"Ogroman svet koji imam u glavi. A kako da se oslobodim i kako njega da oslobodim ne raskidajući? Hiljadu puta radije raskinuti nego ga u sebi zadržati ili pokokopati"



Proces je metafora sveta u kome čovek ne predstavlja neku vrednost, nego je samo marioneta društvenih sila, nečega što se ne može dokučiti, ali koji uništava sve ljudske vrednosti i čoveka. Kafka predočio viziju ništavila i besmisla koje zahvataju civilizaciju.U Proces su ušli problemi koje je Kafka imao sa u odnosima sa ocem.

U sklopu posmatranja sadržine romana može se oblasniti i smisao naslova koji može da se odnosi na proces sukoba sa ocem, sudski proces, proces raspadanja vrednosti, proces otuđenja čoveka i proces totalitarizacije društva.

Izvor usamljenosti i otuđenosti, koji dominiraju u Procesu, nalazi se u piščevom osećanju izdvojenosti i usamljenosti kao pripadnika jevrejskog naroda u nejevrejskoj sredini. Rođen je u Pragu, obrazovanje je sticao na nemačkom jeziku, bio je pripadnik Austrougarske monarhije i samim tim je osećao i doživeo antisemitsko okruđenje i raspoloženje.

Svesno ili nesvesno Kafka je u svojim glavnim motivima išao Frojdovim tragom. Simbolišući nagonske porive, on je ponekad slutnjom premašio saznanja psihoanalize i od neurotičnih simptoma, promašaja, komleksa i snova gradio živu stvarnost. Otac kao neprijatelj dečakov, kako ga Frojd objašnjava a Kafka doživljuje, jeste osnovna stvarnost. Sin kao očev suparnik u odnosu na majku- potencijalni je ubica svoga oca, buntovnik koji ustaje protiv autoriteta od koga ne može da se odvoji. Saznaje o nagonu kao praizvoru i nesvesnom ishodištu postupaka znači već odvajanje od oca-boga. Jer bog nije samo oličenje želja, nad ja , nego, u isti mah, i oližena strava, strašilo od koga mladić mora da se odvoji kako bi sa samim sobom bio načisto.

Kafkino delo ostalo je u glavnom u fragmentima. Samo mali broj svojih pripovedaka smatrao je završenim. Nijedan svoj roman nije priveo kraju. U toku stvaranja zamorio bi se, stao da okleva, pa napuštao započeti rad. Sve je načeto, u procesu obračunavanja sa samim sobom, uobličeno u težnji da se oslobodi unutrašnjeg opterećenja. Pisao je kao što drugi žive. Sumljao je u pouzdanost reči i govorio o – varljivim rukama koje mu se pružaju dok piše-. Sumljao je u pouzdanost svih svojih tekstova i tek je oklevajući, pod pritiskom svojih prijatelja, predavao izdavaču ono što je formulisao u grozničavim noćima, po završetku dana provedenog u zanatu pravnika koji nije voleo.Kafkino delo je slobodna i celovita reakcija na jevrejsko-hrišćanski svet, Srednje Evrope. Njegovi romani predstavljaju preovlađivanje njegovog položaja kao čoveka, kao Jevrejina, kao Čeha, kao tuberkuloznog bolesnika itd..kao što je to bio i njegov stisak ruke, njegov osmeh i pogled.

Kafkina izdvojenost odgovara opštoj usamljenosti jedinke u društvu. U njegovom osnovnom stavu ogleda se osnovno raspoloženje jednog vremena: besmisao postojanja, očajanje i bezizlasnost.

Stvarnost pruža ishodište, koje se mnogostruko transponuje i preobražava. Likovi potiču iz autobiografskog i biografskog kruga, ali se onda, prevazišavši sve što je individualno , probražavaju u bezvremne predstavljače imaginarnih junaka. Nestavrno je tako duboko utisnuto u stvarno da plodovi mašte postaju nešto što je samo po sebi razumljivo.

