Običaji i tradicije u svetu

**Učlanjen** : 18.12.2021

Indija: Ne koriste toalet papir

Turisti ostanu zatečeni kada odu u javni toalet u Indiju. Tamo ne postoji toalet papir. Umesto toga, pored wc šolje nalazi se mala kantica sa vodom koja služi za pranje posle nužde. Indijci ne koriste toalet papir jer može da zapuši kanalizacijske cevi.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Indonezija: Nema odlaska u toalet nakon svadbe

U Indoneziji postoji običaj kojim se bračnom paru zabranjuje odlazak u toalet tri dana nakon venčanja. Ako to učine, smatra se da donose lošu sreću u svoj brak. Porodica se brine oko toga da mladenci ispoštuju ovu tradiciju, a tokom ta tri dana daje im se mala količina hrane i vode

**Učlanjen** : 18.12.2021

Kenija: Pre rukovanja, pljuje se u dlan

Kenijsko pleme Masai prvo pljune u dlan pa vam potom pruže ruku. To je znak poštovanja. To isto se radi kada se prvi put vidi novorođenče ili mlada tokom svadbe.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Meksiko: Ne poklanjaju žute ruže

Ako u Meksiku poklanjate ruže nekome, obavezno obratite pažnju na to koje boje su ruže. Naime, Meksikanci smatraju da žute ruže predviđaju smrt!

**Učlanjen** : 18.12.2021

U etnografskoj studiji dr. Leopolda Glicka objavljenoj u Glasniku Zemaljskog muzeja 1. jula 1890. godine, pod naslovom “Narodni običaji pri porođaju” možete pročitati kako su se porađale Bosanke i Hercegovke, te koji su tu običaji prije i poslije poroda

Kako južni Sloveni uopće, a narod u Bosni i Hercegovini naosob veoma prianja uz porodični život, to se samo sobom razumije, da ćemo rijetko kad naići na beženstvo. Samo onaka čeljad, kojoj je od prve mladosti srce iskvareno ili pamet ostala pusta, ili koja je baš nemilo zakržljala, osuđena je, (na sreću po zdravlje naroda) da mimo svoju volju svoj vijek proživi u beženstvu. Većara, naročito starijeg, nekako slabo cijene. Nije to čitava ljudina, koji sebi nije umio osnovati svoje ognjište; nesretna je djevojka, koja ostane usidjelicom. Pa kad ih se dvoje nađu, te na svome ognjištu razbuknjaju plamen, to onda, dakako, očekuju božiji blagoslov, koji se javlja u vidu obilna podmlatka. U domaćega svijeta nije doduše glavna svrha braku, da se nađe djece, kao u jevreja, ali opet vide nesreću u tome, kada ne bude od srca poroda, te ovakome zlu traže svakojakog lijeka.

Čorba od pijevca i vepra

Radi neplodnosti u braku ovuda, kako i drugdje, ponajviše krive ženu, ali pri tome rijetko kad uzroke traže u poremećenom stanju utrobe, ili u drugim bolestima, s kojih se dešava ovaka nedaća, nego to u najčešćim prilikama pripisuju nekim višim uticajima. Po njihovome sudu ili je to onda pokora od Boga, ili su krive vještice, ili zli dusi. Prema tomu udešavaju i lijekove od besplodice. Srpkinje putuju na proštenje k čudotvornoj slici bogomajke u Čajniče, da ondje molitvom isprose od srca poroda, jer vele, da ova osobita pomoć daje u takim prilikama, Katolikinje plaćaju silne mise, Muhamedanke traže gatalice i zapise, Jevrejke opet ištu pomoć u rabina i hodža, sve pak ukupno upotrebljuju čitavo čislo simpatičkih i drugih lijekova iz narodnjeg ljekarstva, od kojih se nadaju pomoći u nerodici. Hoćeš li, da se uvjeriš, da li će koja ženska uopće valjati za rađanje, a ti joj, ali da ona ne zna za što, u jutru podaj čašu ugrijane vode, u kojoj je rastopljeno nešto sirišta od zeca, neka to popije. Koja na to osjeti bolove u utrobi, ta će rađati, a koja ne osjeti, ostaće nerotkinja. Za ove stvari, vele, da kvare zametak: kiselo mlijeko, u kome je smočeno lišće od kopra. To treba kroz više dana uzimati jutrom i večerom. Četiri dana poslije menstruacije ne smije da bude spolnog druženja, a u večer petog dana neka žena popije malu čašicu soka od modre kadulje, i četvrt sata iza toga neka prilegne. Ako to ponovi više puta izastopce, onda će, kako uvjeravaju, imati djece. Ako koja žena ne može da zatrudni, jer je očarana, onda neka sveštenik blagoslovi gospinu travu . Ovu travu onda treba kuhati i kroz nekoliko dana izjutra piti. Osim toga neka žena tu travu uza se nosi. Osim ovih iz biljarstva uzetih lijekova preporučuju se za unapređivanje oplodnje još ovi: Čorba od starog pijevca, u kojoj su mošnjice od vepra, ili obična bistra voda, u kojoj ima mrvičak osušene i u prašak stucane maternice od zečice. Oba ova lijeka treba dulje vremena upotrebljavati. |

Čuvanje žene od kvara

Oblikom još čudnovatiji, ali sasvim prema duhu narodnjeg ljekarstva jesu oni lijekovi, što ih naznačuje rukopisna zbirka bosanskih lijekova iz godine 1749., priopćena u IV svesku „Glasnika” god. 1889. po dru Truhelki, i koje narod još mnogo upotrebljuje. Prve nedjelje po mlađaku (dakle kad je mlada nedjelja) neka se nerotkinja pri ishodu sunca uspne na vrbu, neka ondje progutne tri crva, nađena u plodu šipkovom i neka do tri puta rekne: „Sunce zađe za brdo a ja zađoh u breme”. U gnoju nepoznatog pastuha neka žena nađe čitavih ječmenih zrna, neka ih posije i kako poniknu, neka tri od njih pojede. Nerotkinja neka jednoj trudnoj ženi kroz plot iz usta u usta dodade uskisla hljeba, pa će imati poroda. Kada kojoj dolazi mučno, kad povraća i volja joj dolazi na neobične stvari, to su onda prvi znaci, da je žena zatrudnjela, a to se još utvrđuje eksperimentom, što ga je već naveo dr. Vladan Đorđević u svome djelu „Narodna medicina u Srba”, i koji u tome sastoji, da ona, za koju se misli, da je zatrudnjela, kroz tri večeri jednu, pred vrata stavljenu sjekiru nakvasi pa u jutru prigleda, da li se je na sjekiri pokazala rđa. Ako se je rđa pojavila, onda nema sumnje, da je žena zatrudnjela. Ako već čovjeka okružuje cijela četa dušmana od njegova plemena i zlih duhova, koji mu ogorčavaju život kako i gdje samo mogu, a ono se ta četa još umnožava spram trudne žene. Zle žene zavide joj sreću pa nastoje, da je očaraju ili ureknu; vile i ninovi svakake joj smetnje čine, samo da povrgne i t. d. Samo đavo pred trudnom ženom gubi moć, jer je ona posvećena blagoslovom božijim, što ga nosi pod srcem. Što god samo ima lijekova i pomoći od uroka, čina, ogramka, sve se to sada upotrebljuje u vidu kojekakih biljega, koji odvraćaju, i hamajlija, samo da se trudna žena sačuva od kvara. Noću ne smije trudna žena nikad izlaziti iz kuće, ali ako to ipak mora da bude, onda ne smije zaboraviti da ponese komadić kruha pod desnom pazuhom, jer će inače biti žrtvom zlih čina.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Dan zaljubljenih se slavi u Portugalu, kao i u mnogim drugim zemljama širom svijeta. Ljudi obično izražavaju svoju ljubav i naklonost svojim voljenima kroz poklone, čestitke i posebne aktivnosti na ovaj dan.
Međutim, postoje neke specifične tradicije za Dan zaljubljenih u Portugalu koje su jedinstvene za ovu zemlju.
U Portugalu, u Guimarãesu, se daje vrlo uobičajen poklon za Dan zaljubljenih koji održava drevnu tradiciju živom. Kada je muškarac odlučio dati zvaničnu ponudu za brak, morao je svojoj budućoj vjerenici pokloniti "cantarinhu", neku vrstu glinenog ćupa. Ako je odgovor na prosidbu bio "da" i ako su roditelji odobravali vjenčanje, u ovaj ćup su se tada čuvali darovi koje bi joj mladoženja i roditelji mlade davali, a to bi tradicionalno bili komadi zlatnog nakita.

