Dobriša Cesarić

LJUBAV

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, sto dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.

Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje filozofiju.



Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.

Književna karijera

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prijevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva. Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

Stil

Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.

Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog stoljeća na našim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri..).

A ipak... Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerovatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.
 

Lirika Dobriše Cesarića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rodila se i rasla između dvaju svjetskih ratova, potvrdivši se potpuno poslije Drugog svjetskog rata. Ta je lirika rasla tiho i postupno, a imala je iza sebe S.S. Kranjčevića, A.G. Matoša, V. Vidrića, A.B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici što obilježavahu epohu: Miroslav Krleža i Tin Ujević. Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tom društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernom hrvatskom pjesništvu, ne možemo a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednog od temelja toga pjesništva.
Za njega je rečeno da je ''čarobnjak stiha; maštoviti tragač za predjelima odbjegle sreće; nadahnuti slikar krajolika; mag jezične glazbe u kojoj se pogasle želje, tjeskobe i nespokoji pretvaraju u čisto zlato poetskog govora.''
Rođen je 10. siječnja 1902. g. u Požegi. No grad njegova djetinjstva postat će Osijek, kamo mu je otac, šumarski inženjer, premješten 1904.g. U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. ''A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe.''
Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom: od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.
Godine 1916. obitelj seli u Zagreb. Tu će Cesarić završiti gimnaziju i u zagrebačkom omladinskom časopisu ''Pobratim'' objaviti svoju prvu tiskanu pjesmu ''I ja ljubim''.
U 18. godini počinje studij prava, ali ga dogodine napušta i upisuje Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istovremeno je namješten u Računarskom uredu; zatim u Hrvatskom narodnom kazalištu uči režiju i sređuje kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. g. radit će kao lektor i knjižničar Higijenskog zavoda, a potom je premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik.
Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegovog intenzivnog književnog rada. U književnom listu ''Kritika'' 1920. g. objavljena mu je pjesma ''Buđenje šume''. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list ''Ozon'' (izašao je jedan broj). Surađuje u listu ''Savremenik'' čiji su urednici M. Begović i A.B. Šimić. Upoznaje se s Miroslavom Krležom i počinje suradnju u ''Književnoj republici'', gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.
Prvu zbirku pjesama ''Lirika'' objavio je 1931. g. u vlastitom izdanju, a sljedeće godine tu je knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagrađuje njegovu pjesmu ''Trubač sa Seine'' (Matoš u Parizu).
Njegovi će stihovi već tada naći mjesto u antologijama naše poezije na njemačkom i francuskom jeziku kao i u antologiji svjetske poezije ''Poeti del mondo'' (Milano, 1939.) te antologiji ''Slavjanski poeti'' na bugarskom jeziku (1946.)
Nakon rata sve do umirovljenja 1958.g. radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske, kasnije preimenovanom u Izdavačko poduzeće ''Zora'', uređujući biblioteke ''Slavenski pisbi'', ''Jugoslavenski pisci'' i ''Suvremeni pisci Hrvatske''.
Nakon zbirke ''Spasena svjetla'' (1938.) i izbora iz njegove lirike ''Izabrani stihovi'' (1942.) godine 1951. izašla mu je knjiga ''Pjesme''. Te je godine izabran za pravog člana JAZU. Godine 1953. tiskana mu je zbirka ''Osvijetljeni put'' za koju je sljedeće godine nagrađen nagradom Saveza književnika Jugoslavije. Slijedile su zbirke: ''Goli časovi'' (1953.), ''Izabrane pjesme'' (1960.) te izbori lirike ''Moj prijatelju'' (1966.) i ''Slap'' (1970.)
U 78 godine životnog puta Dobriša Cesarić postigao je mnogo. Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada ''Vladimir Nazor'' za životno djelo 1969.g. Bio je i predsjetnik Društva književnika Hrvatske 1962. - 1963.g.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.
On je i sam izvrsno prepjevao neka djela njemačke i ruske poezije i prevodio niz novela s ruskog, njemačkog, bugarskog i slovenskog jezika.
Pored lirike objavio je i niz napisa kritičkog i memoarskog karaktera kao: ''O A.B. Šimiću'', ''Prije trideset godina'', ''Prve moje uspomene na Krležu'', ''Sjećanje na Gorana'', ''Moje osječko đakovanje''.
Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, estet koji je odnjegovao svoj stil.

U ''Pjesmi mrtvog pjesnika'' Cesarić nam poručuje:

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Noć tajanstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

Pogled

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Pratnja

Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Spoznaje

Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
Što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.

Jer život-alkemista stari-
Umijeće znade nepoznato.
Od muka,bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.

Što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.
I tako vršim poziv svoj:
Od suza praveći vam vino.

Želje

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.

Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

Proljeće koje nije moje

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Zaboravljena riječ

Iz dragih usta neka riječ,
Što godinama mirno spava
U crnoj sjeni zaborava,
Odjednom u tebi se prene
I sine sjajem uspomene.

Probudiv se u svojoj noći,
Trenutak sja ti u samoći;
No drugi časak već je zbriše,
I ne vrati se nikad više.

Noć tajnstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem žnači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada snježi, spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

U suton
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.

.I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

U suton


U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.

Balada iz predgrađa


….I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Povratak


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
– – – – – – – – – –
– – – – – – – – – –
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.