Nasljednik biblijskih vidovnjaka

U svom modernom obliku jaka matica jevrejske magije širila se daleko od obala istocnog Sredozemlja. Veliki potomak najvecih biblijskih carobnjaka bio je, nesumnjivo, i cudnovati Nostradamus...



Jevrejska demonologija, naoruzana nagomilanim davolima i zlim duhovima svih civilizacija koje je Izrael naslijedio, impresivna je lektira. Rabin Menahen je znao da su davoli toliko brojni da covek ne bi mogao postojati kad bi bili okom vidljivi. Nisu svi, medutim, jednako podlozni njihovim napadima: oni traze rabine da ih muce. Glavni razlog za nosenje rabinskog plasta je da se odbiju praiskonske sile. Moguce je da odora svih opsjenara ima ovaj zastitni aspekt i porijeklo.

Moćno ime Semamforas



Najgore vrijeme za kontakt s duhovima je noc, kad Igeret leti u drustvu stotina hiljada razdrazenih manjih demona, od kojih su svi spremni da ucine zlo i postaraju se da se ono ucini. Nocu, po rabinu Menahanu, niko ne srne da spava sam, da ne bi Lilita, ucinila zlo.



Lilita je, naravno, biblijska Sukuba koja zavodi muskarce. Postoji obimna literatura o tome kako je ovaj duh poprimio zenski lik i prevario Adama. Ona je davo akadijskog (Daleka Azija) porijekla - Dzelal ili Kil-Dzelal - i njeno ime potice od asurskog Lil ili Lilit.

Prema vjerovanju jevrejskih kabalista, nedosezno Najvece Ime, silna Rijec Moci, bjese sEMAMFORAS. Uz njenu pomoc moglo se izvesti sve magijsko. Medutim, nju su mogli koristiti, kao i Totovu Knjigu, samo posveceni, po cijenu uzasne natprirodne kazne. Kasniji hebrejski pisci tvrde da je bas ovo ime koristio sam Krist da bi cudotvorio.
Tamo gdje se vjerovalo da ima obilje demona, vjestice i mudraci bijahu stalno na djelu. Da su mnoge koje su smatrane vjesticama, jednostavno bile ekscentricne zene, izgleda sasvim moguce. Sa ove distance tesko je znati odakle da se pocne da bi se ovo raskrstilo. Uzmite, na primer, poznati stih u dvadeset drugoj glavi Egzodusa: „Ti neces kao vjestica zivjeti da trpis". Kakva vrsta vjestice je zena iz osamnaestog stiha?!
Neki kazu da hebrejska rec “casaf”, koja je ovdje upotrebljena, jednostavno znaci trovacica, sto mijenja cjelokupno znacenje. Ona je slicna rijeci veneficus, koja je upotrebljena u latinskoj verziji Septuaginta (Sedamdesetorica). Istina se vjerovatno nalazi negdje u sredini: da se vjestica smatrala trovacicom, bilo u simbolickom ili stvarnom smislu. U 16. stoljecu pominju se mnoge vjestice za koje se kaze da su pribjegavale trovanju zrtava kada bi omanula magijska sredstva. Jedan takav slucaj bilo je ubistvo ser Tomasa Overberija.

Povratak običajima kraljeva

Kao sto smo vec vidjeli magija je bila u nemilosti vlasti hebrejskih Semita. Ali, kao i mnoge druge zabranjene stvari, one su ipak prozimale zivot ljudi toga doba. Oni koji se nisu upisivali u svete knjige, osiguravali su nove pobornike ovog kulta. Istorija pokazuje da su se cak i jako pobozni vjernici, potreseni kakvim sokom ili sumnjom, cak i kad se radilo o jako poboznim, petljali s vradzbinama.
Teolozima je poznata ova veza izmedu slabljenja vjere i obracanja ,,mracnim"(tj. magijskim) vjestinama. Prirodno je sto je Jovova snaga provjeravana nizom nesreca.

Deuteronomij (Peta knjiga Mojsijeva) XVIII, 10 kaze: „Medu vama se ne smije naci niko ko bi tjerao sina ili kcer da prode kroz vatru, ili ko bi koristio predskazanja, ne srnije se naci promatrac vremena ili vjestica, ili opsjenar ili trazilac savjeta duhova, ili mudrac ili prizivac duhova."
Manasija je, prema Knjizi o kraljevima II, XXI natjerao svog sina da prode kroz vatru. Arapi i danas ponekad prolaze kroz plamen da bi odvratili od sebe zle duhove koji ih prate. Isti judejski kralj „promatrao je doba i upotrebljavao cini, bio u vezi s poznatim duhovima i mudracima"; sve u svemu bio je kralj-mag.



