uglu. Ne budeći ga, odneli su ga u krevet. Sledećeg jutra Džejson se ničega nije sećao.
   Nekoliko nedelja kasnije psi su opet počeli da laju, i to opet izjutra oko tri i trideset. Kada su otvorili Džejsonovu sobu, videli su da je opet nestao. Nakon još jednog beskorisnog traganja po kući, nađoše ga sklupčanog i čvrsto zaspalog u dnu bašte. Jednog jutra  , po treći put lavež pasa je probudio Vilijamsove i opet oko tri i trideset. Džejsona su pronašli sklupčanog i zaspalog u kuhinji. U tri sledeća slučaja, Džejson se budio u ranim jutarnjim satima vrišteći od stomačnih bolova. Svaki put roditelji su ga vodili u bolnicu, ali lekari nisu mogli da pronađu nikakav uzrok njegovim bolovima. Dodatno uznemirenje izazvala je pojava čudnog crvenog kruga na Džejsonovom stomaku, koji je uvek videla samo njegova majka i koji je, prema njenom opisu, bio veličine šake.
   Džejson je postao izuzetno frustriran, jer niko nije verovao u njegovu priču da su ga noću odvodili neki čudni ljudi, pa je zbog toga imao česte izlive besa.

KO USMRĆUJE ŽIVOTINJE



   Džejsonova majka opisala je kasnije neobjašnjive pojave i zbivanja na imanju ili oko njega. Nekoliko puta, dok su se uveče vozili ka imanju, Vilijamsovi su primećivali veliku belu svetlosnu loptu kako ih izbliza prati. Dva puta su videli kako od jedne lopte nastaju dve, koje su zatim nastavljale da ih prate. Džejson bi tada pogledao unazad i rekao: 'ono su mali ljudi koji dolaze po mene'.
   Zatim su čudne stvari počele da se dešavaju i na imanju Vilijamsonovih. Pre, kad god bi Suzan krenula da nahrani životinje, one bi dotrčale u galopu. Međutim, već dva puta konji i krave povlačili bi se zajedno u ugao polja, odbijajući da se pomere, kao da su u velikom strahu. Prilikom svakog ovakvog ponašanja životinja Vilijamsovi bi osetili miris sličan mirisu izgorelog šećera. Takođe su primetili dve neobične prilike koje su ih posmatrale sa obližnjeg polja. Obe su imale šešire i bile su obučene sasvim u crno, sa kaputima do zemlje. Neznanci su stajali nepokretno i posmatrali Vilijamsove. Jednom im se Suzan približila da ih upita da li su se možda izgubili,a li oni su se samo okrenuli i izgubili se u obližnjoj šumi pre nego što je mogla da ih još bolje osmotri.
   Ubrzo posle toga životinje na imanju počele su misteriozno da ugibaju. Samo jednog jutra nađena su tri mrtva teleta. Vilijamsovi su pozvali lokalnog veterinara. Nedugo zatim, pojavilo se nekoliko ljudi u belim zaštitnim odelima i kapama , koji su počeli da šetaju oko imanja noseći nekakve intrumente. Gospođa Vilijams bila je zapanjena ovim prizorom. O tome je rekla: 'Izgledali su kao svemirci u tim njihovim odelima'.
   Mrtve životinje su uklonjene, a za preostale četiri žive naređeno je da budu ubijene. Vilijamsovi su kasnije dobili pismo sa obaveštenjem da su oslobođeni svake krivice u pogledu smrti životinja i da su one umrle od nove opasne vrste salmonele. Takođe im je tado uputstvo da ne dovode više životinje na svoje imanje dok ne dobiju sertifikat kojim im se to dozvoljava.
   Godinu dana kasnije, Suzan Vilijams je razgovarala sa nadležnim iz Ministarstva poljoprivrede i ribolova i ispričala kako su ljudi u neobičnim odelima zatvorili njihovo imanje zbog nove opasne vrste salmonele. Bila je više nego iznenađena kada joj je nadležni rekao da mora da je pogrešila jer Ministarstvo poljoprivrede i ribolova nema timove koji izlaze na lice mesta i ni u kom slučaju ne bi nosili zaštitnu odeću da bi ispitali mrtve životinje. Dodao je da bi njegova služba svakako bila upozorena da ima novih bolesti, a ona nije primila nikakvo takvo obaveštenje. Nisu upoznati ni sa jednim detaljom incidenta koji je opisala, tada već načisto zbunjena gospođa Vilijams.

