Hoćeš li beskrajne prostore neba, sve ruže svijeta, sve što ti treba? Hoćeš li mora, jezera, vulkane, sve moje noći i sve dane? Hoćeš li sve što moje nije, Hoćeš li dugu mokru od kiše, Da opet bude kao prije, da voliš jednom i nikad više?
Hoćeš li srce zauvijek, i sreću? Hoćeš li ljubav moju? Neću!
Hoćeš li bol što svuda stiže do kraja srca i do dna mesa, hoćeš li ruku što se diže dok vičeš sam i do nebesa? Hoćeš li pisma kojih nema i prazne riječi što te traže, I laž i ponor koji drijema u svemu što ti ona kaže?
Hoćeš li mokar jastuk noću? Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:57
Pismo
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost veća nego što mogu podnijeti, ponekad, i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje: najprije ti čitava i meni okrenuta licem na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči jer ti se stidiš i poželim da te čuvam kad padne veče, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima više zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Pet 15 Maj - 8:58
PJESMA
Koji je danas dan Danas su svi dani Ljubavi za nas Citav je zivot danas Ljubavi moja Volimo se i zivimo Zivimo i volimo se I ne znamo sto je zivot I ne znamo dane svoje I ne znamo ljubav sto je
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:20
Ruža
Ogolio sam te kao ružu da bih ti vidio dušu a nisam je našao. Ali sve uokolo obzorje, zemlja i more, sve do beskraja, ispunilo se mirisom, neizmjernim i živim.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:20
Tako pada sjekira
Govori se da dolazi vrijeme studeni, praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći dvostruku šumu i gusta kiša dira svojim hladnim jezikom čelo zemlje. Budi tu, pored mene, kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio ono što me očekuje. Dati i uzeti, ista riječ u koju ulazi ljubav kao u postelju. Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti, kome ljubav ako ne onima koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek srce zemlje? Kao da nisam rođen, kao da sam već umro skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja, u groznici bilja, u vodi ili zraku koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš. Govori se da stiže vrijeme studeni, ali sudbina sviju samo je moja sudbina, a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim da bi postojalo sve što vidim: mravi sa svojim primjerom koga se plašim, zvonjava, hljeb, miris žene, nago voće bez posljedica, neka znanost, nesreća, bol ili zvuk trube u blatu, da bi postojao svijet, historija ili poljubac i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo zvono, moje područje ograđeno žicom uz koju se uspinje talas neba. Govori se da stiže studen, vrijeme praznine, ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana tiši nego dok sam govorio riječi koje jedino ti nisi čula. Tako se ruši stablo drvosječa. Tako pada sjekira. Tako snijeg koji čekam!
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:21
Tvoj dio zraka
Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo? U zajednickom krvotoku isti jauk, isti stup sramote, isti lanci na dnu broda koji nekamo plovi.
Najprije povjerenje, pa sumnja, tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno, želja da živis i želja da umreš, i zatim sve ostaje kao što je bilo.
Postelja, naga žena, i što poslije? Prozirno korijenje čije kucanje govori da si manji, a voda raste i netko se okrenuo umjesto tebe.
Što će se izmijeniti? Ništa. Ako vidiš ono što zaista vidiš. Drugi će htjeti sve sto si odbacio, udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:21
Tijelo žene
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ... (Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi, ima li veće nježnosti nego što je moja dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio: perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam svoje ruke, rastužena i vječna, sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim: tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam, i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas, kao glas svoju jeku sto ne prestaje i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine, od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora? U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši, i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:21
Između mnogih prolaznika
Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći jednoga dana. Što ćeš zateći, što naći u ovoj odjeci, koju vijest o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi zidova odviše visokih koju napusti dječak da bi bacio svoj ognjeni kolut na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni nije bilo dovoljno što će tebi ovo što je preostalo? Hladna koža guštera koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega, na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti gubitak ili časna trgovina kad već danas znam koliko je preostalo? Žalim te, smrti, jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno da se ponovo nađe što sam izgubio idući prema tebi. Već vidim kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim onaj neodlučni pokret rukom koja drži sječivo noža i preostaje mi samo da se nasmiješim znajući da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te, jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina jednako stvarnih. I ti ćeš saznati što znači nada svakoga dana. Ostat će samo sjena pognuta u mraku do nogu onih koji ti već umirući domahuju, meso i krv u kojima ćeš ti živjeti poslije mene. Žalim te, smrti, jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice između mnogih prolaznika na vratima Stanice i srdžbu na koju ja nisam imao pravo, dok nestrpljivom rukom prevrćeš ono sto je preostalo: nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale poput zida između svijeta i mene, malo prašine i mrvica duhana, mapu nekog izmisljenog grada, sliku žene koja spava na jutarnjem suncu, mrlje tinte na noktima koji jos rastu i postelju sa koje silazim, smijući se, dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa i nalaziš samo prazan prostor u kome još uvijek odjekuje udarac groma.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:22
Ponekad mi se čini da sam umoran, umoran od života, od tolikih stvari kojih nema, jer tebe nema.
