"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 14 Avg - 20:48
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 14 Avg - 20:49
Takvim sjajem može sjati Ono što je prošlost sad Što ne može da se vrati Što je bilo ko zna kad
Ljubav naša ranih ljeta Za oboje bješe jad Sad je prava, sad je sveta Kada više nisam mlad
Otkriva mi svoju tajnu I zločinac starac sjed Imao sam prošlost sjajnu Ganjao me čitav svijet
Počast se na kraju primi Ide vreme bije sat Pobjedom se posle čini Izgubljeni neki rat
Ove bitke ove rane Otkriće ljepotu svu Kada budu stvari davne kad ne budu više tu
Ova jutra što te muče Pruži će i tebi sve Kada sutra bude juče A ti budeš ko zna gdje
Uzalud od ove noći Tražiš da ti više da Jer najprije mora proći Da s o njoj više zna
Pravim sjajem može sjati Ono što je prošlost sad Što ne može da se vrati Što je bilo ko zna kad.
Poslednji izmenio malalila dana Pet 14 Avg - 20:56, izmenjeno ukupno 1 puta
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 14 Avg - 20:54
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 14 Avg - 20:57
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Uto 18 Avg - 9:48
Preminuo Arsen Dedić
Legendarni kantautor Arsen Dedić preminuo je u ponedeljak uveče u 78. godini u bolnici u Zagrebu, javio je Jutarnji list.
Dedić je pre više od dve nedelje smešten na bolničko lečenje zbog sepse, nakon što mu je prethodno ugrađen veštački kuk. Poslednjih dana mu se zdravstveno stanje naglo pogoršalo i otkazali su mu bubrezi. Preminuo je 17. avgusta 2015. u Zagrebu.
Rođen je u Šibeniku 1938. godine. U Zagrebu je upisao Pravni fakultet, koji je napustio 1959. a u istom gradu je upisao Muzičku akademiju, na kojoj je diplomirao 1964. Gotovo celoga život aje pisao pesme, pa se sredinom šezdesetih otisnuo u kantautorske vode.
Prvi album „Čovjek kao ja“ objavljuje 1969, a od tada je snimio na desetine ploča. Njegov muzički stil se može opisati kao mešavina mediteranske pop muzike, šansone i džeza. Šezdesetih je nastupao na mnogim festivalima pop muzike u SFRJ. Sem poezijom i muzikom, amaterski se bavio slikarstvom.
Objavio je na desetine knjiga, zbirki pesama. Pisao je muziku za pozorište, film, televiziju i reklame. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a jedna od najznačajnijih je ona iz San Rema 1982. za „autorsku šansonu“. Muzički pečat Arsena Dedića na muzičku scenu SFRJ je ogroman. Nećete pogrešiti ako kažete da ono šta su Šarl Aznavur, Žak Brel, Leonard Koen, Serž Gejnzbur i Skot Voker predstavljali za svetsku, to je Arsen bio za muzičku scenu dvadesetdvomilionske Jugoslavije.
Iza sebe je ostavio suprugu Gabi Novak, sina Matiju Dedića i ćerku Sandru.
Vreme i mesto sahrane biće naknadno objavljeni.
b92.net
sav@
VIP
Poruka : 13899
Lokacija : Srbija
Učlanjen : 08.08.2011
Naslov: Re: Arsen Dedic Uto 18 Avg - 15:21
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Uto 18 Avg - 17:52
Pozajmljeni intervju: Arsen Dedić, pjesnik i šansonjer
Pomalo privodim svoju priču kraju Razgovarali: Ivor Fuka i Ivan Kegelj
Arsen Dedić, šibenski i zagrebački pjesnik i šansonjer, jedan je od naših najvećih živućih (estradnih) umjetnika, čovjek koji iza sebe ima 37 objavljenih diskografskih izdanja i tridesetak knjiga. Ovaj neponovljivi Šibenčanin podario nam je neke od najljepših stihova domaće književnosti, a brojne njegove pjesme nadživjet će ne samo autora, nego i njegove suvremenike, kao i generacije kojima tek slijedi upoznavanje s monumentalnim Arsenovim djelom. Ukratko, Arsen Dedić odavno se upisao u vječnost te stoga s ponosom i posebnim zadovoljstvom objavljujemo razgovor u kojem će vam veliki umjetnik ispričati ponešto o svom djetinjstvu, mladosti i poznom dobu, kad svoju priču, kako kaže, pomalo privodi kraju. Kako je bilo odrastati u ratnom i postratnom Šibeniku? - Rođen sam 1938. godine. Kuću u kojoj sam rođen kupio je moj pradjed Krste. Imam čak i "pismo" od te kuće, kupoprodajni list. Svi smo u njoj rođeni: brat, pokojna sestra, moj otac i dida Tode. Moj ćaća bio je visokokvalificirani zidar, poslovođa poduzeća koje je gradilo svjetionike. Otac je bio i izuzetno glazbeno nadaren, svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi. U godinama mog odrastanja živjelo se vrlo jednostavno. Moja mater u brak s ocem stupila je nepismena. Kasnije sam je ja opismenio pa je čitala podlistke i romane u Slobodnoj Dalmaciji. Kao i moj otac, i ja sam svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Već s jedanaest godina. U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu, a svojom voljom u Zagrebu sam još jednom diplomirao u srednjoj muzičkoj. Htio sam se čim bolje pripremiti za akademiju. Kao petnaestogodišnjak svirao sam u kazališnom orkestru. Šibenik je tada imao sjajnu operetu. Mate Relja je tada tamo glumio, a s njim sam radio i na filmu "Vlak u snijegu", za koji sam napravio glazbu. Nema više ni Mate… Postojao je taj jedan zgodan krug, kako ja to kažem, društva liječenih Šibenčana. U Zagrebu sam imao ujaka, Matiju Kovilića, pa sam tu dolazio i prije nego ću se doseliti radi školovanja. Prvi put sam u Zagreb, sjećam se dobro, došao 1948. godine. Tada sam se prvi put u životu vozio taksijem. Vodilo me na ručak u Šumski dvor iz Žigrovićeve ulice.