VI SA NAMA GORE POSTUPATE



   U međuvremenu, Džejson je počeo sve više da se poverava ocu i majci, jer je znao da su sada spremni da ga saslušaju. Opisao je kako su ga 'mali ljudi' jednom odveli u neku hladnu i mračnu sobu, sa svetlošću koja je bila uperena u njega odozgo, iz nepoznatog izvora. Osećao se kao da je paralizovan i nesposoban da se pokrene ili da viče. Jedino je mogao da gleda.
   'Mali ljudi' su imali veoma duge prste i kvrgavu kožu. Džejson je jednom prilikom rekao da je, dok su ga držali u 'vanzemaljskoj sobi', video još nekoliko dece poput sebe i da su ona plakala. 'Mali ljudi' su izgleda pokušavali da ih uteše, ali bezuspešno. Dodao je još da su stavljali neke instrumente u njegove ruke, noge i stomak, ponekad mu nanoseći veliku bol. Jednom prilikom 'mali ljudi' su mu pokazali, po svoj prilici holografsku sliku nekih takođe 'malih ljudi' na stolu, nad kojima je bilo nagnuto nekoliko ljudskih figura koje su ove očigledno sekli na živo. Objasnili su Džejsonu da su Zemljani radili mnogo gore stvari nad njima, nego što oni rade Zemljanima.
   Bračni par Vilijams bio je očajnički zabrinut za svog sina, pa su za njega ugovorili nekoliko susreta sa dečijim psihologom, u nadi da će ovaj naći uzrok detetovih problema. Jedan lekar radio je sa Džejsonom punih godinu dana, ali su ti susreti samo pogoršavali stvari. Lekar je odbijao da prihvati bilo koju drugu mogućnost osim da su detetova iskustva samo loši snovi.
   Ovo je izazvalo veliku frustraciju kod Džejsona, jer se još jednom osetio usamljen i izolovan, pošto niko nije hteo da poveruje u njegovu priču. Terapije sa lekarom bile su završene kada je ovaj rekao da ništa više ne može biti učinjeno da se Džejsonu pomogne jer: 'On je tako čvrsto ubeđen u svoja verovanja da mu ništa ne može promeniti mišljenje'. Džejsonovi roditelji su se još više zabrinuli kad je dečak počeo da ponavlja: 'Kada bih umro, 'mali ljudi' ne bi više mogli da me odvode'.

KAKO IZGLEDAJU



   Suzan Vilijams je ispričala kako je jednom prilikom njena porodica bila uznemirena čudnom bukom, tačnije lupanjem na gornjem spratu i zvucima kao da neko hoda po spavaćim sobama i to baš u vreme kad bi cela porodica bila dole. Njen muž je nekoliko puta išao da proveri da nije u pitanju provalnik, ali nikoga nije zatekao. Takođe je bilo vrlo čudno i uznemiravajuće što su digitalni satovi u spavaćim sobama izjutra svetlucali kao da postoje smetnje, dok su satovi u prizemlju bili potpuno ispravni.
   Jedne večeri, pokušavajući da ga smire, Džejsonovi roditelji seli su sa njim i zamolili ga da im kaže sve o 'malim ljudima' i da opiše njihov izgled. Džejson je rekao: 'Veoma su mali i mršavi, visoki od metar do metar i dvadeset. Imaju velike glave bez kose i veoma velike crne oči'. Upitan kako je moguće da 'mali ljudi' ulaze u njegovu sobu kada su sva vrata i prozori zaključani, Džejson je odgovorio da oni prolaze kroz njih i odvode ga kroz prozor u njihovu bolnicu. Tada ga stavljaju na sto i povređuju iglama i drugim predmetima.
   Nedavno je Džejson rekao svojim roditeljima da sada zna kada 'mali ljudi' dolaze, jer tada ima čudan osećaj u glavi. Jednom takvom prilikom rekao je roditeljima da će te noći doći po njega. Tokom ranih jutarnjih časova Džejson nije bio u sobi niti u kući. Kasnije je proneđen u krevetu, u čvrstom snu. Sledećeg jutra, kada je ustao, Džejson je našao krevet pun mrtvih bubamara. Rekao je roditeljima da se iznenada probudio tokom noći i video plavu svetlosnu loptu veličine fudbalske, kako polako leti njegovom sobom. Džejson sada deli sobu sa svojim starijim bratom koji, iako priznaje da je video čudne stvari u spavaćoj sobi, odbija da poveruje u njih.