Ponekad mi se čini da je tamno i hladno oko mene i da samo ti čuvas nešto nalik toplini. Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više šecer od soli, smejem se kad ne treba. Čudnovato je kako covek moće biti bespomoćan, ako je ostavljen. Neki dan hodao sam ulicom, ali nisam stigao kamo sam pošao. Pozdravljao sam nepoznate ljude i govorio gluposti kojih se stidim. Ponekad mi se čini da te nalazim pošto sam izgubio gotovo sve što je bilo važno, mislim, za mene. To su obične stvari, ali ne one, te obične stvari, ja živim s njima svakog dana i one me nalaze. Mogu da budem neobrijan i bez kravate, i da ćutim satima, kao drvo. O čemu? Ne znam. Detinjaste misli o ljubavi. I o tome da me ti voliš. To će proći, znam. Uvek prolazi; rekao je prijatelj, i zaplakao. I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:22
OSAM IZGUBLJENIH STIHOVA
PRVI JE O TEBI, ali nedoredjen. Ono cega nema ostaje i pece.
Drugi je o tebi. Jabuke i voda drhte u daljini dok uza me hodaš.
Treci je o tebi. Ne poznam ga više. Samo svtlo munje, vedro crne kiše.
Cetvrti je o tebi. Ne vidim ti oci. Tragovi u blatu, koraci u noci.
Peti je o tebi, a ti si daleko do mrtvoga mora otišla si rekom.
Šesti je o tebi, kao da te ima, kao da si ovde. Vece je, i zima.
Sedmi je o tebi, jedva da ga cujem. Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.
Osmi je o tebi. Govori i cuti. Ponavlja ga ptica. Ti ga neceš cuti.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:22
Hoćeš li beskrajne prostore neba, sve ruže svijeta, sve što ti treba? Hoćeš li mora, jezera, vulkane, sve moje noći i sve dane? Hoćeš li sve što moje nije, Hoćeš li dugu mokru od kiše, Da opet bude kao prije, da voliš jednom i nikad više?
Hoćeš li srce zauvijek, i sreću? Hoćeš li ljubav moju? Neću!
Hoćeš li bol što svuda stiže do kraja srca i do dna mesa, hoćeš li ruku što se diže dok vičeš sam i do nebesa? Hoćeš li pisma kojih nema i prazne riječi što te traže, I laž i ponor koji drijema u svemu što ti ona kaže?
Hoćeš li mokar jastuk noću? Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:23
Obična pjesma
Sve je neobično ako te volim, vrtuljak što se okreće igračke i djeca. Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar, sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti, jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim: more skida i svlači svoje plašljivo tijelo, zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć' glas na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim, ako te volim. Zagledana u nebo ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Sre 26 Okt - 22:23
Zamagljeno staklo
Nježnosti moja, koliko je godina bez tebe prošlo i jedva da te prepoznajem. Ptica koju još pamtim ponovo maše krilima silazeći s davnog neba, nekadašnje zvijezde opet će progristi tamnu ponjavu neba i zaslijepljen gledam njegovo staro lice. Ako sam kralj ja sam i prosjak koji okreće tebi svoje gladne oči. Naslanjam usne na zamagljeno staklo i slušam riječi koje jedna duša govori drugoj.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:03
A LIŠĆE OLUJI
Teško je dijelit pjesmu i pjevače: suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom, i lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uze svome vratu, raširene ruke - kazaljke na satu.
Izgubljena ptica, pripada li jatu?