Vaš drugi ujak u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, borac slavne Prve proleterske brigade. - Da, imam jednu knjigu, baš neki dan sam je gledao. Skradin i okolica. Imam i njegovu fotografiju. On je bio prvi koji je iz tog sela, Rupe, u blizini Roškog slapa i franjevačkog samostana Visovac, otišao u partizane. Josip Mišković. Umro je lani u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice. Otpočetka je imao simpatiju za radničke pokrete pa je sudjelovao u organizaciji radničke borbe, prvo u Šibeniku, a onda i u Zagrebu, pa i u Mariboru. Na koncu je završio u Prvoj proleterskoj. Tamo je upoznao jednu Beograđanku, koja je bila liječnica i borkinja. Nakon rata su se oženili i preselili u Beograd. Kasnije je pomogao mom bratu Milutinu da dobije stanovite mogućnosti za obrazovanje.
.................
e novine
Rastužuje li Vas činjenica da veliki broj ljudi u Hrvatskoj na ustaštvo danas gleda u drugačijem svjetlu nego nekad? - Uvijek je bilo neke fašistoidne potrebe u ljudima. Ne mogu na to nikako pristati. Kad sam prvi put bio u Americi tamo sam naučio četiri stvari. Prva je da se čovjeka nikad ne pita za koga glasuje, druga – ne pita ga se koliko zarađuje, treće – ne pita ga se koje je vjeroispovijesti i četvrto – tvoja sloboda seže do moje slobode. Kako ste kao dijete iz radničke kuće uspjeli studirati dva fakulteta? Osim glazbene akademije studirali ste i pravo. Bili su to sirotinjski studentski dani? - A šta ja znam. Uvijek govorim da je sve do osobe, sve je do čovjeka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na stol i međusobno se dijeli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali vlakom. Ja bih se naslikao na kolodvoru da me vide i da mi daju taj paket. Jedanput mi je od majke stigao brzojav u kojem je stajalo: "Čekaj paket, nosi nepoznati čovjek". Onda sam ja čekao nepoznatog čovjeka, pokazivao se na svim prozorima da me taj čovjek prepozna. Tako se živjelo i studiralo.
Kako to da ste upisali pravo? - Roditelji su me tjerali da studiram nešto ozbiljno, a ne muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali sam ga onda ipak maknuo. Kad ste kod studiranja, imam jednu zanimljivost: na isti dan veljače sam diplomirao muzičku akademiju i transplantirao jetru prije jedanaest godina. Svoj prvi album objavili ste 1969. godine, a književnik Dušan Kovačević napisao je da ste s njim jugoslavensku šlageristiku emancipirali od kolektivnog. - Da, Dušan je odličan pisac i pamtim taj njegov tekst. Moj prvi album nosio je naziv "Čovjek kao ja" i bio je to prvi put da se netko kroz šlager obraća u prvom licu jednine. Socijalizam je slavio kolektiv, a kad smo se prebacili u novo društveno uređenje podrazumijevalo se da će u njemu lakše biti individualac. Međutim, ispostavilo se da smo opet gurnuti u kolektiv, ovaj put nacionalni. Mi Hrvati i te priče. - Daj ti obavi razgovor sam sa sobom, jer bolje govoriš od mene. Da, opet se inzistira na nekom novom kolektivitetu. Opet je - mi smo ovo, mi smo ono, a ne - ja sam to i to. Velika je odgovornost biti "ja", ali ja ću ostati „čovjek kao ja“. I dalje to potpisujem, nakon toliko godina. Znate, ja se poprilično držim riječi, što nije tako uobičajeno. Kad sam otišao iz Splita, kad su Gina Paolija i mene prognali s festivala koji se održavao na Prokurativama nakon što smo otpjevali pjesmu "Vraćam se" – fizički su nas napali, a ta pjesma sad je već u školskim udžbenicima – rekao sam da više nikada neću tamo doći. Govorili su, ma pusti njega, eto ga opet dogodine, ali nisam se vratio. Nisam tamo otišao 46 godina. Tako, dijelim svoj život na vlastitu odgovornost.
U vrijeme Jugoslavije nailazili ste i na osude, navodno zbog religijske tematike nekolicine Vaših pjesama. Kako ste to podnosili? - Iskreno, nisam to tada toliko strašno primao k srcu. Bio sam vrlo mlad, tek sam počeo raditi na televiziji kao muzički suradnik, studirao na muzičkoj akademiji i zbog jednog ciklusa pjesama koji se zvao „Čuda“ morao sam napustiti televiziju. Od tada sam zauvijek otišao u slobodnjake; nikad više nisam pristao ovisiti o nekom. Imao sam ponuda i za neke vrlo visoke pozicije, ali nisam pristao. Ostao sam sam. Napadi o kojima govorite krenuli su iz Vjesnika, s tekstom naslovljenim "Kakva čuda?", jer sam napisao stih "Sveti Nikola učini čudo, kad ljudi više nisu za čuda". U novinama su to popratili osudom koja se sastojala u pitanju "zar naš socijalistički čovjek ne pravi čuda?". Što je najgore, ti koji su me morali maknuti s televizije rekli su mi: "To nije bila naša želja." Bili su mi skloni i cijenili me, ali direktiva je došla "odozgo". Zbog svega toga danas imam sjajnu penziju. Mogu platiti odvoz smeća i stubišnu rasvjetu da vidim doći do stana kad se navečer vratim kući supijan.
