Branko Ćopić

Pjesnik,pripovjedač,romansijer i pisac za djecu,Branko Ćopić rođen je 1.januara 1915.godine u selu Hašanima,pod Grmečom,"četiri sata hoda" od Bosanske Krupe.Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i "poslovima razne vrste".Ostavši u četvrtoj godini bez oca,koji je umro od "španske groznice",sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom,bio je na brizi i ljubavi majke Sofije i dobrodušnog djeda Rade.Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu,nižu gimnaziju u Bihaću,a učiteljsku školu je pohađao u Banja Luci i Sarajevu,da bi završio u Karlovcu.Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940.godine,pedagoško-filozofsku grupu.

Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini,već 1941.godine Ćopić je stupio u borbu.Sve do kraja rata ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom "na kulturno-prosvjetnom sektoru" i to kao saradnik partizanskih listova.Pod snažnim utiskom viđenog i doživljenog,Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter,i mnogo vedrine i humora u sebi.Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je "najizrazitiji pjesnik naše Revolucije".Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941,Ordena zasluge za narod I i II reda,Ordena bratstva i jedinstva I reda,Ordena Republike,Ordena jugoslovenske zastave sa lentom.Po završetku rata bio je urednik "Pionira"(1944-1949)a od 1951.godine profesionalno se bavi književnim radom.

Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u đačkoj klupi.Prvu crticu,kratki prozni sastav,objavio je 1928.godine pod imenom "Braco" u časopisu "Venac"Jeremija Živanovića,a prvu pripovjetku "Posmrtno ruho Soje Čubrilove" u "Politici"1936.godine.Od tada je sarađivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim časopisima i listovima,ali "Politika" ostaje njegova "prava književna kolijevka".

Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik.Jezik svjež,mek,vedar,nježan,sjenovit kao šuma i ponekad tužan kao iznenadna sjeta.Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja,,a pisac ih je okruživao svojom rečenicom lirike i topline.I onda,spajajući nespojivo,sve to prozračio i okrilatio smijehom.

Čovjeka valja požaliti,razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom rječju i dobrim sjećanjem,ali mu se valja i podsmijehnuti.I pustiti ga da se i on podsmijehne drugima i samome sebi.

Humor,taj tako rijedak dar,mnogo rijeđi nego što se obično misli,oružje je opako i naopako.U krivim rukama može da bude grub i zloban,rušilački iskidan,zao.Tek u pravim rukama,onim najrjeđim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića,on ima nešto čarobno,ljekovito i tužno u isti mah.Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.

Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovjedaka,pjesama,romana,komedija.Život i djelo ovog "jesenjinovskog seoskog sanjalice" su se često podudarali,tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela.Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Branislava Mihajlovića:

Svoje "bosonogo djetinjstvo" ovaj "zaneseni dječak" proveo je "pod Grmečom" "ispod zmajevih krila" u carstvu "leptira i medvjeda" upijajući zauvijek u svoje radoznale oči "život u magli" svojih "planinaca" i slušajući bajke "ispod krnjeg mjeseca"."Magareće godine" školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za "surovu školu" rata koji je banuo kao "prolom" u svijet njegove planine u kojem oduvijek i "orlovi rano lete".Tu je uz "ognjeno rađanje Domovine" počelo Ćopićevo "ratnikovo proljeće" sa "rosom na bajonetima" i uz prasak pravog i "gluvog baruta".Odratovao je uz mladiće kakav je bio "Nikoletina Bursać" i starčekanje kakav je bio "Vuk Bubalo" svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi "gorki med" one poslednje "osme ofanzive".Za cijelo to vrijeme uz "bronzanu stražu" sjećanja pisao je ono što je zapamtio oko sebe i u sebi.A zapažao je i zapazio mnogo.

1958.godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman "Ne tuguj bronzana stražo".

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je,kao čovjek velikog obrazovanja,bistra uma,osjećaja za pravdu i pravednost,kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama.Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac.Kao jedno od najpoznatijih djela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpio velike udare komunističke partije na vlasti i državnih organa,pa i samih kolega.Takvih progona je bilo mnogo pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom kniževnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni glavni razlog samoubistva koje je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984.godine.Od tada se taj most zove Brankov most a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.