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:03
Tako pada sjekira
Govori se da dolazi vrijeme studeni, praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći dvostruku šumu i gusta kiša dira svojim hladnim jezikom čelo zemlje. Budi tu, pored mene, kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio ono što me očekuje. Dati i uzeti, ista riječ u koju ulazi ljubav kao u postelju. Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti, kome ljubav ako ne onima koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek srce zemlje? Kao da nisam rođen, kao da sam već umro skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja, u groznici bilja, u vodi ili zraku koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš. Govori se da stiže vrijeme studeni, ali sudbina sviju samo je moja sudbina, a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim da bi postojalo sve što vidim: mravi sa svojim primjerom koga se plašim, zvonjava, hljeb, miris žene, nago voće bez posljedica, neka znanost, nesreća, bol ili zvuk trube u blatu, da bi postojao svijet, historija ili poljubac i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo zvono, moje područje ograđeno žicom uz koju se uspinje talas neba. Govori se da stiže studen, vrijeme praznine, ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana tiši nego dok sam govorio riječi koje jedino ti nisi čula. Tako se ruši stablo drvosječa. Tako pada sjekira. Tako snijeg koji čekam!
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:04
Tvoj dio zraka
Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo? U zajednickom krvotoku isti jauk, isti stup sramote, isti lanci na dnu broda koji nekamo plovi.
Najprije povjerenje, pa sumnja, tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno, želja da živis i želja da umreš, i zatim sve ostaje kao što je bilo.
Postelja, naga žena, i što poslije? Prozirno korijenje čije kucanje govori da si manji, a voda raste i netko se okrenuo umjesto tebe.
Što će se izmijeniti? Ništa. Ako vidiš ono što zaista vidiš. Drugi će htjeti sve sto si odbacio, udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:07
Dušo Moja Dušo moja, i kada krenem tako bih rado da se vratim. Ti ne znaš da je pola mene ostalo s tobom da te prati,
Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima.
Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo mrtav stojim dok slušam kako liju kiše pod mračnim prozorima tvojim.
Dušo moja, ti umorna si i bez tebe ti ležaj spremam. Na nekoj zvijezdi što se gasi ja tražim svjetlo koje nemam.
Pod hladnim nebom, ispod granja stavit ćeš glavu na moje grudi. I ja sam onaj koji sanja i zato neću da te budim.
Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mom dlanu, jer s tobom dođe i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:12
Amuleti
1.
Čekam te, srce moje, nadglasan tišinom, od sebe samoga proklet. Iz kojih dubina ovaj glas, to tijelo tako teško i čežnja tako stvarna?
2. Nema više zamrzlih ptica na granama što se otkrivaju, ni slučajnih prostora, ni žalosti u srcu koje te pronalazi.
3. Okus naranče u toplom svitanju, tamo iza dobrote što dijeli kolijevku od prašnog spomenika ljubavi.
4. Ono što ostaje na kraju to je uvijek gorčina sada gola i stvarna kao plamen na kome gore naivne suze djetinjstva.
5. Volim darivanja jer me napuštaju nalik šljunku i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi a ti već pretvaraš ruke u ruke odsutne zauvijek.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:12
Dvoje
Stavi ruku na moja usta, na njima već je tvoja ruka. Nasloni obraz na moj obraz. Naslonit ćes ga na svoje lice. Na mome ramenu budeš li me ljubila već su tvoje usne. Ako si moja već si bila moja. Poljubi me. Već si me poljubila. Zatvori oči,vidjet ćeš kako ih zatvaram kako se zatvaraju. Ispod sive krošnje usnula naći ćeš sebe kako spavaš.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:13
Da bih rekao što želim
Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ, ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu. Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža, jedan plamen za moje vlažne prste. Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi da bih te primio i da bih te zaboravio. Vjetar podiže iz pijeska moje ime i ono kaplje na mene poput žedne kiše. Postoje dani u kojima je sve zapisano, postoje godine i prazno lišće jeseni. O tebi znam samo da si bila,samo da živiš, i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš. Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti kao stablo koje vjetar pokriva lišćem. Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada. I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi. Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:13
Gdje si, bilo je isto veče
Gdje si? Bilo je isto veče, iste strijele ulazile su u tvoje meso, isto nebo koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.
Danas ti nisi ovdje, samo u bilu što jeca prepoznajem tvoj glas između mnogih, u kamenu, u prašini svoju ljubav, ali tebe nema da me ponovo stvoriš od krhotina srušenog zrcala,
od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba, od toplog daha dok se odmaraš rastvorenih koljena kao školjka, nudeći još uvijek svoj crni biser.
