Kultura sjećanja - Kako se živjelo u Jugoslaviji

Svi su mogli ići na more. Bar u odmarališta od firme.  

Mama bi obično ovo spremila za doručak..prženice ..  

Voleli smo Brižit Bardo



Dzejmsa Dina

Gledali Western filmove...



Dzona Vejna..

Spageti westerni snimani na Plitvickim jezerima...ekskurzije u stilu "upoznaj svoju domovinu da bi je vise voleo", letovanja na moru su donosila brojna ljubavna iskustva a nije bilo AIDS-a, spavalo se u satorima a nocu vilenilo po plazama koje su bile otvorene za sve...

A propo westerna...igrali smo se kauboja i indijanaca i niko nije hteo da bude indijanac dobrovoljno...to je bilo samo po kazni... 

Kultna serija uz koju sam rasla..obožavala sam je ..ma nisam propuštala..  




„Грлом у јагоде" је југословенска телевизијска серија, снимљена у продукцији Телевизије Београд 1975. године. Постигла је велику популарност широм СФР Југославије. Сценарио за серију су написали Срђан Карановић и Рајко Грлић а режирао ју је Срђан Карановић.

Серија има 10 eпизода и премијерно је емитована на ТВ Београд, од 4. септембра до 6. октобра 1976. године.

Радња

Серија осликава живот младића Бранислава Живковића званог Бане Бумбар, пратећи веселе и тужне догађаје у његовом животу и животу његове породице и пријатеља, од његовог поласка у средњу школу па до завршетка факултета. Свака епизода чини целину за себе и описује одређену годину у периоду од 1960. до 1969. године. Ту су прве љубави, пољупци, туче, прва игранка итд.

Skole su organizovale kolektivne odlaske u bioskope kad su prikazivani domaci filmovi...a ratni su bili obavezni...

A ratni filmovi koje smo gutali očima..navijali za naše ..plakali za palim partizanima..  

A u njima glumci sa svih meridijana..sve same zvezde ..  

Slušali smo Bitlse..



I obavezno zgodnog i šarmantnog osvajača ženskih srca ..Zdravka Čolića..  

Gledali smo najbolje strane serije..

I domaće ..

Gledali sjajne mjuzikle ..''Kabare''



I .. naravno ...''Kosa''

Plesali stiskavac..



Sad on izgleda sasvim drugačije...



  

Čitali ...ITD



I naravno ..''Politikin zabavnik''

Nekad bilo. Ostala su sjećanja..
 
 http://igoyugo.tumblr.com/

Zašto je Jugoslavija bila najbolja?

U poslednjih nekoliko mjeseci se na sajtu e-novine.com vrte «Fotogalerije iz bolje prošlosti», kako su ih prijatelji sa ove stranice nazvali. Galerije nisu njihovo vlasništvo, nego su to slike sakupljane godinama iz raznih dijelova Jugoslavije, od Vardara, pa do Triglava, od Đerdapa, pa do Jadrana. Neke od njih ću predstaviti i u ovom dugačkom članku, koji će poslužiti da se mnoge pozitivne činjenice o Jugoslaviji pokušaju staviti na jedno mjesto. Pritom neću paziti da članak ne pređe određenu dužinu, nego ću pisati dok god me pamćenje služi, te ću pokušati određenim foto i video materijalima dočarati kakva je to sjajna zemlja bila, bilo da se radi o ekonomskim, društvenim i političkim faktorima, bilo samo o vizuelnim ljepotama, kakvih ima svugdje na svijetu, ali nigdje kao u našoj Jugoslaviji. Ovaj tekst piše jedan potpuni zaljubljenik u ovu državnu tvorevinu, koji ju pamti jedino kao dijete, te iz priča starijih ljudi, tekstova, eseja, filmova i pjesama.

Jugoslavija sama od sebe ne bi nikad bila stvorena da se nije radilo o jednom prirodnom slijedu događaja. Prirodna je zato što svi njeni narodi, koliko god se danas pokušavaju distancirati jedni od drugih, ustvari sliče kao jaje jajetu. Tačnije, mnogi će reći da se radi o istoj naciji, među kojom nema nikakve, apsolutno nikakve bitne razlike, što će takođe dokazati i definicije naroda i nacije. Kada čovjek malo bolje analizira te tvrdnje, rijetko da može umno dokučiti neke prevelike razlike, bilo da se radi o jeziku, načinu odijevanja, muzici, filmovima, hrani, ili bilo čemu drugom. Ako govorite svoj dijalekt, i porijeklom ste iz Vranja, teško da će vas razumjeti u Varaždinu, ali ako i jedni i drugi govorite književno, radiće se o potpuno istom jeziku, na šta je završnu riječ dala Snježana Kordić, hrvatska profesorica književnosti, te time prst zabola u oko svim današnjim nacionalnim dušebrižnicima, koji nikako da prestanu braniti svoj narod, te da ga počnu konačno hraniti. Svi oni koji danas bulazne o tobožnjem porijeklu iz Perzije, sa Neba ili čak da su jedini autohtoni na ovim prostorima, zapravo su nepopravljivi šovinisti, koji od naroda prave budale, upravo onako kako je to pokušavao «pjesnik Ljubić» u genijalnom Markovićevom filmskom ostvarenju «Turneja», čiju scenu možete vidjeti ispod.

