Nana - Emil Zola

Bilješka o piscu:

Emile Zola (1840. – 1902-), francuski romanopisac, značajni teoretičar naturalizma i društveni borac. Do knijževnog uspjeha proživio je težak život, radeći između ostalog i kao novinar.

Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i socialnog stanovišta opažanjem i eksperimentom. Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioliških i animalnih strana u čovjekovu biću – potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti.

Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i dubokim nesporazumima između muškarca i žene.

Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie Honore de Balzaca. U nizu romana Zola prikazuje različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije. U triologiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara nešto svjetlije perspektive u pogledima na ljudsko društvo i njegovu budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije. Ali u osnovi svega leži Zolna strasna, lična priroda, i on je dao više svoju ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.




Ponešto o djelu “Nana”:

“Nana” je odličan naturlistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.

“… muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz prozor.”

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najviše bavi Naninim likom, ističući njenu ljepotu i snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima…”

“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukove, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljavštini.

Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje, njoj potčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti što je i temelj naturalizma.

Nana je svoje ljubavnike, Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. Pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podložnu ženu koja je prepuštajući se u potpunosti svojim instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.

U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj novac… E pa lijepo! A ako ja neću?… Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek neću…”

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala metode kako bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika i možda je jedan koji je najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

“Ti uzimaš – prihvati ona odlučno – ti ćeš udesiti da mi je do uloge. On je ostao iznenađen. Zatim reče uz očajan pokret: – Ali to je nemoguće!

Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.

Ona ga prekide skvršivši ramenima:

Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu… Ta nemoj da budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se kako Nana kaže skrivećki provodile, daleko od očiju javnosti.

Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala čitavo bogatstvo, a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.

Zola Nanu prati u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati, slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojnošću, opisujući svaki najmanji detalj, kao fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrijebio svu svoju opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu ljepotu.

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan sijeh. I na ovu užas i gtotesnu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se raspadala.”

Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primijeniti postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primijenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna ličnist koja je često grešila, a sredina u kojoj je živjela i vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.

Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. Pristupanje djelu s naučne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve tako da je često bio napadan.

Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.

Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.

Teen

Nana je uzivala da se svlaci pred ogledalom na ormanu u kome se cela videla. Skidala je cak i kosulju; zatim bi se, potpuno naga, zaboravivsi na sve, dugo posmatrala. Bila je to ljubav prema sopstvenom telu, uzivanje u finoci svoje koze i mekim linijama svoga struka. Posmatrala se ozbiljna, pazljiva, zaneta svojom ljubavi prema samoj sebi. Cesto bi je frizer tako zaticao, a ona ne bi ni glave okrenula. Tada bi se Mifa naljutio, a ona iznenadila. Sta mu je? Nije to bilo zbog drugih, vec zbog nje same.
Te veceri, zeleci da se bolje vidi, upali sest sveca. Ali tek sto je spustila kosulju, zastade za trenutak obuzeta mislima: jedno pitanje bilo joj je na ustima.
- Nisi procitao Clanak u Figaru? ... Novine su na stolu.
Setila se Dagenovog smejanja, pa se kod nje probudila sumnja. Ako ju je Foseri ocrnio, osvetice se.
- Smatraju da se radi o meni - nastavi ona naoko ravnodusna. - Hm, dragi, sta ti mislis?

I zbacivsi kosulju, ostade naga cekajuci da Mifa procita. Mifa je polako citao. Foserijev clanak nosio je naslov Zlatna muva, i u njemu se opisivala istorija neke devojke, rodjene posle cetiri ili pet generacija pijanaca; pokvarena krv dugim nasledjem bede i pijanstva odrazila se u nervnoj poremecenosti njenog pola. Odrasla je u predgradju, na pariskoj kaldrmi : visoka, lepa, prekrasnog tela, kao biljka izrasla na bunjistu, ona se sveti za sve one jadnike i napustene od kojih je postala. U njoj je ono sto je bilo trulo u prostom narodu previralo i pelo se da zatruje aristokratiju. Ona je postala orudje prirode, klica razaranja, bez svoje volje kvareci i razarajuci Pariz izmedju svojih sneznih bedara, muckala ga je kao sto zene svakog meseca muckaju maslac. Na kraju clanka bilo je poredjenje sa muvom, muvom boje sunca, koja je poletela sa djubrista, muvom koja uzima smrt sa strvina duz puta i zujeci, igrajuci se i prelivajuci se kao dragi kamen, samim svojim dodirom truje ljude po palatama u koje ulazi kroz prozore.
Mifa podize glavu, ukocena pogleda, gledajuci vatru.