Gdje si? Odakle da zovem bez nade ako ne s ove postelje, iz ovog tijela koje mi više ne pripada i koje gledam dok odlazim kako bez mene živi kao napuštena ličinka.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:13
Grlice u šumi
Ne znam te, reče, ne sjećam se više na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, u mraku smo dugo izgubili smo jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona. Ti nisi onaj i ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokriva te trava i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću. Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode. Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:14
Između mnogih prolaznika
Žalim te, smrti, koja ćeš po mene doći jednoga dana. Što ćeš zateći, što naći u ovoj odjeci, koju vijest o događaju već davno zaboravljenom, u ovoj sobi zidova odviše visokih koju napusti dječak da bi bacio svoj ognjeni kolut na grlić boce nekog sajma? Nepomičnu prazninu ti ćeš ispuniti svojom, ali ako meni nije bilo dovoljno što će tebi ovo što je preostalo? Hladna koža guštera koju ću ostaviti mirnu da leži, poslije svega, na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem ono što ti prihvaćaš, hoće li to biti gubitak ili časna trgovina kad već danas znam koliko je preostalo? Žalim te, smrti, jer ćeš biti prevarena i bit će potrebno da se ponovo nađe što sam izgubio idući prema tebi. Već vidim kako oklijevaš ponavljajući da si u pravu, vidim onaj neodlučni pokret rukom koja drži sječivo noža i preostaje mi samo da se nasmiješim znajući da ću ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te, jer mnogo sam obećao što ne mogu ispuniti izgovarajući svako tvoje ime na stotinu načina jednako stvarnih. I ti ćeš saznati što znači nada svakoga dana. Ostat će samo sjena pognuta u mraku do nogu onih koji ti već umirući domahuju, meso i krv u kojima ćeš ti živjeti poslije mene. Žalim te, smrti, jer već sada mogu da vidim tvoje djetinje lice između mnogih prolaznika na vratima Stanice i srdžbu na koju ja nisam imao pravo, dok nestrpljivom rukom prevrćeš ono sto je preostalo: nekoliko nesuvislih riječi koje su stajale poput zida između svijeta i mene, malo prašine i mrvica duhana, mapu nekog izmisljenog grada, sliku žene koja spava na jutarnjem suncu, mrlje tinte na noktima koji jos rastu i postelju sa koje silazim, smijući se, dok tragaš za srcem o kome ne znam ništa i nalaziš samo prazan prostor u kome još uvijek odjekuje udarac groma…….
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:14
Ime ljubavi
Njeno je ime izmišljeno na sajmu, tamo se prodaje i kupuje, tamo se mijenja za zdjelu leće.
Ljubav se lažno predstavlja. Njena usta otimlju hranu, ne poljupce, njeni se zubi zatvaraju, ne u ljubavi.
Zvijezde? Na fotografiji, u tuđem spomenaru. Snovi? U zavadi, iako sanjani na istoj postelji. Jedno, dvoje ? Ne u jedinstvu i okrenuti ravnodušnim licem vlastitom zrcalu.
Sjećanje, čega se sjeća? Pamti praznina ispunjena sama sobom. Studen, sumnja, samoća, tako se ljubav zove zaista, ako ne pristaje više na ime koje nosi, izmišljeno da prevari ili da ubije.
Gost
Gost
Naslov: Re: Zvonimir Golob Čet 14 Dec - 17:14
Kada si ti otišla
Kada si ti otišla jedan se svijet zamijenio drugim, jedna je luka napustila brod, jedan brod svoga kapetana, i sve bijaše samo jod i rana, kad si ti otišla.
Gdje su sada zvijezde bez neba, bez mora svoga, gdje su ptice bez krletke, gdje tvoje prazne oči bez moje duše i stotine drugih stvari toliko važnih za mene, kada si ti otišla.
Sada te tražim izvan ovih prostora koji poznaju sreću, i izvan onih u kojima se otvaraju čaške leptira. Pada crna kiša od smole i straha na tvoju vlažnu zemlju, sada, kada si ti otišla.
Kada si ti otišla, tvoja pjesma, tvoj glas odjekuje, odjekuje kao stup ognja zariven duboko u moju krv, u moje grlo, i ne govorim nego vičem: bez mene ti ne postojiš!
Ovo mutno lišće, ova sjena jeseni, ovaj oblik bola koji se mijenja i ne napušta me, što će mi pamćenje ili ruka, ili gorke usne, kad ni tebe više nema, kad si ti otišla.