Također, u Portugalu, "Lenço dos Namorados" je još jedna važna tradicija Dana zaljubljenih koja datira iz 16. i 17. vijeka. Žene bi nosile lijepe vezene maramice kako bi privukle muškarce za udvaranje. Šal je dobio prosac i ako bi prihvatio, nosio bi ga na kaputu, vratu ili čak na šeširu, a ako nije, vraćao bi se djevojci. Zamršeni vezovi bi predstavljali ljubav između parova, prekrasnim bojama i crtežima. U Bragi se tradicija i dan danas poštuje i mnogi poklanjaju i primaju vezeni šal kao poklon za Dan zaljubljenih.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Hrvatskoj postoje mnogi pomalo i zaboravljeni uskršnji običaji, a nije se zgorega prisjetiti ni tradicionalnih naziva za blagdanska jela, prije svega zbog simboličke vrijednosti

Uskršnji se običaji njeguju od davnina, a Hrvatska je poznata po svojoj kulturnoj raznolikosti. Boljim poznavateljima tradicija i običaja to je sasvim jasno kada pogledaju obrede tijekom najvećeg kršćanskog blagdana. Autorica Jasna Čapo Žmagač objavilaje knjigu "Hrvatski uskrsni običaji" u kojoj je skupila sve tradicije i obrede koji se u poneki mslučajevima razlikuju od sela do sela.

No, od davnina do danas neke se stvari nisu promijenile i posvuda su više-manje iste. Tako je nakon korizme uskršnja trpeza iznimno važna, prije svega zbog simboličke vrijednosti, a zatim i zbog činjenice što su se nekad korizma, post i nemrs shvaćali puno ozbiljnije nego danas. Iako su u proteklih 100 godina mnoge tradicije nestale, tri su stvari uvijek iste - bojanje pisanica, posveta hrane u crkvi na sam Uskrs i kuhana šunka za uskršnji doručak.

Raznolikost pisanica

U Dragaliću će kazati varzalna jaja, u Davoru će ih zvati broćke, u Opatovcu su to luge, u Orubici tucanci, a bojana jaja ih zovu u Kovačevcu. Riječ je o uskršnjim jajima, a ovako ih zovu u raznim selima Slavonije. Ondje ih ponegdje zovu šarena ili šarana jaja kao i u Lici, Baranji, na Mljetu i Konavlima, a česti je naziv još i svilopis. U sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj to su pisanice ili pisanci, a u dubrovačkom primorju još je moguće čuti i da se radi o napenganim ili penganim jajima.
Niti u jednom od tih krajeva jaja se ne bojaju, već se maste, koloraju ili pituraju, uglavnom u različite tonove žute, crvene, smeđe i crne boje. Tradicionalne boje su se dobivale spravljanjem različitih trava, cvijeća, kore stabala ili ljuski crvenog luka. Kad smo već kod crvene, ona se dobivala od biljke broć, što je u 16. stoljeću u svojoj pjesmi Remeta opjevao Dubrovčanin Maro Vetranović, napisavši "...i broć se još nahodi/u što žene jaja maste/ uskrsen'je kad prihodi".

Rodbina, susjedi i prijatelji djeci bi u Slavoniji dijelila pisanice. Ona bi na veliku subotu otišla na livadu ubrati travu koju bi posložili u gnijezdo, a roditelji bi krišom preko noći ostavljali poklone. Do danas se održao običaj nošenja jela; šunke, luka, jaja, kolača i kruha; na posvetu. Tkanina kojom je košara bila pokrivena bacala bi se na voćku kako bi dala jače i zdravije plodove, a ljuska posvećenog jaja bacala se u zaorane brazde da bi zemlja bolje rodi

Čišćenje duše

U Slavoniji je još bilo izrazito važno očistiti cijelu kuću, zbog same simbolike čišćenja duše. Slično je bilo i u Zagorju, a neki su ondje uz pisanice bojili i kuće. Naime, namočili bi vapno i u njega dodali modru galicu, pa su drvene kuće dobivale novi sjaj. Nova je, za Uskrs, morala biti odjeća ili barem jedan odjevni predmet, jer je to simbol duhovne čistoće dobivene tijekom korizme. Dok se danas na blagoslov nose maslinove grančice, Zagorci su nekada blagoslovili drijenak. Na Uskrs su se pekli vrtanji, odnosno tradicionalni kruh umiješan neprocijeđenom vodom u kojoj se kuhala šunka.
Uskrs u Dalmaciji, pak, ne može proći bez pince, a najmlađi vole i tople pletenice u koje se umetne pisanica, a zovu se kolube ili karitule, Blagdanska trpeza obavezno mora imati mladu janjetinu, mladu kapulicu i crno vino. Iako sada blagdanski doručak sačinjava i šunka, tradicija nalaže dobar pršut, kao i u Istri, gdje bi se za ručak, umjesto janjetine, jeo kiseli kupus s mesom i fuži. Djeca su bojana jaja zasikala kovanicom, a onaj koji bi ih pogodio, dobio bi i jaja i kovanicu. Kao i u Dalmaciji, radile su se pince i pletenice s jajima, koje se ovdje, pak, zovu šišarice.
Naravno, običaja ima još, no postoje i različiti pojmovi vezani za sama jela koja se diljem zemlje spravljaju za Uskrs. Neka smo već nabrojali, a Jelena Ivanišević ih je skupila sve u svom Povijesnom rječniku hrvatskog kulinarstva.