Ni u kakvu tamnicu nije zatvoren Jozef K. Reč hapšenje je izgovorena ali ona deluje jedino u njemu samomome. On to saznjanje nosi u sebi dok ga sveg ne prožme, kao što u sebi nosi i proces , sve dok ga taj proces ne okruži sa svih strana.Proces teče bezglasno i bez prekida. Optuženi uzalud pokušava da pribavi protiv dokaze. On ne traži mnogo. Samo pravičan postupak i uvid u optužnicu. Ali nikada ne uspe da prekorači prag vlasti i zakona. Sve je već odlučeno pre nego što je i počelo. Proces , pokrenut na zahtev nepoznatog., iz nepoznatih razloga, završava se ubistvom. Krivica počiva u činjenici postojanja. Nikada ranije nije sa takvim uspehom objašnjena tehnika uništavnja psihe, pretvaranja optuženog u automat samooptuživanja. Nevidljivi sud došaptava a optuženi se u tim procesima bez reči povinuje. Kafka govori o izgubljenom čovekovom poverenju u čoveka, u stvari u boga. Svet je tuđ predeo a život pokušaj da se nadživi nepoznato. Kafka je ocrtao otuđeni svet koji pojedinostima postiže da se abnormalnost čini kao nešto svakidašnje, a svirepost kao zakon. Njegov metod izrasta iz njegovog bića. Nije tuđ i nedokučiv samo svet nego i sopstveno ja.

Izdat je posthumno 1925 god. od prijatelja književnika Maksa Broda. Delo pripada ekspresionizmu i nadrealizmu. Ekspresionistička je tema jer opisuje grad, smrt, patnju, viđenje očima intelektualaca. Nadrealizam u delu je halucinantna atmosfera (snovi, neizrečeni, nedovršeni, slutnje, odstupanja od realnosti). Ideja se javlja još 1921 god. kada je Kafka izjavio prijatelju da je za njega život sudska dvorana u kojoj je on samo poslužitelj koji ne poznaje sudiju i da je u tom životu sigurna samo patnja. U svom delu vizionarski je predvideo avetinjske procese(monstruozne, nameštene) koji će se
javiti tokom II svetskog rata. Kod svih događanja u delu leži skriveni simbol značenja, nikad ne možemo bukvalno prihvatiti značenje reči u delu. Ljudi u romanu se kreću između jave i sna, pa je delo dobilo univerzalnu vrednost, jer nije vezan za određeno vreme i prostor, te prestavlja sliku totalitarističkih režima (vlast jedne partije ili grupe ljudi), gde se guši ljudska sloboda ličnosti (Džek London "Gvozdena peta"; Džon Orvel "Godina 1984"; Aleksandar Šolzenjicin "Arhipelag
Gulag"; "U prvom krugu"). U događajima u delu nema ničeg čvrstog i sigurnog. Jozefu K. se polako u dušu uvlači strah i osećanje nesigurnosti jer nevidljivi, pedantni svet zakona i propisa ima svoju vlast nad Jozefom K. Prokurista banke Jozef K. kreće se u jednoj nestvarnoj atmosferi sličnoj snu, atmosferi užasa. Nevidljiva birokratija, sudovi zasedaju u stovarištima, budžacima kuća, u odajama za odlaganje stvari, prašnjavim sobama konstruisala je proces protiv Jozefa K. Kao magla neshvatljiva je njihova optužba. Optužen i uhapšen, nije znao zašto je optužen i kako da se brani. Junak nosi u sebi krivicu dok ga celog ne prožme, zaokupi i porobi. Proces se vodi bezglasno i neprekidno sa preciznošcu mašinerije bez mogućnosti da optuženi prinese dokaze, da advokati i sudije uzmu reč, sve je već mnogo ranije odlučeno. Proces je okončan pre nego što je počeo. Jozef K. je unapred kriv i samim tim osuđen. Život mu je odreden, dani odbrojani i sati i ta
nevidljiva mašinerija zna i čas njegove likvidacije. Javljaju se dva gospodina bledog ugojenog lica kao stari glumci koji igraju sporednu ulogu da bi na kraju procesa vodeci ga brižno i pažljivo do kamenoloma da bi izvršili kaznu. Kada su gospoda izvadila nož za klanje, pedantno su probali oštricu noža koja se presijava na mesečini dodajući ga jedan drugom, pa se Jozefu K. ucinilo da traže od njega da sam izvrši presudu. Jozef K. za to nije imao snage i dok je jedan od gospode obavio ruku oko Jozefovog vrata, drugi mu je zario nož duboko u srce. Čitava mračna atmosfera u delu podseća na atmosferu Danteovog pakla zbog terora nad jednom dušom i savešću coveka u tom paklu. Tema Kafkinog dela je upravo pakao čovekove intelektualne svesti, pobuna protiv civilizovano organizovanog pakla koji stvara sistem terora mašine vlasti.

