Život je kosmička šala
Čitav život je velika kosmička šala. To nije neki ozbiljan
pojam - ako to prihvatiš ozbiljno izgubićeš smisao. To se može shvatiti
samo kroz smijeh.
Zar niste primijetili da je čovjek jedina životinja koja se
smije? Aristotel je rekao da je čovjek razumna životinja. To ne mora
biti istina, jer su mravi veoma razumni, a isto tako i pčele. Zapravo,
pri usporedbi sa mravima, čovjek izgleda veoma nerazumno. A i kompjuter
je veoma razuman, i pri usporedbi sa njime, čovjek izgleda veoma
neracionalno.
Moja definicija čovjeka je da je on životinja koja se smije.
Kompjuter se ne smije, mravi se ne smiju, ni pčele se ne smiju; samo se
čovjek može smijati. To je najviši vrh razvoja, a kroz smijeh se može
stići do Boga, jer samo kroz najviše u tebi moguće je dospjeti do
beskraja. Smijeh treba da bude most za to.
Čovjek je krajnje slobodan. U tome je ljepota čovjeka, slava.
Sloboda je neizmjerni dar Boga. Ti si ostao neprogramiran, ti ne
posjeduješ detaljan nacrt. Ti treba da izgradiš sebe, treba da budeš sam
svoj kreator. Stoga, sve zavisi od tebe: možeš postati Buda, Bahaudin, a
možeš postati i Adolf Hitler, Benito Musolini. Možeš postati ubica ili
meditant.
Ukoliko radiš u životu ono što misliš da treba da radiš nećeš osjećati dosadu.
Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od
putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nisu ga prihvatili. Selo je
pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni muhamedanci tu, tada
je veoma teško da ih nagovoriš. Oni čak nisu ni htjeli da mu pruže
utočište u gradu.
Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno
obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili
tu sa velikom tugom, depresivni čak i ljuti.
Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: "Ti si divan. Ti mi uvijek daješ ono što mi treba." To je bilo previše.
Jedan učenik reče: "Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovo
noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, neobučeni, a hladna
noć se spuštala. Ima divljih zvijeri svuda okolo, a mi smo istjerani iz
grada i nemamo zaklona. Zašto daješ zahvalnost Bogu? Što ti misliš kada
kažeš: "Ti mi uvijek daješ ono što mi treba."
Mistik tada reče: "Da, ja ću to ponoviti. Bog mi daje sve što
trebam. Noćas ja trebam bijedu, noćas treba da budem odbačen, gladan i u
opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To mora da je potreba. To mora
da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na
moje potrebe. Divan je."
Ovo je stav koji je neovisan od situacije. Situacija nije bitna za njega.
Slavite, bilo šta da je uzrok. Ako si tužan, tada slavi jer si
tužan. Samo pruži tome priliku i bićeš iznenađen - to će se dogoditi. Ti
si tužan? Počni da plešeš jer je tuga tako divna, kao tiho cvjetanje
bića. Pleši, uživaj, i iznenada ćeš osjetiti da je tuga iščezla,
stvorila se razdaljina. Malo po malo, ti ćeš zaboraviti tugu i moći ćeš
da slaviš. Tako ćeš preobraziti tu energiju.
Ovo je primjer alhemije: Transformisati obični metal u zlato.
Tuga, ljutina, ljubomora- obični metal može biti preobražen u zlato jer
je sačinjen od istih elemenata kao zlato. Ne postoji razlika između
željeza i zlata jer oboje imaju iste sastojke, iste elektrone. Da li si
ikada razmišljao o tome da su komad uglja i najveći dijamant na svijetu
sasvim isti? Oni nemaju nikakve razlike. Zapravo, ugalj presovan zemljom
milionima godina postaje dijamant. Samo je razlika u tom procesu, ali
njih dvoje su isti karbon, oba su sastavljena od istih elemenata.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput
rođen. Zašto dvaput rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je
potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U
drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem, a
što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Onda kada shvatiš da si promašio život, prvi princip koji se
mora vratiti natrag je bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na
svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofe. Ponovo
se rodi, postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od
svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je
došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih -
roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga. Još jednom
budi jednostavan, još jednom budi dijete.
