Paolo Serpieri opisujući sebe ističe da ga je oduvijek privlačila avantura, te da je sasvim očekivano da ona pronađe mjesto i u njegovim stripovima, stripovima koji su vjerojatno najintrigantniji stripovi u Europi, stripovima čija pojavljivanja prate oštre polemike između najrazličitijih društvenih grupacija. Upitan jednom prilikom da objasni snagu svojih crteža Serpieri je rekao da crtanje kao svoj proizvod daje superiorniji afrodizijak od recimo fotografije, zato što podrazumijeva stalnu aktivnost misaonog toka. Crtež je refleksija emocija umjetnika. On u sebi nosi sposobnost da upije te emocije pa ih zatim ubrizga u podsvijest promatrača. Serpierijeve emocije izgleda izazivaju vrlo burnu reakciju kod čitatelja, između ostalog i zato što je njegova vizija budućnosti mračna i beznadežna. On nema puno vjere u vrijeme koje dolazi, jer kaže, u sadašnjosti vidi i previše grešaka. Ljudi su ne samo vrsta koja bezosjećajno uništava prirodno okruženje, već i vrsta koja je sklona samouništavanju. U suvremenom dobu, kao svojevrstan katalizator koji pospješuje destrukciju javlja se specifično okruženje koje čine višemilionski megalopolisi. Što bi onda svijetlo trebala donijeti budućnost koja se gradi na takvom temelju? To je najbolje na svojoj koži osjetila najpoznatija Serpierijeva heroina Druuna.

Kao autor stripa, Serpieri je neprekidno na nemilosrdnom udaru feminističkih, konzervativnih i svih mogućih puritanskih organizacija zbog svog koketiranja sa tabuima i ljudskom seksualnošću. Nerijetko je njegov rad poistovjećivan sa pornografijom a Serpieri na to odgovara da postoji mnogo različitih definicija termina pornografija. Prevladava, nažalost, ona koja ima shvaćanje seksa kao nečeg obscenog i nečistog. Tradicija patrijarhalne i religiozne sredine nalaže zabranu tjelesnog uživanja i prepuštanja zadovoljstvu, što čovjeka frustrira. Za Serpierija je, naprotiv, seksualni akt nešto prirodno i divno. Najfantastičnija ekspresija života!

Paolo Eleuteri Serpieri, rođen je u Veneciji 1944. godine. Studirao je na Fakultetu lijepih umjetnosti u Rimu u klasi slikara Renata Guttusa. Osim slikarstva pažnju mu je okupirala i arhitektura. Također je proučavao i anatomiju, sto će između ostalog odrediti smjernice njegovog budućeg djela. Zajedno sa piscem Raffaele Ambrosiom stvorio je serijal priča o povijesti divljeg zapada, koje su objavljivane u magazinima Lancio West i Skorpio. Godine 1980, pridružio se timu crtača Larroussea, u radu na strip kolekcijama sa povijesnom tematikom, kao sto su L’ Histoire du Far-West i Decouvrir la Bible. Inspiriran poviješću SAD, uradio je serijal priča objavljivanih u magazinima Il Fumeto i L’Eternauta, a dvije najpoznatije L’Indiana Bianca i L’Uomo di Medicina, u kojima pokazuje veliko poznavanje etnologije sjevernoameričkih indijanaca, objavila je i francuska kuća Dargaud.

Prvo upuštanje Paola Serpierija u SF žanr dogodilo se 1982. godine sa kratkom pričom Forces, u kojoj na svega sedam strana jedan par bez odeće preživljava napad čudovišta. Zatim, 1984. objavljuje još jedan SF strip, La Bestia. Tada je, prema njegovim riječima, odlučio da je vrijeme da stvori nešto sto će mu donijeti veći uspjeh i samim tim više novca. Sljedeće, 1985. godine započeo je sagu o Druuni, objavivši prvi album Morbus Gravis u L’Eternauti, kao i u Pilotu i Charliu u Francuskoj. Priča o Druuni se financijski isplatila, pa je prerasla u serijal, a Serpierija izbacila u vrh evropskog strip stvaralaštva, kao pandan Milu Manari, drugom velikom autoru erotskog stripa. Njegovi radovi su nagrađivani na mnogim festivalima, a kruna internacionalni festival u talijanskom gradiću Lucca, čiji je program 1992. godine posvećen retrospektivi Serpierijevog opusa. Danas Serpieri predaje slikanje na Institutio d’Arte u Rimu. Kaže da nije odustao od vesterna i da će mu se sigurno vratiti, kad završi serijal o Druuni.