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Uto 18 Avg - 18:02
..............
Kako je došlo do vaše suradnje Borom Đorđevićem?
- Vojkan Borisavljević je pravio koncerte, ne znam više kako se zvao taj festival, ali on bi uz koncert spojio i neke izvođače da nastupaju zajedno. Tako je spojio mene i Boru Đorđevića. Nas dvojica smo se malo viđali, uglavnom oko tih nastupa, a nakon devedesetih nismo se više čuli. Ipak, moram reći da je od tih kantautora u Srbiji Bora Đorđević bio najdarovitiji. Više vjerujem njemu, nego balaševićizmu i tim stvarima.
U svojoj ste poeziji uvijek tražili slobodu. Jeste li ostali razočarani kad ste shvatili da promjena društvenog uređenja zemlje ne podrazumijeva i slobodu kakva se očekuje od takozvanih slobodnih društava?
- Slobodu treba naći u sebi. Sloboda je ponašati se slobodno, bez obzira koliko ti slobode, a koliko ropstva nude izvana. Stvar je u tome koliko slobode ja osjećam unutar sebe i koliko je realiziram; koliko pristajem na ropstvo, a koliko na slobodu. Dakle, to je osobna odluka i samo se o tome radi. Osobno, bez obzira na sve muke koje sam prošao i još uvijek ih prolazim, osjećam se kao slobodan čovjek.
Kome ste napisali "Ne daj se Ines"?
- Ona se bavila plastičnim umjetnostima, Ines, živi u Milanu i udovica je bez djece. Nikad me nije niti za trenutak napustila. Napravila mi je jednu brončanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri, četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pjesma obilježila za cijeli život. Evo, baš danas me zvao Rade Šerbedžija, da me pita mogu li s njim nastupiti u travnju, jer će, naravno, izvoditi i Ines. Ona me, dakle, još uvijek ne napušta u emocionalnom smislu, a s njom sam prekinuo prije 51 godinu. Jel' to u redu?
Jeste, ako ne povlači sa sobom ljubomoru nekih novih ljubavi.
- Moja Gabi je dobrim dijelom svemu tome svjedočila. Nakon svih tih prošlih ljubavi ostala su prijateljstva. Samo jedna je, možda, od tih ljubavi ostala u nekom lošem sjećanju. One bi sutra sve za mene dale ruku, a i ja bih za njih. Je li to u redu? Moja najveća ljubav prije Gabi bila je Božidarka Frajt. I danas smo prijatelji. Ona je dijete s Kozare, bila je u ustaškom dječjem logoru u Jastrebarskom. Nije znala niti kad je rođena pa je kasnije svoj rođendan slavila kad je i meni rođendan. Tako smo živjeli.
Koliko je poznato, Vama novac nikad nije bio pretjerano bitan.
- Neee. Nikad. Imao sam uvijek onoliko koliko mi je trebalo. Imao sam toliko da sam čak i drugima mogao pomagati. Nikad oko toga nisam pravio paniku, a nisam je pravio niti oko karijere. Znam koliko znam. Najbolji su o meni pisali najbolje, od Veselka Tenžere do Igora Mandića. Znam šta to znači. Nisam ni siromašan, ni častohlepan, ni gramziv.
Vaša generacija preživjela je jedan, ali nije vas zaobišao ni drugi rat. Kako ste provodili devedesete?
- Znate kako koriste onaj pojam „branitelj“; svatko je bio branitelj na svoj način. Ja sam kao prvo bio rukopisni branitelj. Pisao sam pjesme "Između nas rat je stao", "Majka hrabrost" i slično. Moja mater je cijelo vrijeme bila u Šibeniku po kojem su padale bombe. Njoj je dvorište bilo puno onih zvončića ili kako se to već zove. Pitao sam je - majko šta si napravila s time, a ona mi je rekla – skupila u traveršu i bacila u kanal. Nakon očeve smrti ona je dvanaest godina živjela sama, zaključavala se navečer u negrijanu kuću. Kada se bez problema moglo doći u Šibenik, Gabi je išla k njoj i spavale su zajedno u bračnom krevetu moje obitelji. Eto, Gabi ju je čuvala. Ja sam išao na sve strane, pisao, pjevao... U Italiji smo Kemo Monteno i ja, a evo sad je i on bolestan, napravili zajedno sa Sergiom Endrigom jedan koncert za Sarajevo. Za Vladu Gotovca sam išao u Rim, što je njegova udovica pripremila, i tamo sam radio koncerte. Nisam nosio pušku i išao u prve redove, u konačnici ja sam bio čovjek koji je išao prema šezdesetim godinama. Svatko je na svoj način pridonosio.
Photo: Boris Kotur
Jeste li tih godina imali problema zbog svog obiteljskog porijekla?
- Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje.
I, jeste li imali problema zbog takve "krvne slike"?