Bogati kulinarski rječnik

Batinica je tako "duguljasti kolač koji se priprema za Božić i Uskrs, za Božić se deblji kraj kolača ukrašava orahom, a za Uskrs crvenim jajetom". Buktenica je "jednostavan kolač premazan žumancem koji se nosi u crkvu na blagoslov za Uskrs". Nadvornik je, u kraju nekadašnje Poljičke Republike, uskrsni kruh. Jajarica je "kruh što se peče o Uskrsu, obično u obliku pletenice ili vijenca u koje se utiskuje jaje". U okolici Slunja kljakuša je "beskvasna pogača nakon pečenja prelivena vrelim uljem i začinjena s malo ulja i češnjaka, pripremala se za Veliki petak“, dok se u Istri kolombina zove uskrsni kolač u obliku pletenice. Goranski nadjev je delicija iz Gorskog kotara; "dimljeni želudac punjen šunkom, slaninom, zelenim dijelom mladog luka, razmućenim jajima i kruhom i kuhan, koji se obično poslužuje u vrijeme Uskrsa kao predjelo“.
A pinca, taj "kolač u obliku okruglog kruha od brašna, maslaca, jaja i šećera”, ima imena koliko ih i uskršnje bojano jaje ima; pinica, pinka, pogača, sirnica, jajarica, posvećanica, posvećenica, posvetnjača. I bijelo janje koje se blagoslovi i jede na Uskrs ima svoje ime - i to u Poljicima gdje ga zovu posvetenjak, dok je presnac "naziv za nekoliko varijanti uskršnjeg kolača umiješenog najčešće s ovčjim sirom“. U Slavoniji će za jelo koje se nosi u crkvu na blagoslov za Uskrs reći svetenje. Nije nemoguće da u košari bude i tekara, kako u dubrovačkom kraju zovu "uskrsni kolač ukrašen u sredini bijelim jajetom“.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 768x768-42bcb76c-9d0c-11eb-86af-cedfb09875dd

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 768x768-42bcb76c-9d0c-11eb-86af-cedfb09875dd

Zanbon,kuhana sunka, kuhani prsut,neka su od imena kojima se naziva tradicionalna uskrsna delicija.Dalmacija pa samim tim i Sibenik,preuzeli su talijansku tradiciju kuhanja suhe svinjske plecke sa slamom, oko pola sata po kilogramu tezine. Nakon sto se ohladi u vodi u kojoj se kuhala i upije sokove u sebe spremna je za konzumaciju.Ovaj tradicionalni dalmatinski specijalitet jede se na uskrsno jutro kada se nakon blagoslova hrane u crkvi servira s mladim lukom i tvrdo kuhanim, obojanim i blagoslovljenim ukrasenim jajima. Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

'Must have' u uskršnjoj košarici

Inače, u košaricu za blagoslov polovicom 19 stoljeća se u Slavoniji stavljala; pogača, šunka, kobasice, jaja, bijeli luk, hren, pečeno prase ili janje, čutura vina, dok su na obali prevladavali uglavnom jaja, sir i uskrsni kruh. Često je sadržaj i veličina košare za svetenje bio predmet nadmetanja i hvalisanja među susjedima; a ponegdje (Istra, Kastavština, Zlarin, Lika, Zagrebačka okolica, Zagorje, Podravina, Međimurje, Moslavina, Slavonija) je postojao običaj utrkivanja pri povratku kući nakon blagoslova hrane. Naime, vjerovalo da će se djevojka koja prva stigne kući prva i udati te da će njezina kuća imati vrijedne težake.

Uskrs je, nema sumnje, najveći hrvatski blagdan. Tomu svjedoči i najstarije oslikano jaje u Europi. Pretpostavlja se da datira između 15. i 16. stoljeća, a trenutačno se čuva u bjelovarskom Gradskom muzeju. Oslikana je tehnikom voska; ima geometrijske oblike i motiv – srca!

**Učlanjen** : 18.12.2021

PLEME SA NAJLEPŠIM LJUDIMA NA SVETU VERUJE DA DETE SAMO BIRA PORODICU U KOJOJ ĆE SE RODITI: Najlepši običaj iz Afrike

Kada žena, pripadnica plemena Himba odluči da ima dete, ona odlazi u šumu gde osluškuje u želji da čuje pesmu deteta koje želi da ga baš ona rodi
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 97616_himba_ls

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 97616_himba_ls

Običaji plemena sa najlepšim ljudima na svetu

Pripadnici plemena Himba se smatraju najuspešnijim stočarima Afrike. Iako su se veovima susretali sa mnogo izazova, nesreća zbog ratova i vremenskih nepogoda, oni su uspeli da se oporave i sačuvaju svoj jedinstveni identitet.
Vlada Namibije odredila je striktna pravila za očuvanje njihovog društva i zaštitila ih je od uticaja spoljne kulture.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291413_plemehimba-2_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291413_plemehimba-2_ff

Po čemu se razlikuju pripadnici plemena Himba od ostatka sveta?
Ovaj narod važi za najlepše afričko pleme. Tradicionalno i muškarci i žene idu u toplesu, nose suknje izrađene od životinjske kože u raznim bojama, a odrasle žene nose jednostavne kožne ogrtače i kožne čarape kako bi zaštitili svoje noge od otrovnih životinjskih ugriza.
Telo im je premazano blatom kao zaštita od sunčevog zračenja.
Posebno su zanimljive žene jer kosu i telo mažu mešavinom maslaca ipigmenta okera, dobijajući tako crvenkastu nijansu koja predstavlja zemlju i plodnost, te krv kao simbol života.
One se ne kupaju, birajući da koriste aromatične biljke i smolu umesto toga. Frizura je jako važna za pripadnike plemena Himba jer ukazuje na uzrast, socijalni i bračni status. Muškarci plemena Himba imaju jednu pletenicu kada su sami, a vezuju kosu pozadi kada se ožene.
Žene nose neverovatno složene stilove koji se menjaju u zavisnosti od toga da li su u braku i koliko su stare. Deca imaju dve pletenice, a od početka puberteta devojačke pletenice su prebačene napred na lice.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291427_plemehimba_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291427_plemehimba_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291425_plemehimba-1_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291417_zenmamuzekravu_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 291415_decaplemenahimba_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 174827_profimedia0314330768_sq-s

Porodični život
U plemenu Himba veruju da dete samo bira roditelje. Jedino što ne može da izabere je kada će da ga rode, već mora da sačeka dok se majka ne odluči da ima dete.
Kada žena poželi da postane majka, ona ode u šumu i meditira dok ne čuje pesmu deteta koje želi da ga ona rodi. Tek kada čuje tu pesmu, ide da nađe muškarca koji će biti otac tog deteta. Kada ga pronađe, ona ga uči ovu pesmu i pre nego fizički začnu dete, oni pevaju pesmu kako bi ga prizvali.
Međutim, tu pesmu moraju da nauče i babice i druge žene u selu, kako bi njime dočekali dete kada se rodi. Ta pesma će kasnije pratiti dete kroz život.
Decu čuvaju žene i ostala deca iz plemena, a muškarci su često odsutni od kuće na duži vremenski period.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 174825_profimedia0282393997_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 174825_profimedia0282393997_ff

**Učlanjen** : 18.12.2021

PLEME U KOME ŽIVOTINJE IMAJU VEĆA PRAVA OD ŽENA: Piju svežu krv i jedu isključivo meso, a PLJUVANJE je znak poštovanja
Masai pleme jedno je od najbrojnijih u Africi, a njihove životne navike potpuno su strane
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323387_profimedia0277458641_ls

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323387_profimedia0277458641_ls

Masai plemenu životinje imaju veća prava od žena

Na jugu Kenije i severu Tanzanije živi ponosno pleme Masai koja broji skoro 900.000 članova. Ovaj polunomadski narod spada u najpoznatije na tlu Afrike, zbog svog jedinstvenog načina života i običaja.
Kao i pre mnogo vekova, Masai oblače svoje crvene odore i opremljeni samo kopljem, lukom i strelom, tumaraju savanom, u potrazi za slobodnim pašnjacima za ispašu stoke, izazivajući strah drugih naroda.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264005_shutterstock-180377462_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264005_shutterstock-180377462_ff

Muškarci plemena Masai

Žive u kućama od kravlje balege, a hrane se isključivo goveđim mesom, ovčjim lojem i mlekom, a na specijalnim okupljanjima nazdravljaju svežom životinjskom krvlju, za koju veruju da daje snagu, a pospešuje muškost i zdravlje.
Interesantno je i da u mnogim selima uopšte ne jedu voće i povrće, ili se nađe tek pokoji plod kod dece i žena kad čuvaju stoku.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323389_profimedia0277460304_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323389_profimedia0277460304_ff