Izvor:Biografija

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu: - Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rodjak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s
vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se
tiče kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Čudesna sprava

Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje. Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.

Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
- Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed.
- Sat živ?! - zabezekne se Sava.
- Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
-
Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo. Djed poučno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
-
Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje.
U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog
fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:
- Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.
-
Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem. Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
- Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
- Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, laži samo.
- Daj 'vamo pa ćeš vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik. Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od
pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
- 'Odider 'vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znaš ga naviti, veliš?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. Živ i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun
mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

Kuda ces, mesece

Kuda putujes, mesece sneni,
decace tihi, zamisljeni,
kud li je pogled uperen tvoj?
Zasto te majka pustila stroga
po hladnoj noci bosonoga,
u plavoj halji svilenoj?

Citave noci nebom se skitam,
gde li je zvezda najlepsa, pitam,
dok modru zoru ne zovnu petli.
A kad je nadjem, kuci je nosim,
nek mojoj mami u sedoj kosi
veceri svake svetli.

Majka

Vec mornar mesec pucinom jedri,
nakraj mu noci luka.
Na meku kosu decaka snena,
spusta se topla ruka.

Smeska se dete, zivot je bajka.
Cuva ga, pazi voljena majka.

Decak je snove sanjao strasne,
budi se, trazi spas.
Iz nocne tisine, spremno i budno,
javlja se mio glas.

Zaludu tmina jurisa gluva
kad mama dobra decaka cuva.

Jutarnje sunce kroz prozor virne,
u sobu zrakom kroci.
Prenu se decak.Ko li ga gleda?
To su mamine oci!

Putuju danu i sjajnom nizu,
kada je mama rodjena blizu.
.......................................

Narasce decak, postace covek,
vreme ce najzad poviti stas,
al ce se vecno pamtiti ruka,
mamine oci i mio glas.

( 1955. )

" Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.

Medeno pismo,
pričao meca,
stiglo u torbi
poštara zeca.

Adresa kratka,
slova k'o jaja:
"Za druga
Ježa
Na kraju gaja"

U pismu piše:
"Ježurka,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz kamenjara
guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak
u moju logu,
požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.

Nježno te grli
medena lica
i pozdrave šalje
lisica Mica."
Jež se veseli:
Na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd da se sprema..." ( Odlomak " Ježeva kućica " )

Marija na Prkosima

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s' gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.
O tebi pjevam, Marijo s' Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.

Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s' kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.
Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.
Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.
Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:

Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori
Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje - kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.
A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila -
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.
Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost - k'o draganu;

kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.

Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama -
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.
Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste - čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom - djevojka i majka.

Branko Copic

NA PETROVAČKOJ CESTI

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...

"Bilo je to petog novembra 1942. godine.

U sam suton zaustavih se pred odavna neviđenom, a tako znanom zgradom. Internat je ćutao, mračan i pust, polupanih prozora. A kako je nekad vrvio i tutnjao od žagora, vike i neumorne đačke trke!
Gdje li ste sad, negdašnji moji drugovi? Gdje si, Krsto "Buvo", Hamide "Rusu", Dule
Dabiću "Hajduče"? Zašto se ne javite starom drugu? Dosta smo hljeba zajedno pojeli,izvukli more kazni, naskitali se, napričali, naigrali. Gdje li ste to otišli, kakve li vas igre odvukoše da me više ne čujete? Tišina. Niko ne odgovara, ćuti internat, izrešetan, mračan i pust.I te večeri, petog novembra 1942, ja se pred opustjelim zamrlim internatom zarekoh da ću jednog dana ispričati najmilije uspomene iz svojih đačkih dana.

Evo, dakle, počinjem..." ( Odlomak iz knjige "Magareće godine " )

" U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći,rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde.On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni đedovu oku i on bi udobrovljeno gunđao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono,istina,na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje,ali ako je đed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine đed rekne za tu istu baštu da se crveni,i onda za tu godinu tako i važi,sljez mora ostati crven.."