Da li si čuo vatrene žabice vani? Jesi li ikada razmišljao
zašto se u svim kulturama, svim društvima, svugdje u svijetu, za slavlje
stavlja svega nekoliko dana? Tih nekoliko dana slavlja je kompenzacija -
jer su sva društva oduzela svaki razlog za slavlje u tvom životu, a ako
ti se ne bi ništa dalo kao kompenzacija za to, tvoj život bi mogao biti
opasan za tu kulturu.
Svaka kultura će ti dati nešto u ime kompenzacije kako se ne bi
osjećao sasvim izgubljen, bijedan i tužan. No, ta kompenzacija je
lažna. Sva ta svjetla i vatrene žabice ne mogu te učiniti veselim. To je
samo za djecu, za mene, to je sasvim besmisleno. Ali, u tvom unutarnjem
svijetu moglo bi biti nastavljeno sa svjetlom, pjesmom i veseljem.
Uvijek se sjeti da društvo nastoji da ti pruži nešto u ime
kompenzacije kada se osjeti da potisnuti dio tvog bića može izazvati
eksploziju u najopasnijoj situaciji. Društvo tada pronađe nešto što ti
može prijati i dopusti da to ispoljiš ali to nije slavlje i ne može biti
istinito slavlje. Pravo slavlje će doći iz tvog života u tvoj život.
Istinsko slavlje neće ovisiti o kalendaru i određenom danu. Čudno,
čitave godine živiš u bijedi, a potom iznenada jednog određenog dana,
iziđeš iz jednog stanja i počneš da plešeš. Ili je lažno tvoje stanje
ili je laž taj određeni dan - oboje ne mogu biti istina. I kada taj
određeni dan prođe, ti se ponovo vraćaš u svoj mračni život, svi se
vraćaju svojoj bijedi, svojoj tjeskobi.
Čovjek koji živi potpuno, biva neambiciozan. On je srećan upravo sada i nema nikakve potrebe da traži više.
Gurdžijev je običavao da kaže: "Sve što štedim je izgubljeno, a
sve što dajem je moje. Sve što sam dao, još je sa mnom, a sve što sam
sakupljao je nestalo, otišlo." Istina, ti imaš samo ono što podijeliš.
Ljubav nije vlasništvo koje treba štedjeti, ono je blistavo i miris koji
se mora dijeliti, a što više dijeliš, toga više imaš; što manje daješ,
manje i dobijaš. Što više dijeliš to više i dobijaš, više se rađa iz
tvoje najdublje unutrašnjosti, to je beskonačno, više još više donosi.
Pusti vodu sa izvora i još više će nabujati. Ne pustiš li tu vodu,
zatisneš li izvor, brzo će postati jadan i neće još dugo vrelo
djelovati. Malo po malo će izvor presahnuti, biti odsječen; a voda koja
je u izvoru će nestati, biće ustajala, prljava. Voda koja teče je
svježa...ljubav koja se daje je svježa.
...čovjek pokušava da živi u knjizi za kuvanje, a zaboravio je
da kuva hranu. On samo uči iz knjige kako treba spremati hranu, a gladan
je čitavo vrijeme, umire u međuvremenu, a da i ne shvati da ne može
živjeti iz knjige. To je ono što se dogodilo: ljudi su potpuno
zaboravili da duhovnost treba živjeti. To je nešto što treba probaviti.
To je nešto što treba da procirkuliše tvojom krvi, postane tvoja kost,
tvoja prava srž. Nije dovoljno samo razmišljati o tome. Razmišljanje je
najpogrešniji dio tvog bića. Ti treba da to apsorbuješ.
Postoje četiri L: Life (Život), Love (Ljubav), Laughter (Smijeh), Light (Svjetlost).
I oni se događaju upravo tim redoslijedom.- Osho Rajneesh
Uto 16 Sep - 15:02