DA ZNAJU I DRUGI RODITELJI



   Veoma zabrinuta zbog svih tih događanja Suzan Vilijams je ispričala i sledeće: 'Jedne noći čula sam Džejsona kako plače u svojoj spavaćoj sobi. Našla sam ga kako stoji u sobi. Ozbiljnim glasom mi je rekao da ga ne dodirujem, pošto može biti opasno. Još je dodao: 'Oni čine da se osećam onako kako se oni osećaju, da znam ono što oni znaju, da vidim ono što oni vide'. Rekao mi je da im je sada dozvolio da dele njegova iskustva jahanja konja. Upitala sam ga: 'Zar ne misliš da je to opasno?' Odgovorio je da uvek ima kontrolu i da oni mogu da dele njegova iskustva samo ako im on to dozvoli.
   Situacija u kući Vilijamsovih je i dalje složena, jer žive pod neobičnim okolnostima i u centru su zastrašujućeg fenomena. Oni su dali saglasnost da se njihovo neželjeno iskustvo objavi ne radi publiciteta, jer su njihova prava imena u priči promenjena, već da bi i drugi roditelji, ako se nešto slično događa njihovoj deci, znali o čemu je reč.
   Pre ovih događaja Vilijamsovi nisu imali nikakvih znanja, niti interesovanja za fenomene NLO-a. Slučajno su jedno veče na televiziji gledali dokumentarac u kojem su videli zapanjujuću sličnost sa njihovim sopstvenim iskustvima. Samo vreme će reći šta se dalje događa sa ovom porodicom, a istraživač Entoni Dod, koji prati ovaj slučaj, smatra da Džejsonova sposobnost u matematici i brojevima nije slučajnost i da buduće generacije možda čuvaju neka iznenađenja za sve nas.


conopljanews.

Otmice vanzemaljaca - Šokantna ispovest

Popularna italijanska televizija Italia Uno emitovala razgovor sa zenom koja tvrdi da je vanzemaljci otimaju 37 godina. Prikazani i sokantni prizori (fetus, implatanti), reakcije gledalaca brojne i podeljene



U emisiji jedne od najpopularnijih italijanskih televizija, 41-godišnja Giovanna Podda ispricala je svoju neobicnu zivotnu pricu kako je vanzemaljci otimaju još od četvrte godine, mada je tek sada pristala na intervju kako bi o svemu obavestila javnost. Jer, kako kaze, sve je manje vremena pre nego sto se dese neke preozbilje stvari...

"Ljudska je rasa vanzemaljcima potrebna jer smo mi bioloski kompatibilni. Sluzimo im kako kako bi se mogli reprodukovati, ali i zato što naša antitela leče brojne njihove bolesti" - ispricala je Giovanna i dodala kako "vanzemaljci stvaraju hibridnu rasu i planiraju preuzeti kontrolu nad Zemljom, pa makar i silom!"
Kontraverzni razgovor sa Giovannom naisao je na veliki publicitet u Italiji, ali - s obzirom da je postavljen na globalne servise tipa YouTube - i sirom sveta, izazvavsi brojne rasprave, posebno povodom sokantnih snimaka u emisiji (prikazani fetus i implatanti).

"Do sada sam osamnaest puta vestacki oplođena, ali nikada nisam rodila. Naime, vanzemaljci vade fetus iz utrobe nakon dva meseca te ga potom nastavljaju razvijati izvan materice (jedan je navodni fetus sačuvala i videćete ga u videu)".



Giovanna je dalje rekla:

"Postoje dvije vrste aliena. Jedni su sivi, velikih očiju, te nemaju osećanja. Ne razlikuju šta je dobro, a šta loše. Ponašaju se ponašaju poput robota. Njih je oko 80%, no postoje i humanoidi. Lako ih je zameniti za čoveka".

Giovanna Podda u nastavku prica da vanzemaljci imaju baze na našoj planeti, te ističe "kako su nam preostale još samo dve godine", u kontekstu želje aliena da preuzmu kontrolu nad Zemljom.
Prepričava kako su je otimali, pomoću kojih su rekvizita i kako izvodili hirurške zahvate, te pokazuje implantat u mozgu.
U svakom slučaju, očito bi bilo dobro da - laže. Mada, jedna od ex-yu Internet anketa ciji su ispitanici upitani veruju li Giovanni Podda, pokazuje da joj tacno polovina (od skoro 6.000 onih koji su se na anketu javili tokom nepune nedelje dana) - veruje!
Uostalom, svako ima pravo na svoj izbor... kako je to rekao djavo sedajuci u koprive...


astrosajt.

Svjedočanstva i slučajevi

Masovna pojava otmica počela se bilježiti šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako su pojedinačni slučajevi zabilježeni još od 1800. godine. Prema nekim istraživanjima, gotovo četiri milijuna Amerikanaca dobilo je ovakav tretman naših elijenskih prijatelja. U Europi slična istraživanja, koliko znamo, nisu niti rađena, ali broj prijavljenih slučajeva daleko je manji, a i opisi se uvelike razlikuju, a nerijetko su Europljani skloniji otmice i mistična iskustva pripisati demonima i Sotoni, nego li malim zelenima.