( Bašta sljezove boje )

Godišnjica smrti Branka Ćopića

Pismo Ziji Dizdareviću



Ovog tjedna navršilo se punih 28 godina kako se bosanskohercegovački književnik Branko Ćopić bacio u ledenu Savu s beogradskog mosta, koji će kasnije ponijeti njegovo ime. Pa ko velim, učini mi se dobrim podijeliti s vama Ćopićevo pismo, koje je on napisao svome kolegi Ziji Dizdareviću, književniku ubijenom u jasenovačkom logoru. Radi se o uvodnom tekstu iz zbirke priča „Bašta sljezove boje“, nakon „Ježeve kućice“ Ćopićevom najpoznatijem djelu

Pismo Ziji

"Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti se je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.


Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se za njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…"

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Lupiga"- e-novine.com

Kod lijine kuce
Suncani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kucom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježic svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino cista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vjecno u miru, sreci,
nikada lavež ne cula pseci.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za rucak trbuhom cijelim!
Otpoce rucak caroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka cesto zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuce,
za pogibiju lovceva Žuce.
Niže se rucak cetverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

Slavni lovac
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježic povazdan luta.
Lovom se bavi cesto ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa cak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noc sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Pohod na mjesec (odlomak) - Branko Ćopić




Sva sreća što jednom u godini dođu i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dođe tako jednom na red i mjesec...
Pohod na mjesec (odlomak) - Branko Ćopić

Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

- Djede, bi l' se mjesec mogao dohvatiti grabljama? - iznenada se oglasih ja.
- Heh, šta njemu pade na um! - dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. - Hoće da dokuči mjesec.

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
- Pa neka, ima dječak pravo.
- Šta ima pravo?
- Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge 'tice danas pjevale.

- Ma šta 'tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
- Jok, pobratime - tmurno dočeka starac. - Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? - Drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao, Rade, brate moj...

- Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

-E, Rade, Rade... Ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začuđenom.

- Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li...

Branko Ćopić, kako ga se sjećam

Čovjek među ljudima

Piše: Predrag Finci




Sestra mi, međutim, ispriča da Branko Ćopić stvarno postoji, da voli da jede, da pije, da "jest, veso je, stalno se smije i zbija šale", da je čovjek među ljudima. I kao da bi to potvrdio, Ćopić se jedan dan pojavi. Otišli smo na Jahorinu, on jeo, pio, pričao kako mu u Rusiji knjige izlaze u milionima primjeraka, kako je sreo Nikoletinu, junaka svog romana, a ovaj ga umalo nije prebio


Mališani su znali njegove pjesme napamet. Odrasli su se pravili da čitaju Nikoletinu Bursaća da bi ga mogli prepričati podmlatku, a onda su ga prepričavali jedni drugima. "Polja će orati karakteri....; Majko, od juče nema Boga, rekao komesar...". Iako je bio na spisku obavezne školske lektire, nije bilo djeteta koje nije rado čitalo Ćopićeve knjige, ni jednog koje nije znalo naslove njegovih romana, imena junaka, a poslije mnogih iščitavanja čak i cijela poglavlja. U dvorištu smo ponavljali cijele pasuse i svaki čas rekonstruisali njegove priče, izmjenjivali replike i sve nekako zamišljali da smo mi ti orlovi, koji rano lete. Branko Ćopić je zaista bio pisac za djecu prije svega zato što su ga djeca voljela. Djeca nisu znala da ga vole zato što je on dobar pisac, jednako kao što nisu razabirala da Ćopićeve knjige nisu samo za njih. Nisu to znali ni odrasli. Nisu znali da je "ozbiljan sadržaj" svaki koji je na zadovoljavajući artistički način uobličen. Uzalud je pisati o životnom bogatstvu ako si siromah u talentu.
Tek kada je izašla Ćopićeva Bašta sljezove boje počeše s uvažavanjem govoriti o njemu. Do tada su govorili sa simpatijama. Onda su naročito mnogo govorili o Brankovoj posveti Ziji (molim, pročitati ponovo!), a sve mislim da baš nisu najbolje dokučili da je Ćopić sa jednakom svježinom, čistoćom i vještinom napisao sve svoje knjige. I sa istom, depresivcima od duha svojstvenom, duhovitošću. Ćopićev lirski humor je bio njegov način da prebrodi vlastitu nesreću, da izmakne nagomilanoj patnji, da ublaži jezu sjećanja na ratne klanice. Možda baš zato u njegovim pričama nije bilo mjesta za likove neprijatelja - što je uveliko doprinjelo njegovom literarnom simplicizmu - jer je u sebi potiskivao sjećanje na zlo. Dobroćudnost je bila Ćopićeva karakterna osobina.





