Mihail Jurjević Ljermontov

DVA VEKA OD ROĐENjA LjERMONTOVA

 Otkrivao svetu neviđene lepote

Da se nije bavio slikanjem i grafikom samo uzgred, može se sa sigurnošću reći da bi
postao veliki slikar. Njegovi crteži su neobično izražajni i dinamični, platna koloristički
bogata.


Autoportret

NIJE slučajno što je Lav Tolstoj govorio da bi taj oficir, samo da je proživeo još koju godinu više, sve njih (njega, Dostojevskog, Gončarova, Turgenjeva, Čehova...) - zadenuo za pojas. To se odnosilo na Mihaila Ljermontova (1814-1841) čiju je 200-godišnjicu rođenja Miodrag Sibinović, veliki znalac i prevodilac ruske književnosti, obeležio knjigom "Dva veka Ljermontova", u izdanju "Interpresa". U knjizi je ne samo još jednom ukazano na vrhunske domete ovog pisca, već i na njegov izuzetno zanimljiv slikarski rad o čemu se veoma malo zna.
Delo Ljermontova prihvaćeno je u razvijenijim kulturama širom sveta, i to vrlo brzo. Samo godinu dana pošto je objavljen "Junak našeg doba" već se, 1841. pojavio u Nemačkoj kada su izašli i prvi prevodi njegovih pesama kao i jedna poema. U Francuskoj ga pominju i prevode već od 1843, sledeće godine i u Londonu, a samo tokom nekoliko decenija 19. veka poema "Demon" objavljena je u tri prevoda. Na teme Ljermontove poezije i proze komponovano je više od 2.500 muzičkih dela, od kojih 50 opera, 10 baleta, više od 50 simfonijskih poema i kantata, muzika za filmove i pozorišne predstave, kao i veliki broj romansi. I to traje do današnjih dana.
- Uvek samosvojan, i kad se nadovezivao na evropske prethodnike i savremenike, Ljermontov je, poput Puškina, udarao temelje ili gradio mostove za spajanje ruske sa tokovima tada moderne evropske književnosti, da bi ruska književnost ubrzo postala jedna od vodećih svetskih. Počelo se argumentovano govoriti o njegovom stvaralačkom uticaju ispoljenom u romanima Dostojevskog, pripovetkama i romanima Tolstoja, ili dramama Čehova - ističe Sibinović.
A živeo je samo nepunih 27 godina i za to vreme stigao da napiše više od 500 pesama, 27 poema, pet drama, niz kraćih proznih dela, jedan roman. Završio je vojnu školu u Sankt Peterburgu, postao oficir i učestvovao u nekoliko bitaka. Na veliku scenu ruske književnosti stupio je pesmom "Puškinova smrt" zbog čije je političke sadržine proteran iz prestonice na Kavkaz. Već tada se pokazao kao izraziti liričar, a ukupno gledano, njegova poezija rezultira iz tragičnog sukoba između bezmerne latentne lepote života i banalnog čovekovog življenja u konkretnoj svakodnevici. Najznačajniji su njegovi stihovi o otadžbini, slobodi, ljubavi, usamljenosti.


Jedro


Junaci njegovih poema su snažne ličnosti koje se ne mire sa sudbinom i u neposrednoj su vezi sa aktuelnim društvenim događajima. Tako naprimer "Balada o trgovcu Kalašnjikovu" predstavljala je svojevrsni odjek odnosa ruske progresivne inteligencije prema apsolutizmu i teroru ruskog cara Nikolaja I.
Ističući da u Ljermontovim pesmama nema ničega što ne bi bilo aktuelno u životu i današnjeg čoveka, Sibinović podseća na ocenu Dostojevskog koju je zabeležio njegov prijatelj i stalni partner u šahu Konstantin Opočinin: "Kakav talenat!... Sve njegove pesme su kao nežna, čudesna muzika. Dok ih izgovaraš, osećaš i nekakvo fizičko zadovoljstvo. A kakva je to riznica pesničkih slika i likova, misli zadivljujućih čak i za mudraca".


Varvara Lopuhina

...........

....