Antonio Villa Boas otet 1957.

23 godine star brazilski farmer radio je tu noć kako bi izbjegao dnevne vrućine. Na obzoru je ugledao “crvenu zvijezdu” koja mu se približavala. Kada se sasvim približila, raspoznao je jajoliki leteći objekt. Bosao je pokušao pobjeći, prvo traktorom koji je brzo otkazao suradnju, zatim je nastavio pješice ali ga je zgrabio čovjekoliki elijen u sivoj uniformi. Imao je malene plave oči i komunicirao je neartikuliranim glasovima. Bića su ga odvela u svoj brod i skinuli ga golog, te ga premazali nekakvim gelom. Uzeli su mu uzorak krvi i odveli u prostoriju u koju su puštali nekakav plin zbog kojega je Boasu postalo jako mučno.

Nakon tretmana plinom, farmeru se u prostoriji pridružila, kaže, vrlo zgodna i gola elijenka. Iako joj je bila platinasta plavuša, tamo niže dlačice su bile jarko crvene. Naravno, Boas ju je opalio na zemaljski način, i kaže da joj se baš i nije svidjelo, što je malo poljuljalo njegov muški ego. Ipak, kaže, dala mu je do znanja da je trudna. Nakon lošeg sexa, vratili su mu odjeću i poslali ga doma.

Ufolozi nikad nisu povjerovali u njegovu priču iako je se držao do smrti.

Oteti govore

Oteo ih NLO: Sve što morate znati o otmicama vanzemaljaca


Iako još uvijek nismo sa sigurnošću provalili jesmo li sami u svemiru, vanzemaljci često "otimaju" Zemljane.

Thomas E. Bullard dugo se bavio ovim fenomenom, pa je na osnovi velikog broja svjedočenja opisao uobičajeni tretman kakvog od vanzemaljaca oteti mogu očekivati:

Otmica – žrtva otmice oteta je i dovedena u “brod”

Pregled – žrtva je podvrgnuta “sistematskom pregledu” na vanzemaljski način

Razgovor – vanzemaljci malo čavrljaju s otetima

Obilazak – u nekim otmicama, žrtve su dobile vođenu turu “broda”

A tu su o određeni simptomi koji pogađaju žrtve otmica:

Gubitak vremena – žrtve često imaju rupe u pamćenju i nemaju osjećaj za vrijeme koje su proveli u zatočeništvu (nešto slično nam se događa nakon dobrog provoda)

Otkrivenje, spoznaja – mistično iskustvo, jedinstvo s Bogom ili svemirom (osjećaj kakav nas je ponekad obuzeo za vrijeme dobrog provoda)

Posljedice – slabost i mučnina, fobije, posebice strah da ih neće vratiti ili da će ih pojesti
Otmica

Većina žrtava svjedoči da su oteti iz vlastitih spavaćih soba, u trenutku kada su padali u san. Opisi tog trenutka su slični i uglavnom žrtve bivaju paralizirane, obasjava ih snažna svjetlost i naziru se čovjekolike figure vanzemaljaca.

U drugim učestalim slučajevima, žrtve su otete iz svojih automobila, uglavnom u nekim zabačenim krajevima, tijekom noći ili u ranim jutarnjima satima. Pred otmicu zamijetili bi vanzemaljski brod, a njihov bi automobil stao iz nekog razloga. Oteti se često ne sjećaju samog trenutka otmice, pa su ova iskustva iz njih “izvučena” hipnozom.

Alien voajer

Pregled

Medicinski pregledi kakvima su žrtve otmica izložene uglavnom se odnose na pregled spolnih i reproduktivnih organa, ponajviše kod žena, što nas tjera da se zapitamo u kojem svojstvu nas ti elijeni zapravo žele “upoznati”. Ipak, ne ostaje sve na ginekološkom pregledu, jer različiti svjedoci opisuju brojne preglede.

Većina svjedočanstava opisuje preglede koji nimalo ne naliče “zemaljskoj” medicinskoj praksi. Eh sad, pitanje je trebali vjerovati onima koji opisuju postupke koje su vidjeli u epizodi Hitne službe, ili onima koji opisuju čudne intervencije. Uglavnom, uz navedeno, vanzemaljski Dr. Kovač također je zainteresiran za područje glave, živčani sustav i kožu, dok za kardiovaskularni i dišne putove ne pokazuje ama baš nikakav interes.