I navečer kada bi nestalo svjetla, čitao sam njegove knjige pod svjetlošću svijeće ili šćućuren uz veliku kaljavu peć molio majku da mi prepričava Ćopićeve priče. Plijenio me njegov jednostavni, a vrcavi jezik, jezik u kome su se susretala različita bosanska narječja, jezik u kome je sačuvan živi govor, jezik koji je činio njegove junake živima. Kada mi se sestra Javorka vratila s mora ništa joj nisam vjerovao. Rekla mi je, ni manje ni više, nego da je svaki dan drugovala s Brankom Ćopićem. Mislio sam da se veliki ne druže sa smrtnicima i da su odmaknuti u neki nepristupačni svijet. Sestra mi, međutim, ispriča da Branko Ćopić stvarno postoji, da voli da jede, da pije, da "jest, veso je, stalno se smije i zbija šale", da je čovjek među ljudima.
I kao da bi to potvrdio, Ćopić se jedan dan pojavi. Otišli smo na Jahorinu, on jeo, pio, pričao kako mu u Rusiji knjige izlaze u milionima primjeraka, kako je sreo Nikoletinu, junaka svog romana, a ovaj ga umalo nije prebio ("Gdje je sad onaj što napisa 'Petokraka zvijezda sija/juri Peta divizija', a mi stalno bježana. Dao bi mu ja da on ne bi vidio petokraku, nego sve zvijezde na nebu"), pričao da on ne bi da bude bilo čiji pisac, već "sve djece, a ako je i nekom odraslom do toga, bujrum", najavljivao kako se nada da će se jednom zauvijek nastaniti u svoju Bosansku Krupu, obećavao kako će napisati novu knjigu za djecu, biće to... "Hajmo" - dreknu njegova žena. I još svašta izgovori. U kolima je vladala mučna tišina. Čudio sam se kako je ljepota slaba i nezaštićena. A opet, najduže traje i sve nadživi. U jednom trenutku htjedoh upozoriti Ćopićevu ženu da je njen muž veliki pisac, ali se nisam usudio. Možda bi mi rekla da pisac i njegovo djelo nisu isto. I da tvorca ne štiti stvoreno.


e novine.com

Novo interesovanje akademske javnosti za Branka Ćopića

Branko Ćopić, kome je u jednom trenutku pretilo da "ispadne" iz lektire u Republici Srpskoj,
 doživljava renesansu interesovanja akademske javnosti, rečeno je danas na promociji
zbornika "Ćopićevsko modeliranje realnosti kroz humor i satiru" u okviru 59. Međunarodnog
 beogradskog sajma knjiga.



Govoreći na promociji zbornika, književnik Ranko Risojević primetio je da je za razliku od interesovanja koje akademska javnost s pravom posvećuje Ivu Andriću, Branko Ćopić u "takozvanoj srpskoj revoluciji" sasvim nepravedno došao dotle da je skoro "potpuno ispao" iz lektire.
 


U nameri da ukaže koliko je takav odnos akademske zajednice prema tako značajnom književniku kakav je Branko Ćopić štetan za srpsku kulturu, Risojević je parafrazirao upravo jedan citat Ive Andrića.
 
"Inicijativu koju je profesor na Univerzitetu u Gracu Branko Tošović preduzeo prema univerzitetu, banjalučki Univerzitet je odbio tako elegantno da mu nije ni odgovorio. To je slično upravo ovom citatu iz Andrićevih dela: zašto nas drugi mrze, a zašto da nas vole kada se mi ne volimo. Mi ne poznajemo oblike komunikacije i ponašanja", zaključio je Risojević.
 
On je ocenio da je akademska javnost "izbjegavala da se bavi Ćopićem, zbog partijskih poslušnika, koji su ga, kada su komunisti otišli, proglasili partizanskim piscem", te istakao da u osnovi kratkovidog odnosa prema Ćopiću stoji i to što se njegovo delo ne posmatra u celini.
Zbornik koji je danas promovisan, četvrti je u nizu zbornika sa simpozijuma o Branku Ćopiću, koji se održavaju u okviru zajedničkog projekta Odeljenja za slavistiku Univerziteta u Gracu i Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske.
 