Sol, kralj Izrailja, obeshrabren tokom poslova i razocaran u podanike, odrekao se nade da ce mu Bog poslati odgovore, pa se obratio za savjet endorskoj vjestici. U sopstvenoj nevolji, zaboravio je da je prethodno i sam proganjao vjestice i ubijao ih. Vjestica mu je rekla da vidi jednog starca s plastem, ciji je opis kralj prepoznao. Klececi na koljenima, Sol je slusao nesto sto je licilo na Samuilov glas - cuo ga je, iako nije nista vidio - kako mu prica o porazu i smrti. Ovaj povratak obicaju kraljeva da se savjetuju - cak i da ih drze uz sebe - s magovima i carobnjacima, najvise su prekorevali monoteistickim uredenjima. Isto tako, ne moze se reci da je ovo bio jedini put. Opsjenari, kao i oni sto se bave drugim vjestinama, oduvijek uzivaju blagu zastitu monarha. Nailazimo na nagovjestaje koji pokazuju ne samo moc koju posjeduju cudotvorci, vec i na cinjenicu da su nagrade mogle biti zaista velike. Mozda je jedna od najvecih nagrada isplacenih vidiocu bila kada je Benhadad, kralj Damaska, dao Elijahu 40 tovara blaga kao uzdarje sto je otkrio da li ce njegova bolest biti fatalna.
U svom modernom obliku, jaka matica jevrejske magije siri se daleko od obala istocnog Sredozemlja. Veliki potomak onih biblijskih vidioca bio je cudnovati Nostradamus, koji je i danas enigma.

Nenadmašni Nostradamus



Roden pocetkom 16. stoljeca u Provansi, tvrdio je da je s majcine strane porijeklom od Ijekara-vidioca kralja Renea. Od ranog djetinjstva pokazivao je sklonost prema magiji: ,,u desetoj godini ucio je skrivenim stvarima ljude dvostruko starije", uprkos ocevom protivljenju koji je zelio da mu se sin posveti ljekarskom pozivu.
Bilo kako bilo, Nostradamus je izrastao u lijepog muskarca sa bradom. Kad je imao samo 22 godine, 1525, njegov okrug su prosto zbrisali glad i kuga. Ljekara je bilo malo, pa je on krenuo s lijekom koji je sam spravio. Rezultat je bio niz cudesnih ozdravljenja. On nije zelio - ili nije mogao - da objasni sastojke lijeka doktorima koji su jedino znali da on posjeduje nekakav tajanstveni prah i da taj prah djeluje. Zato mu je dodjeljen pocasni doktorat, a on je nastavio svoja proucavanja okultnog.
Sljedeca cudna stvar u vezi s njim bila je moc predskazivanja buducih dogadaja zbod cega je bio osumnjicen za savez sa Sotonom - ali je usred ovih optuzbi, Francusku zadesio novi val kuge od koje je obolio i sam Nostradamus. On je, medutim, prevladao bolest noseci svoj prasak u mjesta iz kojih su pobjegli najpoznatiji doktori. Zahvalni gradski oci dodijelili su mu penziju.
Nakon sto se suprotstavio jos jednom naletu kuge u Lionu i nakon sto je ponovo bio optuzen za vracarije, Nostradamusa je pozvao kralj Anri i imenovao ga dvorskim ljekarom. Svoja magijska znanja, kako je povjerio kralju, Nostradamus je crpio iz kabalizma, misticne filozofije Jevreja.
Kabalizam se proucavao u tajnosti, a tako su se primjenjivali i njegovi rezultati. Kabalisticka literatura, kao sto je slucaj sa Sufisom i drugim filozofima u domenu takozvane Velike tradicije, bila je obilato uljepsavana simbolima. Osim alhemije, vjerovatno ne postoji disciplina koju je neupucenima teze shvatiti, cak i terminoloski.
Moc se, smatralo se, krije od javnosti. Ona se moze steci samo u tajnosti. Shodno tome, i njeno koriscenje mora biti tajno. Cak je i poducavanje bilo oslabljeno, jer se smatralo: „Znanje je moc - podjeljno znanje je izgubljena moc." Cutnja, diskrecija, vjernost to su bila obeljezja onoga ko se bavio kabalizmu.