Kako kažu, ti “doktori” ne koriste kirurške rukavice, a svojim pacijentima ne nude nikakve medikamente niti ih pikaju injekcijama. Vjerujem da bi mnogi bili jako zainteresirani za vanzemaljsku “anesteziju“, zato, sori niš’ od toga. Skeptik bi mogao reći da je jasno da netko neće reći da su ga elijeni nadroksali, jer to bi se vrlo lako dalo provjeriti.

Neki oteti opisuju da su ih elijeni prisilili na seksualne odnose i to s drugim ljudima, ili elijenima koju su specijalno za tu prigodu poprimali ljudski oblik, nerijetko nekog poznatog čovjeka (Elvis je živ, i ševi u letećem tanjuru!).
Razgovor

Izgleda da su elijeni skloni neobaveznom časkanju, pa s otetima često razgovaraju o životu na zemlji i sasvim običnim stvarima, a i na “usmenom” dijelu pregleda ponovno su jako zainteresirani za ljudsku reproduktivnu praksu i običaje, što nas dovodi do zaključka da elijeni, bez obzira na naprednu inteligenciju, o seksu znaju manje od srednjoškolca.

Naravno, umjesto da provale u neku znanstvenu instituciju ili otmu nekog nobelovca, elijeni svoje znanje o zemaljskoj znanosti nadopunjavati informacijama koje traže od otetih neznalica.

Ipak, nakon što im pročeprkaju po tjelesnim otvorima, elijeni su svojim žrtvama vrlo ljubazni domaćini, pa ih odvedu na razgled broda,i rado im pokazuju svemirski pogon. Ne znamo ponude li ih rakijom i kojom šnitom svemirskog kulena.

Kada je sve gotovo, elijeni svoje žrtve vraćaju na majčicu Zemlju, ali ne na mjesto s kojega su ih oteli, nego uglavnom ih odbace na neko zabačeno mjesto, kakvu uličicu ili napuštenu zgradu, gdje žrtve bivaju pronađene u slatkom snu. Neki skeptik bi rekao da “žrtve” nisu ništa drugo nego li lukavi pijanci koji misle da su našli savršeni izgovor za svoju ženu, ali tko smo mi da sudimo.

Svedočanstva

Betty i Barney Hill 1961.

Jedna od najpoznatijih priča je ona o otmici bračnog para Hill, poznata i kao Zeta Reticuli incident.

Vozeći se prema Portsmouthu, na noćnom nebu ugledali su veliki objekt koji im se približavao. Iako se kasnije nisu sjećali otmice, da je nešto pošlo po zlu zaključili su kada su primijetili da im nedostaju dijelovi kože. Betty je kasnije zapisivala svoje snove i opširno opisala što im se događalo.

Elijeni su joj se obraćali na lošem i teško razumljivom engleskom jeziku, bili su prosječne visine, bez dlake na glavi, odjeveni u uniforme koje su nalikovale onima američkog zrakoplovstva. Kada su ih doveli u brod, razdvojili su ih. Betty u izložili snažnom svjetlu i pregledali joj oči, uši, usta, zube grlo i ruke. Odrezali su joj uvojak kose i nokte, te su joj s nogu ostrugali uzorke kože.

Skinuvši ju do gole kože, polegli su je na stol i aparatom koji je naličio EEG-u, pregledavali su njezin živčani sustav. Posjevši je, pregledali su joj grudi i bradavice i stetoskopom poslušali srce. Zatim su joj u pupak uveli dugačku iglu. Betty je posvjedočila da je osjetila snažnu bol, ali “doktor” ju je samo protrljao po čelu i bol je nestala.

Nakon toga, pokušali su joj ukloniti zube, i izgleda da su bili jako zbunjeni činjenicom da to ne ide tako lako, dok su njezinom mužu bez problema uklonili sve zube. Betty kaže da se nasmijala, te im rekla da Barney nosi protezu jer je zube izgubio zbog starosti. Kaže da vanzemaljci nisu shvaćali koncept starosti.

Na odlasku, Betty i elijeni još su malo proćaskali, pa ih je zamolila da joj daju nešto za uspomenu. Veli da su joj dali knjigu punu simbola. Pokazali su joj i kartu svemira i poziciju njihovog planeta. Kada su izlazili, oteli su joj onu knjigu, otevši joj tako dokaz istinitosti njezine priče.

Kada su Hillovi objavili svoju priču, psihijatar dr. Benjamin Simon počeo ih je ispitivati uz pomoć hipnoze. Ukratko, zaključio je da je Betty zapravo uvjerila svojeg muža da se incident dogodio jer je sve zapravo sanjala.

Ne-oteti se bune