O našim filmovima i teveu



Jugoslovenska filmska industrija, pored svoje kvalitete, imala je i zapanjujuću propagandnu ulogu. Svi partizanski filmovi govorili su redom o silnim pobjedama naših vojnika, što vjerovatno u konačnici i nije bilo daleko od istine, s obzirom da smo imali svoju zemlju, odbranjenu od fašizma, barem do 1991. godine, kada je novi val ponovo stigao s demokratijom sa zapada. Filmovi su bili pravljeni masovno, tako da su neki glumci uspjeli odigrati u preko dvjesto uloga, poput recimo Bate Živojinovića, kasnijeg branitelja Slobodana Miloševića i dežurne budale u Socijalističkoj partiji Srbije, pa na koncu i pokajnika u nekim svojim izjavama, doduše ponekad kontradiktornim. Pored njega kao Waltera, još je masa drugih sjajnih glumaca izašla iz jugoslovenske škole filma, a kada pogledate unazad, radi se o stotinama i stotinama ostvarenja, među kojim smo zapamtili sve one glavne, sve one koje nas vraćaju u djetinjstvo, u prošlost i u neko bolje juče. Danas, kada je to juče prošlost, svi mi koji volimo Jugoslaviju, se prisjećamo tih vremena kao nečeg idealnog, kada nam za sreću nije bio potreban novac, niti smo gledali kako ćemo zeznuti komšiju, ili pak najboljeg prijatelja. Tada smo nekako svi bili jednaki i svi smo imali isto, organizovali smo radne akcije, kao djeca se kalili u izviđačima (a ne pred kompjuterima, igrajući counter strike u internet centru) i na ulici, gdje su nam malo stariji momci, uglavnom Cigani, mjesecima ili čak godinama utjerivali reket, oduzimajući nam novac za užinu i prodavajući nam cigle. Tih se vremena nekako sa sjetom prisjećamo, jer smo i pored toga što su vremena bila opasna za djecu s ulice, znali da nam niko neće zabiti nož u stomak, niti da će neko izvaditi pištolj iz džepa. Nakon nekoliko mjeseci bismo naučili kako ne dati novac, ne potući se, i ne ispasti kukavica pred njima, a o tome je pisao Miljenko Jergović u jednoj od svojih priča iz Istorijske čitanke, gdje je kazao da si samo u Sarajevu mogao savladati sve te vještine jalije. Kako je tačno bilo u ostalim gradovima, trenutno nije ni bitno, ali sasvim sigurno je bilo slično, a to je činjenica da smo kao djeca igrali fudbal, a ne Angry Birds, ili neku drugu mašinu za gubljenje vremena. Dane smo ubijali drugačijim načinima, ostajući mršavi i nikad uhranjeni, ali sretni. Pojam slatkiša nam je bio griz, sutlija, ili u nekom boljem slučaju, Kraš čokolada. Pili smo Kenijadu i ostala prezašećerena pića, ali nismo bili debeli i nismo patili od pretilosti.

Ipak, da se vratimo na filmske priče. Naši filmovi su bili nadaleko poznati, pa je sigurno dobro poznata činjenica kako je «Walter brani Sarajevo» jedan od najpopularnijih filmova u Kini ikad. Svi drugi, koji su bili znani kod nas, prevođeni su na svjetske jezike, pa smo i Neretvu, Sutjesku, Kusturičine i druge filmove, imali titlovane širom svijeta. Ko god je jednom počeo gledati jugoslovensku kinematografiju, nikad nije prestao, a ona je i danas vrlo razvijena, ali u nekom drugom, haj'mo reći regionalnom obliku. Naravno, nijedna od današnjih šest i po karikaturalnih državica ne može finansirati svoje filmove, pa se onda udružuju u nekakve koprodukcije, kako bi iskamčili pare od EU fondova ili odakle već. Često ljudi sebi namaknu novac ko zna kakvim putevima, kao što je recimo bio slučaj u Bosni, gdje su ljudi sami sebi davali novac za određene filmske projekte, i onda pravili sranja koja nikome ne bi bila zanimljiva. Koprodukcije u Jugoslaviji nije bilo, ili je bilo vrlo malo, jer je naša zemlja tada bila suverena i dovoljno bogata kako bi producirala svoju kinematografiju i kako bismo svi imali na TV ekranima naše kvalitetne serije, ali i druge programe.