Stil Paola Serpierija je realističan, grafički bogat detaljima, tehnički usavršen njegovim akademskim obrazovanjem. U njegovom crtežu se na prvi pogled prepoznaje ljubav prema ljudskoj figuri. Pogotovo ženskoj. I pogotovo otpozadi! On je također i sjajan pejzažista. Ljepoti ženskog tijela u stripu je kontrastirana morbidna mutacija ljudi inficiranih kugom Morbus Gravis u čudovišta. Tu se otkriva još jedna Serpierijeva “izopačena” opsesija. Crtanje najstrašnijih kreatura i monstruma koji žive u njegovoj vlastitoj mašti. Najoštriji kritičari prigovaraju da je serijal sačinjen upravo od toga i ničeg vise. Nekoliko strana nasilja, nekoliko strana seksa, nekoliko strana nasilnog seksa… Banalna SF priča začinjena mješavinom horora i pornografije. No oni koji vole ovaj strip, vole ga upravo zbog toga, zbog neobičnog spoja SF-a, horora i erotike. Na momente vrlo tvrde erotike. Scenario zaista nije jača strana Serpierijevog serijala, on je više u funkciji isticanja briljantnog crteža. Priča je nekad intrigantna, nekad pomalo dosadna, a većim dijelom konfuzna. U nekim trenucima je zaista teško pratiti radnju u stalnim preplitanjima sna i jave. Čitatelj se tada dvoumi, da li je Druuna san na javi ili je čitava ta apokaliptična java Druunin san. Druuna predstavlja misteriju života, ljubavi i zadovoljstva u bolesnoj atmosferi okruženja degradiranog od strane izopačenih ličnosti. Svi likovi ovog svijeta budućnosti su manje ili vise bizarni. Druunina sloboda i naivnost su jak kontrast sveopćoj truleži. Serpieri kaže da je Druuni povjerio ulogu prenosioca poruke upozorenja budućnosti.

Kadrovi stripa su ispunjeni Druuninim oblinama, vrlo rijetko pokrivenim odjećom. Sam strip bi se na prvom mjestu nesumnjivo mogao odrediti kao erotski. Ili pornografski, kako tko više voli. Obiluje sado-mazo scenama i Serpierijevom fetišistickom opsjednutošću ženskom zadnjicom. “Nalazim to mjesto strašno ženstvenim. Sa estetskog aspekta su jako zanimljive za crtanje…jer se može igrati sa sjenom i svjetlom… ili sa punoćom oblika…” Druunina zadnjica je međutim, često izložena zlostavljanju od strane plejade monstruma i brutalnih poluljudi sa hiperrealističnim falusima. Zbog svega toga stripovi o Druuni u nekim zemljama nose oznaku 18+. Paolo Serpieri se i sam pojavljuje u stripu u liku doktora koji, čisto pomena radi, ne učestvuje u orgijama. Što se tiče Druuninog neobičnog imena, autor kaže da je najprije htio da je nazove Bruna (na talijanskom, bruna-crna, tamna). Zatim je uzeo u obzir i Luna, po zemljinom prirodnom satelitu, mitološkoj personifikaciji žene i mističnom oponentu Sunca. Odustao je od obe ideje, ali ih je ugradio u keltsko ime Druna, kom kaže da je zbog zvučnosti dodao još jedno u.

Stripovi o Druuni se objavljuju u petnaestak evropskih zemalja, zatim u Brazilu, koji je zemlja sa zavidnim strip izdavaštvom, a prve dve epizode su objavljene i u SAD u magazinu Heavy Metal.U Americi Druuna nije popularna, sto ne čudi, kad se uzme u obzir da su tamo i poznatiji evropski stripovi često hladno dočekivani.