Riznica snova



Sve dobro zraci iz jedne tacke koja se u kabalizmu zove Bog. Isto tako, sva pozitivna moc sticala se i izvrsavala preko Boga. Bozija moc i karakteristike dijelile su se na deset kategorija, sefira.
Ove ezotericne tajne su se suprotstavljale, a ponekad izjednacavale, s drugim sistemima, jevrejskim i nesemitskim, i u doba procvata istocnjackog i zapadnjackog okultizma. Gnostici su koristili drago kamenje i sifre da bi prikrivali ono sto su smatrali velikim istinama; neke grupe „ucitelja" poducavale su svoje ucenike da simbolizam njihovih obreda Bog otkriva u snovima; drugi su govorili da su oni samo boraviste jezgra mudrosti, koja se kristalise kroz eone proucavanja i prosvjecenja. Kod Jevreja, kao i kod drugih naroda, znalo se za mnostva andela, dobrih i zlih: snovi i znamenja imali su mjesta kojima su pripadali i kojima nisu pripadali.
Platonisti su vjerovali u „andele koji su neuspjesni", kojih ima podjednako i u donjim i u gornjim sferama. To su prototipovi prividenja i poznatih duhova. Postoji osveta opakih i bezboznih, zlih i pokvarenih duhova koji gore od zudnje da naskode i zaplase. Njima vladaju cetiri zla kralja: oni se nastanjuju blizu zemlje, pa cak i u samoj zemlji.
Drugi djele ove zle duhove na devet kategorija: prvi su lazni bogovi koji uspjevaju da izazovu postovanje i zahtjevaju zrtve. Takav je, kazu, bio i onaj koji je razgovarao sa Kristom, pokazujuci mu sva zemaljska kraljevstva. Slicna prica se prica za poslanika Muhammeda i zlog duha koji je pokusao da ga odvrati od misije. Na drugom mjestu su duhovi lazi kakva je izasla iz usta Ahaba. Treci su suci krivde: u „Postanju" (Prva knjiga Mojsijeva) se kaze da je Jakov rekao: ,,U njihovim stanistima su suci krivde, neka moja dusa ne dode njima na vijecanje."
Cetvrto, u kasnijoj jevrejsko-krscanskoj misli slijede osvetnici zla koji oponasaju cuda i sluze vjesticama i opsjenarima: takav je razgovarao s Evom (Hava).

“Gospodar moći vazduha”



Njihov gospodar je Sotona koji „zavodi cio svijet, cineci cuda i tjerajuci vatru da s neba side na Zemlju pred ocima ljudi". sesti su oni koji se ogrcu gromom i munjom, trujuci vazduh i saljuci kugu i druga zla: duhovi za koje se mislilo da pomazu Nostradamusu. Oni vladaju zemljom i morem, kontrolisuci cetiri vjetra. Njihov gospodar je Meririm, silni i bjesni davo - zvani „gospodar moci vazduha".
Fransis Baret - posljednji medu velikim samozvanim mudracima - pisao je o ovim mocima pocetkom 19. vijeka, kako se one na razlicite nacine otkrivaju covjeku, o prorocanstvima, simbolima i prividenjima, i o cijeloj skali zapadnjacke magije, koja je gotova sva nasledena iz jevrejskih izvora:
“Dusa moze da primi prava prorocanstva i ona se nesumnjivo radaju u snovima: gdje se nepoznato mjesta i nepoznati ljudi pojavljuju istovremeno i zivi i mrtvi. Predskazuju se stvari koje ce se dogoditi. Medutim, postoje oni cija je misao ophrvana potrebama tijela i ne budi se iz sna ili cija je masta odvec otupjela, tako da ne moze primiti vrstu predodzbi koje dolaze sa viseg nivoa inteligencije, sto znaci da neki ljudi ne mogu da prihvate snove, kao ni prorocanstva koja snovi daju.
Dakle, ovaj posvecenik tumaci snove, kao i njegovi prethodnici sirom svijeta, kao znacajne puteve za prenosenje okultnih spoznaja. Neki savremeniji antropoloski psiholozi cak sugerisu da bas u snovima moramo traziti sam pocetak ljudskog vjerovanja u natprirodno. Snovi su mogli odigrati osnovnu ulogu u covjekovom razmisljanju o drugim svjetovima i bicima s kojima vrijedi komunicirati. U jevrejskim i drugim spisima o magiji, pominje se nekoliko postupaka za „izazivanje snova", sto je uvijek imalo udjela u okultizmu.

Divovi medu cudotvorcima

Medju vama se ne smije naci... osmatrac vremena, ni carobnjak ili vještica, ni ukrotitelj ili savjetnik poznatih duhova, ni mudrac ili prizivac... Mojsije, Knjiga peta, XVIII, 10

U arapskoj tradiciji, Jevreji su smatrani najvecim opsjenarima svijeta. I u srednjovjekovnoj Europi, i jevrejski uglednici i krscani medu kojima su oni zivjeli, cesto su kao cudotvorca, trazili nekog cuvenog opsjenara hebrejskog porijekla. Jevreji su, sa svoje strane, cesto i Krista opisivali kao carobnjaka.

