Zvonimir Golob

Ti si vatra

Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.
Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.
Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.
Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?

Tijelo žene

Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos …
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

Tako pada sjekira

Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!

Tvoj dio zraka

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.
Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.
Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.
Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

Zamagljeno staklo

Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj,
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Dvoje
Stavi ruku na moja usta,
na njima već je tvoja ruka.
Nasloni obraz na moj obraz.
Naslonit ćes ga
na svoje lice.
Na mome ramenu
budeš li me ljubila
već su tvoje usne.
Ako si moja
već si bila moja.
Poljubi me.
Već si me poljubila.
Zatvori oči,vidjet ćeš
kako ih zatvaram
kako se zatvaraju.
Ispod sive krošnje usnula
naći ćeš sebe kako spavaš.

Da bih rekao što želim
Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.
Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.
Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi
da bih te primio i da bih te zaboravio.
Vjetar podiže iz pijeska moje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.
Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.
O tebi znam samo da si bila,samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.
Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.
Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.
I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.
Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.

Pismo
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Ruža
Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.

Ti si vatra
Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.
Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.
Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.
Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?

Sadržaj romana
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što pišem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje….
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi – piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.
I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.

LUTKA
Zamišljam te nagu,
sa tijelom dječaka u kome je žena,
usnula i spava…
Ne budim te više, puno ožiljaka,
moje srce, kao zemlja podrhtava
Zamišljam te nagu,
anđele bez krila, ostala su negdje,
poslje zagrljaja
na olovnom nebu, sjena duge spaja
ono što već jesi, s onim što si bila
Zamišljam te nagu,
Jedino u svoju nježnost odjevenu
I kraj tebe ležim
Pokrivam te srcem u krvi i znoju
Raste moja čežnja, ljeto je i snježi
Zamišljam te nagu, janje moje malo
Hostija i čaša,
puna tople kiše
A polje je plavo i vrijeme je stalo
Na nekom zvoniku i nema ga više
Zamišljam te nagu,
više se ne stidiš ruže u svom vrtu,
ako je procvala…
Jesi li još ondje i da li još vidiš
zvijezdu iznad mene ili je već pala?
Ljeto koje pamtim, srušila je zima
sjekirom od leda
a samo to imam…

Zvonimir Golob - OBICNE STVARI
Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.
Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.
Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli,
i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.
Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.
Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.
To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.
Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.
To će proći, znam. Uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob

PTICA


Ljubav je kavez,
ne ptica.
Između noža
i poljubaca
malo vode
i zrno žita.

POGLEDAJ PATKE DRAGA

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.
Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.
Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.
Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

Ruža



Ogolio sam te kao ružu
da bih ti vidio dušu
a nisam je našao.
Ali sve uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo se mirisom,
neizmjernim i živim.

Tvoj dio zraka



Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

Između mnogih prolaznika



Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći
jednoga dana. Što ćeš zateći,
što naći u ovoj odjeci, koju vijest
o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova odviše visokih koju napusti dječak
da bi bacio svoj ognjeni kolut
na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu
ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što će tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti
gubitak ili časna trgovina kad već danas znam
koliko je preostalo? Žalim te, smrti,
jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno
da se ponovo nađe što sam izgubio
idući prema tebi. Već vidim
kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim
onaj neodlučni pokret rukom
koja drži sječivo noža i preostaje mi
samo da se nasmiješim znajući
da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti
izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina
jednako stvarnih. I ti ćeš
saznati što znači nada svakoga dana.
Ostat će samo sjena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti već umirući domahuju,
meso i krv u kojima ćeš ti živjeti
poslije mene. Žalim te, smrti,
jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice
između mnogih prolaznika na vratima Stanice
i srdžbu na koju ja nisam imao pravo,
dok nestrpljivom rukom prevrćeš
ono sto je preostalo:
nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale
poput zida
između svijeta i mene, malo
prašine i mrvica duhana, mapu
nekog izmisljenog grada, sliku žene
koja spava na jutarnjem suncu, mrlje
tinte na noktima koji jos rastu
i postelju sa koje silazim, smijući se,
dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa
i nalaziš
samo prazan prostor
u kome još uvijek
odjekuje udarac groma.