Još 1958. u Belgiji su crnce iz Afrike izlagali u kavezima

[You must be registered and logged in to see this image.]

Više od četiri stoljeća, još od prvih putovanja u neotkrivene zemlje, europska su društva razvijala apetit za izlaganje egzotičnih ljudskih “primjeraka” koje su istraživači sa svojih putovanja dovozili u Pariz, London, Berlin, u nadi da će izazvati što veće zanimanje masa. Počelo je kao znatiželja, kad je Kristofor Kolumbo 1492. doveo šest “Indijanaca” na španjolski dvor, a preraslo u nakaradnu pseudoznanost sredinom 19. stoljeća koja je tražila dokaze za teorije rasa da bi na vrhuncu kolonijalnog doba stotine tisuća plaćale karte za “ljudske zoološke vrtove” koji su se otvarali na velikim trgovinskim sajmovima. Mit o divljaku, mit o različitosti, stvarao se dugo i pomno. Izložba “Izumiti divljaka” otvorena u muzeju Quai Branly u Parizu hladno otkriva tehnologiju stvaranja toga mita koji je pokrivao silno zlo i zločine.

Napravljena prema ideji francuske nogometne zvijezde Liliama Thurama, predsjednika fondacije “Obrazovanjem protiv rasizma”, izložba pokazuje kako su se ljudi jatili oko cijelih izloženih sela južnopacifičkog naroda Kanaka ili oko Senegalaca, koji su živjeli u kavezima i morali svakih nekoliko sati prema programu izvoditi ratničke plesove i vjerske rituale pred svojim kolonijalnim gospodarima.

Prvi primjerci

Slike, stare fotografije, arhivski filmovi, posteri i raglednice eksplicitno pokazuju kako su zapadna društva uživala stvarati osjećaj “drugosti” prema stranim narodima iz želje da daju legitimitet svojoj konačnoj dominaciji nad njima.

Već dugo istražujem ropstvo zbog načina na koji je utjecalo na moju obitelj. Tako mi se razjasnilo da je rasizam iznad svake intelektualne konstrukcije i kao takav, podložan je dekonstrukciji. To smo ovom izložbom i pokušali: izložiti informaciju koja ljudima omogućava da razumiju zašto društva i danas padaju na boji kože.”

Izložba počinje relativno nedužno, slikama četvero stanovnika Grenlanda koje je nizozemski moreplovac 1664. doveo na danski dvor. Snoep upozorava da su na slici ispisana njihova imena, da su ih isprva tretirali kao pojedince, egzotične, ali kao ljude. Isto je i na ranom portretu Tahićana zvanog Omai kojega je istraživač Joseph Banks doveo na dvor kralja Georgea III. u London. U knjizi “Doba čudesa” Richard Holmes Tahićane opisuje kao “visprene, šarmantne i pronicljive. Lijepi su na egzotičan način…društvo im se divi, posebno iskričavije aristokratkinje”.

Hotentotkinja Venera

Imena kasnije nestaju, a takav se pristup urušava. Najtužnije to pokazuje Južnoafrikanka Saartjie Baartman, poznatija kao Hotentotkinja Venera. Rodila se oko 1780. a 1810. su je izložili u Londonu. Imala je steatopigiju, urođeno pretjerano nakupljanje masnog tkiva na mišićima stražnjice i produljene stidne usne, što je očito oduševljavalo goste londonskih kabarea. U Parizu su je analizirali tek formirani rasni antropolozi. Prema katalogu izložbe, jedan je znanstvenik zapisao da ima “stražnjicu mandrila”. Umrla je u potpunom siromaštvu a izložili su i njezin kostur. Ostao je u pariškom Muzeju ljudskog roda sve do 1974. Tek 2002. njezine su ostatke poslali da se propisno sahrane u Južnafričkoj Republici.

Poduzetnici su organizirali prave turneje za hinduske plesače, arapske vodiče deva, Zulu ratnike i lovce iz Nove Kaledonije. Polugole Afrikance tjerali su da glođu kosti da bi ih predstavljali kao “kanibale”, indijansku su djecu pokazivali u lunaparkovima, cijele obitelji iz Azije i s Južnog Pacifika izlagali su u zoološkim vrtovima.

Pradjed i prabaka drugog slavnog francuskog nogometaša, Christiana Karembeua, stigli su 1931. u Pariz iz Nove Kaledonije, smatrajući se ambasadorima svoje zemlje. Završili su u kavezu, kao izlošci u Jardin d’Acclimation u Parizu. Kasnije su ih izlagali u Njemačkoj, uz još stotinu Kanaka “kanibala”.