Da li je hebrejska magija originalna tvorevina ovog semitskog naroda, bilo bi gotovo nemoguce ustanoviti a da se prvo ne odredi koji je dio njihovog magijskog naslijeda stranog porijekla. Nema nikakve sumnje da se opsjenarstvo mnogo upraznjavalo medu zidovima. S pravom ili ne, hiljade spisa nalazi svoje korijene u hebrejskom porijeklu, a sam Mojsije (Musai a.s.) bio je, u izvjesnom smislu rijeci, opsenar.



Dragocijene knjige

Prema Samaricanima, sav opsjenarski nauk izvire iz jedne knjige: Knjige znakova, koju je Adam (Adem a.s.) donio sa sobom iz raja kako bi mu omogucila da ovlada elementima i nevidljivim stvarima. Kao i Knjiga o Izrailju, ovo djelo jos postoji, ako se stvarno radi o istom djelu.
Smatra se da je Izrailj (sto znaci „Bozija tajna") bio pravi predavac tajni. Njegova Knjiga tvrdi da ih je dobio od Adama (Adem a.s.). Na drugom mjestu, citalac se obavjestava da je tajna bila povjerena Noi (Nuh a.s.) pred sam ulazak u ladju. Kao i kod drugih opsjenarskih tekstova, njena istorija seze do Solomona (Sulejman a.s.), sina Davidovog (Daud a.s.), diva medu cudotvorcima.
Bibliografska istrazivanja dosad su malo napredovala u traganju za Knjigom o Izrailju. Buduci da sadrzi vrlo veliki broj magicnih brojeva, znakova i uputa za pravljenje hamajlija, ona polaze pravo na to da je bila urezana na plocici od safira, iako su samo njeni kasniji primjerci dostupni za proucavanje.

Apokrifna Knjiga o Enohu je jos jedno delo koje polaze pravo na poreklo od Solomona i Mojsija. Kao i na drugim poljima istorijskog istrazivanja, gotovo da nema. Sumnje da su knjige za koje se veruje da su tipicni opsjenarski tekstovi, u najbolju ruku jako iskrivljene. U drugim slucajevima moglo je doci do zamijene.

Mnogi naucnici vjeruju da je veliki dio jevrejskog magijskog rituala, koji je postojao u starim rukopisima, izgubljen. Hebrejski opsjenari nisu se suocavali samo s rabinskim neprijateljstvom, vec ponekad i s gnjevom naroda u zemlji u kojoj su zivjeli, cesto kao manjina. Od njih se mogla traziti pomoc toliko puta, kao sto su Mauri i Poljaci pozivali tvorce kise: ali, ako bi ista poslo po zlu, oni bi bili okrivljeni. Potom je zakon o prenosenju, buduci da su samo rijetki mogli da se uvedu u misterije, mogao sprijeciti zapisivanje veceg dijela magijskog bogatstva.

Totovo naslijeđe


Knjiga o Enohu sadrzi sljedecu legendu o objasnjenju kako je magija dosla medu Jevreje:

Dva andela (Uza i Azael) Bog je poslao da iskusaju ljude, i provjere njihovu grijesnost. Buduci da oba bijahu skrhana nesrecnom ljubavi prema zeni, bili su osudeni na Boziju kaznu.
Jedan visi s neba glavom prema dolje; drugi lezi okovan iza Mracnih planina: to slucajno bijase onaj koji nauci zenu da slika njihova lica!

Knjige o Hermesu - neki kazu da ih je 42 – bile su pripisivane egipatskom bogu Totu; a sigurno su ih koristili i jevrejski opsjenari. Kazu da su na njegovom djelu stari Egipcani zasnivali svoju religiju i rasirene opsjenarske vjestine.



Ko je bio Tot ili Teut i sta su bila njegova magijska otkrica?