Nisu samo filmovi bili mnogo bolji i razvijeniji nego danas, nego i drugi TV materijali. Recimo, i pored nenormalno brzog tehnološkog napretka, te pojave raznih hiper – super – mega – turbo TV stanica, od početka rata pa do danas, svi TV programi su jad i bijeda, počevši sa dječijim programom, pa sve do dokumentarnog i informativnog. Ljudi poput vlasnika polupismenih TV stanica OBN i Hayat su nam lansirali sapunice kao ogledalo sistema vrijednosti i time zagušili naše domaćice nekvalitetnim programom, pod izlikom «da to ljudi žele», ne ponudivši im alternativu i gađajući ih u njihov mentalni sklop, baš onako podlo i ratno – profiterski, kao što su uostalom i priskrbili sav taj novac za kupnju televizija, kasnije izrabljujući radnike na najgore moguće načine. A kako je to u Jugoslaviji bilo, možemo se prisjetiti gledajući Nedjeljni zabavnik, Otvori prozor, ili neku drugu dječiju emisiju, kada nije bilo Pokemona, Teletabisa i ostalih govana, koje danas djecu zaglupljuju do iznemoglosti.

Posljednji trzaji našeg dječijeg programa zbili su se u toku samog rata, kada je ekipa Televizije Sarajevo napravila veliki serijal nazvan «DTV – Dječija Televizija», gdje su djecu posjećivali u opkoljenom Sarajevu, pokušavajući barem malo vratiti osmijeh na njihova lica.

Kada govorimo o drugim programima, dokumentarni program je možda jedini koji je koliko – toliko preživio. Pozitivna geografija, autora Nisveta Džanke, ili recimo emisija Figure sa FTV-a, te dokumentarac o Džoniju Štuliću sa HRT-a, neki su od primjera kako i danas nije toliko teško napraviti dobar dokumentarni serijal.

Nažalost, takvih programa je sve manje, i sve ih rjeđe možemo vidjeti na televiziji, pa smo primorani gledati Discovery, Al Jazeeru, CNN i druge strane medije, jer više nemamo svog. Svaki medij koji smo nekad mogli nazvati svojim, danas je vlasništvo neke političke stranke ili korporacije. Istine više nema, niti će je još zadugo biti, pa je samim tim tako i na prostoru Jugoslavije. Šta god ko o tome mislio, sa dva ili tri kanala bijasmo mnogo sretniji nego danas sa dvije – tri stotine.



Posljednja mladost

Posljednja mladost u Jugoslaviji je naziv izložbe koja je nedavno bila postavljena u muzeju 25. maj u Beogradu. Kao i svaki drugi značajan događaj, i ovaj su mediji prenijeli, te su se mogle vidjeti vijesti širom internet neba o tome. Izložba govori o našim bendovima kao što su Disciplina kičme ili Idoli, a na slikama možete vidjeti sretna lica, onakva kakva rijetko danas srećete bilo gdje na našim prostorima. Sam naziv izložbe je dosta nostalgičan, kao da se više nikada nigdje neće dogoditi neka mladost, ali samim tim još više govori o tome kako današnja mladost, naprosto i nije uživanje, nego je spoj neimaštine, vječnog kokuzluka, neuspješnih studija, štela pri zaposlenju i mnogo toga negativnog. Mladost danas, kao vrhunac svog regionalnog iskustva, odlazi na konferencije «pomirenja», koje plaćaju stranci koji su nas najprije posvađali, a sad nas uče dijalogu i različitim mišljenjima. Naši mladi zapravo uopšte ne znaju šta znači podići palac i autostopom krenuti iz Gevgelije na hrvatsko more, usput se zaustavivši čak i u Beogradu, i spavajući u studentskom domu kod prijatelja kojeg smo upoznali u vojsci, kada smo obnavljali godinu. Jednu od takvih situacija idealno opisuje Miladin Šobić, u svojoj pjesmi «Desetka iz drugarstva», a koju možete poslušati u nastavku.

Studenti su danas nesposobni da promijene i svoju, a kamoli državnu sudbinu. Oni šute, ne protestvuju, i ustvari uopšte ne znaju koja im je svrha. Nakon što završe fakultet, mame i tate ih uhljebe u državnu upravu, a oni malo manje sretni završe kao konobari, ili putuju na neki svjetski kruzer, kako bi po povratku kupili sebi posao i egzistenciju. Jednostavno, ne postoji više ništa pozitivno u studentskom životu, osim možda putovanja, koja su nakon 20 godina ponovo postala dostupna, ali kad se samo naši roditelji sjete skakanja po bivšoj zemlji, dođemo do zaključka da ustvari ništa nije bilo kao što je sada. Tada se sviralo do kasno u noć, nije se išlo na techno partyje, niti su se uzimale ecstasy tablete. Tada je domaća višnjevača bila vrednija od svega, a pivo u Steleksu je koštalo neku bijednu sumu.

Studentski život je bio neraskidivo vezan za muziku. Muzika je tada bila glavni pokretač svega, grupe poput EKV-a, Azre i Bijelog dugmeta palile su i žarile cijelom državom, a njihove koncerte su pohodile desetine hiljada ljudi. Lepa Brena je bila simbol Jugoslovenke, žena koja i danas može napuniti bilo koji stadion kod nas i koja, pored svih priča o njoj u uniformi, i sličnih gluposti, i dalje podsjeća na neko zlatno doba, kada se pjevalo o našim rijekama, našem moru, planinama, svim ljepotama gdje smo rođeni...