Priroda Ljermontovu nije dala samo pesnički dar i zadivljujuću muzikalnost, već i istinski talenat slikara i grafičara - crtača, o čemu njegov poznati biograf Iraklij Andronikov piše:
- I da se nije bavio slikanjem i grafikom samo uzgred, već profesionalno, sistematski, može se sa sigurnošću reći da bi postao veliki slikar. Njegovi crteži su neobično izražajni i dinamični, slikarska platna koloristički bogata. Ona odišu duhom njegove poezije. Nema sumnje u to da je Ljermontovu pesniku i Ljermontovu prozaisti često pomagalo oko slikara. I nije se rađalo mnogo pisaca koji bi ne samo tako lepo "čuli" svet, već ga i videli tako obuhvatno, tako živopisno, koji bi umeli tako da uhvate kretanje, igru svetlosti i tame.


Konj na slobodi

Njegove omiljene slike su breza u pukotini razvaline, meteor, suza, opali list, razbijeni čun, oblaci, more, jedro, kao i portreti prijatelja, poznanika i velikih ljudi iz različitih zemalja i epoha. Često je crtao na marginama svojih pesničkih rukopisa. Tako je kraj pesme "Stance" načinio portret Jekatarine Suškove koja ga je inspirisala da napiše čitav ciklus pesama sa izjavama ljubavi. Godine 1830. zamislio je romantičarsku tragediju "Španci" sa uverenjem da u njegovim venama postoji koja kap španske krvi. Radeći na tom delu naslikao je tri portreta u akvarelu devojke koju je nežno voleo Varvare Lopuhine ili Varenke, kako su je zvali među prijateljima. U nju se zagledao posle preseljenja u Peterburg ali je posle tri godine do nje stigao glas da ga je opčinila druga, zbog čega se, ništa mu ne rekavši, udala za čoveka koga nije volela.


Portret neznanca


Kao crtač Ljermontov je, prema mišljenju Andronikova, najuspeliji i najoriginalniji u radu na koricama rukopisa nezavršenog romana "Vadim":
- Kao u nepredvidivom okruženju sabijeni su tu likovi, čas nestajući u gomili, čas izranjajući iz nje iznova i iznova. Ljermontovljevo pero je neobično smelo, slobodno, jednim ili dvama potezima označava glave, figure, neobične arabeske koje se spajaju u složenu kompoziciju. Iz tog crteža zrači bezgranična fantazija i romantičarska sloboda.
Crtajući seljake predstavljao ih je sa velikim osećanjem za njihovu tešku sudbinu, dok je ličnosti iz visokog društva prikazivao sasvim drugačije, gotovo karikaturalno. Tanano je dočaravao "tišinu" ruske prirode a ovekovečio je i bitku na Valeriku u kojoj sam učestvovao i o njoj napisao i sjajnu pesmu.


Uspomena na kavkaz
Ljermontovljevi crteži i slike nisu nešto čime je oficir na putu razbijao dosadu. Njih treba smatrati svojevrsnim pesnikovim beležnicama, delom njegovog nadahnutog, upornog rada. One su istinski slikarski dnevnik života i pesnikovog pređenog puta. U tom bogatstvu veliki pesnik je mnogo toga stvorio u progonstvu. Gde god bio, što god bi mu sudbina donosila, on je svetu otkrivao neviđene lepote, pažljivo ponirući u taj svet pronicljivim pogledom genijalog pesnika i izvrsnog slikara - zaključuje Andronikov.
CELA IZLOŽBA - JEDAN SAT
- KADA je 1941. godine pripremana jubilarna Ljermontovljeva izložba, sakupili smo njegove slike i izložili ih zajedno u jednoj sali - seća se Andronikov. - Kako su samo zaigrale, kako su blesnule Ljermontovljeve boje, kako se romantičan i istovremeno verodostojan, mnogostruk i nov pesnikov lik ukazao onima koji su tu izložbu stigli da vide! Ona je bila otvorena samo jedan sat, a onda je počela njena hitna evakuacija...

novosti.rs

18.septembra 2014. u okviru „Zlatiborske pesničke vatre“ na zlatiborskom Šumnatom brdu kod spomenika partizanskim ranjenicima streljanim 1941. godine, neobičan prizor: oko velike logorske vatre ,se okupilo 30 pisaca iz 22 zemlje, da obeleže 200. godišnjicu od rođenja Mihaila Jurjeviča Ljermontova.
Pisci iz Azerbejdžana, Belorusije, Bugarske, Velike Britanije, Grčke, Irana, Italije, Kanade, Makedonije, Nemačke, Poljske, Rumunije, Rusije, Slovačke, Slovenije, Turske, Francuske, Hrvatske, Češke, Švedske, Republike Srpske i Srbije odali su počast „pesniku Kavkaza“.