- Pa? - upita Nana.
On ne odgovori. Napravi se kao da je hteo ponovo da procita clanak. Neka jeza prodje mu kroz vrat. Clanak je bio napisan na brzu ruku, sa naglim recenicnim skokovima, preterivanjima u izboru reci i cudnim poredjenjima. Ipak je na njega jako uticao i iznenada u njemu probudio sve ono na sta je mesecima izbegavao da misli.
On podize glavu. Nana je bila obuzeta divljenjem samoj sebi. Savila je glavu zagledajuci pazljivo u ogledalu mali mrki mladez iznad desnog kuka; savijajuci se sve vise, nastojala je da se bolji vidi, dodirivala ga prstom, smatrajuci bez sumnje da je smesan i lep na ovom mestu. Zatim je proucavala ostale delove svoga tela, zaneta porocnom radoznaloscu deteta. Uvek je bila iznenadjena kad se tako posmatrala. Imala je zacudjen i zadivljen izraz, kao devojka kad otkrije da je sazrela. lagano rasiri ruke da bi istakla svoju bistu pune Venere, izvi struk ispitujuci se s lica i pozadi, zaustavljajuci se na profilu svojih grudi, na blagoj oblini svojih kukova. Najzad se predala prijatnoj i cudnoj igri, njisuci se levo-desno, rasirenih nogu, okrecuci struk oko kukova i podrhtavajuci kao igracica kad izvodi igru trbuhom.

Mifa ju je posmatrao. Ulivala mu je strah. Novine su mu ispale iz ruku. U ovom trenutku jasno ju je sagledao i prezirao samog sebe. Tako je, za tri meseca upropastila mu je zivot, osecao je da je vec pokvaren do srzi gadoscu koju nije naslucivao. Sve je u njemu trulilo u tom casu. Za trenutak je bio svestan sve nesrece i sveg zla, video je raspadanje koje je uneo ovaj kvasac; on otrovan, porodica razorena, kutak drustva koji je pucao i rusio se. I ne mogavsi da odvoji oci gledao ju je netremice, trudeci se da se zgadi na njenu golotinju.
Nana se nije ni makla. Zabacenih ruku, zaturene glave, rasirenih laktova. On je video njene poluzatvorene oci, poluotvorena usta, njeno lice ozareno zaljubljenim osmehom i pozadi njenu raspletenu ridju kosu koja joj je kao u lavice pokrivala ledja. Savijena i zategnutih bedara, pokazivala mu je svoje jake slabine, svoje cvrste grudi kao u amazonke, snazne misice pod mekom kao svila kozom. Fina linija, neprimetno talasasta, isla je od ramena preko kukova, klizila je od lakta do stopala. Mifa je posmatrao taj tako nezni profil, prelive ove ruzicaste puti koja se kupala u zlatnoj svetlosti, te obline koje su se pri svetlosti sveca presijavale kao svila. Razmisljao je kako se nekada grozio zene, o pohotljivom cudovistu iz Svetog pisma, koje je podsecalo na zver. Nana je imala po celom telu fine ridje malje, zbog kojih joj je telo bilo kao kadifa, dok su joj se ispod krsta u butinama kao u kobile, u bujnim okruglinama pravile duboke brazde, koje su svojom senkom kao velom obavijale njen pol; u svemu tome bilo je neceg zivotinjskog. Bila je to zlatna zver, nesvesna kao snaga, ciji je miris bio dovoljan da zatruje svet. Mifa je neprestano gledao zanet, omadjijan, toliko da, kad je zatvorio oci da vise ne gleda, zver se opet pojavi u dnu mraka sva strasnija, preterujuci u svom stavu. I sad ce zver zauvek biti tu, pred njegovim ocima, u njegovoj krvi.

Nana se savila u klupko. Prijatni trnci kao da joj prodjose udovima. Vlaznih ociju, skupila se da bi sebe bolje osetila. Zatim razdvoji ruke, i pusti ih da skliznu niz telo do grudi, koje nervozno i snazno pritiste. Isprsivsi se, uzivala je u milovanju svog tela i mazeci se protrlja desno i levo svoje obraze o ramena. Njena pohotljiva usta odrazavala su njenu pozudu. Napucivsi usne, poljubi se dugim poljupcem blizu pazuha, smejuci se drugoj nani koja se takodje ljubila u odgledalu.
Mifa tada uzdahnu umorno i dugo. To uzivanje u samoj sebi dovodilo ga je do ocajanja. I odjednom kao da je oluja sve odnela iz njega, zgrabi Nanu i u divljackom nastupu baci je na tepih.

Emil Zola, ''Nana''.odlomak