Ludo hrabri vojnici

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poručnik Hiroo Onoda je najpoznatiji japanski vojnik od nekolicine koji su nastavili da pružaju otpor u južnom Pacifiku godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Onoda je poslan na filipinski otok Lubang 1944. godine, a tu je ostao 30 godina, prikupljajući informacije o “neprijatelju”, ubijajući Filipince iz zasjede, sabotirajući poljoprivredne usjeve… a sve to jer uopšte nije znao da se rat završio, odnosno, jer nije vjerovao da se Japan predao…


Dolazak na otok Lubang

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hiroo Onoda je bio sasvim običan japanski državljanin koji je prije početka rata radio za jednu kinesku trgovačku kompaniju. Sa 20 godina je pozvan da se pridruži japanskoj vojsci – što je odmah i učinio. Njegova obuka se odvijala u jednoj od najstrožijih vojnih škola, a njegova specijalnost je bila vojni obavještajac. Bio je posebno obučen za razne metode prikupljanja obavještajnih podataka, kao i načina kako voditi gerislki rat. Do kraja treninga, Hiroo je već bio spreman da ide iza neprijateljskih linija sa malim brojem vojnika, te da prikupi informacije i zagorča život  japanskim neprijateljima.

Onoda je poslan na Lubang otok na Filipinima 26. decembra 1944. godine. Naredbe njegovog zapovijedika Yoshimi Taniguchija bile su jednostavne:

   “Apsolutno ti je zabranjeno da oduzmeš sebi život. Ovo može potrajati tri godine, može potrajati pet, ali šta god da se desi, mi ćemo se vratiti po tebe. Do tada, sve dok imaš jednog vojnika, ti ga moraš voditi. Možda ćete morati živjeti od kokosovih oraha. Ako je to slučaj, živite od kokosa! Ni pod kojim okolnostima ne smiješ odustati od svog života dobrovoljno.”

Po dolasku, Onoda se povezao sa malim grupicama vojnika koji su već bili na otoku, no saveznici su uskoro zauzeli isti, tjerajući sve japanske vojnike da se povuku u džunglu i podijele u male grupe od 3 ili 4. Većina ovih malih skupina je ubrzo ubijena ili zarobljena, a Onodina grupa, u kojoj su bila još tri vojnika: Yuichi Akatsu, Siochi Shimada i Kinshichi Kozuka je uspješno pobjegla.

Do kraja rata ova mala grupica japanskih vojnika je i dalje pružala otpor, prikupljala informacije o saveznicima, te ubijala iste u gerilskim napadima.

Kraj Drugog svjetskog rata

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada je Japan kapitulirao, Car Hirohito se po prvi put obratio javnosti preko radija 15. augusta 1945. godine kada je naredio svojim podanicima da ‘podnesu nepodnošljivo i izdrže neizdrživo’. On nikada nije govorio o ‘predaji’ ili ‘porazu’, nego je jednostavno spomenuo da rat ‘nije išao u korist Japana’.

Za većinu Japanaca ovo je bilo veliko olakšanje, no nisu svi bili spremni da odlože oružje. Desetine hiljada japanskih vojnika je ostalo u Kini i nastavilo borbe u ničijoj zemlji koja se nalazila između komunista i nacionalista, a druge manje skupine su se i dalje borile na različitim dijelovima Filipina sve do 1948. godine. No, Hiroo Onoda nije odustao tako lako – on je sa svojom grupom nastavio rat… rat koji je za njega potrajao još 30 godina.

Nakon što su poslije rata lokalni otočani pretrpjeli nekoliko napada od strane Onodine skupine i sličnih raštrkanih japanskih vojnika, odlučili su da unajme Boeing B-17 da izbaci letke po cijeloj džungli. Ovo je bio jedini način da se dopre do vojnika i da im se saopšti da je rat već završen. Nakon toga, nekoliko preostalih grupa se sastalo kako bi raspravili o autentičnosti letaka. S obzirom da je na njima pisalo da se Japan predao, oni su odbili da u to povjeruju te zaključili da su letci sigurno saveznička propaganda.

