Ljubav je zapravo između duša ,a ne između tijela.

Seksualni organi izražavaju ljudsku dušu više od bilo kojeg dijela tijela. Oni nisu diplomati, oni nemilosrdno priopćavaju istinu. Lijepo je baviti se njima i njihovim kapricima; oni su još luđi od mozga.

Nema te žene na svijetu koja ne potječe od pramajke Eve.

Kakva mi je to velika stvar pokazati zanos u vrijeme obilja? Istinska je veličina u tome da se čovjek predaje radosti kad voda oko njega raste.

˝Neprijatelji, ljubavna priča˝

Kada je čovjek u velikim problemima često misli da će sve raditi drugačije samo da nevolja prođe. Ali kako prođe, tako prođu i razmišljanja o promjenama u životu. Teško je zamisliti kakvu su golgotu preživjeli, kroz kakva mučenja i strahote prošli neki Jevreju u Drugom svjetskom ratu, i to sretni jer su preživjeli jer milioni nisu. Nakon progona, logora, mnogi poljski Jevreji emigrirali su u Ameriku. U toj, toliko drugačijoj zemlji od Poljske neki žive potpuno isto kao kada su bili u Poljskoj, a neki se integrišu koliko mogu i moraju.
U knjizi "Neprijatelji, ljubavna priča" Isaac Bashevis Singer (1902 -1991) piše o Jevrejima u Americi. Likovi koje opisuje, gotovo redom imaju strahove i noćne more, u stalnom strahu od nacista čije su zlo osjetili na svojoj koži, s potrebom da se drže skupa.

Glavnog lika Hermana spasila je Jadviga, žena koja je radila kao služavka u njihovoj kući. Iz osjećaja zahvalnosti, već dosta izgubljen čovjek kojem su u ratu ubili cijelu porodicu, on se ženi Jadvigom i žive dosta mirnim životom u Americi. Iako mu je sada žena, a ne služavka, Jadviga se prema Hermanu i dalje ponaša ponizmo. Malo je tema o kojima mogu razgovarati, sve što mu nedostaje u braku nalazi kod ljubavnice Maše koja je također Jevrejka iz Poljske, prošla logore. Maša vrši pritisak na Hermana da ostavi Jadvigu koju smatra glupom seljankom, a što je najgore (za preživjele Jevrejke) Jadviga nije Jevrejka.

Herman stalno smišlja nove laži da može da bude što više sa Mašom, već mu je puno toga naporno, a onda saznaje da je njegova prva žena Tamara živa. Preživjela je streljanje te je i ona stigla u Ameriku. Oženio je Jadvigu jer je mislio da mu je žena mrtva, te je sada u totalnom šoku. Ide da je vidi, a sve krije i od žene i ljubavnice.

Situacija u kojoj će se svi naći je na granici tragikomičnog. Singer majstorski piše o likovima i situacijama ukazujući da čovjek dok živi, ma koliko nastojao i želio, ne može konce svog života držati u rukama. I kad misli da je sve pod kontrolom ne može sa sigurnošću predvidjeti ni sutrašnji dan a ne godinu, desetljeće.

Likovi i radnja mogu se staviti u bilo koje postratno vrijeme. Umjesto Jevreja može biti bilo koji narod kojeg su neki imali namjeru zbrisati s lica zemlje samo jer su drugačiji. Nakon teškog vremena mnogi se okrenu vjeri, drže propovijedi o prednosti braka između ljudi iste vjere, upozoravaju mlađe da se čuvaju dojučerašnjih neprijatelja, dobro pamte šta se njihovom narodu desilo ali bez obzira na sve, malo toga ide po nečijem planu.
O svemu tome Singer piše, i to često na šaljiv način, kroz monologe, razmišljanja, dijaloge glavnih likova u kojima nikoga ne uljepšava i ne idealizuje. Njegovi likovi često kažu nešto što bi se neko bojao i pomisliti, a ne reći.

Singer kao da poručuje da je lako moralistati onima koje život nije stavio pred iskušenje jer čovjek griješi dok živi, samo što se čovjek kaje i pokušava ispraviti greške, a nečovjek s osmijehom nastavlja dalje.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Isak Bashevis Singer, inače Poljak, bio je u Americi gdje je i nastavio živjeti. O Jevrejima je pisao puno, pisao na jidišu pa poslije prevodio na engleski. U njegovim knjigama može se dosta saznati o životu Jevreja koji su iz Evrope stigli u Ameriku. Za likove u knjizi "Neprijatelji, ljubavna priča" napisao je da "lica nisu žrtve samo nacizma, već i žrtve sopstevnih ličnosti i sudbina".



Dijelovi iz knjige:

(...) Premda je Maša ranije i sama imala ljubavne veze, Hermanu nije mogla da oprosti njegove bivše veze sa ženama – čak ni onima koje nisu više bile žive. Da li je volio Tamaru, majku svoje djece? Da li ga je njeno tijelo privlačilo više od Mašinog? Na koji način? A Jadviga, da li je zbilja onako hladna kao što on tvrdi? I šta bi se dogodilo da Jadviga iznenada umre – da izvrši samoubistvo? Da Maša umre - koliko bi je se dugo sjećao? (...)

(...)Tamara, živa! - On glasno izgovori ove riječi. Ta histerična žena koja ga je mučila i od koje je upravo htio da se razvede kad je izbio rat, digla se iz mrtvih. On zaželje da se nasmije. Njegov metafizički šaljivčina konačno ga je nasankao. Znao je da je svaki minut dragocjen ali nije bio kadar da se pokrene. Nasloni se na sanduče. Neka žena ubaci pismo i pogleda ga sumnjičavo. Da pobjegne? Kuda? S kim? Maša ne može da napusti majku. On nema novca. (...)

(...) Činjenica je da smo, ma koliko patili, nikad ne znajući hoćemo li doživjeti sutrašnji dan, pa ni sljedeći čas, imali potrebu za ljubavlju. Žudjeli smo za njom više no kad su stvari išle kako treba. Ljudi su ležali po bunkerima i tavanima, vašljivi i izgladnjeli ali ljubili su se i držali za ruke. (...)

Roman je prvo objavljen 1966. na jidišu a onda je preveden na engleski. Singer je dobio Nobelovu nagradu 1978.godine.

S.M.

Iz knjige koju sam citala ovih dana "Moskatovi ":

" Svako pravi budalu od sebe na svoj nacin "