Prema Ciceronu, on je bio iz Tebe. Ucenja knjiga o Hermesu, koje jos postoje, na prvi pogled izgledaju zbrkane, misticne, kontradiktorne i magijske. Da li su to egipatske knjige? U ovo se vrlo ozbiljno sumnja. Vjerovatnije je da su Totova djela, kao sto je obicno bila praksa, prepisivana su, izdavana i prenosena dalje u donekle izmijenjenoj formi. Da danas sadrze tragove krscanskog, muslimanskog i gnostickog misljenja, izgleda ocito. Medutim, ja sam sreo aktivne sljedbenike teze da su ovo prorocanski spisi, dok neki smatraju da je njihovo pravo znacenje uvijeno u misticnu simboliku. Ako se radi o ovome, trebalo bi sigurno vise od ljudskog vijeka da se to razmrsi, ako covjek ne bi imao upute. Tako Tot ostaje gotovo zatvorena knjiga. Zohar (Knjiga svjetlosti) je jos jedno vazno djelo jevrejske magije.
Puna demona i duhova, davola i pakla, ona je bila u sirokoj upotrebi u 14. stoljecu u Evropi. Mozda se ova knjiga i kabalisticka skola koja ju je poticala, mogu smatrati najjacom pojedinacnom silom koja je Jevreje ovjencala slavom opsjenara na Zapadu.
Preko jevrejskih izvora ili preko tekstova koji polazu pravo na jevrejsko nadahnuce, treba traziti najveci deo zrtvenih i umilostivljujucih obreda koje danas zovemo visokom magijom. Kadenje i prinosenje tamjana uz zrtvu, svece i nozevi, te pentogrami - cak i vecina rijeci koje se koriste u ceremonijama - cine hebrejske vjerske postupke, na izvjestan nacin, slicnim saljivom podrazavanju krscanske mise od strane crne magije.



Bukvar za čarobnjake

Knjiga svete magije Avramelina Mudraca jedno je od granicnih dijela. U autorstvu jednog Avrama. sina Simonovog, prvi put je objavljena 1458. i mogla bi biti djelo krscanina. Ipak, ona ocito mnogo duguje jevrejskoj opsjenarskoj tradiciji. Ona je, vjerovatno, mjesavina: djelo krscanina posvecenog istocnjackom opsjenarskom umijecu. Bez kompletnog prevoda bilo bi ovdje tesko dati precizne detalje o prirodi i svrsi ove znacajne crne knjige. Ona polaze pravo na to da je original bio pisan na hebrejskom i da je - kao sto bi naslov htio da povjerujemo - „sveta", a ne „profana" magija. U skladu s vjerovanjima visoke magije, autor tvrdi da se andeli (meleki) i demoni mogu pomocu ove knjige koristiti za dobro ili zlo: zar to nije ista knjiga koja je predana Mojsiju, Solomunu i ostalima?!
Postupci u njoj slicni su onima koje nalazimo u vecini magijskih „bukvara" pocetnica za carobnjake. Dati su detaljni opisi bacanja cini, prizivanja duhova, vracanja izgubljenih predmeta, navodenje na ljubav ili mrznju. Nikakvo cudo da je tradicija obavezivala svakog posvecenika ove vrste magije da ne kaze ni dijelic nikome, ukoliko sam nije bio ubijeden da je primalac „spreman da to prihvati".
Solomonu se takode pripisuje omiljeni Grimoirum Verum (Udzbenik magije), koji sadrzi gradu iz cuvenog Solomonovog kljuca. Ne samo da ovaj svezak sadrzi „prave i autenticne tajne kralja Solomona", vec je, u stvari, pronaden u njegovom grobu! Pomocu njega opsjenar moze da se pripremi za naporno izvodenje umjetnosti, moze da napravi razne instrumente koji su bitni za naporno umijece prizivanja duhova i moze da okupi i otpusti veliki broj mocnih bica. Iako naslovna strana kaze da je gradu prikupio i objavio 1517. Alibek Egipcanin (u Memfisu), veca je mogucnost da datira iz 13. vijeka, a vjerovatno je prepisana iz mnogo starijeg rukopisa. Nije poznata verzija koja se moze uporedivati s Udzbenikom magije, iako su djelovi koji nedostaju u ovom izdanju ocito dostupni i savremenijim italijanskim tekstovima.