Kad sami letci nisu uspjeli, iz aviona je izbačeno još više letaka, ali sada i sa novinama iz Japana, sa fotografijama i pismima porodica vojnika. Čak su poslani i delegati koji su imali za cilj da pronađu preostale grupe i vrate ih kući. Za Onodinu skupinu, ovo je i dalje bila lukava saveznička propaganda.

30 godina u džungli

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lubang

Godine su prolazile, a četiri preostala vojnika su i dalje obavljali svoju dužnost: napadali su ‘neprijatelje’ i prikupljali informacije. U određenom trenutku, kada su primjetili da su svi ljudi na koje naiđu u civilnoj odjeći, pomislili su da je i ovo samo još jedan pokušaj prevare. Konačno, nakon 5 godina jedan od članova skupine, Akatsu, je potajno odlučio da se preda. 1949. godine je pobjegao i nakon 6 mjeseci se uspješno predao. Onoda je nakon toga postao još oprezniji, jer je bio siguran da je Akatsu zarobljen.

Oko 5 godina kasnije, Shimada, treći član, je poginuo u okršaju na plaži. Na otoku su sada ostala još samo dva vojnika: Onoda i Kozuka.

Njih dvojica su narednih 17 godina živjeli u džungli, prikupljali podatke i za to vrijeme ubili 30 i ranili na stotine nedužnih Filipinaca. Oni su i dalje bili ubijeđeni da će Japan poslati dodatnu vojsku koju će oni trenirati i upoznati sa terenom. Ipak, ovo je od prvog dana i bio njihov zadatak.

U oktobru 1972. godine, nakon 27 godina skrivanja Kozuka je ubijen tokom borbe sa filipinskom patrolom. Japanci su dugo mislili da je on već umro, no, sada kada su pronašli njegovo tijelo, počeli su misliti da je možda i Onoda i dalje živ, iako je i on odavno proglašen mrtvim.

Onodin povratak kući

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon što je Kozukino tijelo pronađeno, Japanci su ponovo odlučili da pošalju specijalnu jedinicu koja je imala za cilj da pronađe i jednog jedinog preostalog vojnika – Hiroo Onodu. Nažalost, nisu uspjeli. Sa 27 godina prakse u džungli, Onoda je jednostavno bio previše dobar u skrivanju, i bez razmišljanja je nastavio svoju misiju.

Konačno, 1974. godine jedan student, Nario Suzuki, je odlučio da putuje svijetom. Napravio je listu stvari koje će učiniti na putovanju, a jedna od njih je bila i pronalazak Onode. Na opće iznenađenje, on je u ovome i uspio – pronašao je skrovište, a u njemu i posljednjeg japanskog vojnika.

Onoda je odbio da se vrati kući, jer su njegovi zapovjednici rekli da će se vratiti po njega bez obzira na sve. On se neće predati, niti povjerovati da je rat završen sve dok mu to ne kaže njegov narednik.

Suzuki se nakon susreta vratio u Japan i pronašao Onodinog narednika Taniguchija, umirovljenika koji se nakon rata zaposlio u knjižari, i zamolio ga da se vrati na otok i izda ‘poljednje naređenje’ – što je ovaj i učinio.

“Stvarno smo izgubili rat! Kako su mogli biti tako nespretni?”, bile su Onodine riječi kada je po prvi put nakon više od 29 godina zaista povjerovao da je rat završen.

10. marta 1975. godine, u svojoj 52. godini života, Onoda je u vojnoj uniformi, koja je nekim čudom bila još uvijek besprijekorno očuvana, izašao iz džungle i predao svoj ​​samurajski mač filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu. Marcos mu je oprostio sve zločine koje je počinio u posljednjih 30 godina, s obzirom da je Onoda cijelo vrijeme mislio da rat još uvijek traje.