Proces- Franz Kafka



Proces je složeno, višeslojno i najpoznatije delo Franca Kafke. Kao što je naznačeno već naslovom, u romanu se ne radi, o sudbini bankarskog službenika Jozefa K. o njegovom hapšenju, njegovoj potrazi za nepoznatom mu krivicom i o njegovom pogubljenju na kraju, već se radi o postupku kome je on podvrgnut. Predmet romana jeste stvarnost nevidljivog suda koji svojim prisustvom prožima ceo roman...
Jednog jutra Jozefa K. bankovnog službenika, posjetila su dvojica neznanaca i priopćila mu da je uhićen, no nisu mu htjeli reći zašto. No dopušteno mu je da i dalje dolazi na posao i naizgled se u njegovu životu ništa ne mijenja. Uskoro ga telefonski obavještavaju da je u nedjelju saslušanje. Uputio se na danu adresu i pronašao kuću koja se ni po čemu nije razlikovala od ostalih. Od kata do kata traži Istražnu komisiju pod izgovorom da traži stanovitog stolara Lanza, ali nailazi samo na siromašne stanove sa zaposlenim ženama i mnogobrojnom djecom. Tek ga je na posljednjem katu neka pralja uputila do jedne sobe. Danas mu je bio trideseti rođendan.


Ustavši, Jozef K. se našao u dvorani nalik sudnici, gdje mu je sudac prigovorio da kasni cijeli sat, no da će ga ipak poslušati. Jozef K. se branio, nastojeći zadobiti simpatije publike, koja na njegovo izlaganje reagira čas odobravanjem i smijehom, a čas šuti. I tako, odlazeći iz sudnice, Jozef K. shvati da je sam sebi oduzeo povlasticu da bude saslušan. Iduće se nedjelje Jozef K. ponovno uputio na sud, nepozvan, gdje mu ona ista pralja povjeri neke nove detalje o njegovu slučaju, te kako je ona potpuno u vlasti suca istražitelja koji ju s pripravnikom studentom iskorištava i nudi se Jozefu K.-u da je odvede odatle. No uto dolazi student i odvodi ženu k sucu, a Jozef K. ga ne uspijeva spriječiti. Uskoro dolazi i sudski poslužitelj i provodi Jozefa K.-a sudom. Od atmosfere suda Jozefa K.-a spopada mučnina, od koje se oporavlja tek kad napusti zgradu suda.
Zagonetnosti suda i Jozef K.-ovoj nesigurnosti pridonosi još jedan nedoličan događaj kada K. susreće tri čovjeka. Prepozna dvojicu gradskih stražara, koji mu se požale da ih ovaj treći treba išibati jer se on žalio sucu na njih. Zbunjen prizorom K. pokušava batinaša nagovoriti da ih pusti, no ovaj odbija i počne ih šibati, zbog čega se Jozef K. udaljava. Taj mu prizor nije izlazio iz glave. Jozef K. sve češće nailazi na neobjašnjive detalje i znakove koji upućuju na ozbiljnost stanja u kojem se nalazi.
Jedan ga dan posjećuje stric i govori mu da bi njegov položaj mogao naštetiti čitavoj obitelji te ga uvjerava da uzme odvjetnika. Jozef K. se začudi kad uvidi da je odvjetnik već upoznat s njegovim slučajem. O starom odvjetniku brine djevojka Leni s kojom Jozef K. već pri prvom susretu upada u čudnu ljubavnu vezu. Stric ga zato prekorava jer smatra da je ''mala gadura'' sigurno odvjetnikova ljubavnica.
Jozef K.-a sve više zaokupljaju misli o procesu. Posjete ga odvjetniku učvršćuju u uvjerenju kako mora obranu preuzeti u svoje ruke, i zato K. želi ubrzati proces jer smatra da ga odvjetnik oteže. Želi otkazati odvjetnika i odluči sam napraviti predstavku, no još uvijek ne zna za što je optužen. Sve teže obavlja svakodnevne obveze, a usto su i svi njegovi partneri upoznati s procesom. Jedan ga tvorničar upućuje na sudskog slikara Totorellija koji zna neke pojedinosti o Jozef K.-ovom slučaju. Jozef K. posjećuje slikara koji ga donekle upućuje u mehanizam suda. Taj je sud čvrsto uvjeren u krivicu optuženog i ne priznaje nikakve dokaze, no na suce se može utjecati iza leđa osobnim vezama. Slikar nudi Jozefu K.-u svoje jamstvo kao pomoć u slučaju. Zbunjen slikarevim objašnjenjima, Jozef K. kupuje nekoliko njegovih slika i odlazi ne dogovorivši konkretni oblik slikareve pomoći.
Jozef K. se jedne večeri uputi odvjetniku s namjerom da mu otkaže punomoć, gdje mu vrata otvara odvjetnikov klijent, trgovac Black, koji je također ponešto načuo o Jozef K.-ovom slučaju. Čuo je da se među optuženicima priča da će Jozef K. sigurno biti osuđen. Usprkos tome ustraje u namjeri da otkaže odvjetnika te se uputi u njegovu sobu, gdje ga odvjetnik optužuje da je nestrpljiv zato što se s njim postupa isuviše dobro s obzirom na to da je optuženik. Nakon otkaza odvjetnika K. osjeća da njegov slučaj postaje sve kompliciraniji te da mu prijeti otkaz na poslu.
Jednog dana dolazi u katedralu, gdje ga neki tamnički kapelan spominje da previše traži tuđu pomoć i da mu se u procesu zlo piše. Kako bi Jozef K.-u približio bit zakona, priča mu parabolu o čovjeku sa sela i čuvaru. U razgovoru sa svećenikom Jozef K. parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se osniva na strahu. S druge strane, svećenik mu ukazuje na dvosmislenosti, ali parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju.
Uoči Jozef K.-ova 31. rođendana u njegov stan dolaze dva neobična gospodina u crnim kaputima i cilindrima. K. je također u crnom odijelu sjedio kraj vrata kao da očekuje goste. Bez otpora im dopušta da ga odvedu do malog kamenoloma izvan grada. Položiše ga na kamen i jedan od gospode zarine mu dugačak mesarski nož u srce.
Kao pseto - bile su mu zadnje riječi i činilo mu se kao da će ga sramota nadživjeti.