 
Risojević je istakao da je na simpozijum stiglo više od 100 tekstova iz Austrije, Kine, BiH, Srbije i Hrvatske, koji na različite načine ponovo pristupaju Ćopićevom djelu i napomenuo da objavljeni tekstovi bude želju da se na različite načine ljudi pozabave Ćopićevim delom.
 
Izdavač zbornika, Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, predstavila je danas i zbornik "Andrićeva hronika", koji je, takođe, deo zajedničkog projekta sa Univerzitetom u Gracu.
 
Profesor novosadskog Univerziteta Olivera Radulović rekla je da ne jenjava interesovanje za Andrića i da se u međuvremenu oformila nova generacija mlađih istraživača koji proučavaju i aspekte Andrićevih dela koji do sada nisu bili u fokusu istraživanja

blic.rs

"Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska."

Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoč i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!


"Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, No jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom, Sjetit ćeš se jednom svega i prosuzit ćeš znam, Kao brod bez stijega, lutat ćeš vječno sam! "
Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoč i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!

“Ježeva kućica” kao dječja opera


“Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”, započinjala je tako avantura Ježurke Ježića iz pera Branka Ćopića. Prije nešto manje od godinu dana pisali smo o tome kako je Ježurka dolutao i do Ujedinjenog Kraljevstva u sklopu zanimljivog projekta izdavačke kuće Istros Books koja je ovo kultno književno djelo za djecu iz našeg podneblja prevela i izdala na engleskom jeziku, a sada je učinjen i korak više u popularizaciji ove dječje priče na otoku: “Ježeva kućica” postala je opera za djecu i to po modelu koji kombinira izvedbe i sudjelovanje profesionalnih pjevača i glazbenika te nastupe same djece petog razreda osnovne škole.


Prve tri izvedbe opere za djecu "Ježeva kućica" bit će u prvoj polovici studenoga u Londonu.

Pregled: Početna / Književnost, Scena / “Ježeva kućica” kao dječja opera

“Ježeva kućica” kao dječja opera

Piše: Dario Sušanj , 11. 10. 2012.


“Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”, započinjala je tako avantura Ježurke Ježića iz pera Branka Ćopića. Prije nešto manje od godinu dana pisali smo o tome kako je Ježurka dolutao i do Ujedinjenog Kraljevstva u sklopu zanimljivog projekta izdavačke kuće Istros Books koja je ovo kultno književno djelo za djecu iz našeg podneblja prevela i izdala na engleskom jeziku, a sada je učinjen i korak više u popularizaciji ove dječje priče na otoku: “Ježeva kućica” postala je opera za djecu i to po modelu koji kombinira izvedbe i sudjelovanje profesionalnih pjevača i glazbenika te nastupe same djece petog razreda osnovne škole.

Prve tri izvedbe opere za djecu "Ježeva kućica" bit će u prvoj polovici studenoga u Londonu.

Priča o Ježurki Ježiću (na engleskom: Hedgemond the Hunter) dobila je i svoju uglazbljenu verziju; prijevod ovog djela Branka Ćopića na engleski jezik, djelo prevoditeljice Susan Curtis kojega je prošle godine pod nazivom “Hedgehog’s Home” objavila izdavačka kuća Istros Books, sada je pretvoren u glazbeni projekt u kojemu sudjeluju i profesionalni glazbenici, ali i sama djeca petog razreda engleskih škola, starosti deset godina.

Projekt je pripreman tijekom prethodnih mjeseci te će svoje prve javne izvedbe doživjeti u petak, 9. studenog (dvije predstave) i u nedjelju, 11. studenog ove godine, u londonskom Conway Hallu. Te će dvije premijerne izvedbe biti uprizorene u suradnji s djecom iz osnovne škole Fitzjohn u londonskom Hampsteadu, a autori projekta nadaju se kako će ovom prilikom iskušani koncept moći i dalje širiti u budućnosti uključivanjem daljnjih škola za neke sljedeće izvedbe.