- Ma jesam... Našlo se tih koji su me prozivali. Uvijek ih se nađe. Zapravo, ja sam imao problema još od početka svoga pisanja.
Koliko Vam danas zdravlje dopušta da nastupate?
- Jako malo, ali ja sam prošao u tom pogledu sve. Operirane su mi oči, operirane ruke, crijeva, transplantirana jetra i tako dalje. Međutim, kao što vidite, izduravam. Uskoro idem u Mostar i Sarajevo. Tamo ću nastupati sa svojim Matijom. To će mi biti malo teško. Da vam otvoreno kažem, već sad pomalo razmišljam..., mislim da pomalo privodim svoju priču kraju.
Na što mislite kad to kažete?
- Ne radi mi se više. Bio bih sa svojim unukama. Ima ona pjesma koja se zove "Svjetlosti moje duše". Unuke su svjetla moje duše i bavio bih se s njima. Gladni nismo i ne stignemo više biti gladni. Prema tome, tako primam stvari.
U pjesmi „Niko više ne sanja“, rezignirano kažete kako su na kraju u igri barabe. "Nitko više ne sanja / snovi su za slabe / svi su užasno budni / u igri su barabe…" Tako vidite ovo vrijeme?
- Vidim ga svakako. Napisao sam ja, znate, jedno tridesetak knjiga. Evo, sad su mi u Bosni objavili jedno odlično izdanje koje se zove "Brzim preko Bosne". Imam jednu pjesmu "Vlakom prema jugu" i u njoj stih „brzim preko Bosne“ pa su izdavači tako nazvali knjigu. Već su objavljena dva izdanja. Lijepo i otmjeno oni to rade. Sad upravo pišem jednu pjesmu, uvijek ovako skiciram i pravim bilješke. Pjesma će se zvati „Pustinja raste“, jer svi najbolji ljudi oko mene odlaze. Nemam više Mate Došena, Nikice Kalođere, Endriga, Bulata Okudžave. Kad sam bio u Sloveniji, u Ljubljani na jednom koncertu povodom 50 godina slovenske popevke, vidim nema Privšeka, nema Rijavca, nema Majde Sepe, nema Marjane Deržaj, nema ni Kore Potočnik, moje ljubavi kojoj sam napisao poemu. To je ona koja se ljubila kao da mora - Potočnik Kora. Kao da sam došao u pustinju i sad baš pišem pjesmu o toj pustinji. Danas-sutra ću je završiti.
*Prenosimo sa portala Lupiga
e novine
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Uto 18 Avg - 18:17
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
sav@
VIP
Poruka : 13899
Lokacija : Srbija
Učlanjen : 08.08.2011
Naslov: Re: Arsen Dedic Sre 19 Avg - 18:03
sav@
VIP
Poruka : 13899
Lokacija : Srbija
Učlanjen : 08.08.2011
Naslov: Re: Arsen Dedic Sre 19 Avg - 18:08
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Sub 22 Avg - 21:20
MILJENKO JERGOVIĆ
Arsen je bio genij lakoće, veliki umjetnik, sve je vidio i sve mu je bilo jasno
Milenko Jergovic
Znaš li tko je ovo, pita, i pruža mi crtež malo veći od dlana. Znam, kako ne bih znao, to je Džohar Dudajev. Pokazivao sam ga raznima, i nisu znali, nastavlja. Znaš, to sam ga ja nacrtao. Znam i to, rekoh, prepoznaje se ruka. I zaista, uvijek bih mogao prepoznati crtež Arsena Dedića, među svim drugim crtežima. Iako se od svih umjetnosti za koje je imao dara crtanjem najmanje bavio, u tim je crtežima bilo nečega specifično arsenovskog: tvrdih, pomalo drhtavih crta, koje svaki put grade neku romantičnu, reminiscentnu sliku, prizor bolje prošlosti, ljetovanja, zaljubljenosti, ironičnih susreta i rastanaka, koji atmosferom podsjećaju na romane Borisa Viana. Mogao je on biti uspješan slikar, i ponekad se činilo da žali što nije još i to, a mogao je i više crtati, kao što je i crtao onih godina kada se družio s Momom Kaporom, odličnim crtačem i generacijskim piscem, i dok je po zemlji hodio Zuko Džumhur, putopisac i najbolji crtač od svih. Ali onda je svega toga nestalo, Jugoslavija se na nedostojan način raspala, isteklo je vrijeme ironije i nastupilo vrijeme klanja, a Kapor se odrekao svojih zagrebačkih prijatelja prije i nego što su se oni poslušno poodricali njega. Tako je i Arsenovo crtanje prestalo biti javna stvar. Ako je crtao, činio je to za sebe i za svoje.