Onoda se zatim vratio u Japan gdje je dočekan kao junak i gdje je dobio i svoju plaću za posljednjih 30 godina. Pošto se Japan već uveliko promijenio i on se nije mogao naviknuti na moderni život, preselio se u Brazil gdje je kupio ranč i gdje se na kraju i oženio.



pixelizam.

Ludi Jack: Vojnik koji se u Drugom svjetskom ratu borio sa mačem, lukom i strijelama

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jack Malcolm Thorpe Fleming Churchill, [opravdano] poznatiji kao Ludi Jack (Mad Jack) bio je britanski vojnik koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv Njemaca naoružanih puškama, mitraljezima i tenkovima sa mačem u ruci, lukom i pregrštom strijela – često obučen u kilt, i često svirajući gajde ispred neprijateljske linije.

Jack Churchill je diplomirao na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst 1926. godine, a prije Drugog svjetskog rata je radio kao urednik jednih novina, kao model, a također se pojavio i kao sporedna uloga u filmu Thief of Bagdad. Pored toga, on je 1939. godine postao i svjetski šampion u strijeljaštvu.


Početak Drugog svjetskog rata

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jack Churchill, poznatiji kao Ludi Jack

1939. godine rat je već uveliko kucao na vrata Evrope, a iako je napustio vojsku 10 godina ranije, Ludi Jack, svjetski šampion u streljaštvu, je odlučio da stane u odbranu domovine jer je, prema njegovim riječima, “država zaglavila u njegovom odsustvu”.

Na samom početku rata, Jack je poslan u Francusku zajedno sa ostatkom britanskih ekspedicijskih snaga koje su trebale pomoći Francuzima da se odbrane od Njemaca, ali nedugo nakon što je Jack stigao, Hitler je napao, a Britanci su se našli usljed nezaustavljivog Blitzkriega. Britanski vojnici nisu imali mnogo opcija, već da se povuku prema moru i vrate nazad u Englesku, ali zahvaljujući vojnicima poput Jacka, prilikom povlačenja su radili sve što su mogli da makar malo uspore ‘nemilosrdni napredak’ Hitlerovih trupa.

Iako je većina Britanskih vojnika bila prestravljena, i samo su željeli da pobjegnu iz Francuske što prije, Ludi Jack je imao druge planove – pokrenuo je niz malih gerilskih napada na njemačke položaje i skladišta zaliha. Na svom vijernom motociklu, naoružan samo škotskim mačem, lukom i strijelama, on je jurišao na nespremne Njemce u pravom srednjovjekovnom stilu.

Na pitanje kolege zašto nosi mač u borbu, Jack je odgovorio: “Po mom mišljenju, gospodine, svaki časnik koji ide u akciju bez svog mača je nepropisno odjeven.”

Hrabri poduhvati Ludog Jacka

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ludi Jack juriša sa mačem u ruci (prvi vojnik na desnoj strani)

Unatoč tome što je upucan mitraljezom u vrat, Ludi Jack se nastavio boriti tokom Bitke kod Dunkerquea, a čak je dobio i Vojni križ za hrabrost kada je spasio ranjenog britanskog časnika koji je ležao iza neprijateljske linije.

Nakon Dunkerquea, Jack se vratio u Englesku i odmah se prijavio da bude član nove organizacije poznate kao komandosi. Iako nije bio siguran šta je zapravo zadatak komandosa, nije mogao odoljeti ideji da nastavi rat.

U svojoj prvoj komandoskoj akciji, Jack je sudjelovao u amfibijskom napadu na njemačku bazu u Vaagsu u Norveškoj. Kao vođa Broj 2 Commando jedenice, Ludi Jack je bio zadužen za onesposobljavanje artiljerije na Maaloy otoku. Dok su čamci jurili prema odredištu, on je pjevao “The March of the Cameron Men” i svirao svoje gajde, a čim se rampa otvorila, Jack je prvi istrčao mašući svojim mačem i krenuo u juriš vrišteći “COOMMAAAAAAANNNNDOOOO!!!” Dva sata kasnije, britansko Vrhovno zapovjedništvo je primio telegram od Ludog Jacka:

   Maaloy artiljerija i otok zarobljeni. Žrtve minimalne. Demoliranje u toku. Churchill.”

U sljedećoj akciji u Salernu, Jack je osvojio još jednu nagradu za hrabrost. Njegova grupica vojnika je imala zadatak da zauzme artiljerijsku poziciju koja je sprječavala napredak Britanskih trupa.  Iako je Njemaca bilo daleko više od Jackovih komandosa, on je ipak odlučio da napadne. Usred noći, on je sa svojim ljudima krenuo u juriš opet vrišteći iz sveg glasa “COOMMAAANNNNDOOO!!!!” Nijemci su, naravno, bili zbunjeni i iznenađeni, a 50 Britanaca je tu noć zarobilo 136 njemačkih vojnika, te nanijelo nepoznati broj žrtava. Ali to nije ni blizu Jackovih pravih mogućnosti…

Jedne noći, on je potpuno sam zarobio četrdeset i dva njemačka vojnika koristeći samo svoj mač! Jednostavno je zarobio jednog stražara, kojeg je koristio kao živi štit dok je išao od jednog do drugog vojnika gurajući im mač u lice sve dok se nisu svi predali. Njegov odgovor na pitanje o tome kako je uspio uhvatiti toliko vojnika tako lako: “Ja tvrdim da, sve dok kažete Njemcu jasno i glasno šta treba učiniti, ako ste stariji on će reći ‘jawohl’ (da gospodine).”

Nakon toga, Jak Churchill je stigao i u Jugoslaviju, gdje je vodio niz akcija protiv Njemaca stacioniranih na otoku Vis. U maju 1944. godine, vodio je jednu skupinu vojnika koja je trebala zauzeti jedno brdo. Pošto su Njemci pružali snažan otpor, samo je 6 vojnika stiglo do vrha (uključujući i Jacka).  Sa samo par vojnika iza sebe, i dovoljno blizu Njemaca da ga čuju kako pjeva, Jack je učinio ono što bi svaki razuman vojnik učinio u tom trenutku – počeo je da svira svoje gajde i da pjeva “Will Ye No Come Back Again”. I pjevao je sve dok ga nije onesvijestila Njemačka granata i dok konačno nije zarobljen.

Jack je smješten u Sachsenhausen logor, a zbog prezimena, Nijemci su vjerovali da je on rođak Winstona Churchilla (što nije bio slučaj), a pored toga, smatrali su ga važnim zarobljenikom zbog njegovog čina. Ali Ludi Jack nije bio jedan od onih koji su bili spremni da čekaju kraj rata u logoru. Ubrzo je pobjegao kroz jedan kanal koji je prolazio ispod bodljikave žice, ali je nedugo nakon bijega ponovo zarobljen.

U aprilu 1945. godine u logoru je nakratko zakazao sistem rasvjete, a Jack je odmah iskoristio priliku i nestao u mraku. Nakon osam dana neprekidnog hoda i pređenih skoro 250 km, naišao je na oklopna vozila američke vojske u Italiji. Uspio ih je uvjeriti da je on britanski pukovnik, i umjesto da se vrati kući, priključio se trupama na Burmi, gdje je rat protiv Japana još uvijek bio u punom jeku. Do trenutka kada je stigao, na Nagasaki i Hirošimu su već bile bačene bombe, što je značilo da je rat već završio.

   Čini se da je Ludi Jack bio jedini kojem se kraj rata nije dopadao, pa je jednom prilikom rekao: “Da nije onih prokletih Jenkija, mogli smo ratovati još 10 godina!”

No, kraj rata nije bio kraj Jackovih avantura. On je odlučio postati padobranac, a kada je završio obuku, otišao je u Palestinu kao drugi zapovjednik 1. bojne jedinice. Kasnije je postao i vojni instruktor u Australiji, a konačno je otišao u mirovinu 1959. godine. Jack je preminuo 1996. Godine, u 89. godini života u Surreyu u Engleskoj.


pixelizam.