Prelazak u Europu

Drugo vazno djelo, koje se moralo naci u dragocijenom blagu svakog srednjovekovnog opsjenara, bila je Prava crna magija. I za nju se priznaje da je preuzeta iz hebrejskih izvora. Ona, u stvari, potice iz Solomonovog kljuca. Poznata po svojoj koncentraciji na smrtnim cinima i djelima mrznje, rnogla je biti prepisana iz rukopisa iz kojeg vode porijeklo sve kasnije verzije Kljuca. Poznato je samo jedno izdanje ove knjige - i to najrjede - izdanje iz 1750. Kao i sve ovakve magijske knjige, i ovaj primjerak se moze kupiti samo kod kolekcionara ili vidjeti u nekoliko biblioteka. Dok ove knjige o opsjenarstvu ne budu dostupnije, onima koji proucavaju okultizam nece biti lako da uporede meduodnos kulture i mita, koji je rezultirao u opsjenarske vjestine i u Europi i na Istoku.
Pored samih opsjenara dvije glavne sile krive su za sirenje proucavanja okultizma istocnjacke magije na Zapadu. To su na prvom mjestu arapski istrazivaci koji doslovce postuju nalog Proroka: „Tragaj za spoznajom cak i do Kine", i koji su prevodili i proucavali cijele biblioteke hebrejskih knjiga, cineci ih dostupnim na rapskom, latinskom i grckom preko svojih cuvenih univerziteta u spaniji. Zapadnjacki naucnici prenijeli su ovo ucenje u sjevernu Europu, gdje su se okultne discipline, kao i one profane, ukorijenile.
Sasvim odvojeno od opisa magije i opsjenara koji su pohranjeni u malo citanim djelima o zivotu i obicajima Hebreja, postoji drugi izvor iz kojeg se moze dobiti mnostvo podataka - Biblija.
U toku biblijskih vremena, smatra autor ovog teksta, britanski istrazivac Idriz sah, jevrejska magija poznavala je nekoliko vrsta izvrsilaca: vidovnjake kojima su se ukazivale vizije dok su fiksirali predmet i gatanjem; ljudi koji su dobijali savjete od likova svetaca, zivih ljudi i tako dalje - druga vrsta vidovnjaka; i vidovnjaci medu ciftama.
Svi su oni imali odgovarajuce predstavnike medu drugim istocnjackim narodima; izgleda da vrlo veliki dio njihove bastine potice od turanskih Mongola koji su u tim podrucjima prethodili Asircima.
Mudrac je, prema rabinu Akibi, licnost koja odlucuje o srecnim i nesrecnim danima za putovanja, sjetvu i slicno. Nekoliko jevrejskih autoriteta smatra da se vjestina magije ucila u toku egipatskog jarma, a takvi se opsjenari pominju u Starom zavjetu XIX, 31 i u Petoj knjizi Mojsijevoj XVII, II. Medutim, postoje opisi proroka i, vjerovatno, astrologa u Starom zavjetu II. 6. XVII, 13 i drugdje, sto pokazuje da su oni predstavljali podgrupu u glavnoj grupi opsjenara. Graveri su bili ljudi koji su se izvjestili u pravljenju hamajlija s kojim se Europa upoznala tek kasnije. Veliki dijelovi nekih zapadnjackih udzbenika magije bili su posveceni ovim hamajlijama i njihovoj izradi.

Fantastična znanja

Cini, skidanje cini, opsjednutost demonima i borba natprirodnih sila - to su sastavni dijelovi magijskog svijeta Semita. Vecina ljudi ce prepoznati takve vjestine kao citanje „zapisa na zidu", tumacenje znakova kao dokaza okultnog djelovanja. Mozda je manje ocita pozadina cuvene magijske bitke izmedu Mojsija i Arona i egipatskih opsjenara-duhovnika. Bio je to poznati carobnjacki trik toga vremena (jos postoji u Egiptu) da se (naoko) stapovi pretvore u zmije. Ono sto se stvarno dogada je sljedece: guja se dovodi u stanje obamrlosti tako da joj se pritisne gtava. Tada ona lici na batinu. Kada se baci na zemlju, budi se iz soka i prekida se hipnoticko stanje. To su radili Egipcani. Buduci da ova knjiga nema veze s odbranom vjere, nije preporucljivo raspravljati o pitanju da li je Aronova motka (koja je mogla biti neka slicna zmija) stvarno pozderala motke protivnika. Dalje napomene o ovoj interesantnoj pojedinosti mogu se naci kod pisaca kao sto su Mori. Lejn i Tompson.

Solomon - kralj i opsjenar



Zaista je Solomon bio najveci medju opsjenarima. Posjedovao je vlast nad pticama i zvjerima, nad ljudima od vrha do dna. Pozovi, dakle, duhove i Demona, i njegovo ime, i s njegovim pecatom, i pobijediceš, ako bude volja Allahova!... (Miftael Kulub: Kljuc srdasca, perzijski rukopis iz 1000. godine)

Ako postoji ikakav most izmedu magijskih vjestina Egipta, Izrailja i Zapada, taj most je zbirka dijela, postupaka i obicaja koji se pripisuju Solomonu (Sulejman a.s.), sinu Davidovom (Daud a.s.), trecem kralju Izrailja.