Bave se uzgojem stoke

Iako se hrane krajnje jednoličnom hranom, u koju spadaju isključivo namirnice životinjskog porekla, ovaj narod spada u najzdravije i najdugovečnije i izuzetno retko oboleva od bolesti savremnog društva
Prosečan životni vek pripadnika ovog plemena iznosi 85 godina. Masai odbijaju savremenu medicinu, ne idu kod dokora i ne koriste farmaceutske proizvode.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264003_shutterstock-1252055053_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264003_shutterstock-1252055053_ff

Pleme je jedno od najzdravijih i najdugovečnijih na tlu Afrike

Žene su u plemenu podređene muškarcima
Ovo nije jedina navika Masaija koja bi mogla da vas iznenadi u Keniji ili Tanzaniji, afričkim zemljama po kojima se slobodno kreću bez ličnih dokumenata. U njihovim malim kućama od poneke grane i blata, čije su rupe ušuškane izmetom stoke, možete da zateknete jednog muškarca i nekoliko žena.
Doskoro ih je bilo i desetak (!), danas tek dve-tri. Njima je to sasvim normalno, a one se ne bune što ih glava kuće tretira kao sluge: svaka od žena dužna je da sagradi svoju kuću i od zore čeka naređenja, ma kakva ona bila.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264001_shutterstock-1152785870_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264001_shutterstock-1152785870_ff

Žene su podređene muškarcima

Pripadnice lepšeg pola se primaju u veliku bračnu zajednicu da bi gradile kuće, kuvale, čuvale decu i stoku, čija su grla neretko cenjenija od njih samih.
Naime, ukoliko se glava kuće namerači na novog predvodnika stada ovaca ili koza, za njega neće dati novac, već će vlasniku ponuditi jednu od žena. Ako mu se ne svide, u obzir dolaze i ćerke (devojčice se već sa 13 godina udaju za starce) ili deca koja su još u stomaku!
Surov način ophođenja prema ženama podrazumeva i batine ako urade nešto što nije po pravilima koja postavljaju isključivo muškarci. Išibaju ih, pa im daju loj da se namažu i saniraju povrede jer valja opet neko da pomuze stoku, pripremi ručak ili sagradi novu kuću kad se krene u potragu za novim izvorom vode.
Doduše, ni muškarci nisu pošteđeni. Ritual obrezivanja se kod dečaka radi naživo, a ako se zaplaču - biće ismevani celog života. Samo oni koji nisu pokazali strah biće svakih 15 godina izabrani u novu kastu ratnika, a najneustrašiviji među njima mogu da konkurišu za savet starešina ili za mesto šamana, koji jedini sme da proriče i na tradicionalan način leči svoje sunarodnike.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323395_profimedia0277459497_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323395_profimedia0277459497_ff

1 / 5 FOTO: MCPHOTO/BURCH / ALAMY / ALAMY / PROFIMEDIA
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323393_profimedia0341605465_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 323385_profimedia0277459582_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 264007_shutterstock-1781384759_sq-s

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 263999_shutterstock-365235005_sq-s

Šta god mi o svemu ovome mislili, Masai sebe doživljavaju kao odabrani narod. Smatraju da im je njihov bog Engai poverio stoku da bi bezbrižno živeli. Za to su im dovoljni meso, mleko, sir i krv od stoke. Od civilizacijskih dostignuća beže, smatraju da je nečastivi upleo prste u njih.

Pljuvanje je za njih poštovanje

U drevnom plemenu pozdravljali su se pljuvanjem i time ukazivali poštovanje. Običaj se i danas zadržao, obavezno pljunu u ruke pre rukovanja, a to rade čak i kad maze novorođenčad kako bi ih blagoslovili i doneli im sreću.
Na udaru nezgodnog sekreta posebno se nalaze mladenci, a ono što je kod nas krajnje nepristojno Masai koji stupaju u brak dočekuju s oduševljenjem. Isti slučaj je i sa ratnicima: kad ih neko sretne i pljune, gordi plemenski junaci znaće da ih uvažavate i da se divite njihovim veštinama. Što jače, to bolje.

**Učlanjen** : 18.12.2021

NAROD KOJI OD SAHRANA PRAVI OPŠTENARODNO VESELJE:
Vole smrt više od života, a običaji su jeziviji i od CRNE SVADBE
Rituali ljudi koji slave smrt umesto života su jezivi, a bizarniji su čak i od "Crne svadbe".
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320575_profimedia0305689738_ls

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320575_profimedia0305689738_ls

Rituali ljudi koji slave smrt, a ne život,

Izolovana plemena oduvek su izazivala pažnju i interesovanje javnosti, kako zbog svojih bizarnih pravila tako i zbog načina života koji je samo njima shvatljiv i uobičajen. Amazonski Indijanci imaju veoma bizarno pravilo kada je razmnožavanje u pitanju. Međutim, čini se da Torajanci imaju još bizarnije pravilo.
Naime, Torajanci su poznati po ritualima koji se vezuju za pokojnike, a verovanja su da pokojnici zapravo nisu mrtvi, te da oni nakon smrti imaju još dublje veze sa živim svetom.
Duboka povezanost sa voljenom osobom u Toraji često ne završava kod groba. Neki Torajanci sa severa zemlje povremeno vade svoje rođake iz grobova da bi ih preobukli u čistu odeću i uvili u čist pokrov.

MESTO GDE SE SMRT POŠTUJE VIŠE OD ŽIVOTA

Niko od Torajanaca ne zna kada su tačno počeli da se praktikuju ovakvi običaji u vezi sa smrću. Torajanski jezik je dobio svoju pisanu formu tek početkom XX veka, tako da se većina starih običaja i dalje usmeno prenosi. Tek nedavno, datiranjem fragmenata drvenih sanduka, arheolozi su zaključili da torajanski običaji potiču bar iz devetog veka. Prvi holandski brodovi pristigli su u današnju Indoneziju krajemXVI veka, u potrazi za indijskim oraščićima i karanfilićima. Tek više od 300 godina kasnije stigli su do Toraje, kulturno-istorijskog područja koje danas obuhvata oblasti Toraja Utara i Tana Toraja,
Zahvaljujući holandskim misionarima to je hrišćanska enklava koju pretežno čine protestanti, ali i rimokatolici, u ovoj većinski muslimanskoj zemlji. Hrišćanstvo je manje ili više uspešno pokušavalo da se uklopi u tradicionalne običaje. Skoro svaki običaj u vezi sa pokojnikom praćen je molitvama, čitanjem poglavlja iz Jevanđelja po Matiji ili po Jovanu, i izgovaranjem Molitve Gospodnje.
Toraja je posuta selima, visoko smeštenim po bokovima litica ili ugnježđenim duboko u dolinama. Od Makasara, najvećeg grada na Sulavesiju, do Rantepaoa, prašnjavog gradića sa 26.000 stanovnika, ima više od 300 kilometara i uglavnom se stiže za oko osam sati spiralnim putem oko stena.
S druge strane, sela su povezana samo zavojitim, uskim neasfaltiranim drumovima kojima se odvija dvosmerni saobraćaj i po kojima se motaju psi i tek prohodala deca, na stranu što je drum posut rupčagama koje stvaraju čvoruge na glavama vozača i njihovih saputnika.
Prošla sam ovim mučnim putem posle godina provedenih u pisanju i govorenju o američkom odnosu prema smrti, koji veliča medicinu i lekove, ali strahuje od same smrti, koju smatra porazom tehnologije ili volje. Takav odnos uslovljava da većina Amerikanaca umire u institucijama, iako većina govori da bi više volela da na miru umre kod kuće. Nakon što je preminuo moj suprug Terens, počela sam da tragam za alternativnim načinima savladavanja bola i odnosa prema smrti. Ovde sam došla da bih istražila kulturu koja je još ekstremnija, ali u suprotnom smislu.
Moja potraga se suočava sa očitim granicama. Hranjenje mrtvaca, ostavljanje tela u kući i otvaranje mrtvačkog sanduka običaji su za koje je malo verovatno da će ih iko od nas u skorije vreme prihvatiti. I pored toga, ne mogu a da se ne zapitam da li je postepeni ritam torajanskih posmrtnih običaja primereniji okrutnom i strašnom iskustvu ljudskog bola od naših formalnih rituala.
Videti voljenog pokojnika, govoriti s njim i osećati njegovo prisustvo uobičajeno je na Zapadu, pišu Kolin Mari Parks i Holi Pridžerson u knjizi "Lišavanje: Studije bola u odraslom dobu". "Govorim mu i u potpunosti očekujem da mi odgovori", navode reči jedne udovice. Sam bol, tvrde oni, nema pravu putanju, već pre provaljuje i stišava se u ciklusima tokom mnogih godina – upravo u skladu sa torajanskim posmrtnim običajima. Međutim, zapadnjački običaj uklanjanja pokojnika iz vidokruga u roku od nekoliko dana ili sati izgledao bi Torajancima previše naglo. "Moja majka je iznenada umrla, stoga nismo još uvek spremni da je pustimo", kaže Johana Palangda dok počinje da plače. "Ne mogu da prihvatim da se prebrzo sahrani."
Njena majka nastavlja da prima goste u svojoj sobi na spratu već više od godinu dana. Pošto je Johanina majka bila poglavar sela – položaj koji sada zauzima Johana – seljani nastavljaju da dolaze po blagoslove za važne događaje, pa čak i odobrenja da se venčaju. Mihaela Budiman, antropolog na Karlovom univerzitetu u Pragu, piše da, kada bi preminuli Torajanci bili odmah sahranjivani, to bi bilo "kao da se soko iznenada obrušio na plen, zgrabio ga kandžama i u deliću sekunde zauvek nestao".
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320581_profimedia0220775723_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320581_profimedia0220775723_ff

Prema tome, kakva je razlika između Johaninog protivljenja da sahrani majku inašeg sopstvenog protivljenja da prihvatimo smrt najbližih? Ili kakva je razlika između Elizabetinog razgovora sa mrtvim mužem i onih razgovora koje udovice na Zapadu u potaji vode sa svojim muževima? Ili kakva je razlika između rituala hranjenja pokojnika, koji sprovodi Elizabetina porodica, i odbijanja romansijerke Džoune Didion da se rastane od cipela svog mrtvog supruga, iz straha da mu ne zatrebaju kad se vrati? Najbolji lek za tugu jeste vreme. A šta ako mi, poput Torajanaca, damo sebi više vremena da se bol odmota po sopstvenom ritmu?

POGREBI KAO NAJVAŽNIJI RITUALI

Pogrebi čvrsto zbližavaju Torajance, porodicu s porodicom, selo sa selom. Pogrebi gutaju ušteđevine jer se ljudi nadmeću u poklonima u vidu životinja, stvarajući višegeneracijske obaveze i znatne troškove. Tvoj rođak daruje bivola? Moraš da daš većeg. Ne možeš da se odužiš za prethodni poklon? Onda to moraju da učine tvoj sin ili ćerka. Ukoliko ne mogu, ta obaveza će pasti na tvoju unučad.
Torajanski pogrebi su i veoma zabavni. Pogreb je ujedno svadba, bar micva i porodično okupljanje, i po pirovanju lako nadmašuje irska bdenja. Raskošni pogrebi su prilika za sastajanje i upoznavanje, za obilno iće i piće, za uživanje u igrama i zabavi – čak i za širenje mreže poslova ili odmeravanje potencijalnih supružnika. Ima i borbi vodenih bivola. ("Nema kockanja", obznanjuje ceremonijalmajster. "Ova porodica je hrišćanska, a i policija je prisutna. Porodica ne podržava kockanje.")
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320579_profimedia0394873954_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 320579_profimedia0394873954_ff

Kad se začuje povik da se okupe najjači koji će preneti sanduk do kule, bar 50 mladića grabi ručke od bambusa. Oni pevaju dok idu oko polja, podižu i spuštaju sanduk kad pesma postane skaredna: nešto što se odnosi na delove tela, veličinu i seksualne veštine. Izbija vodena čarka, nosači se međusobno pljuskaju vodom, a gosti polivaju jedni druge vodom iz plastičnih čaša.

"Možete uz opravdanje da izostanete sa svadbe, ali na pogreb morate da dođete", kaže 52-godišnji Danijel Rantetasak, koji jednog sunčanog poslepodneva sedi u delu za značajne goste na sahrani Lasija Alo To'danga, Dindinog dede.
POGREBI KOJI KOŠTAJU ČITAVO BOGATSTVO
Ljudi izdvajaju čitava bogatstva za pogrebe, a istovremeno se muče da odvoje 10.000 dolara za troškove univerzitetske školarine. Jedna žena pamti kako joj je baka rekla da nema dovoljno sredstava da joj plati koledž. Nekoliko nedelja kasnije njena baka je potrošila hiljade na svinje za pogreb jednog rođaka. "Bila sam žrtva tradicije", kaže žena

**Učlanjen** : 18.12.2021

U IZOLOVANOM PLEMENU ZRELE ŽENE SE UDAJU ZA DEČAKE OD 10 GODINA: Vaspitavaju ih po svojim merilima i one vode glavnu reč
Bonda pleme iz Indije, poznato je po tome da se u njemu odrasle žene udaju za dečake i vaspitavaju ih do punoletstva.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 315235_bonda-pleme_ls

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 315235_bonda-pleme_ls

U izolovanom plemenu žene se udaju za dečake od 10 godina,

Izolovano šumsko pleme Bonda iz unutrašnjosti jugozapadne Indije je poznato po svom neprihvatanju tekovina moderne civilizacije i često agresivnim ponašanjem prema strancima, kako bi sačuvali svoje primitivne društvene običaje i tradicije.
A oni malobrojni koji su uspeli da stupe u kontakt sa njima, tvrde kako su svoj cilj uspešno i ostvarili - jer se njihova kultura i tradicija nije menjala tokom poslednjih nekoliko hiljada godina.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301141_profimedia0008123952_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301141_profimedia0008123952_ff

Kako se poslednjih decenija okolina u kojoj žive značajno izmenila, uloge oko održavanja domaćinstva i skupljanja hrane su se izmenile. Veći deo plemena živi od poljoprivrede, dok neke od žena odlaze na lokalnu pijacu da bi razmenile dobra i tom prilikom dopustile turistima da ih fotografišu u zamenu za novčanu naknadu,
Ovo ne čudi s obzirom da one strancima privlače pažnju svojom odećom i ukrasima, ali i samom činjenicom da pripadaju veoma izolovanoj zajednici s kojom je teško stupiti u kontakt. Većina njih je poluodevena, a najkarakterističniji komad odeće predstavlja tkanina kojom prekrivaju struk po imenu "ringa

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301145_profimedia0008148990_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301145_profimedia0008148990_ff

Privlače pažnju svojom odećom i ukrasima

Pored toga, žene ovog plemena su poznate po tome da briju glave i da ih potom ukrašavaju trakama od šarenih perli koje same prave. Dok umesto majici, nose gomilu ogrlica i traka.
Ova posebna ljubav prema ukrašavanju se ogleda i u tome, da im je gotovo svaki deo tela prekriven aksesoarima napravljenim od mesinga, aluminijuma ili perli. Dok muškarci umesto ukrasa nose svoje smrtonosne lukove i strele preko leđa.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301151_profimedia0048413640_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301151_profimedia0048413640_ff

Zrela žena se obično uda za muškarca od 10 godina foto: Profimedia
Ipak, najzanimljivija stvar kada je ovo primitivno društvo u pitanju predstavlja priviligovan položaj žena u zajednici. Pre svega ovo se ogleda u tome da su one primarni dobavljači hrane, ali i da su dominantni partneri u braku.
Ono što je posebno interesantno u njihovoj kulturi je to što se žene udaju za veoma mlade dečake i pola svog života provedu vaspitavajući svog muža, da bi im on tu negu i brigu vratio pod stare dane.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301143_profimedia0008124035_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301143_profimedia0008124035_ff

u
Bonda plemenu žene su privilegovane u odnosu na muškarce
Zrela žena se obično uda za muškarca od 10 godina, a potom nastavi da se brine za njega, vaspitava ga i odgaja tako da se on brine za nju pod stare dane. Prilikom udaje žene imaju 25 ili čak 30 godina, dok se muškarac od 14 godina smatra prestarim da bi nekoj od njih bio muž

Prilikom udaje, momak je taj koji mora da plati miraz - a broj krava koji daje njenoj porodici zavisi od samog socijalnog statusa buduće neveste. U slučaju razvoda, ako je žena uhvaćena u preljubi ona mora da vrati dvostruko više nego što je mladoženja dao za miraz.
Ipak, ukoliko je muškarac prouzrokovao neku vrstu nepravde koja je rezultirala razvodom, on više ne može da stupi u ugovoreni brak. A interesantan podatak je da za razliku od mnogih drugih populacija u Indiji, broj žena među Bondama znatno premašuje broj muškaraca.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301149_profimedia0013142617_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301149_profimedia0013142617_ff

Broj žena među Bondama znatno premašuje broj muškaraca
Nakon što član zajednice umre, njegovi srodnici ga kremiraju na lomači. Jedan od njih potom mora da utvrdi uzrok smrti, tako što napola spaljene kosti udara kamenjem. Ukoliko se one raspadnu, smatra se da smrt nije nastala zbog upotrebe crne magije. U suprotnom, u celi slučaj se meša lokalni šaman, koji uz pomoć bajalica i rituala pokušava da otkrije ko je krivac. Kada se utvrdi ko je ta osoba, seosko veće odlučuje o kazni i osveti magijom.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 315219_profimedia0748319105_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 315219_profimedia0748319105_ff

Prilikom udaje, momak je taj koji mora da plati miraz

Ovakav način života i razni običaji vezani za obavezan brak u kombinaciji sa smanjenjem šumskih staništa i siromaštva, doveli su u opasnost čitavo pleme od nestanka.
Prema podacima popisa iz 2011. godine ostalo ih je još samo oko 12.000, nakon čega su pokrenuti projekti da se oni integrišu u modreno društvo. Međutim, njihov izrazito agresivan stav prema ovim pokušajima je uništio nadu za njihovu svetlu budućnost.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301147_profimedia0008293236_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301147_profimedia0008293236_ff

Bonda pleme ima 12.000 ljudi
razvitak društva predstavlja i alkoholizam među muškarcima - koji većinu vremena provode u kuvanju i konzumiranju pića od pirinča, palme i cveta mahua. A ako se uzme u obzir da su od mladosti obučeni da koriste luk i strelu, onda ne čudi da u kombinaciji sa opijatima često dolazi do bratoubistava.

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301155_profimedia0334735089_ff

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 301155_profimedia0334735089_ff

U kombinaciji sa opijatima često dolazi do bratoubistava

**Učlanjen** : 18.12.2021

Intimni kontakt sa tetkom nevjeste

Pleme Banuankor u Ugandi i dan danas praktikuje običaj koji kod mnogih ljudi izazaiva čuđenje – mladoženja ima intimni kontakt sa tetkom nevjeste. Na dan vjenčanja priređuje se gozba u domu nevjeste na kojoj njen otac treba da zakolje bika, poslije toga se priređuje i gozba kod mladoženje. Ali običaj nalaže da se ovdje obave i dva testa koja uključuju tetku. Ona prvo mora da provjeri nevinost kod djevojke, koji ukoliko ne prođe može da se suoči sa kaznom smrću.

Drugi test podrazumijeva testiranje seksualne sposobnosti mladoženje tako što ima odnose sa njim, ovo se radi, jer tetka mora da provjeri da li je budući mladoženja u stanju da napravi potomstvo.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Kao što postoje Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre, postoje i natjecanja koja su razvili neki narodi svijeta, a koja su prilagođena uvjetima u kojima oni žive. Jedno od takvih zanimljivih događanja su tzv. Nomadske igre koje se održavaju svake dvije godine.
Riječ je o natjecanju u tradicionalnim sportovima središnje Azije. To su primjerice ališ i kourach (hrvanje), salburun (lov na ptice), shagai (igre koje uključuju zglob koze ili ovce), utrke konjima i hrvanje na konjima, društvene igre zvane „toguz korgol“ i „mangala“…

Igre su obično popraćene brojnim drugim manifestacijama koje održavaju kulturu i etnički identitet sudionika: folklorni plesovi, glazba, svojevrsne „modne revije“, etno-bazar s domaćim proizvodima i rukotvorinama, recitacije narodne poezije i legendi te muzeji na otvorenom. Povodom održavanja igara obično se podižu sela iz temelja.
Premda zvuči kao lokalni običaj u koji se nema tko miješati izvan središnje Azije, bilo je tu zanimljivih gostiju. Osim država čije ime završava na „stan“, te Irana, Rusije, Ukrajine, Gruzije, Mongolije i drugih, bilo je tu sudionika sa svih strana svijeta, uključujući i neke naše susjede.
Mađari su tako po broju osvojenih medalja za sada na osmom mjestu, a Srbi na četrnaestom. Dobro kotiraju i Slovaci, Kinezi, Bugari i Nijemci, a morat će se dodatno potruditi Poljaci, Argentinci, Brazilci, Japanci… Na zadnjem mjestu, sa samo jednom osvojenom medaljom, nalaze se Norvežani, Nizozemci i Singapurci.
Prvi puta igre su održane 2014. godine, a domaćini su do sada bili Kirgistan (tri puta) i Turska. Igre okupljaju oko 60 zemalja s više od 1 200 sudionika, a preko TV ekrana prati ih oko 500 milijuna ljudi. Procjenjuje se kako će na idućim Nomadskim igrama sudjelovati oko 3 tisuće natjecatelja iz 77 zemalja.