Iz zoološkog u sirotište

Kongoanskog Pigmeja Out Bengu 1906. su izložili u kavezu u kući majmuna u njujorškom zoološkom vrtu. To je izazvalo skandal pa su ga prebacili u sirotište za “obojene.” Kasnije se ubio. Dlakavu ženu s Laosa poznatu kao Krao, izložili su krajem 19. stoljeća kao “kariku koja nedostaje” između orangutana i čovjeka. Williama Henryja Johnsona, dječaka sa smanjenom lubanjom, u Africi su kupili od roditelja i izložili u dlakavom kostimu. Šou se zvao “Što je ovo?”

Ova izložba zabilježila je više do 35 tisuća izloženih ljudi. Povjesničari procjenjuju da je “ljudske izloške” vidjelo oko 1,4 milijardi ljudi i da su oni odigrali izrazito važnu a još nepriznatu ulogu u razvoju rasizma. Iza njih je ostao još uvijek tvrdokorni prijezir prema Africi, još vrlo duboko uvjerenje Zapada u svoju superiornost i nadasve milijuni, generacije zapadnjaka prevarene mitom o nejednakosti rasa.

Hitler prvi zabranio takve izložbe

Danas nezamislive izložbe bile su dio europske svakdnevnice.

“Treba hrabrosti da bi se reklo da svi imamo predrasude i da one imaju povijest. Užasnut sam da hamburški zoološki vrt još ima skulpture Indijanaca i Afrikanaca na ulazu, kao znak da su ljudi izloženi uz životinje”, istkanuo je Lilliam Thuram čija je izložba uglavnom dobro primljena, osim nešto kritika da je previše didaktična u izrazu i da je previše povijesno selektivna. Nema, prigovaraju joj, informacija o tome što su ljudski “izlošci” mislili kada su ih dovodili u Europu

Inače, interes za etnografske izložbe s živim ljudima kao izlošcima počeo je slabiti 30-ih godina 20. stoljeća, jer je publiku počeo fascinirati film. S Drugim svjetskim ratom potpuno su nestale. Da ironija bude potpuna, Hitler ih je prvi zabranio. Posljednja je ipak održana još 1958. u Belgiji.
( G. M.)

Oteti iz vlastitih domova na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, stotine urođenika, većinom podrijetlom iz Afrike, su postavljeni kao eksponati zapadnjačkim bijelcima. „Često su bili izloženi u selu koje je bila sagrađeno unutar zoološkog vrta, ali su također bili prisiljeni sudjelovati u predstavama na pozornicama, sve u svrhu zabave za publiku“, piše njemački portal Spiegel Online. Portal dalje navodi kako su mnogi od njih umrli nakon što su bili izloženi bolestima koje su bile strane njihovom organizmu.
Članak koji je objavljen prije više od dvije godine, nakon povratka posmrtnih ostataka petero članova indijanskog plemena Kawesquar u domovinu, a koje je oteo njemački istraživač prije 130 godina, šokirao je mnoge.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grupa zatvorenika iz Šri Lanke (država zvana Cejlon u to vrijeme)

[You must be registered and logged in to see this image.]


Fotografija iz predstave zvane „Les Indes“, čiji su članovi bili zarobljenici iz Indije

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zatvorenici oteti iz Oromoa u Etiopiji

Nijemac Carl Hagenbeck je bio među najpoznatijima od onih koji su bili uključeni u ljudske zoološke vrtove. Išao je na ekspedicije po stranim zemljama nakon čega bi sa sobom doveo životinje i urođenike za svoju europsku kolekciju. U svojim memoarima govorio je o svojim pothvatima s ponosom: „Bila mi je čast biti prvi čovjek u civiliziranom svijetu koji im je predstavio druge rase.“
Zoološki vrt u Hamburgu i dalje nosi njegovo ime, a na službenim stranicama zoološkog vrta, koji je u vlasništvu njegovih potomaka, ponosno stoji kako je Hegenbeck 1875. godine osnovao velike ljudske zoološke vrtove.


net.

During this same period, African people were kept in zoos alongside animals. These pictures below are of Ota Benga, a Congolese Pygmy who spent some time as an attraction in a zoo in the early 1900s (but whose “captivity” was admittedly controversial at the time). Ota Benga saw most of his tribe, including his wife and child, murdered before being brought to the Bronx Zoo. (It was customary for the people of his tribe to sharpen their teeth.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]


The theorization of the great chain of being was not just for “science” or “fun.” It was a central tool in justifying efforts to colonize, enslave, and even exterminate people. If it could be established that certain kinds of people were indeed less than, even less than human, then it was acceptable to treat them as such.