I u Bibliji i u Kuranu ima opisa koji se odnose na kralja cudotvorca: njegov zivot izvezen je u Hiljadu i jednoj noci i bezbrojnim drugim djelima maste i uobrazilje. U kasnijim evropskim magijskim udzbenicima njegovo ime koriste prakticari magije da izvuku Lucifuga (duha koji bjezi od svijetlosti) i da ga potcine, kako bi ga prisilili da vrati nepravedno prisvojena blaga. Iz tolikih legendi i pseudoistorije, koje datiraju iz IX vijeka prije n.e., koliko mozemo saznati o stvarnom zivotu i djelatnosti ovog covjeka?

Vlast nad duhovima

Bio bi mi potreban cio jedan svezak, pise Idriz sah u svom djelu “Orijentalna magija”, da ocijenim opsjenarski zivot samog Solomona, ali izvjesna opsta mjesta mogu se prepoznati. Stalno se mora imati na umu da su neki magijski dokumenti, za koje se smatra da poticu iz spisa kralja Solomona, u stvari djelo rabina i drugih, pod istim nazivom. Takode, nije lako dokazati da mnogi kodeksi nisu falsifikati. Arapski hronicari, prije svih, isticu se po svojoj pomnoj paznji koju poklanjaju okultnoj strani ovog izuzetnog covjeka.

Po misljenju vecine njih, nije samo on letio na letecem cilimu, vec je to radio sa cijelim svojim dvorom. Sacinjen od neke zelene svile, ovaj tepih je u isto vrijeme mogao prenositi stotine ljudi i njegov je let uvijek bio pracen letom ptica. U jevrejskoj tradiciji se tvrdi da je tepih bio velicine sezdeset kvadratnih milja i da je njegova zelena svila bila zlatom prepletena.
Pretpostavlja se da je Solomon stekao vlast nad svim duhovima i elementima, a posebno nad „demonima", posjedovanjem Carobnog prstena, koji je bio optocen draguljima andela (meleka) koji su bili gospodari cetiri elementa. Takode se kaze da je prsten u sebi sadrzavao dio cudesnog korijena. Upute za pravljenje slicnih prstenova nalaze se u magijskim knjigama objavljenim pod Solomonovim imenom, koje su i danas u opticaju. Ovu pricu preuzima i Kur’an u Suri XXI, 81. 82: ,,I Solomona smo ucili kako da koristi duvanje vjetrova, koji su se pokretali na njegovu komandu prema zemlji na koju prosusmo svoj blagoslov... I njemu smo pokorili neke zle duhove koji se za njim sjurise i jos ponesto uradismo."
Jedna od njegovih zena bila je kcerka faraona, kralja Zemlje magije (tako se nazivao faraonski Egipat), i tumaci smatraju da su se tajne preko nje otkrile kralju Izrailja. Vivak i pupavac se cesto pominju kao ptice koje Solomon koristi za glasnike; a savremeni arapski rukopisi sadrze upute za upotrebu pticjih kostiju, kao i „kamenog gnijezda", identicne uputama koje se nalaze u magijskim knjigama objavljenim u ime Solomona u srednjem vijeku.
Naisao sam na staro tumacenje jednog nejasnog odlomka u Bibliji, koje bi se moglo povezati s pupavcem. U Kraljevima II, 22, kaze se da je „Hadad" saletao faraona da ga posalje od sebe, da bih ja mogao poci u svoju rodenu zemlju. Arapski tumaci tvrde da je ovaj Hadad isto sto i Carobna ptica Hadud, koja se u Kur'anu pominje kao Solomonov glasnik (ne radi se uopste o covjeku) koja je donijela vijest o kraljici od Sabe.

Čarobni prsten



Bilo kako bilo, Solomonove magijske moci pominju se nekoliko puta u Kur’anu:
“I sasvim sigurno dadosmo znanje Davidu i Solomonu... I Solomon postade Davidov nasljednik i rece: ‘Cujte me. ljudi! Naucili smo izraze ptica i obdareni smo svim stvarima. U tome je, sigurno, jasna razlika.’ I vojske divljih i prosvestenih i ptice, skupise se radi Solomona da defiluju. Sve dok ne stigose u Dolinu mrava. Jedan od mrava rece: ..Slusajte: me. mravi! Vratite se u svoja skrovista i ne dozvolite da vas Solomon satre, a da i ne osjetite."

Ovaj odlomak pokazuje da je Solomon obdaren poznavanjem jezika ptica, sto je jos jedna ideja koja je opste prihvacena. U stihu se kaze kako se Solomon nasmijao na rijeci mrava, sto odaje njegovu sposobnost da cuje i razumije sta govore mravi.

Solomonova magija se, takode, povezuje s nekim veoma vaznim aspektima ritualnog promatranja koje je svojstveno gotovo svakom magijskom sistemu. Vecini ljudi poznat je Solomonov pecat - lik kojim je mogao privuci, vezivati i zatvarati duhove. Bas pomocu ovoga pecata Demon iz “Hiljadu i jedne noci” zatvoren je u bocu na desetine hiljada godina. Postoji izvjesna zbrka vezana za petokraku Solomonovu zvijezdu (Pecat) i sestokraku zvezdu Davidovog stita - koja se isto smatra mocnom hamajlijom protiv zla i koristi na vrio slican nacin na koji se mnogo kasnije koristio krst kao zastita. Obe ove forme zvijezde koriste se u opsjenarskim obredima arapskog i jevrejskog porijekla.
Staroegipatska teorija o najvecem imenu Boga - Rijec Moci - koja je toliko snazna da se o njoj ne moze ni misliti ni govoriti - nalazi se u Solomonskoj magiji. Neki pisci, u stvari, tvrde da je veliki dio kraljeve moci poticao od prstena na kojem je bilo upisano Najvece Ime. Arapski i jevrejski pisci slazu se u tome da je prsten bio sacinjen od legure mesinga i gvozda.
“Solomonov Testament”, djelo koje mu se pripisuje, ali cije je autorstvo nemoguce dokazati, kaze da se on obratio andelu Mikailu za pomoc da savlada demone. Andeo mu je darovao carobni prsten s utisnutim pecatom. Tako naoruzan bio je sposoban da prizove sve duhove i dobije od njih dragocijena obavjestenja. To je postigao „vezivanjem" demona carobnim cinima i prisiljavanjem da pozove drugoga, koji bi opet to napravio sa sljedecim, sve dok se cijelo satansko mnostvo ne bi okupilo. Tada je Solomon mogao pitati svakoga pojedinacno kako se zove, koji mu je znak, i na koje se ime odaziva. Ova obavjestenja predstavljaju jezgro “Solomonskog kljuca”, koji se isto njemu pripisuje, djelo koje se vjekovima pojavljuje na mnogim jezicima. Ono je, vjerovatno, najpoznatiji magijska knjiga na svijetu.

Moć magičnog kruga



Ovaj se kljuc na hebrejskom zove “Maftea Selomo”, dok latinske verzije obicno nose naslov “Klavikule Salomonis”. Djelo ima dvije cjeline i obuhvata prizivanje, bacanje cini i pravljenje i koriscenje raznih pentagrama (Solomonovih slova).
Arapsko djelo o magiji, pod naslovom “Citab ul Uhud”, vjerovatno je isto sto i “Knjiga o Azmodeusu” koja se pominje u jevrejskom kabalistickom “Zoharu” kao dar kralju Solomonu od duha Azmodeusa. Ono je sadrzavalo formule za potcinjavanje demona. Ovo djelo cini vezu sa “Solomunovim kljucem” i ima znacajan uticaj na magijske opise Srednjeg istoka.
Veoma veliki broj opisa koji se pripisuju Solomonu, postoji ili se pominje u drugim djelima o magiji. Vazno mjesto medu njima pripada “Bozijem djelu”, za koje kazu da su ga diktirali andeli, knjiga medicine i alhemije koja je mnogo uticala na arapska proucavanja hermetickih vjestina. Drugi spisi, koji su izgubljeni, bavili su se razlicitim, vise filozofskim temama. Djelo od kojeg potice naziv “Al-madel”, koji se pominje u nekoliko knjiga o magiji, je hebrejski “Sefer a-Almadil”, o magicnom krugu, tom neophodnom liku gdje svi carobnjaci moraju potraziti utociste protiv osvete duhova.
Pravljenje kruga, njegovo mjesto i znaci koje treba ucrtati u njegovim koncentricnim prstenovima, cine znacajan dio Solomonove magije, kao i vecine vracarskih i opsjenarskih obreda sirom svijeta. Smatra se da bi naziv knjige mogao poticati od arapskog “Al Mandal” (Krug). Zanimljivo je primijetiti da neki znaci koji se koriste u Solomunovoj magiji - bilo da su krugovi ili pecati - nose vise nego povrsna obiljezja slicnih znakova iz kineske magije i astrologije. Jedan od najizrazitijih primjera ove slicnosti moze se vidjeti u simbolima za obiljezavanje sazvjezda i zvijezda u jevrejskom i kineskom sistemu. Nije mi poznato da je ova cinjenica ranije primijecena ili isticana, zakljucuje Idriz sah pricu o Solomonu.



bosnic.