- Imamo isti kulturni kod, na isti način shvatamo lepotu otadžbine, neba i poezije, pa će ova manifestacija postati deo budućnosti i tradicije - rekao je Mihail Ljermontov, najbliži potomak velikog ruskog pesnika, doktor kulturologije i član Javne komore Ruske Federacije.
Stihove Ljermontova govorili su Nikolaj Burljajev, glumac i reditelj filma o velikom pesniku, glumci Jelena Nikolaevna Barzova, Ljiljana Blagojević, Biljana Đurić, Divna Marić, Slobodan Ljubičić i Momčilo Murić. Operski pevači Aleksandar Stamatović i Galina Perić, kao i trubači dobitnici „Zlatne trube“  upotpunili su neobičan pesnički skup.


Potomak slavnog pesnika,i imenjak slavnog Ljermontova na Zlatiboru

Mihail Ljermontov - Prosjak

Vasilij Tropinin - Stari prosjak

Kraj vrata manastira sveta
Trese se ispružena ruka.
To prosjak vapi, slab i setan
Od gladi, žeđi i od muka.

Za koru hleba moli jadnik,
Oko mu piju jadi pusti;
Al’ neko tada kamen hladni
U ispruženu ruku spusti.

Tako ja prosih ruku tvoju,
Dok suze kapahu polako;
I ti se svetlu nadu moju
Obmanula zauvek tako.

NE, TI SAD NISI...

Ne, ti sad nisi više ona - koja
Osvajaše me nekad; nit' ljepota
Privlači mene! To je - bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima - blijeskom mrtve nade!

STJENA

Oblak zlatni zanoćio
Na grudima đžina - stjene;
A jutrom rano otplovio
Azurom vaseljene...

Al' stjena vlažna postala je...
Sve dane i sve noći
Tuži - jer sama ostala je
Plačuć u samoći.

RASTALI SMO SE

Rastali smo se. - No lik lijepi taj
I još u srcu nosim svom,
Ko lijepih dana odblijesak i sjaj,
Ko ljubav - dušu miluje mi njom.

Strastima drugim predadoh se sam...
Al' vječno ja se sjećam lika tvog:
Napušten hram je ipak osto hram.
Odbačen idol ipak osta - bog!

I pusto, i tuzno, i nikog da ruku ti dade
kada je dusa raspeta...
Zelje! ... Ta nasto zaludne zelje i nade?
A leta beze - najbolja leta!

Ljubiti... al koga? ... Privremeno - ne vredi truda,
a vecne ljubavi nema.
Pogledas u sebe - proslosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nema.

Strasti? - Uvek je naslada bolesna i luda
pred umom u nista pala.
A zivot, kad hladno pogledas oko sebe svuda,
pusta je i glupa sala.

"I pusto i tuzno", Ljermontov

U svim djelima
koje sam da sada čitala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada nećemo
moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob neriješena. Ovo
djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena,
ili je sve ono što nam se dogodi puka slučajnost. Pisac je u ovom djelu
upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku
sudbina unaprijed određena ili je ona samo slučajnost, a to je prikazao
kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu
djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu, da li je to
očito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko
izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis
poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim
unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…

Kratki sadržaj:
Djelo
počinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo
da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali
karte, jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome
dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u
kojem piše čas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski
poručnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a
ne samo slučajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj
koži,
nitko nije imao hrabrosti, a Pečorin je predložio okladu.
Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti, i to
iznio,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao
od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i
uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade.
Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom
trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima
metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon
završene oklade svi su se vratili svojim kućama, Pečorin je živio u
jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u četiri sata
ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je poručnik
Vulić ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog
događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela. Pečorin
je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka, a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.

Analiza poručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju.
Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan
nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je
vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao
oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama…”
(str. 152.)
Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja nećemo moći nikad odgovoriti:

»…I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)

Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
»Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek
po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed
određen kobni trenutak… Tko hoće da proba?
– Hajde da se kladimo – rekoh u šali.
– Kako?
– Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika,
sve što sam imao u džepu.« (str. 153)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?
»Zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoč njegovoj hladnokrvnosti,
učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.

Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer
su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
izmjenjenu licu pečat skore smrti.« (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu?
»Da, šteta je tog čovjeka… Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s
pijancem! Uostalom, valjda mu je tako suđeno…« (str. 160)

Mihail Jurjevič Ljermontov (1814 - 1841). Kao i Puškin, pripada vremenu
romantizma. Kako je u djetinjstvu stekao znanje iz engleskog jezika , pa
je čitao u orginalu Šekspira i Bajrona, to je i na njega uticao
genijalni predstavnik romantizma, Bajron. Još u petnaestoj godini on
piše pjesme i žalostan je što "čovjek stenje u ropstvu i
lancima..."****** je vojnu školu i bio oficir. Slično Puškinu, i on je
poginuo u dvoboju sa jednim od svojih školskih drugova. Iako je živio
svega 27 godina, ostavio je dosta veliki broj pjesničkih djela. Veća su
mu djela: Demon, Izmail-bej, Mciri i roman Junak našeg doba. Odlikuje se
čistom i dubokom poezijom; on je svakako jedan od najvećih liričara.

NE, TI SAD NISI..

Ne, ti sad nisi više ona - koja
Osvajaše me nekad; nit' ljepota
Privlači mene! To je - bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima - blijeskom mrtve nade!

STJENA

Oblak zlatni zanoćio
Na grudima đžina - stjene;
A jutrom rano otplovio
Azurom vaseljene...

Al' stjena vlažna postala je...
Sve dane i sve noći
Tuži - jer sama ostala je
Plačuć u samoći.

RASTALI SMO SE

Rastali smo se. - No lik lijepi taj
I još u srcu nosim svom,
Ko lijepih dana odblijesak i sjaj,
Ko ljubav - dušu miluje mi njom.

Strastima drugim predadoh se sam...
Al' vječno ja se sjećam lika tvog:
Napušten hram je ipak osto hram.
Odbačen idol ipak osta - bog!

Ponekad ja sebe prezirem… Ne prezirem li druge zbog toga? Postao sam nesposoban za plemenite pobude; plašim se da ne ispadnem smešan u svojim očima; drugi bi na mom mestu ponudio knjeginici son coeur et sa fortune, ali reč ženidba ima nad mnom neku magičnu moć; ma koliko vatreno voleo neku ženu, ako mi samo nečim nagovesti da treba s njom da se oženim – zbogom ljubavi! Moje srce se pretvara u kamen i ništa ga više ne može zagrejati. Osim ove, ja sam spreman na sve žrtve; dvadeset puta ću svoj život, čak i čast staviti na kocku, ali svoju slobodu neću prodati. Zašto je tako cenim? Šta imam od nje? Za šta se ja to spremam? Šta očekujem od budućnosti? Zaista ništa. To je nekakav urođeni strah, neobjašnjivo predosećanje… Jer ima ljudi koji se nagonski boje pauka, bubašvaba, miševa.

Da budeš nekome razlog bola ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebna prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Zasićen ponos.

Strasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj ko misli da će one celoga života njime vladati. Mnoge mirne reke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne peni se iz samog mora.

Moja ljubav nikome nije donela sreće zato što ja ništa nisam žrtvovao za one koje sam voleo. Voleo sam radi sebe, radi svog ličnog zadovoljstva. Zadovoljavao sam samo čudnu potrebu srca pohlepno gutajući tuđa osećanja, tuđu nežnost, tuđe radosti i patnje i nikad se nisam mogao nasititi. Tako onaj kojega mori glad iznemogao zaspi i vidi pred sobom obilna jela i penušava vina, on sa zanosom guta vazdušne darove svoje uobrazilje i čini mu se da je lakše; ali čim se probudi, sna nestaje… Ostaje dvostruka glad i očajanje.

Nema ništa paradoksalnijeg od ženskog razuma: žene je teško uveriti u nešto, treba ih dovesti dotle da se same uvere. Dokazi kojim one nište svoje predrasude vrlo su originalni; da bi se naučila njihova dijalektika, treba naopako okrenuti sva naučna školska pravila logike.
Nema ženskog pogleda što ga ja ne bih zaboravio gledajući zupčaste gore, obasjane južnim suncem, gledajući plavo nebo ili slušajući šum potoka, što pada s hridine na hridinu.

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

"Ima ljudi kod kojih je i očaj smešan".

"O, taštino! Ti polugo, kojom je Arhimed hteo da digne zemaljsku kuglu"!