Glazbu za “Ježevu kućicu” u opernoj izvedbi napisala je Emily Leather u suradnji sa sopranisticom i kreativnom direktoricom cijelog projekta, Elinor Moran. Emily je završila studij glazbe na sveučilištu u Leedsu i redovito sudjeluje u pisanju kompozicija te aranžiranju crkvene glazbe širom Ujedinjenog Kraljevstva, dok je sopranistica Elinor studirala u školi Chetham u Manchesteru te na londonskoj Guildhall školi za glazbu i dramu. U pripremu školske djece za sudjelovanje u predstavi uključili su se njihovi učitelji i učiteljice glazbenog odgoja, a jedan od cilj projekta jest da se svoj djeci, neovisno o njihovim sposobnostima ili eventualnim smanjenim mogućnostima zbog invalidnosti, da jednaka prilika za sudjelovanje u “Ježevoj kućici”. Kreativna direktorica također je radila s djecom na izradi scenografije za operu te osmišljavanju i krojenju samih kostima.

“Nadamo se da će ovaj projekt lako moći preuzeti i druge škole, umjetničke skupine djece i amaterska operna društva, te da će ga moći izvoditi u vlastitoj produkciji. Ovo djelo priča je o važnosti brige za vlastiti dom i okoliš, o zauzimanju za vlastita vjerovanja i o obrani onoga što nam je drago. Kroz univerzalan jezik glazbe i poezije, ova naizgled jednostavna priča iz daleke zemlje zapravo sa sobom donosi snažnu i važnu poruku za koju bi bilo dobro da ju svi zapamtimo”, kaže prevoditeljica i jedna od autorica ovog projekta Susan Curtis.

Za kraj ove najave, još nekoliko riječi o prijevodu “Ježeve kućice” koji je djelo Susan Curtis, budući da o tome nisam pisao najavljujući ilustrirano izdanje prošle godine. Prijevod ovako značajnog djela dječje književnosti sasvim sigurno nije bio jednostavan zadatak, no prevoditeljica je za svoj posao zaslužila najviše moguće ocjene: prijevod je jasan, posve razumljiv djeci, zaigran, pitak, i povrh svega – može se reći da gotovo potpuno uspijeva zadržati izvorni duh i ritam Ćopićeva djela, pri čemu niti na tren ne djeluje neprirodno, forsirano ili doslovno.

Neka sljedeće dvije strofe prijevoda “Ježeve kućice” na engleski jezik, druga i ona o susretu s vukom, posluže kao ilustracija sjajne kvalitete obavljenog posla, a svi koji su odrastali uz ovo djelo ili ga još uvijek čitaju svojoj djeci sasvim sigurno će prepoznati kako u izvorniku zvuče ovi stihovi. Ne treba pritom zaboraviti da je za ilustracije u samoj knjizi koje prate cijelu priču zaslužna zagrebačka ilustratorica Sanja Rešček.

Citat :

One sunny day, so the story is told
Hedgemond was given a letter so bold
Sweet words were delivered straight from the sack
Of postman rabbit, in uniform black
The address was short, the letters so neat
‘For Hedgemond hunter at 3, Meadow street’
(…)
‘Where to?’ growls the wolf, ‘what is this night scam?’
Perhaps on the trail of fat, juicy lamb?’
‘My mission is clear’, he hears fox grumble
‘To learn why hedgehog loves home so humble’
‘Ah – home be blasted!’ Wolf scoffs at the thought
‘I’d swap mine for lamb, I count it at nought!
I might come along and just for the fun
I’d so like to see this hedgehog so dumb!’
They ran on so fast, but then if you please
They came upon bear, that old friend of bees

velikabritanija.net

Još malo o Branku
Branko Ćopić je bio vedri i nasmijani krajišnik kada se preselio u Beograd, pun života i želje da grabi kroz njega. Njegove ratne i poratne priče nisu bile propagandni pamfleti aktualne vlasti, već duhovite naracije o prilagođavanju običnog čovjeka iz naroda novim ratnim i poratnim uvjetima. Branko se pun mladosti i entuzijazma kretao po književničkim krugovima i uopće po mjestima gdje se raja okuplja i divani o svemu.
Laži o drugu Titu
Jednom je nabasao na jednog Crnogorca, koji je nekada bio ađutant Titu, u ratnim godinama. On je Branku pričao o Rexu, Titovom psu koji se navodno bacio na bombu da spase gospodara. Odatle ona legendarna slika, koju je ovjekovječio i Richard Burton u filmu Sutjeska…Legendu o psu i danas prepričavaju, no, bilo je nemoguće skočiti na bombu iz aviona, ili bilo koju drugu bombu. Previše je to očekivati za bilo kojeg psa. Uostalom, nije ni bilo bombe.
Ispričao je taj Crnogorac Branku, pravu istinu. Rexa je Tito na poklon dobio od jednog njemačkog oficira, no, nije se rodila očekivana ljubav; Tito je maltretirao psa, a ovaj ga je zvjerski izgrizao. Odmah potom, bio je strijeljan, a u javnost je izbačena još jedna fabricirana «istina», o hrabrom psu koji je volio velikog, poštenog Tita, toliko da je umro umjesto njega. Yeah right. Pa to ni u filmovima Jackie Chana nema.
Taj isti čovjek koji je tražio đavola (vrlo brzo nakon toga je odveden u duševnu bolnicu, odakle nikad nije izašao) jedne prilike je spočitao Branku da je obično piskaralo, da o ratu piše neistine.
Te riječi Branka su zaboljele. Nikada on nije veličao vojne poduhvate niti opisivao ogromne žrtve na sve strane ali je poslije toga počeo čeprkati po arhivama, našim, stranim, sve do čega je mogao doći. Roman «Gluvi Barut» je proizvod toga. Ta knjiga je dugo bila zabranjena. Tada je Branko upao u kandže državne bezbjednosti.
Istina koja ga je natjerala na smrt
Mnogi književnici su kroz neke svoje pjesme i djela priznali da rade po naređenju; pjesme Duška Trifunovića “Pristao sam biću sve sto hoće” i Desanke Maksimović “Tražim pomilovanje” su pravi primjeri toga.
Branko se isprva opirao svom žestinom da ne piše o onom što je saznao. Iskopao je u nekoj savezničkoj bilješci podatak da su ukupni njemački gubici od kapitulacije kraljevine Jugoslavije do ulaska sovjetskih mehanizovanih trupa na istok Jugoslavije – bili nešto manji od 1.000 poginulih vojnika.o ga je pogodilo kao grom. Shvatio je da su neprijateljske ofanzive, krvave bitke i junački otpor mrskom okupatoru onaj dio priče koji pišu pobjednici. Da, historija se odvajkada lažirala..
Tihi i Prle su u «Otpisanima» pogubili na stotine njemačkih vojnika, koliko li tek drugi ilegalci, kojih je bilo kao pljeve – uradili, može se naslutiti. Zvanični gubici njemačkog Wermachta u okupiranom Beogradu bili su tačno 1. Branka je ta jedinica prenerazila, imao je osjećaj da je lagao u svojim knjigama, da je izdao sebe, druge, sve
Prijatelji su ga tješili, govorili da je bar 8. Ofanziva bila stvarna i da su ljudi iz Hercegovine, Dalmacije i ostalih tada siromašnih krajeva zaista naseljeni u Vojvodini i Slavoniji. Pod stalnim saslušanjima u DB i grižom savjesti, sa zabranjenim knjigama i zabranjenim mislima, Branko se nije mogao nositi. Odlučio se na skok…
Iza njega su ostale rado čitane knjige koje imaju vrijednost i danas, i taj nesretni most, da asocira na njega.
Ono po čemu ga pamtimo
Na kraju, nezgrapno bi bilo ne sjetiti ga se s onim po čemu ga i pamtimo, ali, šta izdvojiti? Da koga ne zaboravimo? Preko petnaest knjiga za djecu, među kojima pripovijetke Bosonogo djetinjstvo i roman Orlovi rano lete, svrstali ga među najbolje dječije pisce svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije.
Teren sa koga je Ćopić pretežno crpio građu za svoje pripovjedačko stvaralaštvo bio je njegov zavičaj, Grmeč i podgrmečki kraj.
Ježurka Ježić, izmišljeni, a tako stvarni Nikoletina Bursać, Jovanče, Nikolica s prikolicom…
Svako njegovo slovo ikad napisano, imam osjećaj, sraslo mi je uz srce.
“Zadatak svake prave književnosti je – da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige”, govorio je Ćopić i svojim pričama – činio upravo to…
Sjećate li se ove...
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: «žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jest i nije».
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena «i jest i nije» bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Lekcija iz zemljopisa…
Poslije godina ratnih, u rodni dođoh kraj, drumovi, potok i njive, voljeni zavičaj. Osnovna škola pod gajem ćuti, slika odavna znana, mnogo je puta gađana topom, često bombardovana. Uđem u razred, tišina šumi, slike po zidu bijelom, u ćošku tabla s parolom bojnom, i globus ranjen šrapnelom. Evo i stare računaljke, tu sam učio ja, četiri kruške plus dvije kruške, i mudro dvaput dva. Redovi klupa ej tugo moja, nema drugova znanih, bezbroj imena po njima ćuti, nožićem urezanih. Otišli su mi drugovi davno, u bojne bataljone, a ovdje evo kao da i sad, njihove riječi zvone. Čitam imena, na jednoj klupi, urezan zapis sa strane: ovdje je nekad učio školu dječak Desnica Brane