Književni rod: epika

Vrsta djela: roman

(Lektire)

Značaj:

- Proces je roman kojim se kritizira birokracija koja je jača od svega ljudskog i čovjeka svodi na formular. Ne postoji čak ni sud kao institucija koja bi čovjeku pomogla i olakšala mu život. Uz takav sud nije moguće doseći pravdu. Čovjek je neznatan u odnosu na birokratsko društvo.
- Proces je možda povezan sa židovskim pitanjem jer kriv si, naprimer što pripadaš određenoj naciji. Možda time Kafka progovara da sluti stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu. Koju krivicu snosi čovjek ako pripada određenom narodu, vjeri, klasi, rasi? Možda je kroz ''Proces'' prikazana takva krivica?
- Jozef K. se, pogotovo u početku procesa, ogorčeno suprotstavlja optužiteljima. Ljudi koji se mire s postojećim stanjem nikada ne izriču kritiku i oni su u milosti svake vlasti. Jozef K. na početku optužuje čak i vlast za svoju apsurdnu poziciju. Možda je on još jedna tragična osobnost koja zbog svojih snova i kritike mora stradati.
- Neki u romanu vide uzaludnost borbe protiv sudbine, protiv onoga što nam je predodređeno...

Stil Franca Kafke:

- njegovo djelo nosi obilježja ekspresionizma: a) zbog osjećaja straha i osamljenosti, b) zbog toga što izriče protest društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje
- elementi nadrealizma vidljivi su u halucinantnim vizijama
- elementi aktualne društvene kritike (protest protiv austro-ugarske birokracije)
- najvažniji je element svijet Franza Kafke, njegova egzistencijalna usamljenost, nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan
- Kafkin je stil jasan i jednostavan. Na Kafku su utjecali egzistencijalistički filozofi i austrijski psiholog Sigmund Freud.

Ideje Franca Kafke

- o besplodnosti i nemoći čovjekovoj da shvati principe i mehanizme svijeta
- o potrebi poslušnosti i bezuvjetnog podređivanja vlasti
- o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako su uvijek u milosti vlasti, a osuđeni su oni koji se bune i koji zbog svojih intelektualnih sposobnosti pokušavaju nametnuti svijetu svoje standarde
- Kafka je za života bio sasvim neshvaćen, a danas je jedan od najznačajnijih modernih pisaca 20. stoljeća. On je pisao o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti.
Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.
Ali na Jozef K-ov grkljan padoše ruke jednog gospodina, dok mu drugi zabi nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile, Jozef K. još vidje kako se gospoda nagnuta mu nad licem, priljubiše obrazima jedan uz drugoga, promatrajući svršen čin...

(Lektire)