I tako je nacrtao Džohara Dudajeva. Sjajna mala sličica koju ću dugo pamtiti, i prva će mi doći pred oči kada odem leći one prve večeri bez Arsena. Zatvorio sam oči, i jasno vidio to lice od nekoliko preciznih linija, glavu izduženu, zakavkasku, i šmekerski uzvijene brčiće, koji su na fizionomijama ljudi s Orijenta znaci dostojanstva, a u Arsenovoj su imaginaciji, pretpostavljam, donosili dah prošlih vremena, dvadesetih i tridesetih godina u Chicagu, New Yorku, Šibeniku, ti brkovi na licima varijetetskih pjevača i ljubavnika, na licima željezničara na stanicama u Perkoviću i Kninu, i da nije bilo njih, tih brkova, možda on ne bi ni crtao Džohara Dudajeva. Ti si u isto vrijeme sretan i nesretan, govorim mu. Sretan si što imaš toliko bespotrebnih talenata da možeš opisati i Džohara Dudajeva. Ako mu već nećeš napisati ljubavnu pjesmu ili menuet, ti ga možeš nacrtati. To je velika stvar. A nesretan si, brate, što živiš u zemlji u kojoj nitko osim mene ne zna tko je Džohar Dudajev. (Nekoliko puta mi je u posljednju minutu i pol rekao neka ne serem, pokušavao me je zaustaviti, ali je svejedno bio znatiželjan što to dolazi na kraju. Očekivao je neki kompliment...) Odlaziš li ti ikad na zahod, pitao sam ga. Šta te to briga, odgovorio je. Mislio sam, ako odlaziš na zahod, da ti ukradem taj crtež. Eto vidiš, zato ja ne pišam dok imam goste, nego trpim i čekam da odu. Tražio sam način da mi pokloni tog Džohara Dudajeva, žicao sam na sve bestijalne načine koji su mi na um pali, ali ubrzo sam shvatio da je uzalud. Neće mi ga dati, nego će taj crtež ostati između nas, kao dio neke zajedničke priče, nečega što se između ljudi tako dogodi. Džohar Musaevič Dudajev bio je zapovjednik sovjetskog ratnog zrakoplovstva. Godine 1987. dobio je zapovjedništvo nad praktično najvažnijom zrakoplovnom bazom, u Tartuu, u Estoniji. Bilo je to vrijeme estonskog buđenja i ranih najava odvajanja od Sovjetskog Saveza. Dudajev je dobio naređenje da blokira televiziju i parlament, i izvrši neku vrstu lokaliziranog državnog udara. Odbio je to učiniti. Izašao je pred televizijske kamere i obratio se Estoncima na njihovom jeziku. Nakon pada Berlinskog zida vraća se u zavičajnu Čečeniju, u Grozni. Na čelu je oporbe, koja traži da Čečenija zadobije status zasebne republike u okvirima Sovjetskog Saveza. Nakon što su lokalne čečenske vlasti kolovoza 1991. podržale neuspjeli vojni udar u Moskvi, i nakon što je dotadašnji vođa Doku Zavgajev pobjegao u Rusiju, Džohar Dudajev postaje predsjednik Čečenije. U sljedeće tri godine zemlja funkcionira kao praktično nezavisna, iako međunarodno nepriznata država, i onda 1. prosinca 1994. napadaju Rusi. Prvog mjeseca rata gine mu sin, a u sljedećih nekoliko mjeseci nestaje zemlje kojoj je bio na čelu, bivaju uništeni svi tragovi čečenskoga nacionalnog identiteta, stvarani u prethodnih tridesetak godina, otkada je Nikita Hruščov prognanom čečenskom narodu dozvolio povratak u domovinu. Ali Dudajev se ne prestaje boriti. Ubijen je u atentatu, koji je organizirao Kremlj, pomoću dva laserski navođena projektila, čiju je lokaciju odredio njegov telefonski signal. Džohar Dudajev bio je ateist, sekularist i čečenski patriot. Možda je bio nacionalist, ali se užasavao islamskog fundamentalizma. Nakon njega na čelo čečenskog otpora došli su razbojnici i vjerski fanatici. Dok je živio u Estoniji, odlazio je na predavanja Jurija Lotmana, i pomalo je prijateljevao s njim. Lotman je bio semiotičar, teoretičar književnosti i filma, otac sovjetskog strukturalizma. Otac je termina semiosfera. Bio je sjajan tip, usamljeni Židov u ruskome svemiru, i imao je o čemu da razgovara s drugim sjajnim tipom, usamljenim Čečenom u ruskome svemiru. Arsen Dedić bio je u posljednjih dvadeset i pet godina veoma usamljen u hrvatskom svemiru. I on je svakoga trenutka vrlo jasno osjećao i artikulirao svoju usamljenost. Voljeli su ga, o da!, jako su ga voljeli, ali je ta ljubav bila vrlo ograničenih dosega, uvjetovana Arsenovom spremnošću da zaboravi tko mu je bio otac i kako se zvao, kao i da zaboravi cijeli svoj život prije 1990. Njemu je bilo dopušteno da postane ekskluzivni Hrvat - jer svi koji žive u Hrvatskoj su, znamo to već, Hrvati, i ništa drugo osim Hrvati - i ne bi ga se dalje ništa pitalo, e samo da je prihvatio njihov uvjet. Ali njemu Bog nije dao da zaboravlja, i nije ništa zaboravio, ni oca, ni očevo ime, ni prošlost. Živeći u Zagrebu, kao jedan od najupečatljivijih živih simbola tog grada, a možda i najupečatljiviji nakon Krležina odlaska, živio je Arsen u savršenoj samoći i u izolaciji koju mu je omogućila njegova veličina. Jer svi su voljeli njegove pjesme, zar ne? Koncertirao je, objavljivao glazbene albume i pisao pjesme. A među tim pjesmama ima jedna koja mu je mogla poslužiti umjesto osobne iskaznice. Četiri distiha, naslova “Dom bez domovine”:
Ovdje traju od davnine domovi bez domovine Trulo sunce sine ponad doma mog bez domovine U varošu i sad gine i moj dom bez domovine Jer moje je rodno mjesto slatki dom bez domovine
A sad neka lokalni semiotičari, lažno rasplakani i rastuženi nad Arsenovom smrću, dokonaju i dokuče što bi to bio dom bez domovine i zašto se pjesnik iz Haulikove odvažio napisati ovakvu autoidentifikacijsku pjesmu. I što bi trebalo značiti kada se kaže ovdje traju bez davnine domovi bez domovine? I zašto jednima nije dano da se u svome domu osjećaju kao u domovini? Zašto jedni imena svojih očeva izvikuju, a drugi tek šapuću? Je li problem u očevima ili je problem u njihovim imenima? Arsen Dedić bio je Zagrepčanin, rođeni Šibenčanin, šansonijer, Dalmatinac i pjesnik opće prakse. Uvijek bi napomenuo da je njegovo pjesništvo primijenjeno, a ne pravo. Tako bi od sugovornika iznudio priznanje. Da, naravno da je njegovo pjesništvo pravo, jedno je od najpravijih na ovome jeziku. Ali taština je vrag, a Arsen je bio veoma tašt čovjek. Tu kod drugih iritantnu osobinu ugradio je u svoj šarm, pa bi sugovornik uživao hvaleći ga. Bio je netko koga je lako voljeti. Možda je malo teže bilo sa njim živjeti, imati ga za oca ili muža. Bio je genij lakoće, veliki umjetnik, sve je vidio i sve mu je bilo jasno. Lakše bi mu bilo da je bio malo ćoraviji i da je bio blesavi pjesnik, ludi umjetnik s glavom u oblacima, kojemu ništa nije jasno, ni čemu ratovi, ni zašto se ljudi mrze. Čuo je melodiju svake riječi i rečenice ovoga jezika. Čuo je melodiju čak i u zavijanju čaglja. Opjevao je imena onih najzabačenijih dalmatinskih sela, poznavao je ljepotu Rupa i Konjevrata. Napisao je muziku za one veličanstvene Vrdoljakove Glembajeve, na kojoj bi mu zavidio i sam Nino Rota. U njegovim pjevanim je pjesmama sagrađen jedan veliki, lijepi i široki svijet, pun nostalgije, žala, ljubavi, ironije i lahkog prezira prema ružnoći jačih, a onda smo u taj svijet naseljeni mi. I što smo stariji, sve više živimo u svijetu Arsena Dedića. Sve ono što je naše, jedinstveno i privatno, sve što je izvan ove psovke koju nazivamo javnošću, sve što stiže prije novina i digitalnog televizijskog signala, sve je to Arsen, sve je to nama namro Arsen. A u toj privatnoj Hrvatskoj, s ove strane naših pragova i srca, u Hrvatskoj ovoga jezika, čije riječi bivaju izgovarane mimo javnosti, svaki naš dom Arsenova je domovina.
jutarnji.hr
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Sre 2 Sep - 21:57
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Čet 3 Sep - 13:08
“Plovidba (za Arsena)” – posveta istinskoj legendi
U znak poštovanja prema Arsenu Dediću, Milan Korać iz novosadskog sastava Šinobusi je komponovao temu "Plovidba (za Arsena)".
Arsen Dedić je najveći jugoslovenski kantautor i jedan od najznačajnijih umetnika u regionu. Pionir je autorske pesme, čovek čije reči nikog ne ostavljaju ravnodušnim", naveo je Korać u saopštenju.
On je ukazao da Dedić ne sapada u spada u muzičke uzore Šinobusa, ali da je snažno uticao na njega kao tekstopisca.
"Od godina kada smo za pijaninom u suterenu novosadskog studenjaka bdili noći uz njegove pesme, pa do vremena na Kupi pokraj Metlike, kada smo se uz iste pesme budili, Arsen je našao mesto u našim dušama", dodao je Korać.
Pesma "Plovidba" je, prema njegovim rečima, skromna posveta istinskoj legendi.
b92.net
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Čet 10 Sep - 20:46
ČOVEK KAO ARSEN Omot prvog studijskog albuma Arsena Dedića u njujorškom muzeju MoMA
Muzej moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku odlučio je da uvrsti u svoju zbirku omot prvog studijskog albuma Arsena Dedića “Čovjek kao ja” iz 1969. godine, koji je dizajnirao Mihajlo Arsovski, jedan od pionira grafičkog dizajna u Hrvatskoj.
Omot prvog studijskog albuma Arsena Dedića “Čovjek kao ja” iz 1969. dizajnirao je Mihajlo Arsovski.
MoMa je o toj odluci obavestio Dedića posredstvom kompanije poznatog grafičkog dizajnera Mirka Ilića, koji živi i radi u Njujorku.
Kustos Odeljenja za arhitekturu i dizajn MoMA-e Martino Stierli naveo je u pismu Dediću da ga sa velikim zadovoljstvom obaveštava da je Komisija za akvizicije Odeljenja za arhitekturu i dizajn MoMA odlučila da uvrsti u svoju kolekciju omot albuma "Čovjek kao ja" (A Man Like Me).
- Oduševljeni smo što ćemo moći da izložimo ovo izuzetno delo u MoMA - navedeno je u pismu koje je Mirko Ilić objavio na svom Fejsbuk profilu, čestitajući ujedno i Arsovskom, a posebno Dediću što je prihvatio tako "divan i nekonvencionalan" dizajn za naslovnu stranu svog albuma.
Pismo je poslato Dediću 14. avgusta - tri dana uoči njegove smrti u bolnici u Zagrebu.