Век од рођења Бранка Ћопића



(Фото Википедија)

БЕОГРАД – Навршава се 100 година од рођења великог српског и југословенског књижевника Бранка Ћопића, чија су књижевна дела објављена на више од 30 језика широм света.
Рођен је, према службеним документима, 1. јануара 1915, али по неким другим подацима, претходне 1914. године. Његово родно село Хашани, данас је у општини Крупа на Уни, Република Српска.
Локално предање али и сам Бранко Ћопић тврдили су да је, наводно, био прво дете у Подгрмечком крају које је име добило по великом српском песнику Бранку Радичевићу.
Мала општина Крупа на Уни је, уз подршку фондације „Башта сљезове боје” основане у Новом Саду и Задужбине Бранка Ћопића, која је саставни део Српске академије наука и уметности, решила да се приступи изградњи Спомен-подручја у Хашанима.
Предвиђено је да се у идућих десет година у Хашанима, на површини од скоро 40 хектара, изгради Сокак Бранка Ћопића, куће његових књижевних јунака, као и шест малих привредних објеката.
Носиоци тог пројекта истичу да је целог живота својим стваралаштвом, писац стремио повратку у завичај који га је обележио.
Реконструисана бронзана скулптура Ћопића, која је за време рата у БиХ знатно оштећена, је откривена пре осам година испред зграде Народне и универзитетске библиотеке РС у Бањалуци, граду у којем је извесно време похађао учитељску школу.
Ћопић је нижу гимназију завршио у Бихаћу а учитељску школу је похађао у Сарајеву, Бања Луци и Карловцу. Филозофију и педагогију дипломирао је у Београду 1940. године.
Прву књижевну награду је добио као студент, 1938. од Академије седам уметности за кратку причу, затим Ракићеву награду идуће године, потом награду Српске краљевске академије 1940. године.
У то време објављивао је кратке приче у београдској „Политици”. Напад на Југославију 1941. године, затекао га је на одслужењу војног рока у Марибору, да би се убрзо потом у родној Крајини у лето те 1941. прикључио устаницима партизанима.
Релативно брзо постао је политички комесар, у исто време и дописник партизанских листова бањалучког „Гласа” и „Борбе”. Писао је скечеве, позоришне представе.
После рата био је главни уредник београдског дечјег листа „Пионир”, а потом професионални писац.
Његошеву награду добио је 1972. за антологијску збирку приповедака „Башта сљезове боје”. Ћопић је ту књигу објавио 1970. године. Добитник је и Награде АВНОЈ-а, а НИН-ову награду за најбољи роман добио је 1958. године за роман „Не тугуј, бронзана стражо”.
Од 1968. године био је члан САНУ.
Напустио је овај свет скоком са Бранковог моста у Београду 26. марта 1984. године. Очигледно, писањем бајковитих прича о детињству и рату бранио је и самог себе од стварности у којој му је бивало све тесније и тамније.
Ћопић је остао упамћен као аутор изузетне популарности, необично плодан, са, за наше прилике, невероватним тиражима. Притом, његова дела су преведена и објављена на више од 30 језика широм света.
Танјуг

politika.rs