Nomadske igre najveći su međunarodni događaj u Kirgistanu koji je i pokrenut na inicijativu ove države. Namjera je bila očuvati nomadsku kulturu, naročito u današnjem globaliziranom svijetu gdje se stari običaji brzo gube.
Sljedeće Nomadske igre održat će se 2024. godine u Kazahstanu. Imate dovoljno vremena za pripremu, a najbolji dio je taj – barem po svjedočanstvima sudionika prijašnjih igara – što nije riječ o nesnosnom i isforsiranom turističkom spektaklu, već autentičnom događaju koji prvenstveno okuplja domaće ljude, a svima ostalima omogućuje da vide nešto potpuno novo i originalno.
Nije naodmet spomenuti ni uživanje u bogatoj domaćoj gastro ponudi, a ni činjenicu da je upad - besplata

**Učlanjen** : 18.12.2021

Japanska ceremonija čaja i njezina povezanost s borilačkim vještinama

Japanska ceremonija čaja se naziva Chanoyu, Sado ili Ocha. To je koreografski ritual pripreme i posluživanja japanskog zelenog čaja - Matcha, zajedno s tradicionalnim japanskim slasticama koje daju ravnotežu gorkom okusu čaja. Priprema čaja u ovoj ceremoniji znači ulijevanje sve svoje pozornosti u unaprijed definirane pokrete. Ovdje nije toliko riječ o ispijanju čaja, koliko o estetici i pripremanju čaja iz srca, s ljubavlju. U stvari, ovo je ceremonija tijekom koje domaćin i gost teže duhovnom osvježenju i harmoniji s univerzumom. Ceremonija čaja bilježi sve elemente japanske filozofije i umjetničke ljepote, te isprepliće četiri načela - sklad (s ljudima i prirodom), poštovanje (prema drugima), čistoća (srca i uma), i mir. Domaćin ceremonije uvijek uzima u obzir gosta sa svakim svojim pokretom i gestom, pa je tako i pribor za čaj postavljen u odnosu na gosta.

U ceremoniji ispijanja čaja, voda predstavlja yin, a vatra na ognjištu yang. Voda se drži u kamenom ćupu - mizusashi. Mizusashi sadrži svježu vodu koja simbolizira čistoću i samo ga domaćin smije koristiti. Matcha se čuva u maloj keramičkoj posudi – chaire, koja je postavljena ispred mizusashi, a sam čaj je omotan u shifuku (fine svilene vrećice).

Pribor za čaj se zove dōgu, što u prijevodu doslovno znači alat. Potrebno je mnogo različitog pribora za čak najosnovniju ceremoniju čaja, ali najvažnije su: chashaku (žlica za čaj napravljena od bambusa), sensu (lepeza), drvena ili keramička posuda za držanje chasen-a, chasen (bambusova četkica za miješanje/mućenje čaja) i fukusa (ljubičasta svilena tkanina).

Svaki pribor - uključujući posudu za ispijanje čaja, četkicu za miješanje čaja i bambusovu žlicu za čaj – se ritualno čisti u nazočnosti gostiju na precizan način koristeći propisane pokrete. Nakon rituala čišćenja i pripreme pribora, domaćin stavlja u posudu izmjerenu količinu zelenog čaja u prahu i dodaje odgovarajuću količinu tople vode, te četkicom muti čaj koristeći određene pokrete. Tijekom ceremonije razgovor je sveden na minimum. Nakon što je pripremio čaj, domaćin ga poslužuje gostu, te se gost i domaćin jedan drugome naklone. Gost rotira zdjelicu na način da ne pije s njezine prednje strane, uzima gutljaj, potiho izgovori propisanu izreku, uzima još dva ili tri gutljaja prije nego obriše rub posude, te na kraju rotira zdjelicu u početni položaj i vraća je domaćinu.

Povezanost s borilačkim vještinama

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Ceremonija-caja-samuraj

Sado je umjetnost koja je dugo bila povezana s borilačkim vještinama. U feudalnom Japanu u čaju je uživalo prvenstveno plemstvo. Ceremonija je služila kao aktivnost slobodna od društvenih i političkih tema i smicalica. Naime, gosti su, da bi ušli u sobu za čaj, morali proći kroz ulaz niži od jednog metra, što simbolično stvara osjećaj poniznosti i jednakosti svih prisutnih. Ovdje čak i samurajima nije bilo dopušteno ući s mačem, već su ga morali ostaviti pred vratima.

Osim stjecanja ratnih vještina i pridržavanja Bushido kodeksa, viša klasa samuraja feudalnog Japana bila je usko povezana sa chanoyu umjetnosti. Na mnogo načina, chanoyu je odražavalo ideal samuraja, kao i Japan u cjelini. Ceremonija bi obično izazvala atmosferu spokoja i mirnoće, stvarajući suprotnost karakteristikama snage i sposobnosti koje je posjedovao svaki samuraj. Umijeće chanoyu je bio oblik umjetničkog izražavanja koje je nastojalo razviti osjećaj prirodnosti i jednostavnosti, te doživjeti stvarnost na krajnje discipliniran način.

U vrijeme poznatog majstora čaja Sen no Rikyu, ceremonija je postala chado, ili put čaja. Tijekom ceremonije, samuraji su se mogli pažljivo usredotočiti na ono što jest i što nije i jasno primijetiti interakcije na bojnom polju i izvan njega. Suprotno uvriježenom mišljenju, samuraji nisu prakticirali chado da bi pobjegli od svakodnevnog tereta nasilja, kaosa i života na bojnom polju. Umjesto toga, to je bilo izravno suočavanje u kojem su samuraji bili u mogućnosti steći kritički uvid u život i stvarnost.

Neke sličnosti i razlike između chado i budo, ili borilačkih puteva, mogu nam pomoći razumijeti zašto je i kako ratnička klasa povezana s umijećem chanoyu. Kao prvo, obje dijele osnovnu vrijednost ichi go, ichi e - jedan susret, jedna šansa. Pogreška na ratištu paralelna je krivom koraku poduzetom tijekom ceremonije čaja. U oba slučaja, s greškama se moralo suočiti i integrirati ih na konstruktivan način, jer nije bilo ponovnih pokušaja. Obučavajući se u ovoj vještini, samuraji su naučili uzeti u obzir neočekivane događaje i ispolirali su svoju borilačku strategiju shvativši da stvari ne idu uvijek prema planu, kao što je kiša na dan održavanja ceremonije čaja.

Osim toga, ritual ceremonije čaja nije tako jednostavan kao zagrijati vodu i skuhati čaj, a nije ni Budo. Oboje zahtijevaju praksu i znanje s ciljem fokusiranja, te kako pojednostavniti i učiniti ono što je potrebno da bi dovršili posao.

Kada primate ceremoniju čaja, najviše ćete dobiti ako dopustite sebi biti prisutni u trenutku, povezivajući sebe u potpunosti s okolinom. Ovo je također istinito u borilačkim vještinama. Ako vam je glava negdje drugdje, puno manje ćete dobiti iz vašeg treninga. Važnost prisutnosti je još važnija kada odgovarate na napad ili se borite na natjecanju. Ako razmišljate o tome što ćete učiniti, prije nego što to uradite, bit ćete dva koraka iza od onog gdje ste trebali biti u tom trenutku.

**Učlanjen** : 18.12.2021

U japanskom, broj "4" zvuči slično kao i riječ za smrt. Oboje se izgovara kao "shi". Broj 4 je ekvivalent broju 13 u zapadnoj kulturi, smatra se nesretnim i treba ga koristiti što je moguće manje. Izbjegavajte davanje bilo čega u setovima od 4 (npr. četiri šalice), jer se to može protumačiti kao zloslutni dar.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Puhanje nosa u javnosti nije samo nepristojno, već i odbojno. Ljudi u Japanu obično pušu u nos kad se nađu negdje na privatnom mjestu. Ako već morate ispuhati nos, preporučljivo je da to učinite što je diskretnije više moguće.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Ako netko u Japanu zaspi sa svojom glavom na vašem ramenu, to je uobičajena praksa koja se tolerira. Ljudi imaju vrlo duga putovanja od kuće do posla i rade strašno dugo, pa mnogi od njih padaju u san čim se nakon posla dočepaju vlaka koji ih vozi kući.

**Učlanjen** : 18.12.2021

ČAROLIJA PROLJEĆA U JAPANU

Protekom vremena i oplemenjivanjem već postojećih običaja, kultura Japana danas predstavlja svojevrsni fenomen u kontekstu tradicijske i kulturne raznolikosti, jedinstvenog bontona i tradicijskih slavlja prirodnih ljepota. Time dolazimo do jednog od najposebnijih običaja i društvenih događanja koji ima dugu povijest, a koji se i danas prakticira. Kaže se da je Japan drugačiji u svakom godišnjem dobu, pa nas ne čudi što je proljeće u Japanu tradicijski obilježeno Cherry Blossom Festivalom.

Proljeće u Japanu.
U to vrijeme ljudi se okupljaju u parku kako bi gledali i promatrali cvat japanske trešnje koja cvate svega deset dana u godini. Ona je vrlo čest motiv u japanskoj umjetnosti, a predstavlja rijetku ljepotu, šarm i savršenstvo. Promatranje cvijeta, tzv. hanami, danas se obilježava uz piknik u parku, zabave na kojima se sluša tradicionalna japanska muzika te se često odlazi u hram klanjati se ljepoti cvijeta uz nezaobilaznu ceremoniju čaja.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Osim što se naziva Zemljom Izlazećeg Sunca, Japan je ujedno i dom 19 Nobelovaca, zemlja s najvišim nivoom pismenosti, a najnižom stopom kriminala te zemlja u kojoj je prosječan životni vijek čak 84 godine. Neki kažu da zadnje navedeno Japanci duguju kvalitetnoj prehrani baziranoj na ribljim specijalitetima, a neki pak smatraju da je za to odgovoran njihov naizgled nadnaravni tehnološki i društveni napredak. Japanska kultura svakako je jedna od najbogatijih, naprednijih i po mnogočemu specifičnih kultura u svijetu. Za slučaj da se jednog divnog dana nađemo upravo u Japanu, ne bi bilo loše upoznati se s modernim običajima i ponekim zanimljivostima karakterističnim za ovu prekrasnu zemlju.

Stoljetni drvored čije visoke krošnje zatvaraju prekrasan prirodni tunel jedno je od najromantičnijih mjesta na Jadranu

Trešnjin cvijet simbolizira ljepotu i savršenstvo japanske kulture, a najčešće se odnosi na trešnju Yoshino.

**Učlanjen** : 18.12.2021

JAPANSKA RELIGIJA

U isto vrijeme kada je ceremonija čaja stigla u Japan iz Kine, stigao je i budizam. Većina Japanaca prakticira budizam, ali također šintoizam, lokalnu religiju koja slavi više bogova, odnosno kamija. Ovaj religijski pravac ne podrazumijeva svete knjige niti molitvena pravila. Praksa je uglavnom takva da se ulazi u hram kroz crvena vrata, koja predstavljaju put pročišćenja te stoje na ulazu u svaki Shinto hram. Nakon toga, sljedbenici će se dvaput nakloniti, dvaput pljesnuti rukama kako bi dozvali bogove te na kraju zaželjeti želju. Vrlo posjećeno i popularno mjesto svakako je Kanda svetište u blizini Ahikabare u kojem tehnološki entuzijasti i poslovnjaci posvećuju svoje gadgete kako bi ih zaštitili od potencijalne štete i molili bogove za poslovne uspjehe.

[size=19]Čak nakon više od 100 godina prestanka samurajskog sistema, potomci samuraja i danas imaju elitni status.[/size]
Ako vas put ikada navede u ovu zemlju, vidjet ćete da se tamo ljudi pozdravljaju naklonom. Time se iskazuje poštovanje i ukazuje na dobar odgoj. Što je osoba starija, to bi naklon trebao biti dublji. Ljepota ove kulture jest što postoji 20 načina kako da se nekome ispričate, ali rijetko kada ćete čuti riječ „ne“. Stisak ruke i tapšanje ramena, nešto što u našoj kulturi znači poštovanje i prisnost, u Japanu se smatra neukusnim.

[size=19]Japanska kultura: U velikom broju japanskih obitelji, svi članovi obitelji kupaju se u istoj vodi, ali se prije ulaska u kadu istuširaju.[/size]

**Učlanjen** : 18.12.2021

Kanamara Matsuri znači nešto slično "Festival metalnog falusa". Nazvan je zato što legenda kaže da se demon oštrih zuba skrivao u rodnici mlade žene, a tokom ženske bračne noći demon je kastrirao dvojicu muškaraca, pa je kovač dizajnirao metalni falus kako bi vragu polomio zube. Iz imena možete pretpostaviti da je festival povezan s plodnošću i održava se svakog proljeća u Kawasakiju (Japan). Iako se datumi razlikuju, obično je prva nedjelja aprila. Glavna tema je poštovanje penisa, simbola koji je vrlo prisutan u ovoj stranci, a sredstva se prikupljaju za istraživanje protiv AIDS-a.
Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Fiesta-del-pene

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Fiesta-del-pene

**Učlanjen** : 18.12.2021

Festival lampiona

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Fiesta-de-los-farones

Festival lampiona označava kraj kineske novogodišnje svečanosti a odvijaju se s prvim punim mjesecom u godini. To je posebna noć, čarobna i puna lampica koje Kinezi ostvaruju. Noću tisuće lampica i lampiona preplavljuju kuće i zgrade.
Ovaj festival se živi s radošću, a održavaju se parade, muzika, bubnjevi, plesovi, akrobati ... i vatromet. Djeca nose baterijske lampe, a porodice se okupljaju kako bi pojele pirinač i pozvale sreću i porodično jedinstvo.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Rat u vodi na Tajlandu

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Guerra-del-agua

Ovaj običaj azijske kulture je pod nazivom Festival Songkran i to je najvažniji odmor na Tajlandu. Songkran je budistička Nova godina, tradicionalno su ljudi mokrili svoje Budine figure i ukazivali im poštovanje na ovaj način. Vremenom se ta tradicija transformirala i postala je vodeni rat među ljudima, jer u mnogim strankama ove vrste obično ima i puno alkohola. Održava se na ulici Khao San u Bangkoku.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Obuću kao znak poštovanja

Još jedan od običaja u azijskoj kulturi sastoji se od izvadite cipele iz kuće raširen je u čitavoj Aziji. To se radi u znak poštovanja ili zato što pod mora ostati čist. Dakle, ako ćete ikada posjetiti nekoga iz Azije i otići njegovoj kući, bit će mu važno da cipele ostavite izvan njihovog doma u znak poštovanja.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Kineski magični broj

Običaji i tradicije u svetu - Page 4 Numero-8

Znate li da Kinezi vjeruju u magični broj? Da, radi se o broj 8, što je prema kineskom vjerovanju broj vrlo dobre sreće koji ima veze s novcem i bogaćenjem. Obično se parovi koji žele prosperitet skloni vjenčanju 8. u mjesecu, još bolje ako je 8. avgusta. Kao da to nije dovoljno, zanimaće vas da kinesku astrologiju čini 8 horoskopskih znakova. Oni takođe imaju 8 kardinalnih bodova, itd. Jednostavna slučajnost ili je 8 zaista poseban broj?

» Tradicije odrastanja
» Najneobičnije božićne tradicije
» Rukotvorine kao čuvari tradicije i izvor prihoda
» Da li je lov zabava, očuvanje tradicije i načina života, barbarstvo ili nešto četvrto, peto...?
» Običaji za Vaskrs