Dedić je album "Čovjek kao ja" prodato u više od 60.000 primeraka.
U vreme objavljivanja, omot tog izdanja ocenjen je kao izuzetno dizajnersko delo Mihajla Arsovskog, tada grafičkog urednika "Pop Expressa", prvog hrvatskog muzičkog časopisa. Budući da je album autorska ispovest Dedića, koji se predstavlja u prvom licu jednine, Arsovski je na omotu uklopio Dedićeve fotografije iz različitih perioda, kao i umetnike koji su na njega uticali, poput Đina Paolija (Gino).
Jedna od centralnih je fotografija Dedića u tinejdžerskim godinama sa ocem i starijim bratom u uniformi Šibenske narodne muzike.
Album "Čovjek kao ja" je prvi celoviti autorski rad Dedića, a Jugoton ga je reizdao 1971. i 1974. Kuć Croatia Records potom ga je objavila ponovo 1999, a 2004. i digitalno reizdanje albuma na CD-u.
blic.rs
Poslednji izmenio malalila dana Pon 26 Sep - 18:57, izmenjeno ukupno 1 puta
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 11 Sep - 9:39
ANTE TOMIĆ O ARSENU: Bio je, Bog mu duši dao, nemoguća osoba. Ranjiv i osjetljiv, a otrovan, sablažnjujuće prost, opakog jezika...
Moja omiljena zgoda s Arsenom Dedićem. Prije trinaest godina, u srpnju 2002, upravo je bio izašao album “Kinoteka”, na kojemu je onaj zatravljujuće lijepi, sentimentalni i smiješni “Posljednji tango u Đevrskama”, predložio sam Željku Žuteliji, tada glavnom uredniku hrvatskog Playboya, veliki biografski intervju s našim proslavljenim šansonijerom, a Žusu se to, jasno, svidjelo. Nazvao sam zatim šansonijera i on je pristao.
Naručio me iduće srijede u Šibeniku. Manja je nevolja bila da sam dva dana ranije, u ponedjeljak odlazio na godišnji u Selca na Braču, no zbog Arsena je, kontao sam, vrijedilo prekinuti odmor i ostaviti suprugu s nejakim djetetom na jedan dan same u unajmljenom apartmanu. Ni supruga ni dijete, ne trebam vjerojatno ni spominjati, nisu baš dijelili moje mišljenje.
Kako bilo, u srijedu sam se spustio iz Selaca u Sumartin, u Sumartinu se ukrcao na trajekt za Makarsku, u Makarskoj u autobus do Splita, a u Splitu presjeo u drugi do Šibenika i nakon pet sati odvratnog, iscrpljujućeg putovanja po ljutom zvizdanu došao napokon do obiteljske kuće Dedićevih u Težačkoj ulici.
Zatvorili smo se onda u polumračnu primaću sobu i počeli razgovarati, i krasno smo razgovarali, ali već nakon četvrtog ili petog pitanja, pola sata uvrh glave, Arsen je umorno uzdahnuo i objavio:
“Eto, to će ti bit dosta.”
“He he”, osmjehnuo sam se nervozno, “kako to mislite dosta?”
“Pa dosta smo pričali. Privedi to više kraju, čoviče.”
“Ali, zaboga, jedva smo počeli, to je veliki intervju, najmanje dva sata...”
“O, ne mogu ja to. Ti si uništio moju bit. Satra si me”, zavapio je Arsen tragično, s nadlanicom na čelu. “Ja se sad cilu nedilju moran odmarat od tebe.”
Drhteći od bijesa I to je bilo to. Arsen je ušutio i nikakvim ga preklinjanjem ni ulizivanjem nisam mogao nagovoriti da nastavimo. Ispratio me pristojno, ali odlučno do dvorišnih vrata. Drhteći od bijesa spustio sam se nizbrdo do Poljane, a u zraku je bilo valjda dva milijuna Celzija. Promočena mi se košulja zalijepila za leđa. Znoj mi se slijevao s obrva u oči i kapao s vrha nosa dok sam nazivao redakciju Playboya da ih obavijestim kako sam nesvakidašnje zijanio intervju.
“Imaš li ga barem za rubriku Dvadeset pitanja?” pokušao je Žus.
“Ma, šta ti je. Nemam možda ni dvije kartice.”
Na šibenskom autobusnom kolodvoru kupio sam kartu do Splita, dva sata kasnije u Splitu drugu do Makarske, a u Makarskoj se ukrcao na trajekt do Sumartina. Spustio se već prvi modri ljetni mrak kad sam se napokon dovukao do Selaca, otuširao i presvukao i s prijateljima sjeo u kafić. U to mi je zazvonio telefon, šibenski predbroj na displeju, Arsen Dedić, naravno, i ni dobra večer, ni hvaljen Isus, nego drito u glavu:
“Šta ti pričaš da mi nismo razgovarali?” upitao me ljutito.
“Arsene, objasnio sam vam, riječ je o velikom intervjuu, morali smo razgovarati kudikamo dulje nego smo razgovarali...”
“Ajde, ajde, dođi”, prekinuo me on prostodušno, pomirljivo, i dalje ne shvaćajući u čemu je problem.
‘To će ti bit dosta’ Ženi se nisam ni usudio reći kako i sutradan imam neodgodivih novinarskih obaveza. Zorom sam se kao lupež iskrao iz apartmana i prošao još jednom, sve kao i jučer, još pet sati, Sumartin, Makarska, Split, Šibenik.
