Eshu – dijete Oshuino

[You must be registered and logged in to see this image.]

U samim počecima stvaranja dio bogova naroda Yoruba sišli su na Zemlju kako bi tu posložili stvari i uredili život među živim bićima. No, kako su yorubanska božanstva uglavnom muška, oni su tako zaboravili sa sobom povesti jedinu božicu među njima, božicu Oshun, božicu ljubavi. Završivši posao i uvevši skladan život i red na Zemlji, bogovi se vrate u svoja božanska obitavališta kako bi izvijestili Stvoritelja, najvišeg među njima. No, on ih prekori što su iz stvaranja isključili jedinu božicu među njima. Bogovi se posrame i pokušaju silnom pažnjom i mnogim darovima, te naklonošću, ishoditi oprost kod Oshun. Na kraju Oshun rodi sina, božića Eshu, koji je poradi silne naklonosti starijih bogova postao razmažen i pretvorio se u varalicu i pakosnika. Dugo je tako vladao red i božanski zakon među ljudima, ali onda je Eshu odrastao, pa je u početku pomagao ljudima noseći njihove žrtve bogovima. No, Eshu se ubrzo to ne svidi, pa se odluči malo našaliti s ljudima i bogovima, te raditi manje sitne nepodopštine koje kasnije izazovu velike nevolje. Jednom tako Eshu odluči prekinuti dugogodišnje prijateljstvo između dva čovjeka zemljoradnika čiji su posjedi međusobno graničili. Stavi tako Eshu na glavu šešir koji je s jedne strane bio crn, a s druge strane bijel. Prođe on tako samom međnom crtom, te upita seljake koje je boje njegov šešir. Dok je jedan tvrdio da je bijele boje, drugi je bio sasvim siguran da je crne boje. Malo pomalo dugogodišnji se prijatelji toliko posvađaju i zavade, da u svoje svađe umiješaju sela, te na kraju cijeli narod. Ubrzo postane opasnost da izbije rat između Yoruba. No, to se sada više nikako ne dopadne Stvoritelju, pa on pošalje svoje poslanike da uhvate Eshua i primjerno ga kazne. No, Eshu je bio vrlo mlad, spretan i okretan, pa je trčeći izuzetno brzo pobjegao svojim progoniteljima, a da bi još više napakostio, usput je palio kuće ljudima koji su radili u poljima. Ljudi su u velikoj žurbi iznosili najvrjednije što su imali. Ljudi su se morali vratiti radu u poljima, ali sada više nisu imali gdje ostaviti svoje stvari. Naravno, Eshu im se ponudi da će im on čuvati stvari dok budu radili. Ljudi su ga poznavali kao svog dobročinitelja, koji je s njihovim žrtvama udobrovoljavao njihove bogove, pa su pomislili da mu mogu vjerovati. No, Eshu im ispremiješa stvari i napravi čitavu zbrku s njima, te ubrzo nastane prava pomutnja i izbiju nove svađe oko vlasništva. Na Zemlji nastane kaos, koji se još i danas može ogledati u iznenadnoj svađi dugogodišnjih dobrih susjeda oko međe.

Loki – varalica Asgarda

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Nordijskoj mitologiji također postoji varalica i smutljivac koji voli svoj nos zabadati svugdje i pakostiti bogovima čiji je i on sam pripadnik. Loki doista živi u Asgardu, u domu nordijskih bogova, ovi ga stoički podnose, ali jednoga dana on je toliko pretjerao u svojim nepodopštinama da je čak i besmrtne bogove načinio smrtnima. Od toga dana božanska besmrtnost nordijskih je bogova toliko krhka i ugrožena, a u zoru Ragnaroka, opet poradi Lokia bogovi su se u teškoj bitci međusobno pobili. Sudbonosnu bitku bogova kao i nestanak Iduinih jabuka iz Asgarda Athumanunh Vam je već prije opisao, a sada će Vam to sve još malo i pojasniti. Naime, poznato Vam je iz prethodnih Athumanunhovih priča kako su Odin, Hoenir i Loki tražili pomoć od diva Thjazia da im pomogne upaliti vatru kako bi oni ispekli meso. Isto tako poznato Vam je i da je Thjazi od njih tražio dio mesa na što su oni i pristali, ali kako je Thjazi uzeo najbolji dio bogovima se to nije nimalo dopalo, pa su istukli Thjazia, a u sve je prednjačio Loki. Poznato Vam je i kako je Thjazi uhvatio Lokia i podigao ga u nebeske visine, te mu zaprijetio da će ga ispustiti, a onda su sklopili pakostan savez, opet na ponudu Lokia koji je time želio napakostiti bogovima Asgarda. Jasno Vam je i to da se radilo o Iduinim jabukama koje su bogove činile besmrtnim, a kako je Loki namamio naivnu božicu Idunu u ralje Thjazia također Vam je već prije napisao Athumanunh. No, Odinu se nimalo nije dopalo da postane smrtan, pa je on Lokiu silno zaprijetio ako ne vrati Idunu natrag u Asgard. Opet, kako je to varalica Loki učinio Athumanunh je već prije ispričao, ali smrt Thjazija silno je naljutila njegovu kćer nižu božicu zime koja je od Odina zatražila pravo na zadovoljštinu. Opet se ponudio nitko drugi nego Loki da prevari Skadi. Opet je neoprezni Odin pristao na Lokievu ponudu. Naime, loki je savjetovao Odina da kao zadovoljštinu ponudi Skadi da izabere muža među njima, ali pod uvjetom da ga izabere vidjevši mu samo stopala. Skadi je dakako pristala na to, jer je bila uvjerena da će izabrati najljepšeg među bogovima Asgarda, predivnog Baldura. Tako su se bogovi poredali iza zastora, a vidjela su im se samo stopala. Naravno, Skadi je tražila najljepša stopala, jer je bila sasvim sigurna da ona moraju pripadati najljepšem među muškim bogovima, Balduru. No, prevarila se, jer je najljepša stopala imao zapravo bog Njord, bog mora. Dakako, dogovor je dogovor i Njord i Skadi su postali supružnici, ali javili su se novi problemi. Skadi nije nikako mogla zaspati od kliktaja morskih galebova, a Njord pak nikako nije mogao spavati od zavijanja snježnih polarnih vukova. Na kraju su se oni morali razići i Skadi je poslije pronašla nižeg boga skijanja imena Ullr s kojim je živjela sretna i zadovoljna. Na kraju ravnoteža je ipak ponovno uspostavljena, ali je Loki pokazao da i bogovi mogu biti smrtni i ranjivi, što će se kasnije završiti po zlu u zoru Ragnaroka.



izvor:enhu.blog

Inktomi – pauk varalica plemena Lakota

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jednom tako davno, u ono doba kada su ljudi živjeli u podzemnom raju kojemu naziv bijaše Shangri La, postojao je divovski pauk koji je znao sve jezike Svijeta, pa čak i jezike drveća, stijena i kamenja. Bio je to pauk velik poput čovjeka, a bio je izuzetno vješt govornik i kao takav privlačio je veliku pozornost i znatiželju, kako ljudi tako i životinja, te ostalih živih stvorova. No, imao je jednu veliku manu, a bila je ona što se nikada u svojim 'slatkoriječivim' govorima nije držao činjenica. Tako je jednom prilikom nagovorio ljude, te ih uvjerio da će im život iznad zemlje, odnosno iznad podzemnog raja Shangri La, biti kudikamo zanimljiviji, no, zaboravio im je reči i da će im biti i puno teži. Eto tako, ljudi napustiše prvotni Shangri La i napučiše sadašnji Svijet naziva Ha Ha.

Maui – ružni bog naroda Polinezije

Kad je Maui rođen, njegova majka je pomislila da je mrtav, pa ga je umotala u svežanj svoje kose i bacila ga u ocean. U toplim vodama oceana pronašle su ga i odgojile morske vile, a kad se Maui vratio među bogove odlučio im je za osvetu stalno pakostiti. Najprije je s oceanskog dna izvukao Polineziju i poklonio je ljudima, pa je onda ukrao vatru s noktiju božice Mhui Ike i opet je poklonio ljudima. Ribarskom mrežom je uhvatio Sunce i usporio ga je kako bi ljudi imali duži dan. U svojim je nepodopštinama pretjerao kada se popeo na božicu Hinenuite Po, polinezijsku božicu Podzemnog svijeta i želio za ljude ukrasti besmrtnost. No, Hinenuite Po to je toliko razljutilo da je jednim udarcem usmrtila Mauia. Tako je skončao Maui, varalica i pakosnik među bogovima, a ljudi su i dalje ostali smrtni.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mitološke varalice i izazivači nevolja

Sve mitologije, legende i priče starih plemena i naroda kazuju da je iskonski pravednik Stvoritelj želio stvoriti Svijet koji bi imao ustroj i organizaciju u kojem bi svaka vrsta bila na točno određenom mjestu i ne bi se miješala s drugom vrstom. Kada je Svijet bio stvoren po zamisli i volji Stvoritelja, idealno i besprijekorno posložen, odjednom bi se pojavio netko koga bi mitološka priča zapamtila kao varalicu ili izazivača nevolje. Poradi njegovog neotesanog i neodgovornog ponašanja Svijet je zapao u pravi pravcati nered. Tijekom slijedećih postova Athumanunh će se malo raspisati o nekim poznatim varalicama, odnosno tim mitološkim izazivačima nevolja, iz raznih mitologija kao što su: Wakdjunkaga (sjevernoameričko pleme Winebago), Inktomi (sjevernoameričko pleme Lakota), Kojot (univerzalni varalica iz svih sjevernoameričkih plemena), Maui (plemena Polinezije), Eshu (afričko pleme Yoruba), Loki (Nordijska mitologija) … Zapravo, te varalice u svim mitologijama, svojim lošim ponašanjem, krivim prosudbama, stvaranjem nereda i drugim nepodopštinama, mitološkim pričama daju dimenziju ljudskosti koja je opet čista suprotnost onoj božanskoj mitološkoj dimenziji tih davno prije zaboravljenih priča. Dakle, da Athumanunh zaključi, ti mitološki 'prevrtljivci' i 'varalice' zapravo izgledaju baš poput ljudi, baš poput nas, jer vrlo često oni upadaju u nevolje i zamke vlastitih planova. Sva ta njihova neukrotivost i sve te njihove nepodopštine Athumanunhu se ponekad i dopadnu i ti mitološki prevrtljivci kod njega često pobude i simpatiju. Naime, oni pobjeđuju, nikada se ne predaju i nikada ne odustaju, a vrlo često dokažu i da se možda ponekad i isplati lagati – no, Athumanunh nikako ne bi volio da laž postane stalna i da se laže unedogled. Na kraju s jedne strane gledajući mitološki varalice doista jesu prevrtljivi, ponekad sebični i doista povremeno žestoko lažu. Izazivaju oni tako nevolje gdje god stignu u tim davno prije zaboravljenim mitološkim pričama, varaju i čine čiste gluposti, ali s druge strane, po Athumanunhu, mitološki prevaranti donose čovječanstvu i blagodati i razvijaju kulturu. Naime, upravo su ti mitološki prevaranti (kada bi prevarili mitske pravednike – bogove svemoćne – po Athumanunhu) naučili ljude kako loviti, kako kuhati, izraditi glazbala, podarili nam vatru, naučili nas raditi, a ponekad idu tako daleko i uče nas kako pričati priče neobične i nestvarne toliko potrebite rodu ljudskome (afroamerički mitološki varalica Br'er Rabbit ili kako ga Athumanunh nazva 'Brat Zec'). Tih mitoloških varalica najviše ima u afričkim i sjevernoameričkim mitološkim pričama.

Ата



Ата, (грч. ατή, лат. Ate), је у грчкој митологији била богиња заслепљености и душевног немира, богиња обмане. Помиње је и Хомер (II. XIX, 91) као кћерку Зевсову, а према Хезиоду она је кћерка Ериде богиње свађе.

Ата чини раздор међу боговима и људима па ју је зато Зевс стрмоглавио са Олимпа. У том свом паду на земљу Ата је са собом повукла и Зевсове кћерке Лите богиње молбе. Ата на земљи иде лаким и тихим ходом, не додирује земљу и управо лебди над главама људи којима доноси несрећу. Да би се несрећа могла барем мало ублажити, треба позвати Лите богиње молбе, и оне су, иако хроме те су готово увек стизале прекасно, ипак, као кћерке Зевсове чинили да несрећу барем мало ублаже.

Mitološki varalice i izazivači nevolja


Sve mitologije, legende i priče starih plemena i naroda kazuju da je iskonski pravednik Stvoritelj želio stvoriti Svijet koji bi imao ustroj i organizaciju u kojem bi svaka vrsta bila na točno određenom mjestu i ne bi se miješala s drugom vrstom. Kada je Svijet bio stvoren po zamisli i volji Stvoritelja, idealno i besprijekorno posložen, odjednom bi se pojavio netko koga bi mitološka priča zapamtila kao varalicu ili izazivača nevolje. Poradi njegovog neotesanog i neodgovornog ponašanja Svijet je zapao u pravi pravcati nered. Tijekom slijedećih postova Athumanunh će se malo raspisati o nekim poznatim varalicama, odnosno tim mitološkim izazivačima nevolja, iz raznih mitologija kao što su: Wakdjunkaga (sjevernoameričko pleme Winebago), Inktomi (sjevernoameričko pleme Lakota), Kojot (univerzalni varalica iz svih sjevernoameričkih plemena), Maui (plemena Polinezije), Eshu (afričko pleme Yoruba), Loki (Nordijska mitologija) … Zapravo, te varalice u svim mitologijama, svojim lošim ponašanjem, krivim prosudbama, stvaranjem nereda i drugim nepodopštinama, mitološkim pričama daju dimenziju ljudskosti koja je opet čista suprotnost onoj božanskoj mitološkoj dimenziji tih davno prije zaboravljenih priča. Dakle, da Athumanunh zaključi, ti mitološki 'prevrtljivci' i 'varalice' zapravo izgledaju baš poput ljudi, baš poput nas, jer vrlo često oni upadaju u nevolje i zamke vlastitih planova. Sva ta njihova neukrotivost i sve te njihove nepodopštine Athumanunhu se ponekad i dopadnu i ti mitološki prevrtljivci kod njega često pobude i simpatiju. Naime, oni pobjeđuju, nikada se ne predaju i nikada ne odustaju, a vrlo često dokažu i da se možda ponekad i isplati lagati – no, Athumanunh nikako ne bi volio da laž postane stalna i da se laže unedogled. Na kraju s jedne strane gledajući mitološki varalice doista jesu prevrtljivi, ponekad sebični i doista povremeno žestoko lažu. Izazivaju oni tako nevolje gdje god stignu u tim davno prije zaboravljenim mitološkim pričama, varaju i čine čiste gluposti, ali s druge strane, po Athumanunhu, mitološki prevaranti donose čovječanstvu i blagodati i razvijaju kulturu. Naime, upravo su ti mitološki prevaranti (kada bi prevarili mitske pravednike – bogove svemoćne – po Athumanunhu) naučili ljude kako loviti, kako kuhati, izraditi glazbala, podarili nam vatru, naučili nas raditi, a ponekad idu tako daleko i uče nas kako pričati priče neobične i nestvarne toliko potrebite rodu ljudskome (afroamerički mitološki varalica Br'er Rabbit ili kako ga Athumanunh nazva 'Brat Zec'). Kako tih mitoloških varalica najviše ima u afričkim i sjevernoameričkim mitološkim pričama Athumanunh će ih nekoliko i opisati, te o njima napisati nekoliko priča neobičnih, na samo Athumanunhu svojstven način.

HERMES


Hermes je bio sin Zevsa i Maje, jedne od Plejada, koju je krasila izuzetne ljepota. Još od malih nogu, vidjelo se da će biti lukav i dovitljiv bog, jer iako je bio još uvijek u pelenama, uspio je da svom bratu Apolonu ukrade stado bikova, koje je uspio tako vješto da sakrije, da je Apolon morao da iskoristi sve svoje proročanske sposobnosti, i svoja poznanstva, da bi ih našao. Šta više, moguće je da Apolon, ne bi ni uspio da dokaže krađu stada, da mu u tome nije pomogao pravedni Zevs. Ubrzo je ovaj nesporazum okončan na obostrano zadovoljstvo, odnosi među braćom su se izgladili, a Hermes je bratu poklonio liru koju je sam izumio i napravio od kornjačinog oklopa

Osim toga što je Hermesu poklonio bikove, Apolon ga je naučio i vještini proricanja. Hermes se smatra bogom trgovine, lopovluka i glasnikom bogova. Na sandalama i šljemu koji je nosio, imao je krila, i uvijek je držao skiptar. Pored toga što je prvenstveno bio Zevsov glasnik, odnoseći i donoseći poruke po Zevsovom nalogu, bio je i pratilac duša koje je odvodio u Had. Veoma često se može naići na Hermesa, koji na hiljade načina pomaže herojima.

Istorija prevara je duga kao i istorija čovječanstva.

Čovjek je postao ono što jeste zahvaljujući i lukavstvu.
Da bi opravdao svoje ponašanje stvorio je i bogove koji su se služili lukavstvima.

Ko je Hermes?


U prologu Euripidovog komada Ion, Hermes se predstavlja ovako:
Atlas što na leđima bronzanim drevno prebivalište bogova nebeskih nosi, imaše kći, čije ime bijaše Maja, od boginje rođena;
Ona leže sa Zeusom i rodi me, Hermesa, služitelja besmrtnih.

Hermesov je pandan u rimskoj mitologiji Merkur. Ovidije daje kratak opis u svojim Metamorfozama:
Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj
Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;
Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora
Očinih na zemlju skoči i onda skine sa glave
Klobuk i ostavi krila te šibljiku samo zadrži,
Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima oni


Hermes je glasnik koji prenosi ljudima poruke bogova, najbrži je od svih bogova i odan svome ocu Zevsu. Izumio je vatru i možemo ga uporediti s Prometejem, koji ju je donio ljudima.
Izmislio je i mnoge vrste utrka i boksački sport te je bio zaštitnik atletičara.
Hermes je bio i pratitelj mrtvih u Had. Često su ga prikazivali kao jedinog boga koji može ulaziti i izlaziti u Had bez ograničenja.

Na glavi mu je putnički šešir na kojem su ponekad prikazana i krila. Krila ponekad stavlja i na noge.

Porijeklo imena Hermes


Grčka riječ Hermes, herma označava kamen; kvadratni ili pravokutni stup s Hermesovom glavom na vrhu, a muškim genitalijama na dnu. No, vjerojatnije je da je obrnuto, da je imenovanje stupova došlo od njegova imena.
Od njegova su imena izvedene riječi hermetičan koja označava nešto zatvoreno, budući da bi on, kao glasnik bogova, premostio jaz između bogova i ljudi.
Na grčkom je hermaion označavalo sretan pronalazak.
Ime Hermes je poteklo od riječi koja je označavala “gomilu kamenja”. Vjerovatno je još od paleolita postojao na Kritu i drugim grčkim regionima običaj podizanja onoga što se nazivalo herai i hermaion – uspravnog kamenja, koje je bilo okruženo hrpom manjeg kamenja. Ti monumenti služili su kao granice ili orijentiri za putnike.
Postojala je mitska veza između ovih spomenika i samog Hermesa.
Kada je Hermes ubio mnogooko čudovište Argusa, doveden je pred sud bogova. Hermesovu nedužnost izglasali su tako da mu je svaki, glasajući, bacao mali kamen na stopala, tako da se oko njega stvorila hrpica kamenja.

Porijeklo i rođenje


Hermes ima dvostruko porijeklo.
Njegov djed je Atlas, titan koji drži nebesa, ali majka Maje, njegove majke, je boginja; Hermesov otac je, naravno Zevs, najviši među bogovima.
Čovjek dolazi u iskušenje da ovo intepretira kao tvrdnju da iz fuzije mukotrpnog zemaljskog rada (Atlas) i božanske inspiracije dolazi do formiranja svjesti koja je simbolizirana Hermesom.
Mnogostrukost i promjenjivost su Hermesove najprominentnije karakteristike.
Njegove specijalnosti su elokvencija i inovacije. Bog je putovanja i zaštitnik žrtava; također je bog trgovaca i sreće. Zajednička odlika svemu tome je ponovo svjesnost, agilna pokretnost uma, koja ima moć fokusiranja (obraćanja i skretanja pažnje), ujedinjavanja ljudi i bogova, te pomaže u razmjeni ideja i zemaljskih dobara.

Rođenje i prva krađa


Hermes je rođen je u Arkadiji, u jednoj pećini na planini Kilejni. Po rođnju, umotaše ga u zavoje, kao što se tada radilo sa novorođenčadi, pa ga staviše u košaru, nešto poput koljevke. Nestašno dijete nađe načina da se razveže, pa samo ode sve do Tesalije, gde je njegov brat Apolon čuvao Admetova stada.

Od koga ćeš krasti ako ne od brata?


Iskoristivši bratovljevu nepažnju, Hermes mu ukrade dvanaest krava, stotinu junica i jednog bika, pa privezavši granje za repove životinja kako bi uklonio tragove, otjera cijelo stado u Pil u Mseniji. Tamo prinese na žrtvu: dvije junice i razdijeli ih ne dvanaest dijelova, jedno za svako od dvanaest božanstava.
Pošto je sakrio svoj plijen, vrati se da ponovo legne u pećinu u kojoj se rodio. Na ulazu spazi kornjaču, uhvati je, odstrani meso i preko šupljine razapne strune. Tako je izumljena lira.
Hermes od rođenja važi i za simbol lukavstva, prepredenosti, prevare, krivokletstva i krađe.


Povezivanje Hermesa sa lopovlukom evidentno je u pseudo-Homerovoj Himni Hermesu, u kojoj se u najsitnije detalje opisuje kako je mladi bog, tek što je napustio kolijevku, ukrao stado Apolonovih najljepših goveda.
Kada je Apolon došao da ga kazni, tako mu se spretno izvinjavao i tako drsko lagao (istog dana je naučio i da govori i da laže) pa je Apolon odlučio da ga odvede pred samog Zeusa.
Apolon se požalio njegovoj majci da mu je Hermes ukrao stoku, ali se Hermes već vratio u svoje povoje te Maja nije vjerovala Apolonovim riječima. Zevs se umiješao i složio s Apolonom tvrdivši da je vidio sve događaje. Hermes je zatim počeo svirati na svojoj novoj liri, a Apolon se zaljubio u taj instrument te mu je ponudio stoku u zamjenu za liru. Apolon je tada postao umjetnik na liri, a Hermes je kasnije izumio još jedan instrument - sirinks.

Poslije je Apolon u zamjenu za sirinks Hermesu dao kaducej.


Apolon lira
dugoprsti prevarantski bog poklanja instrument poezije Apolonu


Umjetnost ne biva darovana prozaičnom čestitošću, već slobodom intuicije, funkcijom koja je ne pokorava zemaljskim pravilima.
Iako se Hermes smatra za jedno od najranijih i najprimitivnijih grčkih božanstava, odlikuje se tolikom posebnošću da se mora prepoznati kao arhetip posvećen posredništvu i ujedinjavanju među suprotnostima. Ovo nagovješta njegovu ulogu kao majstora magičara i alhemičara, kakvim je smatran u starom Egiptu i, kasnije, u renesansnoj Evropi.

Kako na OLIMP? Prijetnjom i ucjenom


Ispočetaka je Hermes ostao na zemlji, čuvao stada arkadijskih stočara i kratio sebi vreme raznim izumima. Da nadoknadi liru koju je prepustio Apolonu, izumeo je pastirsku frulu, a da se ne bi zamarao dotadašnjim načinom paljenja vatre, izumeo je kresivo. Posle toga i brojeve, mjere i pismo. Najzad mu je život na zemlji omrznuo pa je zamolio majku da ga pusti na Olimp.
Bolje je živeti među bogovima u palatama, okružen izobiljem, nego u mraku pećine, u siromašnoj Arkadiji.
Na Olimp se, međutim, nije vratio tako lako. To mu je branila majka koja je bila samo niža boginja i smatrala je da je društvo bogova za njega odviše uzvišeno.
Kad je Maja napomenula da ga bogovi možda neće primiti među sebe, Hermes je izjavio da će u tom slučaju skupiti grupu razbojnika i postati im vođa.
Taj je argument zvučao Maji uverljivo i nije joj ostalo drugo nego da mu dozvoli da ide na Olimp.


Argus, Hera, Hermes, dosada, ljubav i prevara


Hera je zamolila Argusa da joj čuva kravu...
Zevs, Herin nevjerni suprug, zaljubio u Io, lijepu kraljevu kćer, s kojom je ljubovao skriven u tamni oblak. No, poznavajući ćud svog supruga, Hera je uvijek gleduckala naokolo ne bi li ugledala štogod sumnjivo, pa joj je jednom tako pažnju privukao i taj oblačić kad je došla provjeriti o čemu se tu radi, Zevs je brže bolje pretvorio svoju ljubavnicu u kravu i pravio se da je prvi put u životu vidi i da nema pojma otkud se ta krava tu stvorila Hera se lukavo oduševila prekrasnom kravicom i zamolila supruga da joj je pokloni. Naravno, ovaj nije imao kud i morao joj je uslišati želju.
Onda je Hera povjerila kravu na čuvanje divu Argusu koji je imao stotinu očiju, uz pomoć kojih je mogao vidjeti sve što se događa oko njega, a mnoge od njih su bile otvorene i kad je spavao.Bio je vešt stražar, jer bi mu u svakom trenutku samo dio očiju spavao. Zbog toga se uz ime Argus vezuje značenje "dobar čuvar", a Argovim ili Argusovim očima nazivaju se oči kojima ništa ne može promaknuti, a sam Argus se naziva i svevideći.
Kad je Zevs vidio da je Hera shvatila o čemu se zapravo radi i da nema namjeru pustiti kravu, poslao je Hermesa da izbavi kravicu. Budući da je Argus bio jako velik i snažan, Hermes je morao pribjeći lukavstvu pa se prerušio u pastira i isprva mu svirao pjesme koje su mu se jako svidjele, ali budući da ga sama muzika nije tjerala u san, prestao je sa svirkom i počeo monotonim glasom recitirati. Argus je neko vrijeme slušao recitacije, ali onda više nije izdržao i polako su mu se počele sklapati oči. Hermes je nastavio recitirati podjednako monotonim glasom dok se i zadnje oko nije zatvorilo, a onda ga je ubio i krava je bila slobodna. Zahvaljujući dosadi izbjegao je Argusov svevid.

Za Argusove oči ima legenda da ih je Hera pokupila i stavila u perje ptice i tako je nastao paun.
Hera se na to jako naljutila, a kako je bila osvetoljubive prirode poslala je za kravom ogromnog obada da je nasmrt izbode.
Io je kasnije bježala od Herine srdžbe i završila je u Egiptu. Kad su je Egipćani vidjeli (bijela krava) klekli su na koljena i počeli su da je poštuju.
Hera se smilovala Io i vratila je u prvobitni oblik. Egipćani su je postavili za vladara i ona je dakle bila prva kraljica nad Egiptom (Isis).
Legendu o Zeusu i Io preuzeli su Rimljani, ali se kod njih radilo o Jupiteru.


Antika i jabuka razdora


Poznato je da su bogovi zbog toga što nisu imali drugog posla gnjavili besmrtnike.
Izraz "Jabuka razdora" sinonim je za uzrok nekakvog sukoba. Potiče iz legende o venčanju Peleja i Tetide na koje jedino boginja Erida nije bila pozvana, s obzirom da je uvek izazivala borbe i sukobe gde god se pojavi, širila glasine i ljubomoru i raspirivala svađu. Međutim, Erida se dosjetila kako da nasamari i ujedno se osveti bogovima sa Olimpa. Otišla je nepozvana na veselje i pred noge Here, Atine i Afrodite spustila zlatnu jabuku na kojoj je pisalo "Najljepšoj".
Boginje su odmah kao jedna posegnule za jabukom jer je svaka od njih, razumljivo, smatrala sebe najljepšom.
Zbog toga je među njima izbila svađa, u koju nije želeo da se upliće ni sam Zevs. Ženske sujete se boji i vrhovni bog.
Želio je da ima svoj mir, pa je naredio Hermesu da uzme jabuku i odvede boginje na planinu Idu nedaleko od Troje, gde živi pastir po imenu Paris i da on riješi taj spor.

Hermes, glasnik bogova je tu jabuku odnio princu Parisu.


Paris je bio u dvojbi komu bi dao jabuku?
Heri- koja mu je obećavala bogastva,
Paladi-koja mu je obećavala mudrost ili
Afroditi- koja mu je obećala savršenu ljubav?


Paris se odlučio za najljepšu - Afroditu. Afrodita je ispunila svoje obećanje, ali šta je dalje bilo?
Nastavak priče je priča o Trojanskom ratu.


Paris & Helena, Ahil & Hector, Trojan horse


Princ se zaljubio u udatu ženu, za koju je mislio da je najljepša na svijetu.
Da se zbog ljubavi se oduvjek ratovalo, o tome svi pričaju pogotovo kad pročitaju Ilijadu.

Ostali su već zaspali poput Argusa.

Ko i kako je poginuo i pobjedio kod Troje nećemo ovdje raspredati. Samo ćemo spomenuti da je rat okončan najčuvenijom ratnom prevarom svih ratova: Trojanskim konjem. Trojanski konj je postao pardigma prevare i lukavstva.

Brojni izvori opisuju različito odnose između Helene i Parisa.

Neki tvrde da su se jako voljeli (možda pod uticajem Afrodite).

Drugi pak tvrde da nije svojevoljno napustila Troju, a treći da je bila okrutna i sebična žena koja je nosila katastrofu te da ga je mrzila.
Po jednoj verziji Zevs je poslao Hermesa da je prenese u Egipat. Hermes je stvorio prikazu, napravljenu od oblaka, koja je zamjenila Helenu. Tako su se i Grci i Trojanci borili oko utvare.
Po Euripidovoj drami Helena, Hermes zaljubio u prekrasnu Helenu koja je cijeli rat provela u Egiptu, a ne u Troji.

Izgleda da je Hermes tako zapetljao svoje odnose da nikome nisu jasni.


To nije trougao Menelaj, Paris i Helena već je tu i Hermes, a možda i još poneko.

A Menelaj, koji se zarekao da će ubiti svoju njevernu ženu Helenu, ponovo je podlegao njenoj ljepoti i čarima i dozvolio joj je da živi. Njih dvoje su se, poslije dugog lutanja sve do Egipta, vratili u Spartu.


Zlupotreba i upotreba uma



A to što se i nakon više hiljada godina priča (i pjeva) o Hermesovim prevarama, govori da su one dio ljudske (ili božanske) prirode.

Britanski stručnjak za staru Grčku R.F. Willetts je napisao: “na mnogo načina, Hermes je najosjećajniji, najzagonetniji, najkonfuzniji, najkopleksniji, te stoga i najviše grčki od svih olimpskih bogova.”

Ako je Hermes bog Uma, onda se ove odlike mogu sagledavati u svjetlu još veće važnosti.

Zar um nije najzagonetniji, najkonfuzniji i u isto vrijeme najvarljiviji od svih atributa svekolikog života?


prevare.info