These women and the many others from various parts of the colonized world were typically kidnapped from their communities and put on display. Many died young, exposed to diseases their bodies were not prepared to fight. In some cases their remains — sometimes preserved as “freakish” samples — are still being repatriated.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Promotional photograph:

[You must be registered and logged in to see this image.]

The phenomenon is a common one: women are treated as objects of beauty and aesthetic pleasure — exotified, in the case of “foreign” or darker-skinned women — and used to embellish a place or experience. While lots of things have changed for women since the beginning of this particular example in the late 1800s, their role as decoration resists retirement.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Da li znate da su nekada ljudi držani u zoološkim vrtovima?

Zoološki vrtovi nas uglavnom asociraju na životinje, ali su u njima nekada držani i ljudi. To su uglavnom bili ljudi koji su bili drugačiji od ostalih, mentalno zaostali, nakaze, urođenici iz afričkih plemena ili starosedeoci Severne Amerike i Australije. Iz današnje perspektive se svi slažu da je to bio slučaj najgoreg rasizma i ponižavanja ljudi, ali u tadašnje vreme hiljade i hiljade posetilaca zooloških vrtova u tome nisu videli ništa loše.

Najviše zooloških vrtova u kojima su držani ljudi je bilo u periodu od 1870. do 1930. godine, mada su oni postojali i ranije. Smatra se da je prvo zoološki vrt sa ljudima u Evropi postojao u 16.veku u Italiji gde su prikazivani takozvani Varvari u koje su spadali Tatari, Indijci, Turci itd… Kasnije su u zoološkim vrtovima uglavnom prikazivani starosedeoci zemalja koje su Evropljani kolonizovali, odnosno Indijanci i Afrikanci. Današnji naučnici tvrde da su ljudski zoološki vrtovi tada predstavljali svojevrsno opravdanje evropskog i američkog kolonijalizma, pošto se tada smatralo da domoroci nisu dovoljno inteligentni i napredni kao bela rasa, te je stoga i normalno da belci njima vladaju.


Opisaćemo danas dva poznata tragična slučaja ljudi koji su završili u zoološkom vrtu.

1. Prvi slučaj predstavlja porodica Abrahama Ulkiraba koji su bili Inuiti (Eskimi) iz Kanade. Kako bi otplatili dug od deset dolara ponuđeno im je da 1880. otputuju u Evropu i provedu malo vremena tamo. Porodica je, ne sluteći šta će ih zadesiti, pristala, delom i zbog znatiželje da vide kako izgleda Evropa. Na put je krenulo osam članova porodice među kojima je bilo i male dece. Abraham Ulkirab je bio inteligentan čovek, umeo je da piše i bio je odani hrišćanin. Međutim, zbog nemara, iako im je bilo obećano, oni nikada nisu bili vakcinisani protiv malih boginja na koje nisu imali imunitet. Kad su stigli u Nemačku ubrzo su se svi jedan za drugim razboleli i umrli. Abraham je za sobom ostavio dnevnik u kome je detaljno opisao sva poniženja koja su doživeli, kako si ih ljudi gledali u kavezima i kako su ih njihovi staraoci tukli.

2. Drugi slučaj predstavlja crnac pigmej iz tadašnjeg belgijskog Konga, Ota Benga. Belgijanci su pobili celo njegovo pleme, zajedno sa ženom i dvoje dece, on je prodat u roblje i 1906. godine je završio u njujorškom zoološkom vrtu gde je privukao veliku pažnju javnosti zbog svog niskog rasta i izbrušenih zuba što je bila tradicija u njegovom plemenu. Imao je samo 23. godine i zbog svega je počeo da doživljava noćne more. Držan je u kavezu sa majmunima i svaki dan su ga gledale hiljade ljudi koji su se prema njemu odnosili veoma ponižavajuće, gađajući ga i smejući mu se. Nakon intervencije i određenih protesta on je pušten na slobodu. Zaposlio se u fabrici duvana, zubi su mu prepravljeni, počeo je da uči engleski i postao slobodan čovek. Međutim, nikako nije mogao da prebrodi sve traume koje je doživeo i kada je shvatio da se nikada neće vratiti u Afriku, on je 1916. godine, zapalivši ceremonijsku vatru, izvršio samoubistvo.