“Ma, otkud ja vas znam?” upitao me kondukter Čazmatransa.
Arsen me je opet primio, sjeli smo razgovarati i, što mislite, ajde, pogađajte, koliko je to trajalo?
“Eto, to će ti bit dosta”, zaključio je nakon kojih sat vremena, a meni je, majke mi, ovolicno falilo da skočim preko stola i zadavim ga kao mačku.
Nikad me nitko nije ispizdio kao on. Danima sam sastavljao tekst, uzeo do zadnje riječi s vrpce, pomeo do zadnje mrvice naš razgovor, i još dodao iz jednog intervjua što sam dvije godine ranije napravio s njim, i napisao preduge četiri kartice uvoda kako bih dobio potrebnu duljinu, a finalni mi se proizvod, iskreno, nije svidio.
Djelovao je nakazno, sklepano, dramaturški zbrkano i bez ritma, ali je bio iznenađujuće uspješan.
Mnogi su kazali kako su uživali čitajući.
“Svi jutros zovu”, obavijestio me telefonom i naš poznati šansonijer kad je Playboy izašao. “Oduševljeni. Totalno si me razgolitija. Sve san ti da. Nikome ka tebi.”
“Arsene”, odgovorio sam mu tronuto, “ja ne mogu dovoljno zahvaliti na onome što ste učinili za mene.”
Bio je, Bog mu duši dao, nemoguća osoba. Napravljen od samih proturječnosti. Bio je i nježan i okrutan. I tragičan i komičan. I sablažnjujuće prost, grezi šibenski težak, i beskrajno fin, aristokratski rafiniran. Ranjiv i osjetljiv, a otrovan, opakog jezika. Nakostriješio bi se i na slutnju kritike ili prijekora, ali bi druge bez mjere i takta ošinuo. No, činio je to tako rječito, šarmantno, đavolski duhovito da mu zapravo niste mogli zamjeriti. Bila je, naprotiv, čista uživancija ako bi vas Arsen Dedić vrijeđao.
Jednom sam mu rekao: “Povukli ste se u sebe”, a on me je prezirno pogledao i odgovorio: “Pa neću se povuć u tebe.” Tako mi je senzacionalno spustio da su meni od smijeha gotovo šmrklji na nos pošli, a nisam bio jedini koji je to tako doživljavao.
Na primjer, prošle je godine u Splitu, u klubu Quasimodo imao književno druženje koje je vodio Renato Baretić. Nevoljni se Barni, plameni obožavatelj, rastapao od udvornosti, a bezobraznik mu je odgovarao mrzovoljnim, kratkim rečenicama, ili mu uopće nije odgovarao.
Neugodno je to bilo gledati, ali voditelju ništa nije smetalo. Dapače, čitavo se vrijeme zadovoljno smijuljio kao časna sestra na vibrator.
Njegov se čudesni dar prepoznavao i kad bi pravio budalu od vas. Zatekao bi vas kakvom očuđujućom i urnebesnim slikom i ako vam se rugao, i samo ste željeli da to potraje.
Napokon, da i nije bio tako zabavan, on je bio Arsen Dedić. On je napisao “Kuću pored mora”, pjesmu koja stoji u klasi s Matoševim “Notturnom”, Kraljevićevim “Autoportretom s psom”, Marinkovićevom “Glorijom”, Tanhoferovim “H-8” i još nekolicinom miljokaza hrvatske kulture. Već i zbog toga je vrijedilo otrpjeti njegovo obijesno zlostavljanje, pa i ako vam je luđak upropastio godišnji odmor i posvađao vas sa suprugom.
Na kraju kišnog lita I još nešto. Završio je u bolnici prije dva tjedna, po prilici na dvadesetu godišnjicu Oluje, upravo kad je zemlju zapljusnuo val na trenutke neumjesno trijumfalnog patriotizma. Pomislio sam na njega, kako leži blijed i mršav u krevetu, u klimatiziranoj, zamračenoj bolesničkoj sobi, s vrećicom krvne plazme iz koje se prozirna plastična cijevčica vijugavo spušta do vene na njegovoj podlaktici, dok dolje u daljini, kraj Lisinskog, tutnje tenkovi u svečanom vojnom mimohodu. Pao mi je iznenada na pamet taj Arsen Dedić, sin pravoslavca Jovana i katolkinje Veronike, i došle su mi slike šibenskih sela, svih onih čađavih ruševina bez krova u kojima raste divlji orah i kupina, i zaključio sam kako je sreća da smo takozvano “srpsko pitanje” počeli rješavati desetljećima nakon njegovog rođenja. Zamislite kako bi naši životi danas bili tužniji i prazniji da su u Hrvatskoj, da parafraziram Franju Tuđmana, Dedići jednom nestali kao da ih nikada nije bilo.
Umro je 17. kolovoza, nebo nad Hrvatskom prvo su zaparale munje, a onda se spustio gust i težak pljusak, upravo kao u “Posljednjem tangu u Đevrskama.”
Pleše se, pleše, gospodo,
Na kraju kišnog lita
(Jutarnji.hr)
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Arsen Dedic Sub 7 Nov - 14:17
Arsen Dedić
Brod s mojim imenom
Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu
pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije
Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša
Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima
Nek ima ime moje
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera
i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici.
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 8:50
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 8:52
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 8:53
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 8:58
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 8:59
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 9:06
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Arsen Dedic Pet 8 Apr - 9:06
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski